Godine 2050. iz staračkih domova širom svijeta avionima dovoze starce u grad na europskom Orijentu. One koji još mogu hodati medicinski tehničari pod ruku vode kejom niz žutu rječicu, pa pokraj nekadašnje Evangeličke crkve, i preko mosta, drugom obalom, prema otomanskoj čaršiji. Druge, koji su nepokretni, voze u kolicima.
Terapijom sjećanja liječe se dementni devedesetogodišnjaci. Naglas, sami od sebe, neupitani izgovaraju stara imena ulica i mostova kojim prolaze. A onda išću da im se kupi sladoled u slastičarni na uglu, boza, limunada. Njihovi dječji glasovi miješaju se s glasovima osmogodišnjaka koji izlaze iz mekteba.
Htjeli bi potrčati, jer su vidjeli nekog poznatog, ali ih momci čvrsto drže za pazuhe i za ramena, ne puštaju ih da iskoče iz kolica.
Većinom umiru po povratku iz grada u kojem su rođeni.
Kao djeca koja se još nisu naučila strahu od smrti.
Terapija sjećanja
Godine 2050. iz staračkih domova širom svijeta avionima dovoze starce u grad na europskom Orijentu. One koji još mogu hodati medicinski tehničari pod ruku vode kejom niz žutu rječicu, pa pokraj nekadašnje Evangeličke crkve, i preko mosta, drugom obalom, prema otomanskoj čaršiji. Druge, koji su nepokretni, voze u kolicima.
Terapijom sjećanja liječe se dementni devedesetogodišnjaci. Naglas, sami od sebe, neupitani izgovaraju stara imena ulica i mostova kojim prolaze. A onda išću da im se kupi sladoled u slastičarni na uglu, boza, limunada. Njihovi dječji glasovi miješaju se s glasovima osmogodišnjaka koji izlaze iz mekteba.
Htjeli bi potrčati, jer su vidjeli nekog poznatog, ali ih momci čvrsto drže za pazuhe i za ramena, ne puštaju ih da iskoče iz kolica.
Većinom umiru po povratku iz grada u kojem su rođeni.
Kao djeca koja se još nisu naučila strahu od smrti.