Nema imenice suprotne od boli, neke koja bi označavala njeno odsustvo onako kako imenica mrak označava odsustvo imenice svjetlo. Ne postoji ne-bol, osim kao logička redukcija simbolom. A tako se nigdje ne postoji.
Postoje ugode kada prođu neugode, ali ne postoje ugode koje počinju same od sebe, ugode od kojih nam je sve ugodno. Postoji navodno i zdravlje, iako se još uvijek ne zna kako ga izliječiti. Ne postoji imenica suprotna od boli.
Postoje zato bolnice. U bolnicama se naše boli okupljaju, oblače u pidžame i raspituju jedna za drugu. Ja sam u jednoj takvoj bolnici.
Došao sam taksijem, jer se ekipi Hitne medicinske pomoći stvar zakomplicirala u Aziji. Plavi je ljubičastog napao iz Kamčatke u Aljasku, što se može preko one isprekidane crte, ako imate noviju varijantu ploče za igru. A i ne kaže se „imam temperaturu“, naravno da ju imate, to je osnovna veličina termodinamike. Nazvati Hitnu i reći da imate temperaturu isto je što i nazvati Institut Ruđer Bošković i reći da imate masu, pojašnjava mi dežurni liječnik. Nisam mu stigao napomenuti da ja zapravo imam apsolutnu temperaturu.
U nesvijest sam pao otprilike kad i Aljaska.
Kad sam se probudio, toplomjer je navršio neparnih 41, a bubreg se od boli razlistavao na supke kao proljetni grah.
Kod prijema na Odjelu za nejasna febrilna stanja liječnik je utvrdio: pacijent bistre svijesti, febrilan, klonuo, dehidriran, kardiorespiratorno suficijentan. Opće stanje srednje do teško, teško. Na plućima normalan šum disanja, na srcu akcija ritmična, tonovi jasni, šumova se ne čuje. Trbuh mekan, osjetljiv. Lumbalna sukusija lijevo bolna, ekstremiteti simetrični, bez edema. Neurološki status ugrubo uredan.
Sve je utvrdio, osim možda ovog posljednjeg: dva mi se puta na dva različita mjesta tijekom vožnje taksijem pojavilo da ulicom šeta žena s velikom šarenom papigom na ramenu. Papiga mi je govorila: “Gdje gore knjige, gorit će i ljudi.” Kako, međutim, nisam bio siguran broji li se žena s papigom koja voli citate u neurološki status ili samo u ovo od čega i sam gorim, tu sam pojavu kod prijema prešutio. Ipak sam je vidio samo dvaput.
Izvadili su mi i krv, a kad se 20.000 leukocita u njoj digne na noge, ljudi se sa svojih obično spuste. Ja sam još uvijek stajao, pa je liječnik dogurao invalidska kolica.
SOBA
Zgrada Odjela za nejasna febrilna stanja austrougarskog je datuma. U velike dvokrilne, i povremeno, široke četverokrilne prozore bez roletni, stanu cijeli odrasli ljudi, od glave do pete. Po tome austrougarske zgrade inače i razlikujem od svih drugih zgrada koje poznajem, pa mi se čini da je u tim velikim prozorima bez mogućnosti roletni carski apsolutizam istovremeno i doslovna mjera njegovog prosvjetiteljstva. Zastorima će se, jednom kada carstvo propadne, ljudi i od sunčevog svjetla braniti kao od apsolutizma i sve će opet biti relativno.
Zgrada je pozicionirana točno između patologije i Odjela za sidu, tako da je već i iz rasporeda vidljivo koliko je praktična medicina rada: približimo patologiji one koji su joj i prirodno bliže, približimo nejasne. Problem je sa nejasnim febrilnim stanjima izgleda u tome što su nejasna. Za sidu se zna.
Kroz prozor svoje sobe gledam ravno na Odjel za sidu. Ispod njega prolaze žene koje govore: “Bolje mu je da umre kad je takav” i “Vi ste bešćutni”.
Soba je velika, prostrana, pet sa šest. Bolnička, standardna, tobože dvobojna: dopola zida je premazana lakom, a otpola hrapava i suha, čime besmisleno prenaglašava kontrast između dvije iste, balave, zelene nijanse. Moj je krevet zapravo položen protiv pravokutne prirode četvrtastog rasporeda sobe, i vidi se da to nije urađeno u AutoCAD-u. Kako ja nisam mladi arhitekt, a i kako je u liječenju od nejasnih febrilnih stanja potražnja za slobodnim krevetima izuzetna, drago mi je što se osoblje Odjela snašlo tako da trima ležajevima složenima okomito niz duži zid sobe, suprotstavi jedan ležaj vodoravno duž kraći zid sobe. Na njemu ležim ja, a na ova tri meni nasuprot leže Brko, Pahuljica i Deda. Kao što rekoh, drago mi je što je moj krevet ovako ubačen u prostor, jer tako jedni drugima činimo publiku, pri čemu je samo moj položaj dirigentan, pa ih svu trojicu vidim u oči i da li spavaju. To oni za svoj položaj nikako ne mogu reći.
Najslabije se sjećam Brke, njegov je krevet prvi do vrata i on je prvi ozdravio. Dan kada on odlazi meni je – halucinogeno i suho – treći dan zaredom na 40 stupnjeva Celzijusovih, pa ga se i zbog toga slabije sjećam. Pamtim samo da je svaki put baš on zvao sestru kad bi mi iscurio antibiotik i tako pazio da mi zaostali zrak ne uđe u žilu. Pamtim još i da bi noću, tijekom izmjene polivinilskih pidžama za znojenje, nakratko dolazio k sebi, slušao Dedu kako hrče i Brku kako govori: bog te jebo što hrče.
Četvrtog je dana moje nejasno febrilno stanje postalo jasno. Akutni pijelonefritis, upala bubrega, to su nekako i znali. Ali nisu znali zbog čega. Sada znaju da je to uzrokovala Escherichia coli, koja je nekako završila u bubregu. Kako je nekako završila u bubregu? Ne znaju. Kako znaju da mi je uopće u bubregu? Ma znali su oni to nekako od početka, ali nisu nekako mislili da ljudi s mojom anamnezom i mojom Bogomdanom (kako sada zovem svoju bakteriju da stvar bude osobnija) u bolnicu dolaze taksijem, a ne kolima Hitne medicinske pomoći. Pa me nekako nisu odmah testirali, ali su me od početka tretirali propisnim antibioticima, pa smo na dobrom putu. Samo dok nekako i temperatura padne, još malo, i sve će biti u redu. Općenito, puno je “nekakvog” u ovom pasusu, zar ne?
Bogomdana je, inače, jedina ošamarena časna sestra u povijesti Katoličke crkve. Zvala se zapravo Deodata i nju nam je, tako joj i ime kaže, “dao bog”, dok je bio rat i dok su po našem gradu šepavi, tronogi psi zavijali na leteće bojlere pune eksploziva. Ljudima koji su zbog toga od straha virila rebra i koji su svojoj djeci branili da idu na vjeronauk u crkvu, ona bi, sva u plamenu i šlagirana, govorila: “Pustite dječicu k meni, ona su Isusova. Ona se ne boje granata.”
Tako je to rekla i mom susjedu, ocu osmogodišnjeg Karla i šestogodišnje Ane, kad jedne subote nisu došli na vjeronauk, a ovaj ju je odmah, na licu mjesta, izuo iz forhenda.
“I reci Isusu da znam gdje živi”, rekao je navodno.
Kako znanost ne zna ništa o tome odakle je došla moja bakterija, čudni su joj putovi, i kako je sva plamena, čini mi se i da je i ona Bogomdana, pa ću je tako i zvati.
Petog dana, ja sam sve bolje, hodam, nekako. Brku je u sobi zamijenio profesor matematike. Stalno plače. Zovem ga Rezerva, a ne Plačljivi, kako bih zapravo trebao želim li se precizno rukovoditi kriterijima za davanje imena u bolničkim sobama. Ima ešerihiju kao i ja, pa mu ne govorim šta ga čeka. Općenito, ne govorim mu često. Šta ću mu kad stalno plače.
Sljedeći će ozdraviti Deda, to na Odjelu već znaju svi, samo čekaju šefa da se vrati s ture znanstvenog turizma po Americi, pa da mu potpiše otpusno pismo. Deda je zbog toga pomalo nervozan, tu je već 12 dana, a berba je u subotu.
Deda ima crveni vjetar u stadiju poraza. Inače se to zove erizipel, uzrokuje ga streptokok, a napadnuta koža od njega zatopli, stegne se i sjaji, svuda krvava. Najčešće napada noge i glave, i boli dok ne paralizira. To ne znamo zbog Dede, jer je on u bolnicu došao na vrijeme, znate penzionere, pa ga uopće ništa nije boljelo. To znamo zbog Pahuljice, čiji će crveni vjetar uskoro i sam postati odredište znanstvenog turizma i za čitavih mjesec dana po trajanju prebaciti normu medicinskih enciklopedija.
Kako mu je bura s potkoljenice okrenula na maestral, u crveni povjetarac, Deda po cijele dane sanja sisate trsove, sanja muljače, preše, brente i čepilice. Sumnja da je taj crveni vjetar uopće neka bolest. Prekine ga povremeno samo kad mu sestra vadi krv i kad mu dođe grožđana tjeskoba, jer berba je u subotu, a evo ga žena danas zove da nema više onih inoks bačvi od petsto litara koje im trebaju, rasprodale se. Danas ga je uz to, živo zainteresirala i novinska priča o mami i sinu, prvim žrtvama ovogodišnje berbe. Nažalost, svakako ne i posljednjim što će skončati zbog trenutačnog manjka one stvari koju je još Descartes smatrao najpravednije raspoređenom na zemlji, jer se, eto, nitko ne žali da je ima premalo. Kad je sve već, naime, s berbom bilo gotovo i kad je sve već bilo u bačvama, oni se slučajno udavili u podrumu, jedno po jedno.
“Nisu ga dihtali”, odrezao je Deda, njemu je razum pravedno raspoređen.
Šesti je dan, meni je puno bolje, temperature se više ni ne sjećam, pa sam javio roditeljima da sam u bolnici, da se uzalud ne brinu na vrijeme.
DOKTORINAR
Sedmoga dana iz Amerike se vratio šef Odjela. Za njegov smo dolazak saznali odmah u šest ujutro, kad su nam sestre od nervoze promašivale rupe za vađenje krvi i tjerale žile u spazam. Još su nas zamolile da papuče ne držimo na podu pored kreveta, i da ništa nemamo na ormarićima, da se ništa ne vidi i da bude čisto.
Rezerva je, ko’ za kurac, opet razbio toplomjer, pa se baš toga dana, kad sve mora biti sterilno i kao da nas nema, živa rashodovala posvuda po sobi.
Za razliku od svih prethodnih dana, i onih koji će doći, danas su na Odjelu za nejasna febrilna stanja u strahu ljudi koji ne nose pidžame.
Oni kažu: dok drugi rezoniraju magnetski, šef Odjela rezonira po čistom Aristotelu. Od njegove se rasudne snage ne da skloniti u stihiju slučajnog i neobjašnjivog ili u “ne znam, jučer je sve bilo u redu”. Deda kaže da je sigurno oćelavio od knjiga i da može još tri puta oćelaviti, šta mu vrijedi, kad njega zdravog drži u bolnici. Do berbe je dva dana.
Šef Odjela, inače, slabo govori hrvatski, i ne voli da ga se išta pita. U rijetkim prilikama kada pitanja dopušta, on je taj koji ispituje, i to tako da se odgovoriti može s “da” i “ne”, ili još bolje, samo dvosmjernim obrtanjem glave.
“Pišate li često noću?”, to je, recimo, bila moja prilika da glavu obrnem lijevo-desno.
O daljnjem stanju pacijenata šef Odjela razgovara isključivo s drugim liječnicima u viziti, i to na tečnom latinskom. Kako mi se čini da mu je najveći problem suvremene medicine zapravo u tome što pacijenti govore, pretpostavljam da bi radije liječio krave i ovce, pa ga zovem Doktorinar.
Deda nije izdržao režim, pa je Doktorinaru tijekom vizite spomenuo berbu i da se dobro osjeća. Kad pacijenti tako ne izdrže, kao što nije izdržao Deda, Doktorinaru se od bijesa zagladi čelo i spuste uši, a gornja mu usna zatitra tuđmaneskno.
Gadno bi Deda najebao da se smije psovati na latinskom i da na krevetu do nije Pahuljice, čiji je crveni vjetar sada već ličio na golemo, produbljeno, crveno oranje pod koljenom. Ovako, Deda je dobio otpusno pismo još istog dana, što je induktivna pogibelj koju si djelatnici Odjela za nejasna febrilna stanja do dana današnjeg nisu objasnili. Ja mislim da je to zato što je u pitanju indukcija, koja na margini iziskuje pogreške.
Pahuljica je nemarni šećeraš od sto i nešto kila, i na Odjelu je skoro mjesec dana. Iz kreveta ne može ustati otkako je stigao, stanje mu se ne popravlja. Sve ga boli na dodir, a vidi se da je to vedar čovjek. Od njegove mu vedre pojave sada ostala još jedino ona raspjevana istarska kantilena, ono kako se akcent tijesnom rastavom zadrži na drugom slogu kad se kaže bilo koja riječ, recimo riječ “piletina”, i kako se na kupu drže jagodice prstiju kad se raspravlja. Sve drugo je otišlo u vjetar ispod koljena i on mršavi, nestaje, bezvoljan je.
Doktorinar je uvjeren da je sve to zbog njegovog dijabetesa i njegovog nepridržavanja. Doktorinar to sumnja i zato što mu insulin s jutra bude u redu, a već popodne skoči i pišti na ubod. To mu sigurno nije od posne hrane koju dobiva, pa se vizita okuplja oko Pahuljice i mrmlja nešto na jeziku rimskih poslovica.
Ja, međutim, znam o čemu se radi, a zna i Pahuljica. Radi se o makovnjačama, sir-pitama, radi se o buhtlama s čokoladom i lokvicama masti koje plivaju preko ćufti, a sve se to radi iza ručka, kad mu žena dolazi u posjetu. Ja to znam jer to gledam, a on to zna jer to jede. Ipak, šutimo to što obojica znamo, on zato što voli ćufte, a ja zato što ne volim skretati pažnju režima na sebe.
Istoga popodneva došla je prva tura znanstvenih turista i studenata da razgledavaju Pahuljičin crveni vjetar i na njemu polažu ispite. Jedna je smetena studentica pala na ispitu zato što je zaboravila šta njegov dijabetes predstavlja u odnosu na njegov crveni vjetar, kako se to u medicini kaže, a zaboravio sam i ja.
MUSIL
Osmog ili devetog dana, ne znam više, meni je sasvim dobro i već vidim da će ovo trajati. Bogomdana je, kako stvari stoje, bogom i uzeta, no bolesni koji imaju tu nesreću da u bolnici ozdrave prije reda, dobro znaju o čemu govorim. Nepovoljno je prije reda osjećati se dobro i zdravo u bolnici po istom onom principu po kojem se nepovoljno osjećati zdravo na psihijatriji, gdje bolesnih ni nema. Tko zna, dakle, koliko bi to moglo trajati, to zna samo Doktorinar, pa ja već vidim kako stupaju duge smjene i kako ću mjesece na parne i neparne ubuduće razvrstavati prebirući doline i brežuljke po zglobovima prstiju.
I onda mi sinu austrijske knjižurde.
Osim što vole kuće s duplim dnom i velikim prozorima, Austrijanci, ne znam da li vam je poznato, vole pisati guste, pojmovite i odugovlačeće knjige. Ljudi uzimaju po cijela ljeta, ne idu na more, uzimaju čak i cijele vojne rokove, samo da pročitaju “Masu i moć” ili da prokrče “Čovjeka bez osobina” . Ja sam Musila odabrao ne samo stoga što je apsolutni šampion koruški i cijele Austrije, nego i zato što ovo djelo nikada nije dovršio, čime ni u teoriji ne može biti gušćeg romana, ni duže knjige na svijetu.
Musila se ne da prepričati; to je isto kao da me zamolite da vam prepričam Hegela. U prvom romanu se ne radi o ničemu, priprema se nekakva mirotvorno-usporedna akcija u Kakaniji, odvija se mravohod službenika, misli se industrijalaca od upala liječe krasnim esejima na osamsto i sitno stranica, i, sve u svemu, nema dobrovoljnog povlačenja u povijesti čovječanstva. Baš ono što mi je trebalo. Musilovom čovjeku bez osobina zamjeram samo to što previše misli, a premalo spava za svoje stanje. Inače sam mu beskrajno zahvalan što mi je pokazao da je pisanje jedina kompenzacija bolja od same stvari.
Postoji i drugi roman, nastavak, ali on još nije izašao iz tiska. Nadam se da će i u tom nastavku biti situacija iz kojih, zanimljivo, neće proizlaziti ništa.
ŠAH
Otkako je Musila, dane više ne brojim, sav sam u priči. Posjećuje me jedino A., koji je sa svoje strane, pak, navalio na šljive. Tvrdi da su šljive podcijenjene, i da se od njih pravi jedino pekmez i rakija. Ni soka, ni sladoleda, ni voćnog jogurta, ma ni da bi od šljiva, kaže A. Kako bi nevidljivom pokretu za njihovu emancipaciju dodao sebe, a pri ruci nema pogon za proizvodnju sladoleda ili soka, on peče kolače. S prhkim tijestom, savitljive, kremaste, svakakve, samo da su od šljiva. Danas je tako donio pitu od šljiva i šah.
U šahu sam, priznajem, velemajstor. A. je dobar protivnik, ali ima neki svoj stav o tome da je šah igra bezbrojnih mogućnosti, koji mu sad, želi li biti principijelan, nalaže da namjerno istražuje jednako bezbrojne načine na koje se u ovoj igri može izgubiti. A. naravno želi biti principijelan, pa sjedi i gubi.
A. još kaže da je svaka ideja istinita ako je korisna, a ja mu konjem skačem na G6, kažem da je šah takmičenje, matiram ga i dodajem da su istiniti samo sudovi.
Jednako principijelno kao i A., samo bez nekih naročitih stavova o igri, u šahu sljedećih nekoliko dana gube i drugi bolesnici na Odjelu za nejasna febrilna stanja. Najdalje je u mislima dogurao jedan monter centralnog grijanja, kad je za dva topa i dva konja dobio kraljicu. Trebalo je samo da mu u sljedećem potezu topom zatvorim kralja po vertikali, pa da i on vidi da je misliti – govno znati, kako kažu matematičari, dobri šahisti.
Priliku za revanš solidni Monter nažalost nikada više neće dočekati, jer me je nakon partije glavna sestra obavijestila da je sutra moj red da ozdravim
…….
Još iste noći A. se vratio u krug bolnice i krenuli smo u potragu. Nismo dugo tražili, jer je sve već obavio mrak. Najmračnije je bilo iza trafostanice. Ja sam se spustio na koljena, nespretno mu raskopčao hlače i počeo lagano, sasvim lagano, pušiti kurac. Uskoro, mi smo već postali glasni, a u zgradi su, preko puta, bebe bez pluća i dalje bešumno disale na respirator.
Temperatura
Nema imenice suprotne od boli, neke koja bi označavala njeno odsustvo onako kako imenica mrak označava odsustvo imenice svjetlo. Ne postoji ne-bol, osim kao logička redukcija simbolom. A tako se nigdje ne postoji.
Postoje ugode kada prođu neugode, ali ne postoje ugode koje počinju same od sebe, ugode od kojih nam je sve ugodno. Postoji navodno i zdravlje, iako se još uvijek ne zna kako ga izliječiti. Ne postoji imenica suprotna od boli.
Postoje zato bolnice. U bolnicama se naše boli okupljaju, oblače u pidžame i raspituju jedna za drugu. Ja sam u jednoj takvoj bolnici.
Došao sam taksijem, jer se ekipi Hitne medicinske pomoći stvar zakomplicirala u Aziji. Plavi je ljubičastog napao iz Kamčatke u Aljasku, što se može preko one isprekidane crte, ako imate noviju varijantu ploče za igru. A i ne kaže se „imam temperaturu“, naravno da ju imate, to je osnovna veličina termodinamike. Nazvati Hitnu i reći da imate temperaturu isto je što i nazvati Institut Ruđer Bošković i reći da imate masu, pojašnjava mi dežurni liječnik. Nisam mu stigao napomenuti da ja zapravo imam apsolutnu temperaturu.
U nesvijest sam pao otprilike kad i Aljaska.
Kad sam se probudio, toplomjer je navršio neparnih 41, a bubreg se od boli razlistavao na supke kao proljetni grah.
Kod prijema na Odjelu za nejasna febrilna stanja liječnik je utvrdio: pacijent bistre svijesti, febrilan, klonuo, dehidriran, kardiorespiratorno suficijentan. Opće stanje srednje do teško, teško. Na plućima normalan šum disanja, na srcu akcija ritmična, tonovi jasni, šumova se ne čuje. Trbuh mekan, osjetljiv. Lumbalna sukusija lijevo bolna, ekstremiteti simetrični, bez edema. Neurološki status ugrubo uredan.
Sve je utvrdio, osim možda ovog posljednjeg: dva mi se puta na dva različita mjesta tijekom vožnje taksijem pojavilo da ulicom šeta žena s velikom šarenom papigom na ramenu. Papiga mi je govorila: “Gdje gore knjige, gorit će i ljudi.” Kako, međutim, nisam bio siguran broji li se žena s papigom koja voli citate u neurološki status ili samo u ovo od čega i sam gorim, tu sam pojavu kod prijema prešutio. Ipak sam je vidio samo dvaput.
Izvadili su mi i krv, a kad se 20.000 leukocita u njoj digne na noge, ljudi se sa svojih obično spuste. Ja sam još uvijek stajao, pa je liječnik dogurao invalidska kolica.
SOBA
Zgrada Odjela za nejasna febrilna stanja austrougarskog je datuma. U velike dvokrilne, i povremeno, široke četverokrilne prozore bez roletni, stanu cijeli odrasli ljudi, od glave do pete. Po tome austrougarske zgrade inače i razlikujem od svih drugih zgrada koje poznajem, pa mi se čini da je u tim velikim prozorima bez mogućnosti roletni carski apsolutizam istovremeno i doslovna mjera njegovog prosvjetiteljstva. Zastorima će se, jednom kada carstvo propadne, ljudi i od sunčevog svjetla braniti kao od apsolutizma i sve će opet biti relativno.
Zgrada je pozicionirana točno između patologije i Odjela za sidu, tako da je već i iz rasporeda vidljivo koliko je praktična medicina rada: približimo patologiji one koji su joj i prirodno bliže, približimo nejasne. Problem je sa nejasnim febrilnim stanjima izgleda u tome što su nejasna. Za sidu se zna.
Kroz prozor svoje sobe gledam ravno na Odjel za sidu. Ispod njega prolaze žene koje govore: “Bolje mu je da umre kad je takav” i “Vi ste bešćutni”.
Soba je velika, prostrana, pet sa šest. Bolnička, standardna, tobože dvobojna: dopola zida je premazana lakom, a otpola hrapava i suha, čime besmisleno prenaglašava kontrast između dvije iste, balave, zelene nijanse. Moj je krevet zapravo položen protiv pravokutne prirode četvrtastog rasporeda sobe, i vidi se da to nije urađeno u AutoCAD-u. Kako ja nisam mladi arhitekt, a i kako je u liječenju od nejasnih febrilnih stanja potražnja za slobodnim krevetima izuzetna, drago mi je što se osoblje Odjela snašlo tako da trima ležajevima složenima okomito niz duži zid sobe, suprotstavi jedan ležaj vodoravno duž kraći zid sobe. Na njemu ležim ja, a na ova tri meni nasuprot leže Brko, Pahuljica i Deda. Kao što rekoh, drago mi je što je moj krevet ovako ubačen u prostor, jer tako jedni drugima činimo publiku, pri čemu je samo moj položaj dirigentan, pa ih svu trojicu vidim u oči i da li spavaju. To oni za svoj položaj nikako ne mogu reći.
Najslabije se sjećam Brke, njegov je krevet prvi do vrata i on je prvi ozdravio. Dan kada on odlazi meni je – halucinogeno i suho – treći dan zaredom na 40 stupnjeva Celzijusovih, pa ga se i zbog toga slabije sjećam. Pamtim samo da je svaki put baš on zvao sestru kad bi mi iscurio antibiotik i tako pazio da mi zaostali zrak ne uđe u žilu. Pamtim još i da bi noću, tijekom izmjene polivinilskih pidžama za znojenje, nakratko dolazio k sebi, slušao Dedu kako hrče i Brku kako govori: bog te jebo što hrče.
Četvrtog je dana moje nejasno febrilno stanje postalo jasno. Akutni pijelonefritis, upala bubrega, to su nekako i znali. Ali nisu znali zbog čega. Sada znaju da je to uzrokovala Escherichia coli, koja je nekako završila u bubregu. Kako je nekako završila u bubregu? Ne znaju. Kako znaju da mi je uopće u bubregu? Ma znali su oni to nekako od početka, ali nisu nekako mislili da ljudi s mojom anamnezom i mojom Bogomdanom (kako sada zovem svoju bakteriju da stvar bude osobnija) u bolnicu dolaze taksijem, a ne kolima Hitne medicinske pomoći. Pa me nekako nisu odmah testirali, ali su me od početka tretirali propisnim antibioticima, pa smo na dobrom putu. Samo dok nekako i temperatura padne, još malo, i sve će biti u redu. Općenito, puno je “nekakvog” u ovom pasusu, zar ne?
Bogomdana je, inače, jedina ošamarena časna sestra u povijesti Katoličke crkve. Zvala se zapravo Deodata i nju nam je, tako joj i ime kaže, “dao bog”, dok je bio rat i dok su po našem gradu šepavi, tronogi psi zavijali na leteće bojlere pune eksploziva. Ljudima koji su zbog toga od straha virila rebra i koji su svojoj djeci branili da idu na vjeronauk u crkvu, ona bi, sva u plamenu i šlagirana, govorila: “Pustite dječicu k meni, ona su Isusova. Ona se ne boje granata.”
Tako je to rekla i mom susjedu, ocu osmogodišnjeg Karla i šestogodišnje Ane, kad jedne subote nisu došli na vjeronauk, a ovaj ju je odmah, na licu mjesta, izuo iz forhenda.
“I reci Isusu da znam gdje živi”, rekao je navodno.
Kako znanost ne zna ništa o tome odakle je došla moja bakterija, čudni su joj putovi, i kako je sva plamena, čini mi se i da je i ona Bogomdana, pa ću je tako i zvati.
Petog dana, ja sam sve bolje, hodam, nekako. Brku je u sobi zamijenio profesor matematike. Stalno plače. Zovem ga Rezerva, a ne Plačljivi, kako bih zapravo trebao želim li se precizno rukovoditi kriterijima za davanje imena u bolničkim sobama. Ima ešerihiju kao i ja, pa mu ne govorim šta ga čeka. Općenito, ne govorim mu često. Šta ću mu kad stalno plače.
Sljedeći će ozdraviti Deda, to na Odjelu već znaju svi, samo čekaju šefa da se vrati s ture znanstvenog turizma po Americi, pa da mu potpiše otpusno pismo. Deda je zbog toga pomalo nervozan, tu je već 12 dana, a berba je u subotu.
Deda ima crveni vjetar u stadiju poraza. Inače se to zove erizipel, uzrokuje ga streptokok, a napadnuta koža od njega zatopli, stegne se i sjaji, svuda krvava. Najčešće napada noge i glave, i boli dok ne paralizira. To ne znamo zbog Dede, jer je on u bolnicu došao na vrijeme, znate penzionere, pa ga uopće ništa nije boljelo. To znamo zbog Pahuljice, čiji će crveni vjetar uskoro i sam postati odredište znanstvenog turizma i za čitavih mjesec dana po trajanju prebaciti normu medicinskih enciklopedija.
Kako mu je bura s potkoljenice okrenula na maestral, u crveni povjetarac, Deda po cijele dane sanja sisate trsove, sanja muljače, preše, brente i čepilice. Sumnja da je taj crveni vjetar uopće neka bolest. Prekine ga povremeno samo kad mu sestra vadi krv i kad mu dođe grožđana tjeskoba, jer berba je u subotu, a evo ga žena danas zove da nema više onih inoks bačvi od petsto litara koje im trebaju, rasprodale se. Danas ga je uz to, živo zainteresirala i novinska priča o mami i sinu, prvim žrtvama ovogodišnje berbe. Nažalost, svakako ne i posljednjim što će skončati zbog trenutačnog manjka one stvari koju je još Descartes smatrao najpravednije raspoređenom na zemlji, jer se, eto, nitko ne žali da je ima premalo. Kad je sve već, naime, s berbom bilo gotovo i kad je sve već bilo u bačvama, oni se slučajno udavili u podrumu, jedno po jedno.
“Nisu ga dihtali”, odrezao je Deda, njemu je razum pravedno raspoređen.
Šesti je dan, meni je puno bolje, temperature se više ni ne sjećam, pa sam javio roditeljima da sam u bolnici, da se uzalud ne brinu na vrijeme.
DOKTORINAR
Sedmoga dana iz Amerike se vratio šef Odjela. Za njegov smo dolazak saznali odmah u šest ujutro, kad su nam sestre od nervoze promašivale rupe za vađenje krvi i tjerale žile u spazam. Još su nas zamolile da papuče ne držimo na podu pored kreveta, i da ništa nemamo na ormarićima, da se ništa ne vidi i da bude čisto.
Rezerva je, ko’ za kurac, opet razbio toplomjer, pa se baš toga dana, kad sve mora biti sterilno i kao da nas nema, živa rashodovala posvuda po sobi.
Za razliku od svih prethodnih dana, i onih koji će doći, danas su na Odjelu za nejasna febrilna stanja u strahu ljudi koji ne nose pidžame.
Oni kažu: dok drugi rezoniraju magnetski, šef Odjela rezonira po čistom Aristotelu. Od njegove se rasudne snage ne da skloniti u stihiju slučajnog i neobjašnjivog ili u “ne znam, jučer je sve bilo u redu”. Deda kaže da je sigurno oćelavio od knjiga i da može još tri puta oćelaviti, šta mu vrijedi, kad njega zdravog drži u bolnici. Do berbe je dva dana.
Šef Odjela, inače, slabo govori hrvatski, i ne voli da ga se išta pita. U rijetkim prilikama kada pitanja dopušta, on je taj koji ispituje, i to tako da se odgovoriti može s “da” i “ne”, ili još bolje, samo dvosmjernim obrtanjem glave.
“Pišate li često noću?”, to je, recimo, bila moja prilika da glavu obrnem lijevo-desno.
O daljnjem stanju pacijenata šef Odjela razgovara isključivo s drugim liječnicima u viziti, i to na tečnom latinskom. Kako mi se čini da mu je najveći problem suvremene medicine zapravo u tome što pacijenti govore, pretpostavljam da bi radije liječio krave i ovce, pa ga zovem Doktorinar.
Deda nije izdržao režim, pa je Doktorinaru tijekom vizite spomenuo berbu i da se dobro osjeća. Kad pacijenti tako ne izdrže, kao što nije izdržao Deda, Doktorinaru se od bijesa zagladi čelo i spuste uši, a gornja mu usna zatitra tuđmaneskno.
Gadno bi Deda najebao da se smije psovati na latinskom i da na krevetu do nije Pahuljice, čiji je crveni vjetar sada već ličio na golemo, produbljeno, crveno oranje pod koljenom. Ovako, Deda je dobio otpusno pismo još istog dana, što je induktivna pogibelj koju si djelatnici Odjela za nejasna febrilna stanja do dana današnjeg nisu objasnili. Ja mislim da je to zato što je u pitanju indukcija, koja na margini iziskuje pogreške.
Pahuljica je nemarni šećeraš od sto i nešto kila, i na Odjelu je skoro mjesec dana. Iz kreveta ne može ustati otkako je stigao, stanje mu se ne popravlja. Sve ga boli na dodir, a vidi se da je to vedar čovjek. Od njegove mu vedre pojave sada ostala još jedino ona raspjevana istarska kantilena, ono kako se akcent tijesnom rastavom zadrži na drugom slogu kad se kaže bilo koja riječ, recimo riječ “piletina”, i kako se na kupu drže jagodice prstiju kad se raspravlja. Sve drugo je otišlo u vjetar ispod koljena i on mršavi, nestaje, bezvoljan je.
Doktorinar je uvjeren da je sve to zbog njegovog dijabetesa i njegovog nepridržavanja. Doktorinar to sumnja i zato što mu insulin s jutra bude u redu, a već popodne skoči i pišti na ubod. To mu sigurno nije od posne hrane koju dobiva, pa se vizita okuplja oko Pahuljice i mrmlja nešto na jeziku rimskih poslovica.
Ja, međutim, znam o čemu se radi, a zna i Pahuljica. Radi se o makovnjačama, sir-pitama, radi se o buhtlama s čokoladom i lokvicama masti koje plivaju preko ćufti, a sve se to radi iza ručka, kad mu žena dolazi u posjetu. Ja to znam jer to gledam, a on to zna jer to jede. Ipak, šutimo to što obojica znamo, on zato što voli ćufte, a ja zato što ne volim skretati pažnju režima na sebe.
Istoga popodneva došla je prva tura znanstvenih turista i studenata da razgledavaju Pahuljičin crveni vjetar i na njemu polažu ispite. Jedna je smetena studentica pala na ispitu zato što je zaboravila šta njegov dijabetes predstavlja u odnosu na njegov crveni vjetar, kako se to u medicini kaže, a zaboravio sam i ja.
MUSIL
Osmog ili devetog dana, ne znam više, meni je sasvim dobro i već vidim da će ovo trajati. Bogomdana je, kako stvari stoje, bogom i uzeta, no bolesni koji imaju tu nesreću da u bolnici ozdrave prije reda, dobro znaju o čemu govorim. Nepovoljno je prije reda osjećati se dobro i zdravo u bolnici po istom onom principu po kojem se nepovoljno osjećati zdravo na psihijatriji, gdje bolesnih ni nema. Tko zna, dakle, koliko bi to moglo trajati, to zna samo Doktorinar, pa ja već vidim kako stupaju duge smjene i kako ću mjesece na parne i neparne ubuduće razvrstavati prebirući doline i brežuljke po zglobovima prstiju.
I onda mi sinu austrijske knjižurde.
Osim što vole kuće s duplim dnom i velikim prozorima, Austrijanci, ne znam da li vam je poznato, vole pisati guste, pojmovite i odugovlačeće knjige. Ljudi uzimaju po cijela ljeta, ne idu na more, uzimaju čak i cijele vojne rokove, samo da pročitaju “Masu i moć” ili da prokrče “Čovjeka bez osobina” . Ja sam Musila odabrao ne samo stoga što je apsolutni šampion koruški i cijele Austrije, nego i zato što ovo djelo nikada nije dovršio, čime ni u teoriji ne može biti gušćeg romana, ni duže knjige na svijetu.
Musila se ne da prepričati; to je isto kao da me zamolite da vam prepričam Hegela. U prvom romanu se ne radi o ničemu, priprema se nekakva mirotvorno-usporedna akcija u Kakaniji, odvija se mravohod službenika, misli se industrijalaca od upala liječe krasnim esejima na osamsto i sitno stranica, i, sve u svemu, nema dobrovoljnog povlačenja u povijesti čovječanstva. Baš ono što mi je trebalo. Musilovom čovjeku bez osobina zamjeram samo to što previše misli, a premalo spava za svoje stanje. Inače sam mu beskrajno zahvalan što mi je pokazao da je pisanje jedina kompenzacija bolja od same stvari.
Postoji i drugi roman, nastavak, ali on još nije izašao iz tiska. Nadam se da će i u tom nastavku biti situacija iz kojih, zanimljivo, neće proizlaziti ništa.
ŠAH
Otkako je Musila, dane više ne brojim, sav sam u priči. Posjećuje me jedino A., koji je sa svoje strane, pak, navalio na šljive. Tvrdi da su šljive podcijenjene, i da se od njih pravi jedino pekmez i rakija. Ni soka, ni sladoleda, ni voćnog jogurta, ma ni da bi od šljiva, kaže A. Kako bi nevidljivom pokretu za njihovu emancipaciju dodao sebe, a pri ruci nema pogon za proizvodnju sladoleda ili soka, on peče kolače. S prhkim tijestom, savitljive, kremaste, svakakve, samo da su od šljiva. Danas je tako donio pitu od šljiva i šah.
U šahu sam, priznajem, velemajstor. A. je dobar protivnik, ali ima neki svoj stav o tome da je šah igra bezbrojnih mogućnosti, koji mu sad, želi li biti principijelan, nalaže da namjerno istražuje jednako bezbrojne načine na koje se u ovoj igri može izgubiti. A. naravno želi biti principijelan, pa sjedi i gubi.
A. još kaže da je svaka ideja istinita ako je korisna, a ja mu konjem skačem na G6, kažem da je šah takmičenje, matiram ga i dodajem da su istiniti samo sudovi.
Jednako principijelno kao i A., samo bez nekih naročitih stavova o igri, u šahu sljedećih nekoliko dana gube i drugi bolesnici na Odjelu za nejasna febrilna stanja. Najdalje je u mislima dogurao jedan monter centralnog grijanja, kad je za dva topa i dva konja dobio kraljicu. Trebalo je samo da mu u sljedećem potezu topom zatvorim kralja po vertikali, pa da i on vidi da je misliti – govno znati, kako kažu matematičari, dobri šahisti.
Priliku za revanš solidni Monter nažalost nikada više neće dočekati, jer me je nakon partije glavna sestra obavijestila da je sutra moj red da ozdravim
…….
Još iste noći A. se vratio u krug bolnice i krenuli smo u potragu. Nismo dugo tražili, jer je sve već obavio mrak. Najmračnije je bilo iza trafostanice. Ja sam se spustio na koljena, nespretno mu raskopčao hlače i počeo lagano, sasvim lagano, pušiti kurac. Uskoro, mi smo već postali glasni, a u zgradi su, preko puta, bebe bez pluća i dalje bešumno disale na respirator.