Nikica Gilić, Zlatko Vidačković (ur.): “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova”, Matica hrvatska, Zagreb 2013., 179 str.
*
U subotu, 19. siječnja 2013., u maglovitom i hladnom Zagrebu, na Strossmayerovom trgu 4, u ugodno zagrijanoj Velikoj dvorani Matice hrvatske, u organizaciji Odjela za kazalište i film iste Matice, okupilo se u 11 sati okruglo deset sudionika (mahom sa zagrebačkom adresom) znanstvena skupa, ne bi li do 17 sati (uz nužno potrebitu koncentracijsku stanku od 13.30 do 14.30) filmološki stručno referirali (i referalno slušali) o Puli (tada sunčanoj Puli), o njenom filmskom festivalu koji se baš te 2013. godine pripravljao proslaviti 59. rođendan (zaplakao je kao revijsko nedonošče domaćeg filma 24. lipnja 1954. odmah poslije zalaska sunca) na godinu mlađem 58. Filmskom festivalu igranoga filma u Puli, koji se od 2001. lažno predstavlja dvije godine starijim (premda već stasao, prevratne 1991. godine Festival nije uspio zabilježiti 38. festivalsku predstavu, jer se tata ili očuh, ne zna se, Antun Vrdoljak naljutio, jednako kao ni 41., jer mu te ratne 1994. godine nitko nije došao na proslavu). Sve spomenute brojčane egzaktnosti, koje nikako da dotaknu zacrtanu i zaokruženu šezdesetu obljetnicu (počinjena omaška, puko zbrajanje godina a ne održanih festivala, vuče se iz godine u godinu, pogreška postaje javna istina), zagrebačkom su znanstvenom susretu o Puli (svaki spomen Pule, od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, u filmskim je i kulturnim krugovima prvotno asocirao na njezin filmski festival) i hrvatskom filmu, prvom filmološkom skupu Matice, s obzirom na ozbiljnost teme, naravno, bile posve irelevantne sitnice, znanstvene i povijesne nebitne koještarije, pa je skup svemu i svačemu unatoč širokogrudno, raširenih ruku, okruglo i aproksimativno (pogrešno) nazvan: “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” (beznačajne istine radi, 59 je godina trajanja a 60 Festivala, ubrajajući i, ni po čemu ubrojive, neodržane festivale).
Nemoguće je ne zamijetiti slikoviti i maštoviti (“Festival igranog filma u Puli”), a ujedno precizan (“60 godina”) i krajnje korektan (“hrvatski film”), znanstveno hladno determiniran naslov filmološkoga skup. Susret vrijedan svake zagrebačke pozornosti (kulturne, kulturološke, kulturalne, povijesne, tradicijske, političke, federalne, nacionalne, sadržajne… i svake druge, pa na koncu neminovne filmske i filmološke) bio je, prije svega, valja to ponovno istaknuti, znanstveno i filmološki iznimno značajan doprinos Puljskom filmskom festivalu, znanstveno i stručno utemeljen te, najvažnije, tematski jasan (agramerski čvrsto koncipiran i fokusiran), zbog čega je za ciglih šest mjeseci otisnut i objelodanjen u istoimenome zborniku, kako hrvatska filmološka javnost (dakle, zagrebačka) ne bi nestrpljivo ili pak, ne daj Bože, uzaludno čekala i ostala uskraćena za nova, još neobjavljena, puljska festivalska istraživanja i tek otkrivene filmološko-povijesne spoznaje glede hrvatskoga filma izrečene (i sada, srećom, otisnute) na zagrebačkom znanstvenom skupu. Malo je što hrvatskoga (i filmskoga), ako uopće postoji išta, izvan Zagreba znanstveno (i filmsko).
“Šezdeseta obljetnica najstarijeg hrvatskog filmskog festivala uvelike je odredila temu prvoga skupa…” (str. 7), kako u predgovoru zapisuje, na početku druge rečenice (od ukupno pet, a svaka uredno u svome odlomku) bivši brižni (pristaje i istarska inačica) umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Puli (2005-2013) i jedan od urednika Zbornika, (prema najnovijemu) mag. nov. Zlatko Vidačković; toliko je znatno odredila puljsku obljetničku temu da niti jedan od deset objavljenih znanstvenih, stručnih, preglednih i sličnih priloga posebno ne raspravlja, ne tretira, ne tematizira Pulski filmski festival, niti izravno ni uopćeno (Pula i njezin festival samo se nespretno uzgred, evidentno usput, spominju iz puke pristojnosti, čiste formalne kurtoazije), već je posvema tematski u središtu raznolike pozornosti samo onaj drugi dio naslova, nakon veznika “i”, zagrebačkog Zbornika: “hrvatski film”, ili kako se oštroumno i senzibilno ogradio mag. nov. Vidačković (budimo pošteni i završimo drugu, od pet ključnih rečenica predgovora): “…što se pokazalo idealnim povodom za promišljanja i o hrvatskoj kinematografiji uopće.” Istančana promišljanja i filmološke znanosti u Vidačkovića nikada ne manjka, pa prema magistru novinarstva zdrav razum nameće sasvim logičan zaključak, naime, proizlazi kako je idealan puljski povod rezultirao općim uzrokom – hrvatskim filmom. Drugačije rečeno, hrvatski je film (ni manje ni više) proizašao iz Pulskoga filmskog festivala, njen je proizvod. No, dakako, takvoj nastranoj logici ne nasjedaju ni Uljanikovi brodomonteri ni Puljankine prodavačice ni ostala revnosna festivalska publika u Areni (i ne samo ona, a njoj, kao ni ostalim zdravomislećim Puležanima, na pamet ne pada uzeti Zbornik u ruke), jer dobro znaju da tome nije, i ne može biti, baš tako.
Ostanimo u Puli, budući da nije zastupljena a strši u naslovu zagrebačkog Zbornika, i usporedimo ovaj Zbornik sa sličnim, lako zamislivim izdanjem: recimo da je kojim slučajem izdan arheološki zbornik (naravno, poslije održana znanstvenoga skupa u Zagrebu) ili, još bolje, turistički vodič naslova “Arena i antička baština Pule”, u kojemu se opisuju svi antički spomenici Pule (Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, rimske kuće i vile, Slavoluk Sergijevaca, Veliko i Malo rimsko kazalište, mauzolej…), svi osim puljskoga amfiteatra, Arene, koja se pokatkad mimogred i neizbježno natukne, u prolazu usput spomene šetajući bivšim antičkim gradom. Jednako je i upravo je tako sastavljen i koncipiran zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film”: zastupljeno je uglavnom usko stručno i specijalistički fragmentarno te široko esejistički i publicistički pomalo svega (sa svih strana) što se hrvatskoga filma i filmologije tiče, osim osnovne naslovne teme, tu i tamo nabačenoga, Festivala igranoga filma u Puli. Uostalom, i sam pogled na kazalo nesumnjivo ukazuje na urednički potpunoma tematsko-sadržajni promašaj, Zbornik ponajviše nalikuje na (polu)znanstvenu svaštaru o hrvatskom filmu (stihijski i na brzu ruku prikupljeni trenutni znanstveni radovi i tekstovi iz autorovih škafetina, ladica, foldera, fajlova… to bjelodano, i nevježi, pokazuju) koji se ne može, uz najbolju volju, svesti na zajednički naslovni nazivnik.
Zbornik otvara gost iz Beograda, negdašnji direktor Pulskoga filmskog festivala (1963-1967), vrsni povjesničar i arheolog južnoslavenske kinematografije (i puljske: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.”), pokojni Dejan Kosanović (nažalost, preminuo je osam mjeseci nakon zagrebačkog skupa), jedini koji je makar malo (za razliku od ostalih), periferno zahvatio Pulski filmski festival u svome preglednom referatu, “Nacionalni festival međunarodnog značaja”, o ulozi hrvatskog filma u Jugoslaviji i neminovno na Festivalu. Kosanović, jugoslavenski znanstvenik staroga kova (poput mnogih tada), iz svoje jugoslavenske perspektive, i nakon gotovo četvrt stoljeća propale države i dalje nastavlja sa starom ideološkom oznakom Pulskoga festivala kao nacionalnoga, što nepromišljeno i nekritički prepisuju mnogi (novinari, publicisti, filmski kritičari…, pa i neki autori ovoga zagrebačkoga Zbornika, a napose djelatnici i suradnici Festivala), recimo poput Tomislava Kurelca u neprimjerenom i površnom uvodnom napisu “Kratka povijest” na internetskoj stranici Festivala igranog filma u Puli, te mu još pridodaje: “Najstariji je to nacionalni festival na svijetu”. Premda sam već dnevnonovinski upozorio na takve nebulozne, bedaste epitete “najstariji nacionalni”, nije zgorega ponoviti: Pulski je festival od prvoga izdanja i nadalje uvijek isticao i promicao nacionalnu komponentu pojedinih kinematografija i njihovih produkcija (ili koprodukcija) unutar jugoslavenske federacije, ondašnjih republičkih kinematografija, pa ga stoga ne možemo, ni po koju cijenu (osim jugonostalgičarsku), nazivati nacionalnim. Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala jugoslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak međunacionalan (ili, točnije prema nazivu, državni, federativni), premda je tada u duhu (indoktriniranog) vremena, umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, “bratstva i jedinstva” i “zjenice oka”, kao nacionalan. Ne samo sada s povijesne distance, već i s pozicija tadašnje savezne države, valja ga smatrati, kakav je stvarno uistinu i bio, međunarodnim festivalom južnoslavenskih filmova s područja (bivše) Jugoslavije. Pojednostavljeno, nesretna nenacionalna sintagma koja samo administrativno, zemljopisno određuje prostor proizvodnje filmova (i ništa više od toga), “jugoslavenski film” znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u sasvim drugom kontekstu, što i slična sintagma “europski film”. Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (započet 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini, Coppa Volpi i mnogim drugim priznanjima. Toliko o “najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu”.
Slavenu Zečeviću (Zagreb) poslužila je prva nefestivalska Pula samo da se publicistički osvrne (“Prva revija domaćeg filma – dokumentarni trag s početka pulskog festivala”) na socijalistički dokumentarac Branka Bauera “Prva revija domaćeg filma”, kao na nepotpunu i naivnu kratkometražnu, predtelevizijsku reportažu. Tomislav se Šakić (Zagreb) nemilice raspisao, mimo svakog Pulskog filmskog festivala, sagledavajući povijesne kinematografske odrednice ranih hrvatskih (socijalističkih) igranih filmovima u kontekstu povijesti svjetskoga filma (“Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnog stila i ranog modernizma”). Krunoslav Lučić (Zagreb) isto povijesno razdoblje (kao Šakić) filmsko-stilistički podrobno teorijski analizira na primjerima nekoliko nagrađenih i nenagrađenih igranih filmova u Puli (“Stilistički aspekti klasičnoga i modernističkog hrvatskog igranog filma na Festivalu u Puli”), što je svojevrsni napredak, jer ipak nije u potpunosti zaobišao Festival igranog filma u Puli (napomenuo je neke njegove nagrade). Bruno Kragić (Zagreb) ponovno se našao u istom razdoblju (kao i Šakić i Lučić) ne bi li nam razjasnio što je to “Klasični stil u historiografijama hrvatskoga filma” u Gilića, Turkovića, Šakića i Pavičića, bez spomena Pulskoga festivala. Jednako je učinila, dakako, u spominjanju Pule, i Irena Paulus (Zagreb), vrlo uska specijalizantica isključivo i samo svega glede filmske glazbe, značajnim zapisom za hrvatsku filmsku glazbenu kulturu “Vrlo zapetljana priča: glazba u filmu Bitka na Neretvi” (Paulusica nije našla umjesnim ni zabilježiti da je na 17. Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli 1970., u nazočnosti Josipa Broza Tita i Sophie Loren, Bulajevićev spektakl bio prikazan nakon svečanog otvorenja izvan svake konkurencije). Drugi urednik Zbornika, filmolog Nikica Gilić (Zagreb) zastaje na prikazu čak dva hrvatska filma, u slučaju zagrebačkog skupa to su “Oficir s ružom i Najbolji Dejana Šorka: dvije vojničke naracije”. Filmski redatelj, politolog, novinar, muzeolog, antropolog (pored ostalog) Nikša Sviličić (Zagreb) pokušava (makar tako izgleda) antropološki teoretizirati na poprilično nepotrebnu i nejasnu temu: “Nacrt istraživanja utjecaja strukture filmskog izraza na recepciju novoga hrvatskog igranog filma”, a baš taj i takav nacrt “ima za cilj definiranje utjecaja filmske strukture u kontekstu kauzaliteta semiotičko-naratoloških aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskih filmova”, koji su prikazani na Festivalu u Puli od 1991. do 2012. (dakle, gotovo svih igranih filmova u neovisnoj Hrvatskoj), kako bi dosegnuo nikomu potrebne rezultate, “prediktore za ‘formulu uspješnosti’ nekog filma” (str. 133), ma što god to značilo. Na sličnoj razini, posve (i posvemašnje) izvan teme, ali daleko simpatičnije, filozof i filmofil Marijan Krivak (Osijek) piše autorefencijalno o sebi samom kao nekadašnjem filmskom kritičaru (pod pseudonim: Milan Kanat) unaprijed znajući kako će “pulski festival sam u ovome izlaganju biti tek metatekstualni okvir za taj ‘fenomen’ (naime, hrvatski film), za koji mislim da je hrvatskoj filmskoj kritici primarno važan” (str. 156), ako ništa drugo, izgleda barem dovoljno iskreno.
Na koncu imamo ponovno prigodu čitati autora predgovora, urednika mag. nov. Zlatka Vidačovića (Zagreb) koji znanstveno zaokružuje Zbornik svojim upečatljivim prilogom “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, kojega znanstveno sažimlje u onome što se zove sažetak (koji definicijom zahtijeva, koncizan prikaz i iznimno kratak pregled znanstvenog rada), od riječi do riječi i u cijelosti ovako: “Premda sam u početku priprema za skup svoj rad mislio posvetiti isključivo kritičkoj recepciji hrvatskog filma na Festivalu igranog filma u Puli u hrvatskom tisku od 2007. do 2012. godine, istraživanje me dovelo do zaključka da tu recepciju nije moguće adekvatno analizirati bez da se analizira i komentira uži kontekst, odnosno najvažnija događanja i promjene u hrvatskoj kinematografiji, zakonodavstvu vezanom uz film i konačno hrvatskom nacionalnom festivalu. Stoga se ovaj moj prilog može shvatiti i kao skromna dopuna knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko, koja završava baš 2006. godinom.” (str. 169) Velikodušan, neambiciozan, požrtvovan i samozatajan mag. nov. Zlatko Vidačković ponizno podastire svoj briljantan znanstveni uradak samo kao nastavak Škrabalove poznate publicistike, što je samo po sebi, koliko ga god smatrao skromnim, golemi doprinos suvremenoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Jasno je onda zašto je za takav znanstveni sažetak iznimno značajno sve, apsolutno sve što je autor u početku mislio (završne misli nisu toliko važne jer su tu, u Zborniku, a filmolozima još je značajnije sve ono što mag. nov. Zlatko Vidačković nije mislio) kako čitatelji ne bi bili lišeni autorovih misaonih muka, litara prolivenoga intelektualnog znoja i tegobnih (magistralno novinarskih) istraživačkih stranputica ne bi li s naporom stigao do pravoga puta, ispravnoga cilja, krajnjega teksta, (prema svim znanstvenim kriterijima) znanstvenoga rada: “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, prepunoga filmološki i festivalski britke pravno-birokratsko-administrativne regulative, kinematografske znanosti čije se zanimljivosti (i otkrića) iščitavaju u jednom dahu (zamalo, doslovce bez daha), permanentno žaleći što uradak ima kraj pa mora imati i početak (ipak, radosna je činjenica, što je znanstveni rad toliko znanstven da je mag. nov. Vidačković vješto izbjegao, kao zamorno opterećenje, ama baš svaku fusnotu i svako literaturno vrelo).
Zagrebački znanstveni filmološki zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” razotkrio je mnoge znanstvene nedoumice, razriješio brojne zablude, razjasnio mnoge dvojbe, spoznao pregršt hrvatskih filmoloških fenomena… i, prema ovdje samo na brzinu skiciranom i letimičnom pregledu objelodanjenih priloga (mimo svih nepotrebnih potankosti), eksplicite znanstveno (imajmo na umu, ne zaboravimo, riječ je o znanstvenom skupu) dokazao kako Pulski filmski festival (u prilozima sa zagrebačkoga skupa) samim postojanjem poriče, negira svoju povijest i trajnost (zašto se zabrinjavati nad nebitnim podatkom: sedmi filmski festival po starosti i stalnosti u Europi, nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Berlina i San Sebastiana), svoju ulogu i utjecaj na kinematografije (pored hrvatske) ovoga dijele Europe (i šire). Sve bi bilo daleko jednostavnije kad bi (kojim nemogućim slučajem) Pula bila zagrebački kvart, ne samo zato što bi tako Zagreb dobio još jedan filmski festival, stari Pulski filmski festival, za kojim vazda vapi, koji mu oduvijek nedostaje, nego bi bio i grad s dvije arene, Arenom i arenom, bezmalo metropola.
*
Nova Istra, br. 1-2, Istarski ogranak DHK,
Pula 2014., str. 380-385.
Tematski promašen i filmskoj Puli nepotreban zbornik
Nikica Gilić, Zlatko Vidačković (ur.): “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova”, Matica hrvatska, Zagreb 2013., 179 str.
*
U subotu, 19. siječnja 2013., u maglovitom i hladnom Zagrebu, na Strossmayerovom trgu 4, u ugodno zagrijanoj Velikoj dvorani Matice hrvatske, u organizaciji Odjela za kazalište i film iste Matice, okupilo se u 11 sati okruglo deset sudionika (mahom sa zagrebačkom adresom) znanstvena skupa, ne bi li do 17 sati (uz nužno potrebitu koncentracijsku stanku od 13.30 do 14.30) filmološki stručno referirali (i referalno slušali) o Puli (tada sunčanoj Puli), o njenom filmskom festivalu koji se baš te 2013. godine pripravljao proslaviti 59. rođendan (zaplakao je kao revijsko nedonošče domaćeg filma 24. lipnja 1954. odmah poslije zalaska sunca) na godinu mlađem 58. Filmskom festivalu igranoga filma u Puli, koji se od 2001. lažno predstavlja dvije godine starijim (premda već stasao, prevratne 1991. godine Festival nije uspio zabilježiti 38. festivalsku predstavu, jer se tata ili očuh, ne zna se, Antun Vrdoljak naljutio, jednako kao ni 41., jer mu te ratne 1994. godine nitko nije došao na proslavu). Sve spomenute brojčane egzaktnosti, koje nikako da dotaknu zacrtanu i zaokruženu šezdesetu obljetnicu (počinjena omaška, puko zbrajanje godina a ne održanih festivala, vuče se iz godine u godinu, pogreška postaje javna istina), zagrebačkom su znanstvenom susretu o Puli (svaki spomen Pule, od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, u filmskim je i kulturnim krugovima prvotno asocirao na njezin filmski festival) i hrvatskom filmu, prvom filmološkom skupu Matice, s obzirom na ozbiljnost teme, naravno, bile posve irelevantne sitnice, znanstvene i povijesne nebitne koještarije, pa je skup svemu i svačemu unatoč širokogrudno, raširenih ruku, okruglo i aproksimativno (pogrešno) nazvan: “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” (beznačajne istine radi, 59 je godina trajanja a 60 Festivala, ubrajajući i, ni po čemu ubrojive, neodržane festivale).
Nemoguće je ne zamijetiti slikoviti i maštoviti (“Festival igranog filma u Puli”), a ujedno precizan (“60 godina”) i krajnje korektan (“hrvatski film”), znanstveno hladno determiniran naslov filmološkoga skup. Susret vrijedan svake zagrebačke pozornosti (kulturne, kulturološke, kulturalne, povijesne, tradicijske, političke, federalne, nacionalne, sadržajne… i svake druge, pa na koncu neminovne filmske i filmološke) bio je, prije svega, valja to ponovno istaknuti, znanstveno i filmološki iznimno značajan doprinos Puljskom filmskom festivalu, znanstveno i stručno utemeljen te, najvažnije, tematski jasan (agramerski čvrsto koncipiran i fokusiran), zbog čega je za ciglih šest mjeseci otisnut i objelodanjen u istoimenome zborniku, kako hrvatska filmološka javnost (dakle, zagrebačka) ne bi nestrpljivo ili pak, ne daj Bože, uzaludno čekala i ostala uskraćena za nova, još neobjavljena, puljska festivalska istraživanja i tek otkrivene filmološko-povijesne spoznaje glede hrvatskoga filma izrečene (i sada, srećom, otisnute) na zagrebačkom znanstvenom skupu. Malo je što hrvatskoga (i filmskoga), ako uopće postoji išta, izvan Zagreba znanstveno (i filmsko).
“Šezdeseta obljetnica najstarijeg hrvatskog filmskog festivala uvelike je odredila temu prvoga skupa…” (str. 7), kako u predgovoru zapisuje, na početku druge rečenice (od ukupno pet, a svaka uredno u svome odlomku) bivši brižni (pristaje i istarska inačica) umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Puli (2005-2013) i jedan od urednika Zbornika, (prema najnovijemu) mag. nov. Zlatko Vidačković; toliko je znatno odredila puljsku obljetničku temu da niti jedan od deset objavljenih znanstvenih, stručnih, preglednih i sličnih priloga posebno ne raspravlja, ne tretira, ne tematizira Pulski filmski festival, niti izravno ni uopćeno (Pula i njezin festival samo se nespretno uzgred, evidentno usput, spominju iz puke pristojnosti, čiste formalne kurtoazije), već je posvema tematski u središtu raznolike pozornosti samo onaj drugi dio naslova, nakon veznika “i”, zagrebačkog Zbornika: “hrvatski film”, ili kako se oštroumno i senzibilno ogradio mag. nov. Vidačković (budimo pošteni i završimo drugu, od pet ključnih rečenica predgovora): “…što se pokazalo idealnim povodom za promišljanja i o hrvatskoj kinematografiji uopće.” Istančana promišljanja i filmološke znanosti u Vidačkovića nikada ne manjka, pa prema magistru novinarstva zdrav razum nameće sasvim logičan zaključak, naime, proizlazi kako je idealan puljski povod rezultirao općim uzrokom – hrvatskim filmom. Drugačije rečeno, hrvatski je film (ni manje ni više) proizašao iz Pulskoga filmskog festivala, njen je proizvod. No, dakako, takvoj nastranoj logici ne nasjedaju ni Uljanikovi brodomonteri ni Puljankine prodavačice ni ostala revnosna festivalska publika u Areni (i ne samo ona, a njoj, kao ni ostalim zdravomislećim Puležanima, na pamet ne pada uzeti Zbornik u ruke), jer dobro znaju da tome nije, i ne može biti, baš tako.
Ostanimo u Puli, budući da nije zastupljena a strši u naslovu zagrebačkog Zbornika, i usporedimo ovaj Zbornik sa sličnim, lako zamislivim izdanjem: recimo da je kojim slučajem izdan arheološki zbornik (naravno, poslije održana znanstvenoga skupa u Zagrebu) ili, još bolje, turistički vodič naslova “Arena i antička baština Pule”, u kojemu se opisuju svi antički spomenici Pule (Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, rimske kuće i vile, Slavoluk Sergijevaca, Veliko i Malo rimsko kazalište, mauzolej…), svi osim puljskoga amfiteatra, Arene, koja se pokatkad mimogred i neizbježno natukne, u prolazu usput spomene šetajući bivšim antičkim gradom. Jednako je i upravo je tako sastavljen i koncipiran zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film”: zastupljeno je uglavnom usko stručno i specijalistički fragmentarno te široko esejistički i publicistički pomalo svega (sa svih strana) što se hrvatskoga filma i filmologije tiče, osim osnovne naslovne teme, tu i tamo nabačenoga, Festivala igranoga filma u Puli. Uostalom, i sam pogled na kazalo nesumnjivo ukazuje na urednički potpunoma tematsko-sadržajni promašaj, Zbornik ponajviše nalikuje na (polu)znanstvenu svaštaru o hrvatskom filmu (stihijski i na brzu ruku prikupljeni trenutni znanstveni radovi i tekstovi iz autorovih škafetina, ladica, foldera, fajlova… to bjelodano, i nevježi, pokazuju) koji se ne može, uz najbolju volju, svesti na zajednički naslovni nazivnik.
Zbornik otvara gost iz Beograda, negdašnji direktor Pulskoga filmskog festivala (1963-1967), vrsni povjesničar i arheolog južnoslavenske kinematografije (i puljske: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.”), pokojni Dejan Kosanović (nažalost, preminuo je osam mjeseci nakon zagrebačkog skupa), jedini koji je makar malo (za razliku od ostalih), periferno zahvatio Pulski filmski festival u svome preglednom referatu, “Nacionalni festival međunarodnog značaja”, o ulozi hrvatskog filma u Jugoslaviji i neminovno na Festivalu. Kosanović, jugoslavenski znanstvenik staroga kova (poput mnogih tada), iz svoje jugoslavenske perspektive, i nakon gotovo četvrt stoljeća propale države i dalje nastavlja sa starom ideološkom oznakom Pulskoga festivala kao nacionalnoga, što nepromišljeno i nekritički prepisuju mnogi (novinari, publicisti, filmski kritičari…, pa i neki autori ovoga zagrebačkoga Zbornika, a napose djelatnici i suradnici Festivala), recimo poput Tomislava Kurelca u neprimjerenom i površnom uvodnom napisu “Kratka povijest” na internetskoj stranici Festivala igranog filma u Puli, te mu još pridodaje: “Najstariji je to nacionalni festival na svijetu”. Premda sam već dnevnonovinski upozorio na takve nebulozne, bedaste epitete “najstariji nacionalni”, nije zgorega ponoviti: Pulski je festival od prvoga izdanja i nadalje uvijek isticao i promicao nacionalnu komponentu pojedinih kinematografija i njihovih produkcija (ili koprodukcija) unutar jugoslavenske federacije, ondašnjih republičkih kinematografija, pa ga stoga ne možemo, ni po koju cijenu (osim jugonostalgičarsku), nazivati nacionalnim. Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala jugoslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak međunacionalan (ili, točnije prema nazivu, državni, federativni), premda je tada u duhu (indoktriniranog) vremena, umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, “bratstva i jedinstva” i “zjenice oka”, kao nacionalan. Ne samo sada s povijesne distance, već i s pozicija tadašnje savezne države, valja ga smatrati, kakav je stvarno uistinu i bio, međunarodnim festivalom južnoslavenskih filmova s područja (bivše) Jugoslavije. Pojednostavljeno, nesretna nenacionalna sintagma koja samo administrativno, zemljopisno određuje prostor proizvodnje filmova (i ništa više od toga), “jugoslavenski film” znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u sasvim drugom kontekstu, što i slična sintagma “europski film”. Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (započet 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini, Coppa Volpi i mnogim drugim priznanjima. Toliko o “najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu”.
Slavenu Zečeviću (Zagreb) poslužila je prva nefestivalska Pula samo da se publicistički osvrne (“Prva revija domaćeg filma – dokumentarni trag s početka pulskog festivala”) na socijalistički dokumentarac Branka Bauera “Prva revija domaćeg filma”, kao na nepotpunu i naivnu kratkometražnu, predtelevizijsku reportažu. Tomislav se Šakić (Zagreb) nemilice raspisao, mimo svakog Pulskog filmskog festivala, sagledavajući povijesne kinematografske odrednice ranih hrvatskih (socijalističkih) igranih filmovima u kontekstu povijesti svjetskoga filma (“Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnog stila i ranog modernizma”). Krunoslav Lučić (Zagreb) isto povijesno razdoblje (kao Šakić) filmsko-stilistički podrobno teorijski analizira na primjerima nekoliko nagrađenih i nenagrađenih igranih filmova u Puli (“Stilistički aspekti klasičnoga i modernističkog hrvatskog igranog filma na Festivalu u Puli”), što je svojevrsni napredak, jer ipak nije u potpunosti zaobišao Festival igranog filma u Puli (napomenuo je neke njegove nagrade). Bruno Kragić (Zagreb) ponovno se našao u istom razdoblju (kao i Šakić i Lučić) ne bi li nam razjasnio što je to “Klasični stil u historiografijama hrvatskoga filma” u Gilića, Turkovića, Šakića i Pavičića, bez spomena Pulskoga festivala. Jednako je učinila, dakako, u spominjanju Pule, i Irena Paulus (Zagreb), vrlo uska specijalizantica isključivo i samo svega glede filmske glazbe, značajnim zapisom za hrvatsku filmsku glazbenu kulturu “Vrlo zapetljana priča: glazba u filmu Bitka na Neretvi” (Paulusica nije našla umjesnim ni zabilježiti da je na 17. Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli 1970., u nazočnosti Josipa Broza Tita i Sophie Loren, Bulajevićev spektakl bio prikazan nakon svečanog otvorenja izvan svake konkurencije). Drugi urednik Zbornika, filmolog Nikica Gilić (Zagreb) zastaje na prikazu čak dva hrvatska filma, u slučaju zagrebačkog skupa to su “Oficir s ružom i Najbolji Dejana Šorka: dvije vojničke naracije”. Filmski redatelj, politolog, novinar, muzeolog, antropolog (pored ostalog) Nikša Sviličić (Zagreb) pokušava (makar tako izgleda) antropološki teoretizirati na poprilično nepotrebnu i nejasnu temu: “Nacrt istraživanja utjecaja strukture filmskog izraza na recepciju novoga hrvatskog igranog filma”, a baš taj i takav nacrt “ima za cilj definiranje utjecaja filmske strukture u kontekstu kauzaliteta semiotičko-naratoloških aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskih filmova”, koji su prikazani na Festivalu u Puli od 1991. do 2012. (dakle, gotovo svih igranih filmova u neovisnoj Hrvatskoj), kako bi dosegnuo nikomu potrebne rezultate, “prediktore za ‘formulu uspješnosti’ nekog filma” (str. 133), ma što god to značilo. Na sličnoj razini, posve (i posvemašnje) izvan teme, ali daleko simpatičnije, filozof i filmofil Marijan Krivak (Osijek) piše autorefencijalno o sebi samom kao nekadašnjem filmskom kritičaru (pod pseudonim: Milan Kanat) unaprijed znajući kako će “pulski festival sam u ovome izlaganju biti tek metatekstualni okvir za taj ‘fenomen’ (naime, hrvatski film), za koji mislim da je hrvatskoj filmskoj kritici primarno važan” (str. 156), ako ništa drugo, izgleda barem dovoljno iskreno.
Na koncu imamo ponovno prigodu čitati autora predgovora, urednika mag. nov. Zlatka Vidačovića (Zagreb) koji znanstveno zaokružuje Zbornik svojim upečatljivim prilogom “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, kojega znanstveno sažimlje u onome što se zove sažetak (koji definicijom zahtijeva, koncizan prikaz i iznimno kratak pregled znanstvenog rada), od riječi do riječi i u cijelosti ovako: “Premda sam u početku priprema za skup svoj rad mislio posvetiti isključivo kritičkoj recepciji hrvatskog filma na Festivalu igranog filma u Puli u hrvatskom tisku od 2007. do 2012. godine, istraživanje me dovelo do zaključka da tu recepciju nije moguće adekvatno analizirati bez da se analizira i komentira uži kontekst, odnosno najvažnija događanja i promjene u hrvatskoj kinematografiji, zakonodavstvu vezanom uz film i konačno hrvatskom nacionalnom festivalu. Stoga se ovaj moj prilog može shvatiti i kao skromna dopuna knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko, koja završava baš 2006. godinom.” (str. 169) Velikodušan, neambiciozan, požrtvovan i samozatajan mag. nov. Zlatko Vidačković ponizno podastire svoj briljantan znanstveni uradak samo kao nastavak Škrabalove poznate publicistike, što je samo po sebi, koliko ga god smatrao skromnim, golemi doprinos suvremenoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Jasno je onda zašto je za takav znanstveni sažetak iznimno značajno sve, apsolutno sve što je autor u početku mislio (završne misli nisu toliko važne jer su tu, u Zborniku, a filmolozima još je značajnije sve ono što mag. nov. Zlatko Vidačković nije mislio) kako čitatelji ne bi bili lišeni autorovih misaonih muka, litara prolivenoga intelektualnog znoja i tegobnih (magistralno novinarskih) istraživačkih stranputica ne bi li s naporom stigao do pravoga puta, ispravnoga cilja, krajnjega teksta, (prema svim znanstvenim kriterijima) znanstvenoga rada: “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, prepunoga filmološki i festivalski britke pravno-birokratsko-administrativne regulative, kinematografske znanosti čije se zanimljivosti (i otkrića) iščitavaju u jednom dahu (zamalo, doslovce bez daha), permanentno žaleći što uradak ima kraj pa mora imati i početak (ipak, radosna je činjenica, što je znanstveni rad toliko znanstven da je mag. nov. Vidačković vješto izbjegao, kao zamorno opterećenje, ama baš svaku fusnotu i svako literaturno vrelo).
Zagrebački znanstveni filmološki zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” razotkrio je mnoge znanstvene nedoumice, razriješio brojne zablude, razjasnio mnoge dvojbe, spoznao pregršt hrvatskih filmoloških fenomena… i, prema ovdje samo na brzinu skiciranom i letimičnom pregledu objelodanjenih priloga (mimo svih nepotrebnih potankosti), eksplicite znanstveno (imajmo na umu, ne zaboravimo, riječ je o znanstvenom skupu) dokazao kako Pulski filmski festival (u prilozima sa zagrebačkoga skupa) samim postojanjem poriče, negira svoju povijest i trajnost (zašto se zabrinjavati nad nebitnim podatkom: sedmi filmski festival po starosti i stalnosti u Europi, nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Berlina i San Sebastiana), svoju ulogu i utjecaj na kinematografije (pored hrvatske) ovoga dijele Europe (i šire). Sve bi bilo daleko jednostavnije kad bi (kojim nemogućim slučajem) Pula bila zagrebački kvart, ne samo zato što bi tako Zagreb dobio još jedan filmski festival, stari Pulski filmski festival, za kojim vazda vapi, koji mu oduvijek nedostaje, nego bi bio i grad s dvije arene, Arenom i arenom, bezmalo metropola.
*
Nova Istra, br. 1-2, Istarski ogranak DHK,
Pula 2014., str. 380-385.