Priđe li mi koji put neki čitatelj da me upita kako sam uspio nešto napisati, odakle mi je došlo, kako sam se samo dosjetio, nađem se u neprilici jer je i meni samome to zagonetka. Pretpostavljam da sam ja nešto kao Forrest Gump, netko koga je Bog napravio čisto da se zabavi, retard kojemu se nevjerojatnim slučajem događaju samo dobre stvari. To bi, mislim, bilo dosta prikladno objašnjenje i činjenice da su sada u Kazalištu Kerempuh na repertoaru Svećenikova djeca. Jer, kako kaže intendant Ljuština, tekst Mate Matišića je uzeo jer sam mu ja kasnio s obećanim rukopisom. Pa, divno, pomislio sam. Bio sam ponosan čitajući Ljuštininu tvrdnju zato što je ispalo da ja učinim ispravnu stvar čak i kad, naoko, zajebem.
Međutim, ne vjerujte svemu što Ljuština priča, on je šaljiv tip koji voli nakititi. Matišić je u Kerempuhu naprosto zato što je napisao izvrsnu komediju prema kojoj je Vinko Brešan snimio krasan film. I to je cijela istina. Ja sam se tu sasvim nedužan našao s polovicom jednog romana kojeg sam davno trebao završiti, a o kojemu, ako dopustite, sada ne bih dulje. Ta prokleta knjiga je nešto kao Bleiburg. O tome se u mojoj kući ne govori. Ali, da sam je do kraja napisao, njezini bi likovi oživjeli u Kerempuhu upravo kao i Matišićevi. Bilo bi tamo i glumaca i scenografije i kostima za obojicu. Pisci jedan drugome, suprotno vjerovanju netalentiranih kolega, ne otimaju publiku i termine u kazalištima. Ako ste stvarno daroviti, za vas će se uvijek naći mjesta.
Ipak, kad sam se već, ne svojom krivicom, našao ovdje, iskoristio bih da vam ispričam nešto o Dušku Ljuštini, čovjeku neobično neomiljenom u određenim kulturnim krugovima, i kako sam postao kućni pisac toga, kako kažu, krvnika i satrapa hrvatskog kazališta. Četiri puta sam igrao u Kerempuhu i dogovori o suradnji uvijek su nam bili dugi i mučni, a išli su otprilike ovako.
LJUŠTINA: Je li ti meni daš ono svoje Čudo u…?
JA: Naravno.
LJUŠTINA: Pozdravi svoje.
JA: Doviđenja.
Hrvatski telekom sutra bi otpustio tisuću i šest stotina radnika da ovisi o pretplatnicima poput nas dvojice. Učas mi sve napravimo i na nekoliko mjeseci zaboravimo jedan na drugoga. Tko će režirati, adaptirati prozu, glumiti, sve ja s potpunim pouzdanjem prepustim Dušku. Nisam od onih autorskih gnjavatora koji dolaze na pokuse kao udbaši na misu i strahovito nerviraju ansambl inzistiranjem da sve bude izgovoreno točno kako su oni napisali. Za početak, ni sam obično nisam siguran da je ono što sam napisao trebalo biti baš tako napisano, a zatim, imam i pametnijeg posla nego zlostavljati dramske umjetnike. Predstave prema mojim knjigama, kao i filmove, naposljetku, i ne doživljavam nekako svojim djelima, ili se makar ne smatram presudnim u tome.
Dođem u Kerempuh tek na generalku i tada obično riješimo i administrativne potankosti oko predstave. Tajnica Nada pruži mi papire i kaže: “Tu, tu i tu”, a ja se, kao đak, poslušno potpišem. Za posljednju stvar, kabare u kojemu su se poslužili nekim prizorima iz mojih novinskih tekstova, čak i nemam ugovor. Nisam nešto dolazio u Zagreb i, eto, nismo to riješili. Odnio vrag i prišu, bit će jednog dana.
Ne uzbuđujem se, nikome nisam cvilio i kukumavčio zbog honorara, a s Kerempuhom i Duškom Ljuštinom k tomu imam osobit odnos. Ne moram čitati stavke ugovora i gledati je li u dnu udaren žig cijenjene ustanove. Ako je Ljuština nešto kazao, meni je to čvrsto kao da je uklesano na dvije kamene ploče na gori Sinaj. Krajnje neobično za financijske običaje u Hrvata, u svih ovih deset godina meni novac od Kerempuha ni dana nije kasnio, bio je redovitiji i izdašniji od svega drugoga novca što sam ga ikada i igdje zaradio.
I zbog toga me koji put zbilja zna raspizditi kad u novinama nađem da se netko okomio na Duška Ljuštinu, a redovito se neko javi da ga na veselje svekolikog općinstva razvali. Ovo je mala zemlja, svatko svakoga zna, i s gotovo svim bezveznjacima i pokvarenjacima koji to pišu, uključujući i neke u najvišim tijelima vlasti RH, ja imam, i u moralnom i u profesionalnom smislu, daleko gora iskustva. Sve bih njih ja u sekundi mijenjao za Duška. On je sposoban, bez konkurencije najsolidniji menadžer u našoj kulturi, a krasi ga i rijetko viđeno poštenje i odanost. Drugačije vjerojatno i ne bi mogao upravljati jednom ustanovom pune tri decenije i uživati u nepodijeljenoj naklonosti svih zaposlenih.
Sad ćete se vi vjerojatno upitati kako sam mogao takvom čovjeku kasniti s rukopisom. Eh, pa rekao sam vam da sam retardiran.
Tekst o Ljuštini
Priđe li mi koji put neki čitatelj da me upita kako sam uspio nešto napisati, odakle mi je došlo, kako sam se samo dosjetio, nađem se u neprilici jer je i meni samome to zagonetka. Pretpostavljam da sam ja nešto kao Forrest Gump, netko koga je Bog napravio čisto da se zabavi, retard kojemu se nevjerojatnim slučajem događaju samo dobre stvari. To bi, mislim, bilo dosta prikladno objašnjenje i činjenice da su sada u Kazalištu Kerempuh na repertoaru Svećenikova djeca. Jer, kako kaže intendant Ljuština, tekst Mate Matišića je uzeo jer sam mu ja kasnio s obećanim rukopisom. Pa, divno, pomislio sam. Bio sam ponosan čitajući Ljuštininu tvrdnju zato što je ispalo da ja učinim ispravnu stvar čak i kad, naoko, zajebem.
Međutim, ne vjerujte svemu što Ljuština priča, on je šaljiv tip koji voli nakititi. Matišić je u Kerempuhu naprosto zato što je napisao izvrsnu komediju prema kojoj je Vinko Brešan snimio krasan film. I to je cijela istina. Ja sam se tu sasvim nedužan našao s polovicom jednog romana kojeg sam davno trebao završiti, a o kojemu, ako dopustite, sada ne bih dulje. Ta prokleta knjiga je nešto kao Bleiburg. O tome se u mojoj kući ne govori. Ali, da sam je do kraja napisao, njezini bi likovi oživjeli u Kerempuhu upravo kao i Matišićevi. Bilo bi tamo i glumaca i scenografije i kostima za obojicu. Pisci jedan drugome, suprotno vjerovanju netalentiranih kolega, ne otimaju publiku i termine u kazalištima. Ako ste stvarno daroviti, za vas će se uvijek naći mjesta.
Ipak, kad sam se već, ne svojom krivicom, našao ovdje, iskoristio bih da vam ispričam nešto o Dušku Ljuštini, čovjeku neobično neomiljenom u određenim kulturnim krugovima, i kako sam postao kućni pisac toga, kako kažu, krvnika i satrapa hrvatskog kazališta. Četiri puta sam igrao u Kerempuhu i dogovori o suradnji uvijek su nam bili dugi i mučni, a išli su otprilike ovako.
LJUŠTINA: Je li ti meni daš ono svoje Čudo u…?
JA: Naravno.
LJUŠTINA: Pozdravi svoje.
JA: Doviđenja.
Hrvatski telekom sutra bi otpustio tisuću i šest stotina radnika da ovisi o pretplatnicima poput nas dvojice. Učas mi sve napravimo i na nekoliko mjeseci zaboravimo jedan na drugoga. Tko će režirati, adaptirati prozu, glumiti, sve ja s potpunim pouzdanjem prepustim Dušku. Nisam od onih autorskih gnjavatora koji dolaze na pokuse kao udbaši na misu i strahovito nerviraju ansambl inzistiranjem da sve bude izgovoreno točno kako su oni napisali. Za početak, ni sam obično nisam siguran da je ono što sam napisao trebalo biti baš tako napisano, a zatim, imam i pametnijeg posla nego zlostavljati dramske umjetnike. Predstave prema mojim knjigama, kao i filmove, naposljetku, i ne doživljavam nekako svojim djelima, ili se makar ne smatram presudnim u tome.
Dođem u Kerempuh tek na generalku i tada obično riješimo i administrativne potankosti oko predstave. Tajnica Nada pruži mi papire i kaže: “Tu, tu i tu”, a ja se, kao đak, poslušno potpišem. Za posljednju stvar, kabare u kojemu su se poslužili nekim prizorima iz mojih novinskih tekstova, čak i nemam ugovor. Nisam nešto dolazio u Zagreb i, eto, nismo to riješili. Odnio vrag i prišu, bit će jednog dana.
Ne uzbuđujem se, nikome nisam cvilio i kukumavčio zbog honorara, a s Kerempuhom i Duškom Ljuštinom k tomu imam osobit odnos. Ne moram čitati stavke ugovora i gledati je li u dnu udaren žig cijenjene ustanove. Ako je Ljuština nešto kazao, meni je to čvrsto kao da je uklesano na dvije kamene ploče na gori Sinaj. Krajnje neobično za financijske običaje u Hrvata, u svih ovih deset godina meni novac od Kerempuha ni dana nije kasnio, bio je redovitiji i izdašniji od svega drugoga novca što sam ga ikada i igdje zaradio.
I zbog toga me koji put zbilja zna raspizditi kad u novinama nađem da se netko okomio na Duška Ljuštinu, a redovito se neko javi da ga na veselje svekolikog općinstva razvali. Ovo je mala zemlja, svatko svakoga zna, i s gotovo svim bezveznjacima i pokvarenjacima koji to pišu, uključujući i neke u najvišim tijelima vlasti RH, ja imam, i u moralnom i u profesionalnom smislu, daleko gora iskustva. Sve bih njih ja u sekundi mijenjao za Duška. On je sposoban, bez konkurencije najsolidniji menadžer u našoj kulturi, a krasi ga i rijetko viđeno poštenje i odanost. Drugačije vjerojatno i ne bi mogao upravljati jednom ustanovom pune tri decenije i uživati u nepodijeljenoj naklonosti svih zaposlenih.
Sad ćete se vi vjerojatno upitati kako sam mogao takvom čovjeku kasniti s rukopisom. Eh, pa rekao sam vam da sam retardiran.