1. Vjerujem da se ovo desilo svakome ko prevodi: bar trideset puta si otvorio rječnik da nađeš ovu ili onu riječ, ali ga moraš i trideset prvi put otvoriti, jer nisi siguran šta znači. Protiv ove bolesti, ako je bolest, borim se na razne načine, a evo jedan.
Pravim knjigu prevoda Petnaest ruskih pjesnikinja, čitam pjesmu Marije Petrovih, i popizdim što sam, ko zna koji put, prisljen otvoriti Poljančev rječnik da nađem riječ “tošno”(bezl u pred komú: emú t. muka mu je, zlo mu je, povraća mu se; mne stálo t. smučilo mi se; + inf fig gadno, odvratno: t. smotrét’ odvratno je gledati).
Aha, znam šta ću. Tošno, to je Todor Dutina, zvani Tošo, prvo šef paljanske SRNE, pa Dabićev ambasador u Rusiji, pa beha ambasador pri UN u Švici, pa pokojnik i vlasnik trebinjskog hotela Leotar, skupa sa vladikom Atanasijem. Treba li uopće reći da mi se povraćalo ne samo od onog što je Tošo radio i govorio, nego čak i kad gledam fotografiju tog upicanjenog nesoja. Nema više šanse da zaboravim šta znači riječ “tošno”
2.U istoj pjesmi naiđem na riječ “učastok” (zemljište, teren, parcela) i opet moram provjeriti šta znači. Aha, znam šta ću: to je Kilibarda, montenegrinjski folklorist zaljubljen u riječ “teren“.
Kad se u pjesmi Zidanja Skadra mlada Gojkovica “prođe srama i zazora” i stane moliti “gospodara svoga” da “prati” (pošalje poruku) njenoj bogatoj majci “nek ti kupi roba il’ robinju, / te zidajte kuli u temelja. / To se moli al joj ne pomaže” – ovim stihovima je, veli Novak Kilibarda, “istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine”. Hihihihihi, hehehehehe, hahahaha, hohohoho, huhuhuhu!
Možda u vama izaziva mučninu banalnost ovakvih tvrdnju? U meni uopće ne, jer sam na ovakve bisere oguglao, a iz učenjaka Kilibarde banalnosti pršte kao pljeva iz vršalice: smatra se zaduženim za umnožavanje banalnosti, ubijeđen da u nauci o književnosti banalnosti nikad nije dosta, prezime Kilibarda je zapravo mjerna jedinica za banalnost, a tvrdnja da je u maločas citiranim stihovima “istaknut stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine” teška je oko dvije i po kilobarde.
Ali od trivijalnosti njegovih tvrdnji često je gori način kako su kazane. Ovaj bivši član SK koji, kao na konferenciji, kaže “istaknut je stav“, morao je bliže odrediti “teren sudbine”: nije svejedno je li močvaran ili pjeskovit, ravničarski ili brdski, i ima li tu terenaca zaduženih za diverzije u neprijateljskoj pozadini.
Kilibarda, rekoh, voli riječ “teren”. U njega usmeni pričalac raspolaže “pomagalima što mu služe na terenu saradnje sa slušaocima”: Ne u saradnji već na terenu saradnje. Nevjesta iz albanske epske pjesme “odmah prelazi na teren majke”, što će ponoviti u tekstu o Hasanaginici: pjesnik je “patnju Hasanagince žene pomjerio na teren tragične majke”. Jednome kritičaru zamjera što nije “proširio teren svoje opreznosti i na pjesme iz rukopisa Avrama Miletića”. Kilibarda ne zna elementarne stvari iz folkloristike, stoga sebe smatra “esejistom”, to jest slobodnim strijelcem, i vjeruje: kad bi zamjerio kritičaru što se nije odnosio opreznije prema pjesmama iz Miletićeva rukopisa, to ne bi bilo dovoljno književno rečeno pa poseže za metaforom ”teren opreznosti” od koje čeljadetu s iole ukusa bude TOŠNO.
Ali slika “blaga kao mrtve robe na terenu sudbine” za tri koplja nadmašuje uobičajenu razinu jezičke i stilske bijede u Kilibardinoj nauci, jer zašto “mrtvoj”, a ne “bezvrijednoj” robi? I ne može biti “mrtva” roba već kapital u nju uložen. I zašto “blago” proglašava “robom”, kakva je ovo naglavce okrenuta trgovina? Zar se za “blago” ne kupuju i “roba” i “robovi”? Po Kilibardi, blagom se ne kupuje ništa, blago se prodaje, kao svaka roba, no čim kročiš na “teren sudbine”, ta roba biva “mrtva”, ali zašto baš na terenu sudbine? Da li “roba” provjereno gubi tekmu na tom terenu, jer nije domaći, ili se radi o terenu travnatom kao vimbldonski, a “robi” više odgovaraju tereni sa čvrstom podlogom? Terenac Kilibarda često izaziva divljenje kao genije za silovanje jezika: svaki čas iznenadi nečim novim, otkriva ranije nepoznate tehnike silovanja.
Kilibarda obožava riječ “teren”, zato veli i da se krivošijska tužilica, kad nariče za bratom, “spušta na teren sestre”, a čime se spušta, padobranom ili Amfilohijevim zrakomlatom, ne znamo pouzdano, ali znamo da se ova tužilica, kad brata oplakuje kao sestra, nikamo nije spustila već se digla do najviše poezije koju usmeno pjesništvo na našem jeziku nudi. Evo odlomak:
Gusta kosa, kao rosa, _________žarko sunce! Niz ramena raspletena, _________svetamaglo! Očešljana, rašćetana, _________naš sjedino!
Kosa i rosa ovdje se ne porede zato što su slične već postaju slične zato što se u pjesmi porede, rekao bi Jan Mukažovski. Poredbu pojačava unutrašnja rima kosa-rosa: sličnost zvuka ne može da ne zbliži i značenje riječi – na tom zakonu temelji se učinak rime. Poredbama i metaforama: rosa, žarko sunce, magla, ćetanje – tužilica lik svog brata upisuje u prirodu da bi ga sebi i drugim kraticom objasnila, a pri tom uspijeva da nagovijesti i nešto o čovjeku uopšte.
Rosa je sušta ljepota, ali kratkovjeka, stoga je i kosa, njena ljepota, prolazna kao rosa: ova zajednička osobina rezultat je smjelog sprezanja nesličnih stvari. U svijetu gdje su pogibije bile svakodnevne, ali, boga mi, i u svijetu kakav je oduvijek, ljepota kose iščezava brzo kao rosa, a ovu sugestiju osnažuje i metafora “žarko sunce“ koja kazuje šta je pokojnik bio za tužilicu, za familiju, ali, pošto se unutar uspjelog stiha sve riječi uzajamno podupiru, jedna drugoj umnožavaju značenja, pridjev “žarki” (kao dio jednačine kosa–rosa–sunce) dobija dodatni smisao: “žarkost“ sunca djeluje kao obrazloženje zašto je ”kosa“ iščezla kao “rosa“: ljudskost u popu gorjela je prejako.
Potom se kosa jednači sa “svetom maglom”, što je genijalna slika velike sugestivnosti: kao da je “rosa“ iz prethodnog stiha, pod tim “žarkim suncem”, isparila i prešla u “maglu”! “Rosa”, “žarko sunce” “magla” i “rašćetan! čvrst su lanac metafora, pravljen tako suptilno da zapanjuje finoća tužiličinog osjećanja za poetske mogućnosti riječi.
Kosa je “rašćetana” i sijeda: otkriće proljeća u jesenjoj sjedini potez je velikog pjesnika. Cvjetanje i svenuće ukrštaju se u neizbrisivoj slici čovjeka čija je izuzetnost prkosila zakonima prirode, svejedno što “rašćetana” kosa ima porijeklo u narodnom govoru: pop je “probeharao”, kako narod kaže kad čovjek počne da sijedi. Kao da je pop Marko, sve dublje ulazeći u svoju fizičku jesen, bio sve bliži svom ljudskom proljeću.
Evo još jedan odlomak:
Srpske majke ocrnili, _______________nama crno! Zlobilježje, svudmramorje, _______________aoh, pope! Međom kolac, grob u dolac, ________________vitezovah!
Suze rone, prsi biju, ________________ostrižene; Kako, Bože! trpjet’ možeš? _______________volja tvoja!
Evo šta Kilibarda kaže o ovim stihovima: “Ova Krivošijanka, na način drevnih pjesnika, opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni prostori: ‘Kako, bože, trpjet može / volja tvoja!’ Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkog smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je građevini stavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njen filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa subjektivnom idejom”.
Kad je ovo prdunjao, Kilibarda je bio član SK, pa je Boga lišio prava na veliko slovo, a zatim falsificirao cio stih: vezao glagol “trpjeti“ i imenicu “volja” i time ubio sve nagovještaje koji ovaj stih čine velikim. U originalu, stih je prvo uzvičan, pa upitan, pa uzvičan: ženski glas prolazi kroz tri modulacije, što govori o snazi i bogatstvu emocije. Kako Bog može trpjeti majke u crnom, ostrižene za poginulima, koje plaču bijući se u prsi, a oko njih mramorje, grobovi vitezova u docima, koci (sa glavama!?) po granici – kako sve to, Bože, možeš trpjeti? Bog bi morao biti ganut prizorom koji zrcali vjekovnu nesreću, jer sve ovo traje “od Lazara”, a ipak ostaje neganut.
Pripjev »volja tvoja» sintaksički je osamostaljen i može čitati na tri načina, što stihu daje veliku dubinu:
1) Kako možeš trpjeti kršenje volje tvoje? Kako sve to trpiš ti i volja tvoja? Uzvik je izraz nerazumijevanja božjeg ravnodušja.
2) Ne samo da sve ovo možeš “trpjet’” nego je takva tvoja volja, tako ti hoćeš! Uzvik je optužba koja raskriva dubinu sestrinskog bola, raspamećenost bolom.
3) Takva je, eto, ta (neshvatljiva) božja volja. Ljudski um je nejak da je pojmi, a užasi koji nam se zbivaju užasi možda su dio višnjeg, nedokučnog plana? “Volja tvoja” zvuči kao odlomak molitve “neka bude volja tvoja”, čuješ skrušeno prihvatanje od Boga pisane sudbine: šta se može, takva je tvoja volja!
Zato je ovaj stih veliki. Za veliku poeziju ovaj prdonja iz Banjana ostao je gluv kao uvijek, a u svim pokušajima da nešto kaže o ovoj tužbalici ispao je mutavac. Njegove “analize” ili ubijaju ili promašuju poeziju. I šta bi mogao reći o stihu u kojem bruji ponorna dubina ženske duše, ženske Crne Gore o kojoj su do Kilibarde doprle samo glasine? U tom stihu su sliveni nerazumijevanje Boga koji ne interveniše, a morao bi, pobuna protiv Boga, protiv krvavog zemaljskog poretka koji je izraz božje volje, i skrušeno prihvatanje udesa od Boga poslanog. “Dotjerujući” ga, Kilibarda ga je uništio. On je ka Kosovka djevojka: da se jadan za zelen bor vati, i on bi se zelen osušio!
3. Sad znate zašto neću zaboraviti značenje ruske riječi “učastok”, ali moram dodati: kad se Kilibarda iz terenca preobrazio u kartografa, na njegovu inicijativu 1992. sazvana je Podgorička skupština koja je potpis Momira Bulatovića, stavljen na Karingtonov predlog o mirnom razdruživanju jugoslovenskih republika, proglasila nevažećim, što će dati “legitimitet” Slobinim osvajačkim pohodima na “secesionističke” republike. Za tu skupštinu Kilibarda je, rečeno njegovski, spljevao pljesmu pod naslovom Stara priča čijeg sam se odlomka sjetio jutros:
Te antiratnjake što se prave mudri –
Udri!
O razilasku mirnome ko žglavi –
Mlavi!
Ko Slobodanovoj protivi se volji –
Kolji!
Ko u pradjedovskoj ne ostade vjeri –
Deri!
Tehnike za silovanje jezika
1. Vjerujem da se ovo desilo svakome ko prevodi: bar trideset puta si otvorio rječnik da nađeš ovu ili onu riječ, ali ga moraš i trideset prvi put otvoriti, jer nisi siguran šta znači. Protiv ove bolesti, ako je bolest, borim se na razne načine, a evo jedan.
Pravim knjigu prevoda Petnaest ruskih pjesnikinja, čitam pjesmu Marije Petrovih, i popizdim što sam, ko zna koji put, prisljen otvoriti Poljančev rječnik da nađem riječ “tošno”(bezl u pred komú: emú t. muka mu je, zlo mu je, povraća mu se; mne stálo t. smučilo mi se; + inf fig gadno, odvratno: t. smotrét’ odvratno je gledati).
Aha, znam šta ću. Tošno, to je Todor Dutina, zvani Tošo, prvo šef paljanske SRNE, pa Dabićev ambasador u Rusiji, pa beha ambasador pri UN u Švici, pa pokojnik i vlasnik trebinjskog hotela Leotar, skupa sa vladikom Atanasijem. Treba li uopće reći da mi se povraćalo ne samo od onog što je Tošo radio i govorio, nego čak i kad gledam fotografiju tog upicanjenog nesoja. Nema više šanse da zaboravim šta znači riječ “tošno”
2.U istoj pjesmi naiđem na riječ “učastok” (zemljište, teren, parcela) i opet moram provjeriti šta znači. Aha, znam šta ću: to je Kilibarda, montenegrinjski folklorist zaljubljen u riječ “teren“.
Kad se u pjesmi Zidanja Skadra mlada Gojkovica “prođe srama i zazora” i stane moliti “gospodara svoga” da “prati” (pošalje poruku) njenoj bogatoj majci “nek ti kupi roba il’ robinju, / te zidajte kuli u temelja. / To se moli al joj ne pomaže” – ovim stihovima je, veli Novak Kilibarda, “istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine”. Hihihihihi, hehehehehe, hahahaha, hohohoho, huhuhuhu!
Možda u vama izaziva mučninu banalnost ovakvih tvrdnju? U meni uopće ne, jer sam na ovakve bisere oguglao, a iz učenjaka Kilibarde banalnosti pršte kao pljeva iz vršalice: smatra se zaduženim za umnožavanje banalnosti, ubijeđen da u nauci o književnosti banalnosti nikad nije dosta, prezime Kilibarda je zapravo mjerna jedinica za banalnost, a tvrdnja da je u maločas citiranim stihovima “istaknut stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine” teška je oko dvije i po kilobarde.
Ali od trivijalnosti njegovih tvrdnji često je gori način kako su kazane. Ovaj bivši član SK koji, kao na konferenciji, kaže “istaknut je stav“, morao je bliže odrediti “teren sudbine”: nije svejedno je li močvaran ili pjeskovit, ravničarski ili brdski, i ima li tu terenaca zaduženih za diverzije u neprijateljskoj pozadini.
Kilibarda, rekoh, voli riječ “teren”. U njega usmeni pričalac raspolaže “pomagalima što mu služe na terenu saradnje sa slušaocima”: Ne u saradnji već na terenu saradnje. Nevjesta iz albanske epske pjesme “odmah prelazi na teren majke”, što će ponoviti u tekstu o Hasanaginici: pjesnik je “patnju Hasanagince žene pomjerio na teren tragične majke”. Jednome kritičaru zamjera što nije “proširio teren svoje opreznosti i na pjesme iz rukopisa Avrama Miletića”. Kilibarda ne zna elementarne stvari iz folkloristike, stoga sebe smatra “esejistom”, to jest slobodnim strijelcem, i vjeruje: kad bi zamjerio kritičaru što se nije odnosio opreznije prema pjesmama iz Miletićeva rukopisa, to ne bi bilo dovoljno književno rečeno pa poseže za metaforom ”teren opreznosti” od koje čeljadetu s iole ukusa bude TOŠNO.
Ali slika “blaga kao mrtve robe na terenu sudbine” za tri koplja nadmašuje uobičajenu razinu jezičke i stilske bijede u Kilibardinoj nauci, jer zašto “mrtvoj”, a ne “bezvrijednoj” robi? I ne može biti “mrtva” roba već kapital u nju uložen. I zašto “blago” proglašava “robom”, kakva je ovo naglavce okrenuta trgovina? Zar se za “blago” ne kupuju i “roba” i “robovi”? Po Kilibardi, blagom se ne kupuje ništa, blago se prodaje, kao svaka roba, no čim kročiš na “teren sudbine”, ta roba biva “mrtva”, ali zašto baš na terenu sudbine? Da li “roba” provjereno gubi tekmu na tom terenu, jer nije domaći, ili se radi o terenu travnatom kao vimbldonski, a “robi” više odgovaraju tereni sa čvrstom podlogom? Terenac Kilibarda često izaziva divljenje kao genije za silovanje jezika: svaki čas iznenadi nečim novim, otkriva ranije nepoznate tehnike silovanja.
Kilibarda obožava riječ “teren”, zato veli i da se krivošijska tužilica, kad nariče za bratom, “spušta na teren sestre”, a čime se spušta, padobranom ili Amfilohijevim zrakomlatom, ne znamo pouzdano, ali znamo da se ova tužilica, kad brata oplakuje kao sestra, nikamo nije spustila već se digla do najviše poezije koju usmeno pjesništvo na našem jeziku nudi. Evo odlomak:
Gusta kosa, kao rosa,
_________žarko sunce!
Niz ramena raspletena,
_________ sveta maglo!
Očešljana, rašćetana,
_________ naš sjedino!
Kosa i rosa ovdje se ne porede zato što su slične već postaju slične zato što se u pjesmi porede, rekao bi Jan Mukažovski. Poredbu pojačava unutrašnja rima kosa-rosa: sličnost zvuka ne može da ne zbliži i značenje riječi – na tom zakonu temelji se učinak rime. Poredbama i metaforama: rosa, žarko sunce, magla, ćetanje – tužilica lik svog brata upisuje u prirodu da bi ga sebi i drugim kraticom objasnila, a pri tom uspijeva da nagovijesti i nešto o čovjeku uopšte.
Rosa je sušta ljepota, ali kratkovjeka, stoga je i kosa, njena ljepota, prolazna kao rosa: ova zajednička osobina rezultat je smjelog sprezanja nesličnih stvari. U svijetu gdje su pogibije bile svakodnevne, ali, boga mi, i u svijetu kakav je oduvijek, ljepota kose iščezava brzo kao rosa, a ovu sugestiju osnažuje i metafora “žarko sunce“ koja kazuje šta je pokojnik bio za tužilicu, za familiju, ali, pošto se unutar uspjelog stiha sve riječi uzajamno podupiru, jedna drugoj umnožavaju značenja, pridjev “žarki” (kao dio jednačine kosa–rosa–sunce) dobija dodatni smisao: “žarkost“ sunca djeluje kao obrazloženje zašto je ”kosa“ iščezla kao “rosa“: ljudskost u popu gorjela je prejako.
Potom se kosa jednači sa “svetom maglom”, što je genijalna slika velike sugestivnosti: kao da je “rosa“ iz prethodnog stiha, pod tim “žarkim suncem”, isparila i prešla u “maglu”! “Rosa”, “žarko sunce” “magla” i “rašćetan! čvrst su lanac metafora, pravljen tako suptilno da zapanjuje finoća tužiličinog osjećanja za poetske mogućnosti riječi.
Kosa je “rašćetana” i sijeda: otkriće proljeća u jesenjoj sjedini potez je velikog pjesnika. Cvjetanje i svenuće ukrštaju se u neizbrisivoj slici čovjeka čija je izuzetnost prkosila zakonima prirode, svejedno što “rašćetana” kosa ima porijeklo u narodnom govoru: pop je “probeharao”, kako narod kaže kad čovjek počne da sijedi. Kao da je pop Marko, sve dublje ulazeći u svoju fizičku jesen, bio sve bliži svom ljudskom proljeću.
Evo još jedan odlomak:
Srpske majke ocrnili,
_______________nama crno!
Zlo bilježje, svud mramorje,
_______________aoh, pope!
Međom kolac, grob u dolac,
________________vitezovah!
Suze rone, prsi biju,
________________ostrižene;
Kako, Bože! trpjet’ možeš?
_______________volja tvoja!
Evo šta Kilibarda kaže o ovim stihovima: “Ova Krivošijanka, na način drevnih pjesnika, opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni prostori: ‘Kako, bože, trpjet može / volja tvoja!’ Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkog smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je građevini stavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njen filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa subjektivnom idejom”.
Kad je ovo prdunjao, Kilibarda je bio član SK, pa je Boga lišio prava na veliko slovo, a zatim falsificirao cio stih: vezao glagol “trpjeti“ i imenicu “volja” i time ubio sve nagovještaje koji ovaj stih čine velikim. U originalu, stih je prvo uzvičan, pa upitan, pa uzvičan: ženski glas prolazi kroz tri modulacije, što govori o snazi i bogatstvu emocije. Kako Bog može trpjeti majke u crnom, ostrižene za poginulima, koje plaču bijući se u prsi, a oko njih mramorje, grobovi vitezova u docima, koci (sa glavama!?) po granici – kako sve to, Bože, možeš trpjeti? Bog bi morao biti ganut prizorom koji zrcali vjekovnu nesreću, jer sve ovo traje “od Lazara”, a ipak ostaje neganut.
Pripjev »volja tvoja» sintaksički je osamostaljen i može čitati na tri načina, što stihu daje veliku dubinu:
1) Kako možeš trpjeti kršenje volje tvoje? Kako sve to trpiš ti i volja tvoja? Uzvik je izraz nerazumijevanja božjeg ravnodušja.
2) Ne samo da sve ovo možeš “trpjet’” nego je takva tvoja volja, tako ti hoćeš! Uzvik je optužba koja raskriva dubinu sestrinskog bola, raspamećenost bolom.
3) Takva je, eto, ta (neshvatljiva) božja volja. Ljudski um je nejak da je pojmi, a užasi koji nam se zbivaju užasi možda su dio višnjeg, nedokučnog plana? “Volja tvoja” zvuči kao odlomak molitve “neka bude volja tvoja”, čuješ skrušeno prihvatanje od Boga pisane sudbine: šta se može, takva je tvoja volja!
Zato je ovaj stih veliki. Za veliku poeziju ovaj prdonja iz Banjana ostao je gluv kao uvijek, a u svim pokušajima da nešto kaže o ovoj tužbalici ispao je mutavac. Njegove “analize” ili ubijaju ili promašuju poeziju. I šta bi mogao reći o stihu u kojem bruji ponorna dubina ženske duše, ženske Crne Gore o kojoj su do Kilibarde doprle samo glasine? U tom stihu su sliveni nerazumijevanje Boga koji ne interveniše, a morao bi, pobuna protiv Boga, protiv krvavog zemaljskog poretka koji je izraz božje volje, i skrušeno prihvatanje udesa od Boga poslanog. “Dotjerujući” ga, Kilibarda ga je uništio. On je ka Kosovka djevojka: da se jadan za zelen bor vati, i on bi se zelen osušio!
3. Sad znate zašto neću zaboraviti značenje ruske riječi “učastok”, ali moram dodati: kad se Kilibarda iz terenca preobrazio u kartografa, na njegovu inicijativu 1992. sazvana je Podgorička skupština koja je potpis Momira Bulatovića, stavljen na Karingtonov predlog o mirnom razdruživanju jugoslovenskih republika, proglasila nevažećim, što će dati “legitimitet” Slobinim osvajačkim pohodima na “secesionističke” republike. Za tu skupštinu Kilibarda je, rečeno njegovski, spljevao pljesmu pod naslovom Stara priča čijeg sam se odlomka sjetio jutros:
Te antiratnjake što se prave mudri –
Udri!
O razilasku mirnome ko žglavi –
Mlavi!
Ko Slobodanovoj protivi se volji –
Kolji!
Ko u pradjedovskoj ne ostade vjeri –
Deri!
Genijalni stihovi.