A ko ne zaseče dovoljno duboko, ili se ne usuđuje da zaseče u vlastito meso, stvara situaciju da to mora da učini neko drugi za njega, gospodine profesore.
Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pomislim svaki put kada stanem pred izlog tapetarske radnje. Najbolje bi bilo da počnem oglasom: “Kupujem starinsku fotelju, tapaciranu morskom travom.” Posmatram čoveka koji presvlači stari trosed. U njegovim pokretima prepoznajem nežnost. Nežniji: reč koja bi mogla da spasi moje neuspešne literarne pokušaje.
Odmaknem se od stakla kada ugledam svoj lik. Napravim nekoliko koraka i uđem u zgradu. Otključam vrata stana, okrenem leđa velikom ogledalu i spustim na parket najlonsku kesu. Dok odvezujem pertle, izgovorim rečenicu sa prvih stranica romana Uvod u drugi život Mirka Kovača: “Dok je preuređivao starinsku fotelju, mladi slikar Aralica pronašao je u morskoj travi sedefni križ.”
“Nemoj da zaboraviš da isečeš krmenadlu”, dovikuje Marta iz dnevne sobe, misleći da se njoj obraćam.
Ukoliko želim da uspem, moram da stupim u tapetarsku radnju. Do sada sam posmatrao stvari kao kroz izlog: moram da osetim miris lepka, mebl-štofa i mekoću sunđera.
Izvadio sam iz kese veknu hleba, veliku svesku na kvadratiće i konzervu sardina. Pre toga, preko stola od pletenog pruća raširio sam malu krpu. Gledajući svoj odraz na velikom balkonskom prozoru, shvatio sam da u fotelji sedim kao gospodin Novakov, stari apotekar koji je odgovorio na moj oglas. Verovatno ga nesvesno oponašam. Glava mi je malo pognuta, jer on nema vrat. Vrh uredno izbrijane brade završava se u velikoj kragni bele košulje. Njena boja odgovara kratkoj kosi koju češlja sleva nadesno, što njegovo preplanulo lice čini još dužim. Ali, gospodin Novakov, nizak čovek sa velikim stomakom, savršeno staje u fotelju, uranjajući u nju, dok se ja neprekidno vrpoljim.
On čak ume da zadrema. Spavao je kada sam prvi put došao u njegov dom. Kucao sam, nije bilo odgovora, pa sam gurnuo odškrinuta vrata. Stan je već bio prazan. Nasuprot ulazu, ostao je samo još apotekar, u starinskoj fotelji. Nekoliko trenutaka posmatrao sam do lakata podvijene rukave njegove košulje i šake koje je spustio na drvene rukohvate.
Bilo je čudno videti ga u takvoj pozi. Prvi put gospodin Novakov nije bio presečen na pola. Iako sam ga često viđao, jer je radio u apoteci sa mojom majkom, najčešće je stajao iza pulta, u belom mantilu. Tek sam sada imao priliku da se zagledam u njegove mokasine, marke Hush Puppies. Jednom godišnje podizao je na pošti paket u kojem su bile nove cipele: poklon od ćerke iz Toronta. Takođe, do tog dana razdvajalo nas je i zaštitno staklo apotekarskog pulta, iza kojeg se kretala i moja majka.
Stajao sam kao ukopan i čekao da otvori oči, pokušavajući da otkrijem da li mi je pripremio nekakvu zamku. Majka je često znala da kaže kako apotekar Novakov posmatra život kao loš krimić. Poručuje robu i skida sa police kutije lekova, neprekidno glumeći detektiva. Njuška, prati tragove, nadograđuje svakodnevne slike sve dok ih ne pretvori u kadrove kriminalističkog filma. U svakom igra glavnu ulogu: snima razgovore malim diktafonom, sakrivenim u gornjem džepu mantila. Da li pod miškom ponekad nosi kožnu futrolu sa pištoljem – majka ne može sa sigurnošću da potvrdi, ali me upozorava da obratim pažnju na njegove igre kada budem otišao da preuzmem fotelju. Apotekar Novakov pročitao je moj oglas u novinama (prepoznao je broj telefona, tu se odlično snalazi) i poručio da mu se obavezno javim.
“Jutane gurtne, klasični federi, feder kanap, sargija, kanap 3/3, sunđer, vatelin, belo platno, šest metara štofa”, rekao je čim je otvorio oči. “I morska trava koju tražite!” Šakama se oslonio na rukohvat i polako ustao, prošao iza fotelje i pokazao mi da sednem.
Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pitam se i sada, otvarajući sardine. Odmah po odlasku u penziju, apotekar se preselio u Kanadu, ali kao da i sada stoji iza naslona stare fotelje. Čini mi se da čujem kako glasno diše i osećam njegovu ruku na mom ramenu. Ne želi novac, pokloniće mi fotelju, ali zauzvrat traži nagodbu. Moram da napišem tekst, tačnije priču koju će mi ispričati, i da je objavim za njegova života. Od tada, svakog petka, kada poštar donese lokalni nedeljnik, odmah pregledam stranicu sa čituljama. Imam najmanje još jednu nedelju, pomislim i presedim čitavu noć na balkonu, za stolom od pletenog pruća.
Marta spava. Iz njene sobe dopire glasno disanje, dok ja remetim noćni mir, udrajući po tipkama pisaće mašine. Po ko zna koji put prepisujem reči koje je izgovorio tog dana.
“Ja sam uhvatio rumunskog generala Jona Traseskua”, kaže apotekar Novakov i odvije rolnu sa svojim krimićem. Tog Traseskua, visokog funkcionera Čaušeskuove vlade, tražili su 1989. po mokrinskom ataru. Pokušavao je da izvuče živu glavu i uspeo da pređe granicu između Rumunije i Jugoslavije.
Ime mi je zvučalo poznato. Tokom rumunske revolucije, u školi su nas upozoravali na to da se kraj granice događaju sumnjive stvari i da obavezno prijavimo ukoliko na ulici primetimo nešto neobično. Ali, dok su generala tražili po njivama, kroz maglu i mraz, on je iznajmio stan u Kikindi i slobodno se kretao gradom, objašnjavao je apotekar Novakov.
Uzalud je Jon Trasesku bio nekadašnji vojni savetnik predsednika, najviši šef Komiteta i Čaušeskuova desna ruka – apotekar ga je pročitao kao bukvar. Trasesku, obrastao u bradu, koju je pustio da ne bi ličio na čoveka sa fotografije prikazane jedne večeri na DnevnikuTelevizije Beograd, ušao je u apoteku. Šešir je skinuo čim je otvorio vrata. Ljubazno je klimnuo glavom. Bajer. Bila je to jedina reč koju je izgovorio.
“Mora da je imao žestoke glavobolje”, pretpostavljao je, deleći dnevne prizore na kadrove krimića. Povukao se u zadnju prostoriju kako bi doneo traženi lek. Kada se ponovo pojavio na vratima, u jednoj ruci nosio je tablete u zeleno-belom kartonu, dok je u drugoj držao mali pištolj (ponekad jeste bio naoružan).
Ponovo sam čuo pucketanje parketa.
Na prvi pogled, sve izgleda jednostavno. Odbegli rumunski general Jon Trasesku i stari apotekar Novakov, ali ja se, ipak, mesecima mučim, pokušavajući da završim priču. Dok ležim u krevetu svoje studentske sobe na Petlovom brdu, čitajući Kovačev roman Uvod u drugi život (“Sjećanje na tapetara, pok. g. Balaša koji je za morsku travu rekao: Ovo je kosa đavola ili barem njegova vlasulja. S gađenjem ju je čupao iz tapecirnuga i uvijek gunđao što se u svom poslu susreće s vražjim tragovima”), pred sobom imam sliku praznog stana u Kikindi, iz kojeg smo izneli poslednji komad nameštaja.
Sa starom foteljom, koja, po Martinom mišljenju, na balkonu stoji kao kost u grlu, kao da sam preneo i čitav apotekarov svet. Noću svi šetaju dugačkim hodnicima. Rumunski general, čas ponosno, uredno izbrijan i u svečanoj uniformi, čas uplašeno, skriven bradom i šeširom. Novakov, u belom mantilu, sa pištoljem u ruci, njuškajući, prateći tragove, kao stari debeovac, kako ponekad zna da kaže majka. I Marta, tetka moga oca, koja ih sve mimoilazi u mraku, žureći da uključi električnu peć dok još uvek traje tarifa jeftine struje.
Podignem pogled sa knjige. Prepoznajem te korake. Nije to Jon Trasesku, koji danas savetuje nekog rumunskog milionera, pošto je odslužio pet godina robije, nije ni stari apotekar. To je Marta. Čujem kako tiho psuje (zaboravio sam da isečem krmenadlu), a potom zaškripi krevet kad ponovo legne.
Trudim se da nečujno otvorim vrata svoje sobe. Dok stupam u mračni hodnik, osećam blagu jezu. Osvrćem se i koračam prema kuhinji. Pod odbleskom uličnog svetla, na kuhinjskom pultu nazirem veliku krmenadlu, koja se celog popodneva ucelo otapala na belom tanjiru. Na dnu su se pomešale kapi krvi i vode. Pronalazim veliki nož za meso i sečem krmenadlu na četiri dela, do kosti. Tražim sataru. Ukoliko budem precizan, biće dovoljna tri kratka udarca.
Čujem korake na stubištu. Neko se žurno penje uza stepenice. Po običaju, odlazim do ulaznih vrata i gledam kroz špijunku. U hodniku je potpuni mrak. Osećam blagu vrtoglavicu i palim svetlo, koje me načas zaslepi, a onda jasno ugledam sebe u velikom ogledalu. Šta bi pomislio apotekar Novakov? U ruci držim kuhinjski nož, majica mi je uflekana krvlju. Gasim svetlo i spuštam nož u sudoperu. Pre nego što se vratim u krevet, izađem na zastakljenu terasu i nekoliko minuta posedim u staroj fotelji. Rukom nežno dodirujem štof. Na posletku, tiho pritiskajući tipke pisaće mašine, ispisujem jednu reč: Tapacirung.
Tapacirung
A ko ne zaseče dovoljno duboko, ili se ne usuđuje da zaseče u vlastito meso, stvara situaciju da to mora da učini neko drugi za njega, gospodine profesore.
____________________________________________________Krista Volf
*
Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pomislim svaki put kada stanem pred izlog tapetarske radnje. Najbolje bi bilo da počnem oglasom: “Kupujem starinsku fotelju, tapaciranu morskom travom.” Posmatram čoveka koji presvlači stari trosed. U njegovim pokretima prepoznajem nežnost. Nežniji: reč koja bi mogla da spasi moje neuspešne literarne pokušaje.
Odmaknem se od stakla kada ugledam svoj lik. Napravim nekoliko koraka i uđem u zgradu. Otključam vrata stana, okrenem leđa velikom ogledalu i spustim na parket najlonsku kesu. Dok odvezujem pertle, izgovorim rečenicu sa prvih stranica romana Uvod u drugi život Mirka Kovača: “Dok je preuređivao starinsku fotelju, mladi slikar Aralica pronašao je u morskoj travi sedefni križ.”
“Nemoj da zaboraviš da isečeš krmenadlu”, dovikuje Marta iz dnevne sobe, misleći da se njoj obraćam.
Ukoliko želim da uspem, moram da stupim u tapetarsku radnju. Do sada sam posmatrao stvari kao kroz izlog: moram da osetim miris lepka, mebl-štofa i mekoću sunđera.
Izvadio sam iz kese veknu hleba, veliku svesku na kvadratiće i konzervu sardina. Pre toga, preko stola od pletenog pruća raširio sam malu krpu. Gledajući svoj odraz na velikom balkonskom prozoru, shvatio sam da u fotelji sedim kao gospodin Novakov, stari apotekar koji je odgovorio na moj oglas. Verovatno ga nesvesno oponašam. Glava mi je malo pognuta, jer on nema vrat. Vrh uredno izbrijane brade završava se u velikoj kragni bele košulje. Njena boja odgovara kratkoj kosi koju češlja sleva nadesno, što njegovo preplanulo lice čini još dužim. Ali, gospodin Novakov, nizak čovek sa velikim stomakom, savršeno staje u fotelju, uranjajući u nju, dok se ja neprekidno vrpoljim.
On čak ume da zadrema. Spavao je kada sam prvi put došao u njegov dom. Kucao sam, nije bilo odgovora, pa sam gurnuo odškrinuta vrata. Stan je već bio prazan. Nasuprot ulazu, ostao je samo još apotekar, u starinskoj fotelji. Nekoliko trenutaka posmatrao sam do lakata podvijene rukave njegove košulje i šake koje je spustio na drvene rukohvate.
Bilo je čudno videti ga u takvoj pozi. Prvi put gospodin Novakov nije bio presečen na pola. Iako sam ga često viđao, jer je radio u apoteci sa mojom majkom, najčešće je stajao iza pulta, u belom mantilu. Tek sam sada imao priliku da se zagledam u njegove mokasine, marke Hush Puppies. Jednom godišnje podizao je na pošti paket u kojem su bile nove cipele: poklon od ćerke iz Toronta. Takođe, do tog dana razdvajalo nas je i zaštitno staklo apotekarskog pulta, iza kojeg se kretala i moja majka.
Stajao sam kao ukopan i čekao da otvori oči, pokušavajući da otkrijem da li mi je pripremio nekakvu zamku. Majka je često znala da kaže kako apotekar Novakov posmatra život kao loš krimić. Poručuje robu i skida sa police kutije lekova, neprekidno glumeći detektiva. Njuška, prati tragove, nadograđuje svakodnevne slike sve dok ih ne pretvori u kadrove kriminalističkog filma. U svakom igra glavnu ulogu: snima razgovore malim diktafonom, sakrivenim u gornjem džepu mantila. Da li pod miškom ponekad nosi kožnu futrolu sa pištoljem – majka ne može sa sigurnošću da potvrdi, ali me upozorava da obratim pažnju na njegove igre kada budem otišao da preuzmem fotelju. Apotekar Novakov pročitao je moj oglas u novinama (prepoznao je broj telefona, tu se odlično snalazi) i poručio da mu se obavezno javim.
“Jutane gurtne, klasični federi, feder kanap, sargija, kanap 3/3, sunđer, vatelin, belo platno, šest metara štofa”, rekao je čim je otvorio oči. “I morska trava koju tražite!” Šakama se oslonio na rukohvat i polako ustao, prošao iza fotelje i pokazao mi da sednem.
Koliko mi je još ostalo vremena za ovu priču, pitam se i sada, otvarajući sardine. Odmah po odlasku u penziju, apotekar se preselio u Kanadu, ali kao da i sada stoji iza naslona stare fotelje. Čini mi se da čujem kako glasno diše i osećam njegovu ruku na mom ramenu. Ne želi novac, pokloniće mi fotelju, ali zauzvrat traži nagodbu. Moram da napišem tekst, tačnije priču koju će mi ispričati, i da je objavim za njegova života. Od tada, svakog petka, kada poštar donese lokalni nedeljnik, odmah pregledam stranicu sa čituljama. Imam najmanje još jednu nedelju, pomislim i presedim čitavu noć na balkonu, za stolom od pletenog pruća.
Marta spava. Iz njene sobe dopire glasno disanje, dok ja remetim noćni mir, udrajući po tipkama pisaće mašine. Po ko zna koji put prepisujem reči koje je izgovorio tog dana.
“Ja sam uhvatio rumunskog generala Jona Traseskua”, kaže apotekar Novakov i odvije rolnu sa svojim krimićem. Tog Traseskua, visokog funkcionera Čaušeskuove vlade, tražili su 1989. po mokrinskom ataru. Pokušavao je da izvuče živu glavu i uspeo da pređe granicu između Rumunije i Jugoslavije.
Ime mi je zvučalo poznato. Tokom rumunske revolucije, u školi su nas upozoravali na to da se kraj granice događaju sumnjive stvari i da obavezno prijavimo ukoliko na ulici primetimo nešto neobično. Ali, dok su generala tražili po njivama, kroz maglu i mraz, on je iznajmio stan u Kikindi i slobodno se kretao gradom, objašnjavao je apotekar Novakov.
Uzalud je Jon Trasesku bio nekadašnji vojni savetnik predsednika, najviši šef Komiteta i Čaušeskuova desna ruka – apotekar ga je pročitao kao bukvar. Trasesku, obrastao u bradu, koju je pustio da ne bi ličio na čoveka sa fotografije prikazane jedne večeri na Dnevniku Televizije Beograd, ušao je u apoteku. Šešir je skinuo čim je otvorio vrata. Ljubazno je klimnuo glavom. Bajer. Bila je to jedina reč koju je izgovorio.
“Mora da je imao žestoke glavobolje”, pretpostavljao je, deleći dnevne prizore na kadrove krimića. Povukao se u zadnju prostoriju kako bi doneo traženi lek. Kada se ponovo pojavio na vratima, u jednoj ruci nosio je tablete u zeleno-belom kartonu, dok je u drugoj držao mali pištolj (ponekad jeste bio naoružan).
Ponovo sam čuo pucketanje parketa.
Na prvi pogled, sve izgleda jednostavno. Odbegli rumunski general Jon Trasesku i stari apotekar Novakov, ali ja se, ipak, mesecima mučim, pokušavajući da završim priču. Dok ležim u krevetu svoje studentske sobe na Petlovom brdu, čitajući Kovačev roman Uvod u drugi život (“Sjećanje na tapetara, pok. g. Balaša koji je za morsku travu rekao: Ovo je kosa đavola ili barem njegova vlasulja. S gađenjem ju je čupao iz tapecirnuga i uvijek gunđao što se u svom poslu susreće s vražjim tragovima”), pred sobom imam sliku praznog stana u Kikindi, iz kojeg smo izneli poslednji komad nameštaja.
Sa starom foteljom, koja, po Martinom mišljenju, na balkonu stoji kao kost u grlu, kao da sam preneo i čitav apotekarov svet. Noću svi šetaju dugačkim hodnicima. Rumunski general, čas ponosno, uredno izbrijan i u svečanoj uniformi, čas uplašeno, skriven bradom i šeširom. Novakov, u belom mantilu, sa pištoljem u ruci, njuškajući, prateći tragove, kao stari debeovac, kako ponekad zna da kaže majka. I Marta, tetka moga oca, koja ih sve mimoilazi u mraku, žureći da uključi električnu peć dok još uvek traje tarifa jeftine struje.
Podignem pogled sa knjige. Prepoznajem te korake. Nije to Jon Trasesku, koji danas savetuje nekog rumunskog milionera, pošto je odslužio pet godina robije, nije ni stari apotekar. To je Marta. Čujem kako tiho psuje (zaboravio sam da isečem krmenadlu), a potom zaškripi krevet kad ponovo legne.
Trudim se da nečujno otvorim vrata svoje sobe. Dok stupam u mračni hodnik, osećam blagu jezu. Osvrćem se i koračam prema kuhinji. Pod odbleskom uličnog svetla, na kuhinjskom pultu nazirem veliku krmenadlu, koja se celog popodneva ucelo otapala na belom tanjiru. Na dnu su se pomešale kapi krvi i vode. Pronalazim veliki nož za meso i sečem krmenadlu na četiri dela, do kosti. Tražim sataru. Ukoliko budem precizan, biće dovoljna tri kratka udarca.
Čujem korake na stubištu. Neko se žurno penje uza stepenice. Po običaju, odlazim do ulaznih vrata i gledam kroz špijunku. U hodniku je potpuni mrak. Osećam blagu vrtoglavicu i palim svetlo, koje me načas zaslepi, a onda jasno ugledam sebe u velikom ogledalu. Šta bi pomislio apotekar Novakov? U ruci držim kuhinjski nož, majica mi je uflekana krvlju. Gasim svetlo i spuštam nož u sudoperu. Pre nego što se vratim u krevet, izađem na zastakljenu terasu i nekoliko minuta posedim u staroj fotelji. Rukom nežno dodirujem štof. Na posletku, tiho pritiskajući tipke pisaće mašine, ispisujem jednu reč: Tapacirung.