Mjesečar najkraćim putem
gazi kroz talog noćnih sati.
Besanima je najduljim putem
gaziti kroz talog noćnih sati.
Na goloj ravnici usnulosti
čame snovi
što im bijahu namijenjeni za tu noć.
Motre ih tužnim očima.
Kasna ljubav
Ljubav započinje kasno.
Carlos Drummond de Andrade, Ljubav i vrijeme
Danas sam sanjao da sam zaljubljen.
Bilo je kao u pjesmi Raymonda Carvera
koju je napisao o poeziji Antonia Machada:
»Sredovječni muškarac se ponovo zaljubljuje,
što je neobično, ali i neugodno.«
Žena u koju sam bio zaljubljen
nije bila nijedna od žena koje poznajem.
Bila je mješavina žena koje poznajem
i koje ne poznajem. Koje sam vidio
i koje nisam nikada vidio. To nije bila
dječačka zaljubljenost i nije oduzimala
dah i miješala i lomila rečenice
koje su dolazile iz mojih usta i mojih
misli, ali nije bila ni nešto potpuno
strano oduzimanju daha i lomljenju rečenica.
Nisam pocrvenio niti se skrivao, i nisam je nastojao
raniti. Poniziti. Nisam pokušavao na nju ostaviti
dječački dojam, jer joj se i ne bih znao približiti
drukčije nego da na nju ostavim dječački
dojam. Ona je bila žena otprilike na sredini svog
života. Ne više mlada, jer se ne bih mogao
zaljubiti u sasvim mladu ženu. No ipak još
mlada. Žena koju je godinama mio
isti zrak koji je mio mene, njenu kožu
grijalo isto sunce kao i moju, a žilama joj teklo
isto vrijeme kao i u mojim žilama. Govorili
smo i dodirivali se. Uživali u zajedničkoj blizini.
Radovali se zajedničkoj blizini, cijenili
i obožavali trenutke zajedničke blizine,
kao da su to za nas bili jedini istinski trenuci.
Ta blizina je otkrivala da se naša tijela već
poznaju. Da su prisna, premda je ispred njih
nešto poput budućnosti o kojoj ne
razmišljaju. Hodali smo gradskom četvrti
koje nema ni u jednom gradu. Još uvijek
smo bili sasvim novi, još uvijek na mjestu
gdje se izlegla svjetlost, još uvijek smo
jedno pred drugim skrivali svoje mane
i nedostatke. I još uvijek na strani svjetla
koje smo disali kroz kožu, dok su se ponegdje
već nazirale rane i ožiljci, što smo ih
nosili ispod nje. No nas dvoje smo im
velikodušno dopustili da izađu na površinu.
Da se pokažu. Dopustili smo svojim
prstima i svojim mislima da ih dodiruju
i hvataju, uče od njih i s njih čitaju
o porazima i drugim ljubavima.
O porazima u drugim ljubavima. Gradska četvrt
kojom smo hodali prešla je u brežuljke.
U miris brežuljaka koji se lijepio na našu kožu
i na rečenice što smo ih izricali,
premda smo šutjeli. Izbliza smo se gledali
u oči i na obrazima osjećali naš topli dah,
koji se miješao i prožimao. Dan je bez prestanka
sjao u zlatnome, prema sporosti naginjućem svjetlu.
Bio sam u srednjim godinama. I bio sam zaljubljen.
Među dlanovima sam držao lice žene i osjećao
da je upravo ona žena koja nešto zna o mojoj smrti.
A ona je, gledajući me, osjećala da sam upravo
ja onaj muškarac koji nešto zna o njenoj smrti.
Tajni život; Kasna ljubav
Tajni život
Mjesečar najkraćim putem
gazi kroz talog noćnih sati.
Besanima je najduljim putem
gaziti kroz talog noćnih sati.
Na goloj ravnici usnulosti
čame snovi
što im bijahu namijenjeni za tu noć.
Motre ih tužnim očima.
Kasna ljubav
Ljubav započinje kasno.
Carlos Drummond de Andrade, Ljubav i vrijeme
Danas sam sanjao da sam zaljubljen.
Bilo je kao u pjesmi Raymonda Carvera
koju je napisao o poeziji Antonia Machada:
»Sredovječni muškarac se ponovo zaljubljuje,
što je neobično, ali i neugodno.«
Žena u koju sam bio zaljubljen
nije bila nijedna od žena koje poznajem.
Bila je mješavina žena koje poznajem
i koje ne poznajem. Koje sam vidio
i koje nisam nikada vidio. To nije bila
dječačka zaljubljenost i nije oduzimala
dah i miješala i lomila rečenice
koje su dolazile iz mojih usta i mojih
misli, ali nije bila ni nešto potpuno
strano oduzimanju daha i lomljenju rečenica.
Nisam pocrvenio niti se skrivao, i nisam je nastojao
raniti. Poniziti. Nisam pokušavao na nju ostaviti
dječački dojam, jer joj se i ne bih znao približiti
drukčije nego da na nju ostavim dječački
dojam. Ona je bila žena otprilike na sredini svog
života. Ne više mlada, jer se ne bih mogao
zaljubiti u sasvim mladu ženu. No ipak još
mlada. Žena koju je godinama mio
isti zrak koji je mio mene, njenu kožu
grijalo isto sunce kao i moju, a žilama joj teklo
isto vrijeme kao i u mojim žilama. Govorili
smo i dodirivali se. Uživali u zajedničkoj blizini.
Radovali se zajedničkoj blizini, cijenili
i obožavali trenutke zajedničke blizine,
kao da su to za nas bili jedini istinski trenuci.
Ta blizina je otkrivala da se naša tijela već
poznaju. Da su prisna, premda je ispred njih
nešto poput budućnosti o kojoj ne
razmišljaju. Hodali smo gradskom četvrti
koje nema ni u jednom gradu. Još uvijek
smo bili sasvim novi, još uvijek na mjestu
gdje se izlegla svjetlost, još uvijek smo
jedno pred drugim skrivali svoje mane
i nedostatke. I još uvijek na strani svjetla
koje smo disali kroz kožu, dok su se ponegdje
već nazirale rane i ožiljci, što smo ih
nosili ispod nje. No nas dvoje smo im
velikodušno dopustili da izađu na površinu.
Da se pokažu. Dopustili smo svojim
prstima i svojim mislima da ih dodiruju
i hvataju, uče od njih i s njih čitaju
o porazima i drugim ljubavima.
O porazima u drugim ljubavima. Gradska četvrt
kojom smo hodali prešla je u brežuljke.
U miris brežuljaka koji se lijepio na našu kožu
i na rečenice što smo ih izricali,
premda smo šutjeli. Izbliza smo se gledali
u oči i na obrazima osjećali naš topli dah,
koji se miješao i prožimao. Dan je bez prestanka
sjao u zlatnome, prema sporosti naginjućem svjetlu.
Bio sam u srednjim godinama. I bio sam zaljubljen.
Među dlanovima sam držao lice žene i osjećao
da je upravo ona žena koja nešto zna o mojoj smrti.
A ona je, gledajući me, osjećala da sam upravo
ja onaj muškarac koji nešto zna o njenoj smrti.
Preveo Edo Fičor