Ne može čovjek programirati sjećanja. Većinu ovoga ćemo zaboraviti, a pamtit ćemo neke nevažne događaje u životu, sitne pojedinosti, budalaštine, i među njima tek nešto veliko i važno, od čega zastaje dah i u čemu je bit onoga što smo proživjeli. Tako je i s knjigama koje smo čitali i filmovima koje smo gledali, a nije drukčije ni s nogometnim utakmicama i svjetskim nogometnim prvenstvima. Samo što razlika, ipak, postoji: na osnovu upamćene replike, rečenice kojom započinje roman, atmosfere, načina na koji je opisan susret dvoje ljudi, moguće je po sjećanju rekonstruirati neke velike i važne filmove, romane, pripovijetke. U onome što čovjeka zatravi, često postoji ključ sjećanja na ono za što mu se čini da je zaboravio. Tako i u nogometu: kad među svim tim nevažnim, a po nevolji upamćenim pojedinostima, izbije nešto što je drukčije i izuzetno, i što izmiče uobičajenoj logici igre, nešto što ćemo upravo zbog toga i zapamtiti, u tome će biti ključ sjećanja na zaboravljeno. Malo-pomalo, i čovjek se prisjeti cijele utakmice. Ili mu se čini da se prisjetio, jer mašta i služi tome da imamo čime ispuniti goleme rupe nastale od zaborava, koje su uvijek neusporedivo veće od sitnog veza sjećanja. I onda biva mnogo više onog što smo izmaštali, nego onog čega se zbilja sjećamo. A ono čega se sjećamo, u pravilu i nije sjećanje, nego se to sjećamo da smo se toga sjećali. I opet u tom posredovanju mašta biva važnija, jer samo se maštom može sjećati sjećanja na nešto.
Jedino je u starim novinama i u mašti sačuvano sve što je zbilja bilo važno, a mi smo zaboravili. I u književnosti, naravno, u romanima i u poeziji, a pomalo i u jeziku, u riječima, tim mrtvim metaforama, sačuvana su sjećanja koja onda čine našu svijest i tvore naše porodične i društvene povijesti. Usred svega toga slabo je i nesigurno sve ono što nam je u glavi. Ali od toga slabog i nesigurnog započinju i ove pripovijesti. A s njima i svaki razgovor o nogometu.
Recimo, od ovoga prvenstva, a svaku sam njegovu utakmicu vidio, pa ću, Bože zdravlja i sreće, gledati i dvije preostale, ostat će mi, mimo onog na što me podsjećaju ove pripovijesti, u kojima je uz Svjetsko prvenstvo u Kataru ispripovijedana i jedna privatna nogometna povijest, a s njom i jedan život, nekoliko trenutaka iz 69. minute utakmice između Hrvatske i Argentine, koji stanu u jedan ne pretjerano dug filmski kadar, u kojem stari Lionel Messi, trideset i pet mu je godina i u dobi je kada su trojica najslavnijih njegovih prethodnika, Pelé, Cruijff i Maradona, odavno batalili igranje ozbiljnog nogometa, pretrčava s loptom u nogama i nadigrava svoga skoro petnaest godina mlađeg suparnika Joška Gvardiola. Mladić za glavu viši i snažniji od njega hvata ga za rame, pokušava ga držati, pokušava mu narušiti ravnotežu, ali Messi se kreće dalje, nezaustavljiv, sonetno usklađen s gravitacijskim silama, u harmoniji s onim silama koji njegove suparnike vuku k zemlji ili izbacuju iz putanje, bježi Gvardiolu, a zatim upućuje loptu, koju dočekuje netko mlađi… U pripovijesti je već zapisano i tko je to bio, pamtit će stare novine, pisat će u knjigama, ali moje sjećanje vjerojatno će se završiti prije nego što lopta do njega dođe. Gola se evo ni sad skoro više ne sjećam. I vjerujem da neću biti jedini u ovakvom sjećanju. Većina ljudi u Hrvatskoj, koje zaista zanima nogomet i koji bi pratili sve utakmice svjetskog prvenstva i da Hrvatske nema na njemu, kao i većina takvih istih u susjednim zemljama, kojima je i ovo svjetsko prvenstvo upečatljivo zbog Hrvatske, pamtit će tu scenu. Sve ili skoro sve drugo će zaboraviti, ali ovo će pamtiti!
Je li Joško Gvardiol u nevolji što ćemo ga pamtiti po bitci koju je izgubio? A ne, recimo, po onih nekoliko čudesnih obrambenih intervencija iz utakmice s Belgijom, kojima je svoju reprezentaciju odveo ravno u sljedeći krug. Bilo je i drugih na ovom Svjetskom prvenstvu, ali ni za koga, osim za Gvardiola, ne bismo rekli da bez njega Hrvatske ne bi bilo u osmini finala. Pa čak ni za Ivana Perišića. Pa čak ni za nacionalno božanstvo Luku Modrića. Ne bismo to rekli ni za Dominika Livakovića, jer možda bi sve ono do jedanaesteraca obranio i netko drugi. Ali da nije bilo Joška Gvardiola protiv Belgije, Hrvatska bi izgubila tu utakmicu. Pa je li onda loše, je li nepravedno što mu onaj Messijev prodor nikad nećemo zaboraviti? Nepravedno nije, jer Mnemnozina nije obdarena moralnim kriterijima, i ne zaboravljamo po etičkim diktatima. Ali nije ni nepravedno: vjerojatno ne bismo ni pamtili da je za Messijem dokaskala kakva stoperska raga, kakvom su Gvardiola vidjeli, a mi to, valjda zbog nedostatka vlastitih nadahnuća, prenosimo, autori zlobnih britanskih tabloida, nego je od Messija stradao i uz njega se polomio jedan dobar, vrlo darovit i čestit igrač. Dobrih i darovitih još i biva, ali čestitih je danas malo. Kasnije su mu u studiju HRT-a prigovarali, prigovarao je, čini mi se, onaj bivši golman Crvene zvezde i Dinama, znat ćete sami koji, kojemu se ne može osporiti dobronamjernost i stručnost, da je plaćao danak neiskustvu (tako glasi jedna od najstarijih naših jezičnih fraza u nogometu), jer nije na vrijeme rušio Messija. Nisam siguran da se u tom slučaju talijanskom sucu Orsatu, uz onaj dosuđeni jedanaesterac ne bi prigovarao i crveni karton Gvardiolu. Jer to bi rušenje u ovom slučaju drukčije teško prošlo. Čim je Messi primio loptu, nakon drugog je koraka sve već bilo gotovo. Nije ga se drukčije moglo zaustaviti.
Utakmicu protiv Argentine Gvardiol u cjelini nije odigrao dobro. Svakako ne onako kako je igrao u prethodnim utakmicama. Ali i da je bilo drukčije, ili da je Zlatko Dalić umjesto njega protiv Argentine postavio staroga Domagoja Vidu, pa da je malo ispremiješao obranu, sve bi bilo isto, ili bi bilo još malo gore. A ne bi u toj 69. minuti bilo značajno drukčije ni da je Joško Gvardiol igrao utakmicu života. Iako su golovi u nogometu uvijek izuzetak od igre a ne njezin krajnji ishod, iako golovi nisu nužnost, nego uvijek predstavljaju neki poremećaj, rezultat su nečije pogreške, gotovo u pravilu nedostatka intuicije i imaginacije, sposobnosti braniča da predvidi što će napadač u sljedećem trenutku učiniti, postoje situacije i postoje golovi koji su poput onih genijalnih rečenica usred velikih romana. Takvi golovi ne nastaju protivno savršenoj logici igre, ali ni protiv te logike. Oni su veći od same igre. Ne moraju to ni biti golovi. Može to biti i onaj dribling marokanskog nogometaša, kada portugalski branič odleti u stranu, a da Marokanac nije ni dodirnuo loptu. To je nogomet kakvog nema bez Messija, ali u istoj ga toj sceni nema ni bez Joška Gvardiola.
Mene je to njegovo stradanje iz 69. minute podsjetilo na jedan posve drukčiji stoperski posrtaj. Bilo je to 19. prosinca, u Pireju, u Grčkoj pod vladavinom pukovničke vojne hunte, Jugoslavija je igrala posljednju utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i bila joj je potrebna pobjeda od tri gola razlike. Već u petnaestoj minuti bilo je 2:0 za goste, a onda su počele nevolje. Nakon što su Grci smanjili rezultat zbio se jedan od najbizarnijih golova koji sam vidio – opisujem ga po sjećanju, jer jedino taj gol ne nalazim na internetu – Josip Katalinski, čuveni centarhalf sarajevskog Željezničara, nakanio je golmanu Enveru Mariću vratiti loptu. Marić je bio negdje oko jedanaesterca, Katalinski je u mom vrlo, vrlo nesigurnom sjećanju bio malo izvan kaznenog prostora, i malo prejako raspalio je po lopti… Šut je za jednoga od boljih vratara našeganogometnog svijeta naprosto bio neobranjiv. Katalinski je, dakle, izjednačio u ime Grka, Jugoslavija se našla na rubu nogometne propasti, premda je bila nadomak velikog trijumfa, a trebalo je biti odigrano cijelo drugo poluvrijeme. I tada se, u tom drugom poluvremenu, događa još jedan veliki obrat, dramaturški i psihološki: najprije je dvadesetogodišnji Ivica Šurjak vraća u vodstvo, da bi Stanislav Karasi u posljednjim sekundama utakmice zabio za 4:2. Kako su Jugoslavija i Španjolska nakon toga imali istu gol-razliku, prvi 7:4, drugi 8:5, jer tada su pravila bila takva da je mjera bio samo odnos između broja danih i broja primljenih golova, a nije se brojalo tko je dao više, ako je i primio jednako toliko više, 13. veljače 1974. u Frankfurtu igrala se majstorica za plasman na Svjetsko prvenstvo. (U današnje vrijeme lijepa riječ majstorica zamijenjena je ružnom riječju doigravanje…) U trinaestoj, neki tvrde i četrnaestoj minuti te utakmice, Josip Katalinski zabija jedini gol na utakmici, ali sada ne svome golmanu Enveru Mariću, nego onome koji se punim imenom zvao José Ángel Iribar Kortajarena. I taj gol bio je spektakularan: prvi šut glavom Iribar je briljantnim refleksom obranio, ali onda je Katalinski u nekom čudnom padu, a padao je na leđa, nogom zahvatio loptu i zabio je ravno u rašlje. Bio je to trenutak nogometne besmrtnosti, još jedan od onih koji su upisani u povijest jugoslavenske svakodnevice i u mitologiju zajednice. Skoro devetnaest godina nakon te utakmice, u neku strašnu sarajevsku zimu, dočekivao sam, pri njegovom izlasku s okupirane Ilidže, velikog Josipa Katalinskog. Bio je u nekoj čudnoj vučjoj bundi, bez ičega u rukama i u džepovima, nosio je svu svoju veličinu sa sobom i u sebi. I velik je bio u tom trenutku najvećega svog stradanja, nakon što je već bio sahranio brata, ubijenog u tom ratu.
A čovjek kojemu je tog 13. veljače 1974. antijunak iz utakmice s Grčkom zabio onakav gol, čuveni Iribar, osamnaest je godina karijere branio za jedan jedini klub, Athletic iz Bilbaoa. Bio je Baskijac, u španjolskom je nogometu imao nadimak El Chopo, ili Topola. Ostao je upamćen i po tome što je 5. prosinca 1976, prije utakmice s Real Sociedadom, zajedno s kapetanom protivničke ekipe Inaxiom Kortabarria Abarrategijem, također svjesnim Baskijcem, na sredinu igrališta iznio ikurrinu, još uvijek zabranjenu baskijsku zastavu. Fašistički vođa Francisco Franco mrtav je bio tek godinu dana, i to je bilo prvo javno prikazivanje ikurrine. Nakon ovoga Iribar nikad više nije branio za reprezentaciju. Nisu ga više htjeli. Otprilike na takav je način započela duga i krvava sezona baskijskog terorizma i državnog nasilja nad Baskijcima po Španjolskoj. I tu je nogomet metafora života i društva: Iribara, kao ni Baske, nisu htjeli, ali oni su svejedno bili tu. Možda je moglo biti drukčije. Ne pitajte manjine i pojedinca zašto nije bilo. Pitajte većinu.
Joško Gvardiol, taj pristojni mladić, bolji i s riječima od većine naših nogometaša, postradao je u duelu s Messijem onako kako je Josip Katalinski postradao u Pireju. Dobri stoperi uvijek će imati sreće. Katalinskog je spasio Karasi, a Gvardiolov gubitak u dvoboju nije značio ništa jer je utakmica već bila izgubljena.
Tajna čovjekove memorije ili kako u 69. minuti Joško Gvardiol susreće Lionela Messija
Ne može čovjek programirati sjećanja. Većinu ovoga ćemo zaboraviti, a pamtit ćemo neke nevažne događaje u životu, sitne pojedinosti, budalaštine, i među njima tek nešto veliko i važno, od čega zastaje dah i u čemu je bit onoga što smo proživjeli. Tako je i s knjigama koje smo čitali i filmovima koje smo gledali, a nije drukčije ni s nogometnim utakmicama i svjetskim nogometnim prvenstvima. Samo što razlika, ipak, postoji: na osnovu upamćene replike, rečenice kojom započinje roman, atmosfere, načina na koji je opisan susret dvoje ljudi, moguće je po sjećanju rekonstruirati neke velike i važne filmove, romane, pripovijetke. U onome što čovjeka zatravi, često postoji ključ sjećanja na ono za što mu se čini da je zaboravio. Tako i u nogometu: kad među svim tim nevažnim, a po nevolji upamćenim pojedinostima, izbije nešto što je drukčije i izuzetno, i što izmiče uobičajenoj logici igre, nešto što ćemo upravo zbog toga i zapamtiti, u tome će biti ključ sjećanja na zaboravljeno. Malo-pomalo, i čovjek se prisjeti cijele utakmice. Ili mu se čini da se prisjetio, jer mašta i služi tome da imamo čime ispuniti goleme rupe nastale od zaborava, koje su uvijek neusporedivo veće od sitnog veza sjećanja. I onda biva mnogo više onog što smo izmaštali, nego onog čega se zbilja sjećamo. A ono čega se sjećamo, u pravilu i nije sjećanje, nego se to sjećamo da smo se toga sjećali. I opet u tom posredovanju mašta biva važnija, jer samo se maštom može sjećati sjećanja na nešto.
Jedino je u starim novinama i u mašti sačuvano sve što je zbilja bilo važno, a mi smo zaboravili. I u književnosti, naravno, u romanima i u poeziji, a pomalo i u jeziku, u riječima, tim mrtvim metaforama, sačuvana su sjećanja koja onda čine našu svijest i tvore naše porodične i društvene povijesti. Usred svega toga slabo je i nesigurno sve ono što nam je u glavi. Ali od toga slabog i nesigurnog započinju i ove pripovijesti. A s njima i svaki razgovor o nogometu.
Recimo, od ovoga prvenstva, a svaku sam njegovu utakmicu vidio, pa ću, Bože zdravlja i sreće, gledati i dvije preostale, ostat će mi, mimo onog na što me podsjećaju ove pripovijesti, u kojima je uz Svjetsko prvenstvo u Kataru ispripovijedana i jedna privatna nogometna povijest, a s njom i jedan život, nekoliko trenutaka iz 69. minute utakmice između Hrvatske i Argentine, koji stanu u jedan ne pretjerano dug filmski kadar, u kojem stari Lionel Messi, trideset i pet mu je godina i u dobi je kada su trojica najslavnijih njegovih prethodnika, Pelé, Cruijff i Maradona, odavno batalili igranje ozbiljnog nogometa, pretrčava s loptom u nogama i nadigrava svoga skoro petnaest godina mlađeg suparnika Joška Gvardiola. Mladić za glavu viši i snažniji od njega hvata ga za rame, pokušava ga držati, pokušava mu narušiti ravnotežu, ali Messi se kreće dalje, nezaustavljiv, sonetno usklađen s gravitacijskim silama, u harmoniji s onim silama koji njegove suparnike vuku k zemlji ili izbacuju iz putanje, bježi Gvardiolu, a zatim upućuje loptu, koju dočekuje netko mlađi… U pripovijesti je već zapisano i tko je to bio, pamtit će stare novine, pisat će u knjigama, ali moje sjećanje vjerojatno će se završiti prije nego što lopta do njega dođe. Gola se evo ni sad skoro više ne sjećam. I vjerujem da neću biti jedini u ovakvom sjećanju. Većina ljudi u Hrvatskoj, koje zaista zanima nogomet i koji bi pratili sve utakmice svjetskog prvenstva i da Hrvatske nema na njemu, kao i većina takvih istih u susjednim zemljama, kojima je i ovo svjetsko prvenstvo upečatljivo zbog Hrvatske, pamtit će tu scenu. Sve ili skoro sve drugo će zaboraviti, ali ovo će pamtiti!
Je li Joško Gvardiol u nevolji što ćemo ga pamtiti po bitci koju je izgubio? A ne, recimo, po onih nekoliko čudesnih obrambenih intervencija iz utakmice s Belgijom, kojima je svoju reprezentaciju odveo ravno u sljedeći krug. Bilo je i drugih na ovom Svjetskom prvenstvu, ali ni za koga, osim za Gvardiola, ne bismo rekli da bez njega Hrvatske ne bi bilo u osmini finala. Pa čak ni za Ivana Perišića. Pa čak ni za nacionalno božanstvo Luku Modrića. Ne bismo to rekli ni za Dominika Livakovića, jer možda bi sve ono do jedanaesteraca obranio i netko drugi. Ali da nije bilo Joška Gvardiola protiv Belgije, Hrvatska bi izgubila tu utakmicu. Pa je li onda loše, je li nepravedno što mu onaj Messijev prodor nikad nećemo zaboraviti? Nepravedno nije, jer Mnemnozina nije obdarena moralnim kriterijima, i ne zaboravljamo po etičkim diktatima. Ali nije ni nepravedno: vjerojatno ne bismo ni pamtili da je za Messijem dokaskala kakva stoperska raga, kakvom su Gvardiola vidjeli, a mi to, valjda zbog nedostatka vlastitih nadahnuća, prenosimo, autori zlobnih britanskih tabloida, nego je od Messija stradao i uz njega se polomio jedan dobar, vrlo darovit i čestit igrač. Dobrih i darovitih još i biva, ali čestitih je danas malo. Kasnije su mu u studiju HRT-a prigovarali, prigovarao je, čini mi se, onaj bivši golman Crvene zvezde i Dinama, znat ćete sami koji, kojemu se ne može osporiti dobronamjernost i stručnost, da je plaćao danak neiskustvu (tako glasi jedna od najstarijih naših jezičnih fraza u nogometu), jer nije na vrijeme rušio Messija. Nisam siguran da se u tom slučaju talijanskom sucu Orsatu, uz onaj dosuđeni jedanaesterac ne bi prigovarao i crveni karton Gvardiolu. Jer to bi rušenje u ovom slučaju drukčije teško prošlo. Čim je Messi primio loptu, nakon drugog je koraka sve već bilo gotovo. Nije ga se drukčije moglo zaustaviti.
Utakmicu protiv Argentine Gvardiol u cjelini nije odigrao dobro. Svakako ne onako kako je igrao u prethodnim utakmicama. Ali i da je bilo drukčije, ili da je Zlatko Dalić umjesto njega protiv Argentine postavio staroga Domagoja Vidu, pa da je malo ispremiješao obranu, sve bi bilo isto, ili bi bilo još malo gore. A ne bi u toj 69. minuti bilo značajno drukčije ni da je Joško Gvardiol igrao utakmicu života. Iako su golovi u nogometu uvijek izuzetak od igre a ne njezin krajnji ishod, iako golovi nisu nužnost, nego uvijek predstavljaju neki poremećaj, rezultat su nečije pogreške, gotovo u pravilu nedostatka intuicije i imaginacije, sposobnosti braniča da predvidi što će napadač u sljedećem trenutku učiniti, postoje situacije i postoje golovi koji su poput onih genijalnih rečenica usred velikih romana. Takvi golovi ne nastaju protivno savršenoj logici igre, ali ni protiv te logike. Oni su veći od same igre. Ne moraju to ni biti golovi. Može to biti i onaj dribling marokanskog nogometaša, kada portugalski branič odleti u stranu, a da Marokanac nije ni dodirnuo loptu. To je nogomet kakvog nema bez Messija, ali u istoj ga toj sceni nema ni bez Joška Gvardiola.
Mene je to njegovo stradanje iz 69. minute podsjetilo na jedan posve drukčiji stoperski posrtaj. Bilo je to 19. prosinca, u Pireju, u Grčkoj pod vladavinom pukovničke vojne hunte, Jugoslavija je igrala posljednju utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i bila joj je potrebna pobjeda od tri gola razlike. Već u petnaestoj minuti bilo je 2:0 za goste, a onda su počele nevolje. Nakon što su Grci smanjili rezultat zbio se jedan od najbizarnijih golova koji sam vidio – opisujem ga po sjećanju, jer jedino taj gol ne nalazim na internetu – Josip Katalinski, čuveni centarhalf sarajevskog Željezničara, nakanio je golmanu Enveru Mariću vratiti loptu. Marić je bio negdje oko jedanaesterca, Katalinski je u mom vrlo, vrlo nesigurnom sjećanju bio malo izvan kaznenog prostora, i malo prejako raspalio je po lopti… Šut je za jednoga od boljih vratara našega nogometnog svijeta naprosto bio neobranjiv. Katalinski je, dakle, izjednačio u ime Grka, Jugoslavija se našla na rubu nogometne propasti, premda je bila nadomak velikog trijumfa, a trebalo je biti odigrano cijelo drugo poluvrijeme. I tada se, u tom drugom poluvremenu, događa još jedan veliki obrat, dramaturški i psihološki: najprije je dvadesetogodišnji Ivica Šurjak vraća u vodstvo, da bi Stanislav Karasi u posljednjim sekundama utakmice zabio za 4:2. Kako su Jugoslavija i Španjolska nakon toga imali istu gol-razliku, prvi 7:4, drugi 8:5, jer tada su pravila bila takva da je mjera bio samo odnos između broja danih i broja primljenih golova, a nije se brojalo tko je dao više, ako je i primio jednako toliko više, 13. veljače 1974. u Frankfurtu igrala se majstorica za plasman na Svjetsko prvenstvo. (U današnje vrijeme lijepa riječ majstorica zamijenjena je ružnom riječju doigravanje…) U trinaestoj, neki tvrde i četrnaestoj minuti te utakmice, Josip Katalinski zabija jedini gol na utakmici, ali sada ne svome golmanu Enveru Mariću, nego onome koji se punim imenom zvao José Ángel Iribar Kortajarena. I taj gol bio je spektakularan: prvi šut glavom Iribar je briljantnim refleksom obranio, ali onda je Katalinski u nekom čudnom padu, a padao je na leđa, nogom zahvatio loptu i zabio je ravno u rašlje. Bio je to trenutak nogometne besmrtnosti, još jedan od onih koji su upisani u povijest jugoslavenske svakodnevice i u mitologiju zajednice. Skoro devetnaest godina nakon te utakmice, u neku strašnu sarajevsku zimu, dočekivao sam, pri njegovom izlasku s okupirane Ilidže, velikog Josipa Katalinskog. Bio je u nekoj čudnoj vučjoj bundi, bez ičega u rukama i u džepovima, nosio je svu svoju veličinu sa sobom i u sebi. I velik je bio u tom trenutku najvećega svog stradanja, nakon što je već bio sahranio brata, ubijenog u tom ratu.
A čovjek kojemu je tog 13. veljače 1974. antijunak iz utakmice s Grčkom zabio onakav gol, čuveni Iribar, osamnaest je godina karijere branio za jedan jedini klub, Athletic iz Bilbaoa. Bio je Baskijac, u španjolskom je nogometu imao nadimak El Chopo, ili Topola. Ostao je upamćen i po tome što je 5. prosinca 1976, prije utakmice s Real Sociedadom, zajedno s kapetanom protivničke ekipe Inaxiom Kortabarria Abarrategijem, također svjesnim Baskijcem, na sredinu igrališta iznio ikurrinu, još uvijek zabranjenu baskijsku zastavu. Fašistički vođa Francisco Franco mrtav je bio tek godinu dana, i to je bilo prvo javno prikazivanje ikurrine. Nakon ovoga Iribar nikad više nije branio za reprezentaciju. Nisu ga više htjeli. Otprilike na takav je način započela duga i krvava sezona baskijskog terorizma i državnog nasilja nad Baskijcima po Španjolskoj. I tu je nogomet metafora života i društva: Iribara, kao ni Baske, nisu htjeli, ali oni su svejedno bili tu. Možda je moglo biti drukčije. Ne pitajte manjine i pojedinca zašto nije bilo. Pitajte većinu.
Joško Gvardiol, taj pristojni mladić, bolji i s riječima od većine naših nogometaša, postradao je u duelu s Messijem onako kako je Josip Katalinski postradao u Pireju. Dobri stoperi uvijek će imati sreće. Katalinskog je spasio Karasi, a Gvardiolov gubitak u dvoboju nije značio ništa jer je utakmica već bila izgubljena.