I uvijek se iznova zbiva da te pitaju: a šta ćeš sada dalje, zar se još nešto ima kazati, šta svoje ti već nisi rekao…? Ali, nisi znao ni da ćeš uopće govoriti, to ne bijaše tvoja odluka; naprosto: navirale su riječi kao pčele iz košnice i oko glave su se rojile, a ti si nastojao ezoteričnu vezu da doslutiš, pa da ih nižeš u redove koliko-toliko suvisle, jer ako u vaseljeni postoji poredak, i jeziku bi moralo biti moguće, pa makar i uz najveće, cjeloživotne napore, imanentni sistem nazrijeti.
Drugi neki nad pukotinama su trajno nagnuti i strasno ih istražuju, kao geolozi duboke kratere što nakon silovitih potresa ostaju, razarajući svaku mogućnost sintakse, da bi se, na koncu, i na riječ sámu okomili, i primisao odričući na bilo kakvu vrijednost njezinu, a sve kako bi pokazali da smo dopali u najgori od svih svjetova. I, makar svjesni i ne bili, paradoksalnu religioznost na taj način iskazuju, najdublju, čak i fanatičnu, po kojoj, zapravo, iz idealnoga sklada stižemo, te, kao slijepci tumarajući kroz bespuće ovostrano, u iskonsku se harmoniju bezoblični vraćamo.
Dotle, iskustvenoj vezi riječi i bića težeći, pa i istovjećenju njinu kao konačnom cilju, vlastiti vrt obdjelavajući dakle, ti ovaj svijet slaviš, ne kao najbolji – već neuporediv, jer je jedini. Jer postojiš ovdje i sada isključivo, i neodoljivu si težnju uvijek ćutio ka održanju varljive slutnje reda i svrhe, bar jedanput smisao da ti namigne, barem u stihu tvome, prije no što se survaš u bezdan neumitnog ništavila.
Drukčije, u stvari, nisi ni mogao, i ne preostaje ti drugo nego da ustraješ, ni jednu biljčicu u bašti svojoj iz vida da ne ispustiš, ali neumoljivo i nepopustljivo, kao i dosad što si iluzijama odolijevao, jer utopiji su nužni temelji poput aksioma neosporivi. A, na kraju, sasvim primjereno bilo bi kad bi se tvoje riječi mogle pobrati, pa tu nikome potrebnu trinu čežnji tvojih u grob sa tobom spustiti.
Ta trina tvojih čežnji
Milanu Gariću
I uvijek se iznova zbiva da te pitaju: a šta ćeš sada dalje,
zar se još nešto ima kazati, šta svoje ti već nisi rekao…?
Ali, nisi znao ni da ćeš uopće govoriti, to ne bijaše tvoja
odluka; naprosto: navirale su riječi kao pčele iz košnice
i oko glave su se rojile, a ti si nastojao ezoteričnu vezu
da doslutiš, pa da ih nižeš u redove koliko-toliko suvisle,
jer ako u vaseljeni postoji poredak, i jeziku bi moralo
biti moguće, pa makar i uz najveće, cjeloživotne napore,
imanentni sistem nazrijeti.
Drugi neki nad pukotinama su trajno nagnuti i strasno ih
istražuju, kao geolozi duboke kratere što nakon silovitih
potresa ostaju, razarajući svaku mogućnost sintakse, da bi
se, na koncu, i na riječ sámu okomili, i primisao odričući
na bilo kakvu vrijednost njezinu, a sve kako bi pokazali
da smo dopali u najgori od svih svjetova. I, makar svjesni
i ne bili, paradoksalnu religioznost na taj način iskazuju,
najdublju, čak i fanatičnu, po kojoj, zapravo, iz idealnoga
sklada stižemo, te, kao slijepci tumarajući kroz bespuće
ovostrano, u iskonsku se harmoniju bezoblični vraćamo.
Dotle, iskustvenoj vezi riječi i bića težeći, pa i istovjećenju
njinu kao konačnom cilju, vlastiti vrt obdjelavajući dakle,
ti ovaj svijet slaviš, ne kao najbolji – već neuporediv, jer je
jedini. Jer postojiš ovdje i sada isključivo, i neodoljivu si
težnju uvijek ćutio ka održanju varljive slutnje reda i svrhe,
bar jedanput smisao da ti namigne, barem u stihu tvome,
prije no što se survaš u bezdan neumitnog ništavila.
Drukčije, u stvari, nisi ni mogao, i ne preostaje ti drugo
nego da ustraješ, ni jednu biljčicu u bašti svojoj iz vida da
ne ispustiš, ali neumoljivo i nepopustljivo, kao i dosad što
si iluzijama odolijevao, jer utopiji su nužni temelji poput
aksioma neosporivi. A, na kraju, sasvim primjereno bilo bi
kad bi se tvoje riječi mogle pobrati, pa tu nikome potrebnu
trinu čežnji tvojih u grob sa tobom spustiti.
(17.10.2019.)