Szymborska

Wisława Szymborska je dobro poznavala ljude. Znala je o nama sve što i mi znamo, ali se o tome, za razliku od mnogih, usudila neuvijeno govoriti. Činila je to izravno, ali s dozom rafiniranog humora i nepreuzetnog intelektualnog šarma. Ta velika poljska pjesnikinja vrlo je rijetko u svojoj poeziji progovarala iz prvog lica, držeći se prema sebi s pristojne distance, dovoljno daleko da se ne shvati preozbiljno, i dovoljno blizu da se vidi u cijelosti, sa svim ljudskim ljupkostima i manjkavostima. Tako je vidjela i druge: neuljepšane i zato stvarne, poznate a opet uvijek vrijedne pažnje. Slavila je ljudsku raznolikost, unikatnost, nespoznatljivost čovjekove prirode, protestirajući protiv jednoobraznosti, uniformiranosti, “idiotizma savršenosti”.

U parnasovskoj plejadi velikih poljskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, uz trojicu bardova Czesława Miłosza, Tadeusza Różewicza i Zbigniewa Herberta, samo je jedna žena – Szymborska. Svoju čvrstu poziciju pri vrhu poljskoga književnoga kanona ne duguje tek priznanju švedske akademije – Nobelu za književnost, koji je primila 1996. godine, imajući tada za sobom tek skromni opus od dvjestotinjak pjesama. U svojoj gotovo šest desetljeća dugoj pjesničkoj karijeri pisala je malo, ali je svakom novom zbirkom potvrđivala talent i kreativni nerv, upisujući se stilom i tematsko-motivskim preokupacijama u dominantne pjesničke tokove poljske književne tradicije. Ta autorica nevelikog opusa (napisala je ukupno manje od 400 pjesama) imala je onu rijetku i dragocjenu vrlinu da nikad ne zapada u manirizam, da svaka njezina pjesma bude drukčija od prethodne. Ni u njezinu životu, kao ni u njezinoj poeziji, nema ničeg rutinskog. Rođena 1923. godine u Kórniku pokraj Poznańa, u svijetloj dekadi Druge Republike, kad je Poljska slavila povrat neovisnosti nakon 123 godine sužanjstva, Szymborska je imala sretno djetinjstvo. Njezini su se roditelji vjenčali krajem Prvog svjetskog rata. Majka Anna bila je 19 godina mlađa od njezina oca, a na brak s od sebe bitno starijim muškarcem odlučila se u strahu da po završetku rata uopće više neće biti dovoljno mladoženja na raspolaganju. Szymborska najranije godine svoga odrastanja u Velikopoljskoj pamti kao vrijeme u kojem je terorizirala odrasle da joj na glas čitaju. Knjige i, nešto kasnije, film postali su njezinom velikom strašću. U Krakov, čijom je počasnom građankom kasnije postala, doselila je 1929. godine i u njemu je ostala živjeti sve do svoje smrti, mijenjajući tek adresu i veličinu stana – od minijaturnog u neboderu, koji je s obzirom na veličinu nazivala “ladicom”, do trosobnog stana u novogradnji, u koji je uselila godinu dana nakon primitka Nobelove nagrade.

Ta danas vjerojatno najpoznatija Poljakinja na svijetu svoju je prvu pjesmu Tražim riječi objavila 1945. godine u kulturnom prilogu dnevnog časopisa, i to nakon što je pjesmu urednik priloga, inače njezin budući (i budući bivši) muž, skratio napola!

Krajem 40-ih i u prvoj polovici 50-ih godina, kad je poljskom kulturom i književnošću vladao socrealizam, mlada pjesnikinja piše pjesme koje već svojim naslovom potvrđuju odanost dominantnoj, ideološki kontaminiranoj, poetici: Lenjin, Naš radnik govori o imperijalistima, Pozdrav izgradnji socijalističkoga grada itd., a 1953. godine, povodom Staljinove smrti, u kulturnom tjedniku u kojem je uređivala prilog posvećen poeziji, objavljuje prigodnu tužaljku Taj dan. I svoju je prvu zbirku Zato živimo objavila u razdoblju dominacije poezije socrealističkog realizma, ali se 1956. godina smatra godinom njezina redebija, kad mijenja poetički kurs. Međutim, za svoju mladenačku lojalnost “novoj vjeri” nikad nije tražila alibi, štoviše, o pjesmi kojom oplakuje Staljinovu smrt, godinama kasnije reći će: “Napisala sam je iskrena srca. To se danas ne da razumjeti.” Ta će je nespremnost da se odrekne svojih socrealističkih pjesama i za njih ispriča, skupo stajati.

Godine 1964. potpisuje Pismo tridesetčetvorice upućeno premijeru, u kojem poljski intelektualci protestiraju protiv cenzure i zalažu se za slobodu govora, a dvije godine kasnije napušta Poljsku ujedinjenu radničku partiju, iz solidarnosti s piscem i filozofom Leszekom Kołakowskim koji je iz nje izbačen.

Osim što nikad nije pokajnički govorila o svojoj komunističkoj prošlosti, nikad više nije bila spremna biti dijelom neke grupe, masovnije organizacije ili pokreta. Nije ušla ni u Solidarnost – poljski radnički sindikat koji se početkom 80-ih prometnuo u najveći opozicijski pokret, iako je bila je bliska s opozicijskim intelektualnim krugovima.

Szymborska je bila pjesnikinja topline i naivnosti, ali i pjesnikinja koja otvara etičke i egzistencijalne teme. Ironična i bespoštedna, ali i plaha, delikatna i duhovita, u svom pjesničkom iskazu istodobno mudro i infantilno tematizira život, ljubav, istinu… sve te velike pjesničke teme, koje se čine potrošene i izraubane od pretjerane upotrebe, ali ona se njima bavi na način kako je to prije nje malo tko činio – s ljubavlju, humorom i s velikom odgovornošću. Naime, ona to čini ne tako da nameće odgovore, nego da postavlja prava pitanja. U obrazloženju za dodjelu Nobela stajalo je da njezina poezija s ironičnom preciznošću otkriva zakone prirode i djelovanje povijesti u fragmentima čovjekove zbilje. Ona sama je, primajući nagradu, naglasila da visoko cijeni dvije male riječi: “ne znam”.

Duhovitija od Woodyja Allena, skromnija od Václava Havela, kako su lucidno primijetili njezini sunarodnjaci, Szymborska je bila nesvakidašnja pojava na europskoj ali i svjetskoj književnoj sceni. Nije imala iluzija o sebi ni o drugim ljudima, niti o zbilji koja ju okružuje. “Nema gore raskalašenosti od mišljenja. Za one koji misle, ništa nije sveto”, rekla je jednom prilikom, a ipak je sačuvala dozu nježnosti i duhovite ironije koji otkrivaju veliki senzibilitet i intelektualni tonalitet njezine pjesničke i ljudske perspektive.

U njezinoj autotematskoj pjesmi Radost pisanja, po kojoj je hrvatski polonist i prevoditelj Zdravko Malić naslovio izbor prijevoda iz poezije Wisławe Szymborske, čitamo stihove Radost pisanja. / Mogućnost zaustavljanja. / Osveta smrtne ruke. Ta su tri stiha njezin pjesnički credo: poezija je, umjetnost je, osvetnički potez smrtnog autora, njegov najveći doseg, pokušaj da traje, unatoč privremenosti, jednokratnosti čovjekova života. Ali na njih se nadovezuje i pohvala toj jednokratnosti, neponovljivosti života, o kojoj govori u sjajnoj pjesmi Život s nogu: Život s nogu. / Predstava bez probe. / Tijelo bez uzimanja mjere. / Glava bez promišljenosti. (…) karakter kao kaput u trku zakopčavam (…) Oh, nimalo ne sumnjam da je ovo premijera. / I ma što učinila, / prometnut će se zanavijek u ono što sam učinila.

Szymborska je bila žena izražene osobnosti, istodobno avangardna i staromodna, samozatajna i ekstravagantna. Studirala je polonistiku, a potom sociologiju, ali nikad nije diplomirala. Razvela se 1954. godine. Za razliku od većine javnih osoba, nije se ni u svojim kasnim 80-im godinama libila stati pred fotografski aparat ili kamere s cigaretom u ruci, a u katoličkoj Poljskoj, na gradskom groblju u Krakovu, gradu u kojem je svoje biskupske i kardinalske godine proveo Ivan Pavao II, prva dama poljske poezije bit će, u skladu sa svojom željom, pokopana bez vjerskog obreda i obilježja.

Umrla je u 89-oj godini. Vijest o njezinoj smrti odjeknula je u svim velikim svjetskim medijskim kućama. The New York Times je u članku objavljenom povodom pjesnikinjina odlaska poučio čitatelje kako izgovarati njezino ime: [vees-WAH-vah shim-BOR-ska], podsjećajući da je to najveća pjesnikinja u zemlji u kojoj se pjesnike tretira kao romantične junake. Uistinu, unatoč mnoštvu aktualnih političkih, crnokronikaških i klimatskih vijesti koje su premrežile poljske medije, na dan njezine smrti portali i dnevnici su joj posvetili kompletne naslovnice u crno-bijeloj tehnici, krakovske su državne i gradske institucije istaknule crne zastave, dolazak na njezin pogreb najavio je i sam poljski predsjednik Komorowski. Najpoznatiji poljski organizator punk i rock koncerata, Jerzy Owsiak, spontano joj je posvetio svoju radio-emisiju, a po osobnim facebook stranicama tisuća Poljaka, ali i drugih poznavatelja njezine poezije u svijetu, a i u Hrvatskoj, s komentarima ili citatima njezinih stihova pokazalo se da poezija nije, kako se općenito misli, ostala uskim, zatvorenim elitističkim poljem u kojem se smjestila malobrojna skupina onih koji je puno pišu i nešto manje čitaju. Poezija, pokazala nam je to Wisława Szymborska može doprijeti do svih, pod uvjetom da je se piše ne samo perom, nego i srcem.

Iako je primila Nagradu za književnost Grada Krakova još 1954. godine, Goetheovu nagradu 1991. i Herderovu nagradu 1995. godine, Szymborsku je nemalo iznenadila vijest o Nobelu. To ju je priznanje gotovo paraliziralo u kreativnom smislu: nekoliko godina potom nije mogla pisati, te su nagradu njezini bliski prijatelji nazvali Nobelovom tragedijom. Samozatajna i skromna, Szymborska je rijetko istupala u javnosti, smatrajući se kameralnom pjesnikinjom. Zazirala je od slave i medijske pažnje, a jednom je prilikom izjavila da će, završi li u paklu, zasigurno morati davati intervjue.

Đurđica Čilić Škeljo 07. 02. 2012.