Da nema oblika koji me čuva, ne bi bilo ni mene. Radomir Konstantinović
Predlažem jedan neobičan pogled. Neka nova zbirka priča Miljenka Jergovića Rat bude izložba apstraktnih slika malog formata. Skoro sva su apstraktna platna ogromna, ali ova su mala. Zašto su sva apstraktna platna velika? Neka me izuzetna povijest umjetnosti poštedi manifesta jednake zasićenosti svih dijelova slike, gubitka objekta u njenom središtu, gubitka središta uopće, prevalencije poteza-geste i svih drugih točaka po kojemu se apstrakcija emancipirala. Neka me poštedi izuzetaka i galerijskog jezika. Neka me ne demantira jedna plava markica Yvesa Kleina. Neka me zaobiđu škole mišljenja u ime jedne ideje da je apsktraktno slikarstvo iskustvu nadređeno. Linija, najprisutnija i najapstraktnija od svih, koje nigdje u prirodi nema, to je linija fronte. To je rat koji je također iskustvu nadređen. Pisac jednostavno prihvaća ovaj slikarski postupak i dogmatski piše svoje ikone. One su, sa stajališta književnosti i na bazi njene male razlike, teško prispodobive jer je čudo uporno i konvencionalno pa se onoga koji slike promatra, koji priče čita, neprestano podsjeća da čuda u ratu nema. Da se ne zaborave, da ih slučajno ne pogodi snajper, jer snajperist čeka one koji na sebe zaboravljaju, kako kaže Jozefina Dautbegović. U tim pričama, u tim jednominutnim slikovelama, ljudi nemaju imena jer nisu osobe nego svojstva pigmenta. Nema zapravo ljudi, samo razbacanih fragmenata koji žele stupiti u cjelinu. Ali nema ni cjeline. Pa čega ima? Ima jedno malo apstraktno platno koje se ponavlja redoslijedom obrnutim od vremena. Koje adaptira, od opeke iznutra gradi nebo. Jedna raketa koja u spreju, na prvoj zraci sunca, nad Tihim oceanom prosipa pogođene. Još jedna peta godina rata. Jednog drugog rata. Jedna koju je pomilovao geler nakon što je probio glavu violiniste usred misli, pa jedna sad svira violinu. Ali nema violine. Jedna koja je u kotlovnici rodila boga glinenoga i pobjegla. Jedan koji je dugo bio jedna i čekala da se njen jedan iz rata vrati, i od dugog čekanja zaspala i u snu pod srcem postala jedan i opet sve ispočetka. Ovo je malo zapetljano onima koji ne razumiju, ali će se raspetljati svakome tko zbilja želi.
Stotine je, tisuće jednih, izobličenih, nikog drugog nema. Tko može pročitati rat, defragmentirat će možda jedno malo platno. Ali neće osloboditi grad jer rat traje i opsada nikada neće prestati. Očima drugačijim od ovih pisac hoće da to vidimo.
Svojstva pigmenta
Da nema oblika koji me čuva, ne bi bilo ni mene.
Radomir Konstantinović
Predlažem jedan neobičan pogled. Neka nova zbirka priča Miljenka Jergovića Rat bude izložba apstraktnih slika malog formata. Skoro sva su apstraktna platna ogromna, ali ova su mala. Zašto su sva apstraktna platna velika? Neka me izuzetna povijest umjetnosti poštedi manifesta jednake zasićenosti svih dijelova slike, gubitka objekta u njenom središtu, gubitka središta uopće, prevalencije poteza-geste i svih drugih točaka po kojemu se apstrakcija emancipirala. Neka me poštedi izuzetaka i galerijskog jezika. Neka me ne demantira jedna plava markica Yvesa Kleina. Neka me zaobiđu škole mišljenja u ime jedne ideje da je apsktraktno slikarstvo iskustvu nadređeno. Linija, najprisutnija i najapstraktnija od svih, koje nigdje u prirodi nema, to je linija fronte. To je rat koji je također iskustvu nadređen. Pisac jednostavno prihvaća ovaj slikarski postupak i dogmatski piše svoje ikone. One su, sa stajališta književnosti i na bazi njene male razlike, teško prispodobive jer je čudo uporno i konvencionalno pa se onoga koji slike promatra, koji priče čita, neprestano podsjeća da čuda u ratu nema. Da se ne zaborave, da ih slučajno ne pogodi snajper, jer snajperist čeka one koji na sebe zaboravljaju, kako kaže Jozefina Dautbegović. U tim pričama, u tim jednominutnim slikovelama, ljudi nemaju imena jer nisu osobe nego svojstva pigmenta. Nema zapravo ljudi, samo razbacanih fragmenata koji žele stupiti u cjelinu. Ali nema ni cjeline. Pa čega ima? Ima jedno malo apstraktno platno koje se ponavlja redoslijedom obrnutim od vremena. Koje adaptira, od opeke iznutra gradi nebo. Jedna raketa koja u spreju, na prvoj zraci sunca, nad Tihim oceanom prosipa pogođene. Još jedna peta godina rata. Jednog drugog rata. Jedna koju je pomilovao geler nakon što je probio glavu violiniste usred misli, pa jedna sad svira violinu. Ali nema violine. Jedna koja je u kotlovnici rodila boga glinenoga i pobjegla. Jedan koji je dugo bio jedna i čekala da se njen jedan iz rata vrati, i od dugog čekanja zaspala i u snu pod srcem postala jedan i opet sve ispočetka. Ovo je malo zapetljano onima koji ne razumiju, ali će se raspetljati svakome tko zbilja želi.
Stotine je, tisuće jednih, izobličenih, nikog drugog nema. Tko može pročitati rat, defragmentirat će možda jedno malo platno. Ali neće osloboditi grad jer rat traje i opsada nikada neće prestati. Očima drugačijim od ovih pisac hoće da to vidimo.