Sramio sam se. Naslonjen na zid koji me skrivao, pratio sam kako prolazi nekoliko metara od mene. Potpuno isto je izgledao. Ofucana smeđa jakna, prekratke široke traperice i maslinasta majica ispod dopola otkopčane sive košulje blago napete na trbuhu.
Hodao je brzo i pomalo neskladno jer mu je lijeva ruka standardno pomalo kaskala za pokretom noge, a desna bila zauzeta cigaretom koju je udisao tako duboko kao da se sprema umrijeti odmah iza nje.
Gledam svoje starke, okružuju vrećicu iz dućana na podu i sjetim se njegovih cipela. Ogromne i potrgane. Skoro uvijek potrgane, i to obavezno na isti način, s đonom odvojenim od zamalo novog ostatka. Uvijek sam se pitao kako ih uvijek ošteti na tom prijelazu? Sad mi je predaleko da ih vidim, ali siguran sam da i dalje zjape dok hoda. Siguran.
Moja je baka govorila da ćeš gospodina prepoznati po cipelama. Stara, još površnija garda. Do neba je štovala doktore i svećenike. Makar bili govna. Obuća kao psihologija.
Opet pogledavam svoje tenisice. Nikad ne pucaju na tom mjestu. Jednako ih istrošim. Pete s lijeve i desne strane. Lijeva desno, a desna lijevo. Obavezno. Što to govori o meni? Možda da previše vjerujem ljudima? Ili da sam sklon sramiti se? Gazeći se okrećem prema unutra pokušavajući se sakriti od svijeta kojim hodam? Što onda njegovi potrgani đonovi govore? Da stopala žele nasilno iskočiti iz cipela koje nose? Da im se ne sviđaju te u koje su stavljene? Ili samo da možda ponekad igra nogomet u krivoj obući?
U pekaru je ušao bez cigarete koju je na stupu ugasio i ostatak pažljivo spremio u džep jakne. Kupit će pecivo ili kruh i vratiti se istim putem nazad, pored mene koji više neću biti tu.
Jesam li na dan kad sam ga upoznao trebao pažljivo proučiti njegove cipele? Ili svoje?
Isto je izgledao i one noći kad mi je pijan rekao da me varaš. Bilo je čudno da je on potpuno isti, a ja nisam ni približno sličan onome od prije dva mjeseca. Baš čudno.
Neki pas me njuškao. Kratka dlaka na leđima bila mu je mjestimično vlažna i prljava od zemlje, vidio sam dok je gurao njuškicu prema mojim koljenima pokušavajući shvatiti što ga je privuklo k njima. Gazdarica, zgodna mlada cura, polako je hodala u našem smjeru intenzivno zureći u mobitel kao da je on stvarnost. Za par će metara dignuti glavu da izbjegne haubu auta prema kojoj ide, vidjeti svog ljubimca kako me dodiruje i u glumljenoj neugodi izgovoriti mu da me ne gnjavi i da nastavi dalje. Možda će se pritom blago utješno nasmiješiti, izbjegavajući zaista pogledati prema meni i onda opet spustiti pogled na ekran. Podigao sam vrećicu s poda čekajući da potvrdim teoriju koja je, naravno, odmah postala osobni test emotivne inteligencije.
Nije ti nimalo sličila, a ipak me podsjetila na tebe. Možda nešto u tom hodu, privlačnosti ili samo u običnoj bezobraznoj mladosti čijem neznanju često dajemo nimalo zaslužene mitske vrijednosti.
Sjećaš se, počeli smo vezu, a nismo se ni poljubili. Ptice su galamile iznad nas dok smo ležali na onoj skrivenoj livadi u šumi, dovikivale se nama nerazumljivim jezikom, možda komunicirajući o vremenu ili o jučerašnjoj oluji jer je nekima uništila gnijezda, o suncu koje prži ili su se možda zavodili pričajući o sebi i svom blještavom perju. Ne znam, ali slušajući njih, u meni su riječi presušile. Izgubio sam moć artikuliranog govora i takav, sveden na nesigurno dijete, običnim nevinim dodirom pokušavao sam stvoriti nešto između nas, tada još u iluziji da ja tu nešto odlučujem. Gola nadlaktica priljubljena uz tvoju bilo je najviše za što sam to ukradeno prijepodne bio sposoban. Sjećaš se, ležao sam ukočeno uz tebe na polovici one deke s medvjedima i narkomanski proširenih zjenica zurio prema praznom nebu u strahu da ne naletim na tvoju reakciju. Dijete.
Roman je izašao iz pekare i krenuo nazad prema ovamo. Odmah je izvadio onu polovicu cigarete iz džepa i zapalio je. Neobično utješen mišlju da nešto ipak znam, nacerio sam se svom odrazu u izlogu dućana. Od tamo me gledao niski tip, puno mršaviji nego li ga pamtim. Bio sam isprekidan tamnom zavjesom, podijeljen na jednake polovice i ozbiljno sam se od tamo promatrao, poput drevnog pustolova koji s obale proučava nikad zagaženu zemlju. Pokušavao sam se prisjetiti onog od prije, ali svaka misao završavala je na onoj livadi. Kao da prije nje nisam postojao.
U izlogu me zamijenio neki muškarac i svojim mi profilom uzeo svjetliji dio. Isprobavao je crni kaput i ogledavao se razmišljajući sviđa li mu se u što ga pretvara. Pomicao je ramena i smješkao se, očito zadovoljan onim što vidi. Izvana, pokraj tamnijeg mene, ogromnim brojkama i slovima pisalo je: „Sve po 30 kuna.“ Bio sam zavidan tom muškarcu, htio sam biti on, da mogu kupiti zadovoljstvo za 30 kuna. Možda se čak kaputom prerušiti u nekog drugog, recimo nekog deset godina mlađeg, koji je tada na haklu ozbiljnije istegnuo ligamente zgloba i nikad se nije otišao naći s tobom u maksimirskoj šumi. Ili bar u nekog dva mjeseca mlađeg koji ipak ne želi sve saznati. Ironično sam se nasmijao svom odrazu u staklu, usamljenom i bez crnog kaputa.
Ona djevojka iz Modice, sjećaš se? Bili smo smješteni kod žene s pekmezima, one što je isto puno putovala, ali nije htjela pričati o putovanjima. Samo su svuda bile fotografije nekog tipa i nje iz raznih dijelova svijeta i one su nam valjda morale reći sve što smo o njenom životu trebali znati. Bilo nam je neobično što je tako skromna i šutljiva, ali sad je bolje razumijem. Prošlost je sigurnija i ljepša u očima neupućenih promatrača.
Pamtim kako smo odmah, čim smo izašli na terasu tog stančića, pronašli kut od kuda smo naginjući se mogli vidjeti komadić one savršenu katedrale što nas je tako oduševila. Vrh se spajao s planinom čiji su krakovi opkoljavali grad, a zemljani tonovi bili su joj obojani toplim jutarnjim suncem u nijansu zlata godinama zaboravljenog u sefu s umjetnom rasvjetom. Stajali smo opasno nagnuti nad ogradom i očarani gledali taj komadić kao što se gleda u gataru dok obećava savršeni život.
Prvu noć, ti si ostala u sobi, a ja sam u mraku sjedio na podu još uvijek vrućem od žestine dnevne žege i naslonjen na zid zurio u zvjezdano nebo. Pamtim svoju misao, odvojenu od ičega tog dana, da tamo gore, u istočkanom crnilu piše sve što čovjek uopće može naučiti. Tad mi je prvi put bilo žao što ne znam više o sazviježđu, možda sam stvarno imao priliku sve unaprijed saznati i bolje se pripremiti.
Zadubljen u neznanu budućnost, trznuo sam se iznenađen tihim jecajem iza svojih leđa. Pored naše terase bila je još jedna, od susjedne kuće, odvojena visokim zidom zbog privida privatnosti. Zaustavio sam dah i slušao zvukove koji su takvi mogli pripadati i u noćnu džunglu, neobični poziv malene životinje svom partneru ili možda ritmično gutanje neke egzotične hrane. U noći sve dobiva drugačije boje. Nakon par dugačkih minuta, usporenih čekanjem, prepoznao sam obrazac. Odmaknuvši se od sebe, svi su se zvukovi naokolo pojačali, postali napola bučni bez mog prisustva. Neka je djevojka jedva čujno plakala. To je manje bio plač, a više grč uzimanja zraka u pluća, nesposobna za više. U stanu je gorjelo svijetlo, vidio sam kada sam tiho ustao, a na gornjoj se liniji prozora kretala sjena neke visoke muške osobe. Nije ni provirio van.
Uskoro se jecanje malo smirilo i dobilo ritmičniji ton, a uzdasi postali dublji. Razmišljao sam što je morala čuti za tu bol? Očito se radilo o njemu jer je bio ovdje, a nije ju smirivao ni tješio. Možda ju je ostavio? Ili je otkrila da je vara? Ne znam, pamtim samo da sam joj htio nešto reći, nešto duboko i pametno, nešto briljantno čime bih načeo taj balon pun tuge, naivno sam mislio. Da je utješim, budem koristan, da izađem iz uloge slučajnog voajera koji banalizira tuđu emociju. Da podijelimo još nešto osim prikovanosti ispod ovog zvjezdanog mraka. Da joj kažem da je razumijem.
Ali nisam bio siguran zna li uopće da sam tu, pričamo li iste jezike, oboje kao turisti na Siciliji, hoće li vrisnuti, posramljeno stisnuti ili se jednostavno bez riječi vratiti unutra, uzroku svojeg nereda, istjerana i od mene.
Pa sam ostao nijem. Sjedio sam još neko vrijeme uz nju, naslonjen na toplu ciglu, dvoja leđa koja se ne poznaju, i onda, u jednom trenu kada je već postala jako tiha, u potpunoj tišini ustao i ušao unutra kod tebe. Tu noć ti ništa nisam ispričao, valjda me je bilo sram što sam šutio, a bolje da jesam jer bih joj sve krivo rekao.
Šetačica psa nije me pogledala. Dok je zaobilazila auto i mene, oči su joj i dalje bile prikovane na mobitel. Očito ipak nisam emotivno pametan, pomislio sam dižući vrećicu. Unutra je polovica kukuruznog kruha, stisnuta s dva jogurta što su se ljubavnički polegli uz njega, izgledala otužno. Kad sam ga kupovao u malom dućanu, skoro sam po navici uzeo cijeli, ali ipak nisam, svjestan da će mi ta polovica biti više nego dovoljna do odlaska sutra ujutro. Stajao sam tamo, zamrznut ispred tri ispunjene police pune mirisa, a prodavačica je svako malo pogledavala prema meni. Ignoriraosam je autistično odvojen i puštao druge pritom razmišljajući o onom starcu od neki dan. Hodao je ulicom ispred mene kad mu je pukla vrećica iz koje su se po prljavom betonu rasule dvije male jabuke, jedan limun, margarin, paketić od 4 jaja od kojih su tri ostala čitava, dok je četvrto bezobrazno curilo po stiroporu polako se cijedeći na pod, trajno mlijeko i polovica kruha koja je začudo pala baš na otvoreni dio ličeći na zaboravljenu prepolovljenu ciglu. Zapamtio sam kako se teško spustio, ponosno odbijajući pomoć od mene i polomljenim pokretima krenuo spremati svoj usamljenički plijen pomažući se džepovima široke, pretople jakne. Kutiju s budućim omletom je zadržao u ruci dok je pognute glave nastavio prema svom cilju. Jedan je rub bio žut.
Gospođa je sve poslužila i nervozno se još jednom okrenula u mom smjeru u očitoj želji da prestanem biti čudan pa sam napokon neodlučno pokazao prema jednom kruhu. Stavljala ga je u vrećicu kad sam tiho dodao da trebam samo pola. Na moje hvala samo je nešto promrmljala i brzo otišla u prostoriju iza. Da se ne zarazi.
Okrenuo sam se i vidio da je Roman blizu mjesta gdje sam se prije skrivao. Dovršio je onu polovicu cigarete i sad je u dlanu držao svoj zastarjeli mobitel s tipkama i nešto pisao.
„Davide! Nisam te sto godina vidio“, netko mi se obratio dodirujući me po ramenu.
„Hej, kako si?“ pružao sam mu ruku.
„Sve super! Ti?“
„Odlično, nikad bolje“, glas mi je zvučao strano.
„Još si u braku? Djeca?“
„Jesam, i ne, nismo imali, nemamo djece“, ispravio sam se.
„Znači još uvijek ista?“ nacerio se.
Sjetio sam se da se on razveo zbog neke mlađe i da s njom ima dijete.
„Je.“
„Još ti nije dosadila?“
„Bruno, drago mi je da sam te sreo, ali žurim. Kasnim na posao“, skrivao sam vrećicu tijelom. „Budemo drugi put popričali, sjeli na kavu“, već sam krenuo.
„Pozdravi ženu!“ zlobno se nacerio.
Okrenuo sam se i potrčao. Njišući se poput ljuljačke neustrašiva djeteta, jogurti i kruh udarali su me po bedru koje je uživalo u toj boli. Dah mi je bučno šumio u glavi, nadglasavajući zvukove tenisica što posrću po betonu i nezadovoljno graktanje vrane koja je pobjegla od mene ostavljajući napola otvoreni orah na podu. Solidna kora čuvala je unutarnji trulež i crnu usahlost. Mrzim orahe jer lažu.
Ulica u kojoj od rođenja živim u prvi mi se mah učinila nepoznata, nekako uža i kraća od naše. Stao sam i duboko udahnuo. Žmireći, u unutrašnjosti kapaka bljeskale su mi sitne eksplozije svjetlosti, vrtjelo mi se i morao sam se za nešto primiti. Hladni beton stupa bio je gladak pod mojim prstima i obgrlio sam ga poput zahvalnog slijepca.
Još duboko dišući, sa strahom sam otvorio oči, ali smirio me pogled na poznatu sivu Horvatovu ogradu s potrganim kaslićem koji već godinama visi na labavoj žici. U sebi sam zahvalio onom kamionu s ciglama čiji ga je retrovizor davno udario.
Prazna kuća dočekala me kako sam je ostavio. Prekrivač na trosjedu bio je zgužvan već danima i padao je na pod djelomično prekrivajući vrećicu mačje hrane, a ogoljeli naslon bio je okićen s nekoliko prljavih majica. Poludjela bi da si tu. Osjećao se zaostali miris drva uz kamin, a u sudoperu je bila prevelika posuda s par zaostalih pužića tjestenine još od utorka i hrpa prljavih tanjura. Na najgornja dva skoreni ostaci jaja ličili su na nanos taman osušene slikarske boje, a na dnu, nevidljiva i prekrivena svime još od onda, ležala je tvoja omiljena šalica za kavu, Zoranov poklon. Zaostali zoc se do sad već vjerojatno pretvorio u crnu zemlju koja će se rasuti kroz moje prste kad ju večeras napokon krenem prati.
Sjeo sam na jedini stolac slobodan od odjeće koju još trebam spakirati i opet pogledao tvoju poruku. Napisana na donjem dijelu otrgnutog papira, čija je gornja polovica vjerojatno poslužila kao popis za Kaufland, ispunjen parboiled rižom, Dove gelom za tuširanje, Parodontax pastom, sirnim namazima, jogurtima, crnim maslinama bez koštica, paštetom od tunjevine, crnim vinom iplaninskim sirom. I sve to sigurno je bilo zabilježeno mojim sitnim rukopisom koji je uvijek skromno zauzimao samo komadić bjeline što se nudila. Kao da treba ostaviti mjesta za još puno budućih popisa.
Zvučalo je kao refren nekog srednje popularnog narodnjaka puštanog u doba kada cure sa stolova već očajnički popravljaju šminku u zapišanim wc-ima u nadi da još imaju šanse biti ulovljene. OPROSTI, TO MI NIJE NIŠTA ZNAČILOVelikim, okruglim pisanim slovima koja su nimalo sramežljivo zauzimala sav prostor. Bez točke na kraju i bez plana da se papir iskoristi za još neku rečenicu. Ili bar za Kauflandov popis.
Prvih dana bez tebe bavio sam se simbolikom toga što nisi stavila točku na kraju.
Kupaonica je relativno uredna, tu te još nisam nadoknadio neredom. U napunjenoj kadi, zatvaram oči i ronim prema negdje. Topla gusta voda utješno me stišće i polako prestajem razmišljati. Nestaješ. Osluškujem samo svoje tijelo koje blago podrhtavajući ovisnički traži kisik, istovremeno sam preplašen i oduševljen tom pobunom, trnci u stopalima i šakama podsjećaju me na jato razigranih leptira, penju se i spuštaju križajući na trbuhu, uši se žele odvojiti od glave i pobjeći negdje u sigurnost, neobičan pritisak u tjemenu koji mistično nestaje čim laktovima dodirnem blago požutjeli emajl na dnu, opustim se. U jednom trenu u tom ljuljajućem mraku shvaćam da se višak vode prelijeva preko ruba na kupaonski pod, ali svejedno mi je. Usnice su se lagano iskrivile i iznutra se smijem poput radosnog djeteta bez saznanja o prošlosti i budućnosti. I tako sve dok ne izronim u stvarnost.
Tu zadnju noć doma skratila mi je ptica. Alarm se još nije oglasio i vani je vladala potpuna tišina pa su njeni isprekidani vriskovi s našeg drveta u dvorištu imali ekskluzivu. U valovima su se odbijali od fasada susjednih kuća i takvi ličili na očajnički poziv u pomoć.Uporno je tulila povremeno krilima češući grane, a ja sam je slušao ležeći nepomičan u od znoja vlažnoj majici, srameći se i zbog nje.
Razmišljao sam o tome prateći to isto jutro komunikaciju četveročlane obitelji u redu ispred sebe. Odeblja majka bučno je bjesnila na sina desetogodišnjaka jer je umjesto u laptop torbu, mobitel i tablet stavio negdje u veliki kofer za predavanje u krupnu prtljagu. Pognuta je kopala po otvorenoj prtljazi, nimalo diskretno se povremeno otresajući na njega, a ispred njih se stvorilo tri metra praznog prostora u čiji se okvir nitko od nas iza nije usudio zakoračiti. Ljudi naokolo oprezno su je pogledavali koristeći priliku bez imalo truda i napora osjećati se pristojno i kultivirano.
Pronašla je tablet i mobitel, potrpala par stvari natrag unutra i zatvorila kofer stiskajući ga teškim koljenom te se zatim bučno dišući uspravila, zapovjednički pogledala muža koji je već par minuta intenzivno zurio u tablu s polascima iznad sebe i za sekundu su ekipno popunili onu prazninu. Uspravila se, uvukla trbuh i pogledala oko sebe, sa širokim samozadovoljnim smiješkom, ponosna kako je riješila problem.
Gledajući nju, sjetio sam se sebe kako pola dana ranije, skriven zidom gledam najboljeg prijatelja dok prolazi. I ni sad nisam siguran je li me bilo više sram njega jer je svjedok rušenja mojeg malog svijeta ili sebe koji od tog rušenja pokušavam pobjeći najdalje što mogu?
Žena ratnica i njena obitelj došli su na red. Verglala je službenici čiji pogled se nije micao s monitora kako je oduvijek htjela posjetiti Katar i da ih je sad njena prijateljica pozvala i da će biti smješteni kod nje, ali da nije sigurna kako će podnijeti vrućinu i drugačije običaje. Rekla je i da njen muž ima problema s gastritisom pa se nada da mu istočnjačka hrana neće smetati, ali da je oduvijek htjela otići tamo. Službenica je nije pogledala ni dok joj je uzimala karte. Umorni zamrznuti osmijeh prolazio je negdje pored svih nas.Doha, osjetio sam olakšanje što ću biti u njihovoj blizini samo dio putovanja.
Sjećaš se kako sam bio bijesan na tebe kad smo na povratku iz Delhija tamo čekali let za Zagreb? Zašto čovjek uvijek ima krive misli? Zašto mi nije došla scena onog minijaturnog balkona u Lisabonu s kojeg smo slušali fado našeg uličnog svirača? Ili ranojutarnje vožnje čamcem po Gangesu? Ne znam.
Pamtim kako je ta noć izgubila smisao kao i uvijek na aerodromskim čekanjima i da smo to nepokretno vrijeme pokušavali prevariti nepotrebnim šetnjama do bolesno urednih wc-a u kojima smo konstantno susretali brojne čistače koji su nas pristojno pozdravljali kimanjem glave i pogledom što je uvijek završavao negdje na podu u potrazi za fantomskom nečistoćom. Da vjerujem u Boga, mislim da bih pakao zamišljao kao vječni boravak u zračnoj luci, dok čekam idući let koji ustvari nikada neće doći. Lunjam dugačkim, prohladnim i jako osvijetljenim hodnicima, uvijek neiskusno prelagano odjeven, bez čarapa i provjeravam kad mogu ući u prostor od kud ću se ukrcavati. Da uđem tamo i još čekam do poziva na ukrcavanje koje opet ispočetka čekam. I čekam.
Bila si gladna i dao sam ti najsitnijih 20 eura da si odeš nešto kupiti na jednom od čudnih lokala koji uopće nisu mirisali na hranu. Vratila si se za 15 minuta i sva ponosna pružila i meni jako maleni sendvič uz ostatak te počela odmatati svoj. Kovanica od dva eura rekla mi je da si svaki taj sasušeni komadić platila više od 60 kuna i poludio sam. Izmoren povratnimputovanjem kojemu nema kraja i urođenom škrtošću počeo sam vrijeđati uništavajući ti glad. Gledala si kao da me vidiš prvi put. Stiskao sam tu jadnu hranu u šaci i glasno na našem anonimnom hrvatskom bjesnio na tebe, siguran da me nitko neće razumjeti, potpuno nesvjestan da je sirovost internacionalni jezik.
Sendvič od 60 kuna pojeo sam skriven, iza ugla po putu do još jednog nepotrebnog wc-a i pamtim da te kasnije, netom prije početka puštanja u avion očajnički grlim uvjeravajući samog sebe da to radim zbog tebe. Stišćem te poput dominantnog mužjaka čije je svaki postupak savršen i zbog tog ga moraš voljeti. A možda ti se ustvari još osvećujem zbog one svoje nesposobnosti na livadi.
„Sljedeći molim.“
Nisam ni primijetio da je završila s Katar-obitelji. Prišao sam pultu i pružio joj sve iz fascikla.
„David Mirić?“ izgovorila je moje ime upitno držeći otvorenu putovnicu. Fotografija unutra prikazivala je punijeg i uredno obrijanog muškarca koji samozadovoljno zuri u leću kamere.
„Da“, protrljao sam se po dvomjesečnoj bradi u nelagodnom smiješku.
„Vidim da ste stornirali povratni let iz Indije?“
„Da, neke stvari su se promijenile pa više ne znam točno kad ću se vraćati“, izgovorio sam tiho naginjući se prema njoj.
„A gospođa Lorena Mirić?“ pogledala je red iza mene držeći u ruci tvoju isprintanu kartu koju sam zaboravio izvaditi.
Skoro sam i ja pogledao iza sebe. „Ona ne može ići, bolesna je“, rekao sam prvo što mi je palo na pamet.
„Aha“, samo je promumljala opet zalijepljena za monitor. Stavio sam težak ruksak na traku kad mi je rukom pokazala i uputio se prema ulazu u intimniji dio aerodroma. Unutra sam sjeo da vratim papire u fascikl i zagledao se u tvoje podatke na papiru koji sam sad mogao i baciti. Ili možda da ih izrežem i magnetom jednom prikačim na naš frižder uz ostale? Smiješno je koliko se komadića ljubavi nalazi na papirićima privremeno zarobljenim na tim vratima.
K-obitelj je sjela blizu mene. Razgledavali su ratni plijen iz duty free shopa, a žena ratnica je već otvarala upravo kupljenu bocu Coca-Cole zero. Nešto su pričali, ali ih nisam razumio. Kao da koriste neki drugi, meni odjednom nepoznati jezik. Razveselilo me to.Možda bih sad razumio one ptice na drveću iznad naše livade?
Svjedoci
Sramio sam se. Naslonjen na zid koji me skrivao, pratio sam kako prolazi nekoliko metara od mene. Potpuno isto je izgledao. Ofucana smeđa jakna, prekratke široke traperice i maslinasta majica ispod dopola otkopčane sive košulje blago napete na trbuhu.
Hodao je brzo i pomalo neskladno jer mu je lijeva ruka standardno pomalo kaskala za pokretom noge, a desna bila zauzeta cigaretom koju je udisao tako duboko kao da se sprema umrijeti odmah iza nje.
Gledam svoje starke, okružuju vrećicu iz dućana na podu i sjetim se njegovih cipela. Ogromne i potrgane. Skoro uvijek potrgane, i to obavezno na isti način, s đonom odvojenim od zamalo novog ostatka. Uvijek sam se pitao kako ih uvijek ošteti na tom prijelazu? Sad mi je predaleko da ih vidim, ali siguran sam da i dalje zjape dok hoda. Siguran.
Moja je baka govorila da ćeš gospodina prepoznati po cipelama. Stara, još površnija garda. Do neba je štovala doktore i svećenike. Makar bili govna. Obuća kao psihologija.
Opet pogledavam svoje tenisice. Nikad ne pucaju na tom mjestu. Jednako ih istrošim. Pete s lijeve i desne strane. Lijeva desno, a desna lijevo. Obavezno. Što to govori o meni? Možda da previše vjerujem ljudima? Ili da sam sklon sramiti se? Gazeći se okrećem prema unutra pokušavajući se sakriti od svijeta kojim hodam? Što onda njegovi potrgani đonovi govore? Da stopala žele nasilno iskočiti iz cipela koje nose? Da im se ne sviđaju te u koje su stavljene? Ili samo da možda ponekad igra nogomet u krivoj obući?
U pekaru je ušao bez cigarete koju je na stupu ugasio i ostatak pažljivo spremio u džep jakne. Kupit će pecivo ili kruh i vratiti se istim putem nazad, pored mene koji više neću biti tu.
Jesam li na dan kad sam ga upoznao trebao pažljivo proučiti njegove cipele? Ili svoje?
Isto je izgledao i one noći kad mi je pijan rekao da me varaš. Bilo je čudno da je on potpuno isti, a ja nisam ni približno sličan onome od prije dva mjeseca. Baš čudno.
Neki pas me njuškao. Kratka dlaka na leđima bila mu je mjestimično vlažna i prljava od zemlje, vidio sam dok je gurao njuškicu prema mojim koljenima pokušavajući shvatiti što ga je privuklo k njima. Gazdarica, zgodna mlada cura, polako je hodala u našem smjeru intenzivno zureći u mobitel kao da je on stvarnost. Za par će metara dignuti glavu da izbjegne haubu auta prema kojoj ide, vidjeti svog ljubimca kako me dodiruje i u glumljenoj neugodi izgovoriti mu da me ne gnjavi i da nastavi dalje. Možda će se pritom blago utješno nasmiješiti, izbjegavajući zaista pogledati prema meni i onda opet spustiti pogled na ekran. Podigao sam vrećicu s poda čekajući da potvrdim teoriju koja je, naravno, odmah postala osobni test emotivne inteligencije.
Nije ti nimalo sličila, a ipak me podsjetila na tebe. Možda nešto u tom hodu, privlačnosti ili samo u običnoj bezobraznoj mladosti čijem neznanju često dajemo nimalo zaslužene mitske vrijednosti.
Sjećaš se, počeli smo vezu, a nismo se ni poljubili. Ptice su galamile iznad nas dok smo ležali na onoj skrivenoj livadi u šumi, dovikivale se nama nerazumljivim jezikom, možda komunicirajući o vremenu ili o jučerašnjoj oluji jer je nekima uništila gnijezda, o suncu koje prži ili su se možda zavodili pričajući o sebi i svom blještavom perju. Ne znam, ali slušajući njih, u meni su riječi presušile. Izgubio sam moć artikuliranog govora i takav, sveden na nesigurno dijete, običnim nevinim dodirom pokušavao sam stvoriti nešto između nas, tada još u iluziji da ja tu nešto odlučujem. Gola nadlaktica priljubljena uz tvoju bilo je najviše za što sam to ukradeno prijepodne bio sposoban. Sjećaš se, ležao sam ukočeno uz tebe na polovici one deke s medvjedima i narkomanski proširenih zjenica zurio prema praznom nebu u strahu da ne naletim na tvoju reakciju. Dijete.
Roman je izašao iz pekare i krenuo nazad prema ovamo. Odmah je izvadio onu polovicu cigarete iz džepa i zapalio je. Neobično utješen mišlju da nešto ipak znam, nacerio sam se svom odrazu u izlogu dućana. Od tamo me gledao niski tip, puno mršaviji nego li ga pamtim. Bio sam isprekidan tamnom zavjesom, podijeljen na jednake polovice i ozbiljno sam se od tamo promatrao, poput drevnog pustolova koji s obale proučava nikad zagaženu zemlju. Pokušavao sam se prisjetiti onog od prije, ali svaka misao završavala je na onoj livadi. Kao da prije nje nisam postojao.
U izlogu me zamijenio neki muškarac i svojim mi profilom uzeo svjetliji dio. Isprobavao je crni kaput i ogledavao se razmišljajući sviđa li mu se u što ga pretvara. Pomicao je ramena i smješkao se, očito zadovoljan onim što vidi. Izvana, pokraj tamnijeg mene, ogromnim brojkama i slovima pisalo je: „Sve po 30 kuna.“ Bio sam zavidan tom muškarcu, htio sam biti on, da mogu kupiti zadovoljstvo za 30 kuna. Možda se čak kaputom prerušiti u nekog drugog, recimo nekog deset godina mlađeg, koji je tada na haklu ozbiljnije istegnuo ligamente zgloba i nikad se nije otišao naći s tobom u maksimirskoj šumi. Ili bar u nekog dva mjeseca mlađeg koji ipak ne želi sve saznati. Ironično sam se nasmijao svom odrazu u staklu, usamljenom i bez crnog kaputa.
Ona djevojka iz Modice, sjećaš se? Bili smo smješteni kod žene s pekmezima, one što je isto puno putovala, ali nije htjela pričati o putovanjima. Samo su svuda bile fotografije nekog tipa i nje iz raznih dijelova svijeta i one su nam valjda morale reći sve što smo o njenom životu trebali znati. Bilo nam je neobično što je tako skromna i šutljiva, ali sad je bolje razumijem. Prošlost je sigurnija i ljepša u očima neupućenih promatrača.
Pamtim kako smo odmah, čim smo izašli na terasu tog stančića, pronašli kut od kuda smo naginjući se mogli vidjeti komadić one savršenu katedrale što nas je tako oduševila. Vrh se spajao s planinom čiji su krakovi opkoljavali grad, a zemljani tonovi bili su joj obojani toplim jutarnjim suncem u nijansu zlata godinama zaboravljenog u sefu s umjetnom rasvjetom. Stajali smo opasno nagnuti nad ogradom i očarani gledali taj komadić kao što se gleda u gataru dok obećava savršeni život.
Prvu noć, ti si ostala u sobi, a ja sam u mraku sjedio na podu još uvijek vrućem od žestine dnevne žege i naslonjen na zid zurio u zvjezdano nebo. Pamtim svoju misao, odvojenu od ičega tog dana, da tamo gore, u istočkanom crnilu piše sve što čovjek uopće može naučiti. Tad mi je prvi put bilo žao što ne znam više o sazviježđu, možda sam stvarno imao priliku sve unaprijed saznati i bolje se pripremiti.
Zadubljen u neznanu budućnost, trznuo sam se iznenađen tihim jecajem iza svojih leđa. Pored naše terase bila je još jedna, od susjedne kuće, odvojena visokim zidom zbog privida privatnosti. Zaustavio sam dah i slušao zvukove koji su takvi mogli pripadati i u noćnu džunglu, neobični poziv malene životinje svom partneru ili možda ritmično gutanje neke egzotične hrane. U noći sve dobiva drugačije boje. Nakon par dugačkih minuta, usporenih čekanjem, prepoznao sam obrazac. Odmaknuvši se od sebe, svi su se zvukovi naokolo pojačali, postali napola bučni bez mog prisustva. Neka je djevojka jedva čujno plakala. To je manje bio plač, a više grč uzimanja zraka u pluća, nesposobna za više. U stanu je gorjelo svijetlo, vidio sam kada sam tiho ustao, a na gornjoj se liniji prozora kretala sjena neke visoke muške osobe. Nije ni provirio van.
Uskoro se jecanje malo smirilo i dobilo ritmičniji ton, a uzdasi postali dublji. Razmišljao sam što je morala čuti za tu bol? Očito se radilo o njemu jer je bio ovdje, a nije ju smirivao ni tješio. Možda ju je ostavio? Ili je otkrila da je vara? Ne znam, pamtim samo da sam joj htio nešto reći, nešto duboko i pametno, nešto briljantno čime bih načeo taj balon pun tuge, naivno sam mislio. Da je utješim, budem koristan, da izađem iz uloge slučajnog voajera koji banalizira tuđu emociju. Da podijelimo još nešto osim prikovanosti ispod ovog zvjezdanog mraka. Da joj kažem da je razumijem.
Ali nisam bio siguran zna li uopće da sam tu, pričamo li iste jezike, oboje kao turisti na Siciliji, hoće li vrisnuti, posramljeno stisnuti ili se jednostavno bez riječi vratiti unutra, uzroku svojeg nereda, istjerana i od mene.
Pa sam ostao nijem. Sjedio sam još neko vrijeme uz nju, naslonjen na toplu ciglu, dvoja leđa koja se ne poznaju, i onda, u jednom trenu kada je već postala jako tiha, u potpunoj tišini ustao i ušao unutra kod tebe. Tu noć ti ništa nisam ispričao, valjda me je bilo sram što sam šutio, a bolje da jesam jer bih joj sve krivo rekao.
Šetačica psa nije me pogledala. Dok je zaobilazila auto i mene, oči su joj i dalje bile prikovane na mobitel. Očito ipak nisam emotivno pametan, pomislio sam dižući vrećicu. Unutra je polovica kukuruznog kruha, stisnuta s dva jogurta što su se ljubavnički polegli uz njega, izgledala otužno. Kad sam ga kupovao u malom dućanu, skoro sam po navici uzeo cijeli, ali ipak nisam, svjestan da će mi ta polovica biti više nego dovoljna do odlaska sutra ujutro. Stajao sam tamo, zamrznut ispred tri ispunjene police pune mirisa, a prodavačica je svako malo pogledavala prema meni. Ignorirao sam je autistično odvojen i puštao druge pritom razmišljajući o onom starcu od neki dan. Hodao je ulicom ispred mene kad mu je pukla vrećica iz koje su se po prljavom betonu rasule dvije male jabuke, jedan limun, margarin, paketić od 4 jaja od kojih su tri ostala čitava, dok je četvrto bezobrazno curilo po stiroporu polako se cijedeći na pod, trajno mlijeko i polovica kruha koja je začudo pala baš na otvoreni dio ličeći na zaboravljenu prepolovljenu ciglu. Zapamtio sam kako se teško spustio, ponosno odbijajući pomoć od mene i polomljenim pokretima krenuo spremati svoj usamljenički plijen pomažući se džepovima široke, pretople jakne. Kutiju s budućim omletom je zadržao u ruci dok je pognute glave nastavio prema svom cilju. Jedan je rub bio žut.
Gospođa je sve poslužila i nervozno se još jednom okrenula u mom smjeru u očitoj želji da prestanem biti čudan pa sam napokon neodlučno pokazao prema jednom kruhu. Stavljala ga je u vrećicu kad sam tiho dodao da trebam samo pola. Na moje hvala samo je nešto promrmljala i brzo otišla u prostoriju iza. Da se ne zarazi.
Okrenuo sam se i vidio da je Roman blizu mjesta gdje sam se prije skrivao. Dovršio je onu polovicu cigarete i sad je u dlanu držao svoj zastarjeli mobitel s tipkama i nešto pisao.
„Davide! Nisam te sto godina vidio“, netko mi se obratio dodirujući me po ramenu.
„Hej, kako si?“ pružao sam mu ruku.
„Sve super! Ti?“
„Odlično, nikad bolje“, glas mi je zvučao strano.
„Još si u braku? Djeca?“
„Jesam, i ne, nismo imali, nemamo djece“, ispravio sam se.
„Znači još uvijek ista?“ nacerio se.
Sjetio sam se da se on razveo zbog neke mlađe i da s njom ima dijete.
„Je.“
„Još ti nije dosadila?“
„Bruno, drago mi je da sam te sreo, ali žurim. Kasnim na posao“, skrivao sam vrećicu tijelom. „Budemo drugi put popričali, sjeli na kavu“, već sam krenuo.
„Pozdravi ženu!“ zlobno se nacerio.
Okrenuo sam se i potrčao. Njišući se poput ljuljačke neustrašiva djeteta, jogurti i kruh udarali su me po bedru koje je uživalo u toj boli. Dah mi je bučno šumio u glavi, nadglasavajući zvukove tenisica što posrću po betonu i nezadovoljno graktanje vrane koja je pobjegla od mene ostavljajući napola otvoreni orah na podu. Solidna kora čuvala je unutarnji trulež i crnu usahlost. Mrzim orahe jer lažu.
Ulica u kojoj od rođenja živim u prvi mi se mah učinila nepoznata, nekako uža i kraća od naše. Stao sam i duboko udahnuo. Žmireći, u unutrašnjosti kapaka bljeskale su mi sitne eksplozije svjetlosti, vrtjelo mi se i morao sam se za nešto primiti. Hladni beton stupa bio je gladak pod mojim prstima i obgrlio sam ga poput zahvalnog slijepca.
Još duboko dišući, sa strahom sam otvorio oči, ali smirio me pogled na poznatu sivu Horvatovu ogradu s potrganim kaslićem koji već godinama visi na labavoj žici. U sebi sam zahvalio onom kamionu s ciglama čiji ga je retrovizor davno udario.
Prazna kuća dočekala me kako sam je ostavio. Prekrivač na trosjedu bio je zgužvan već danima i padao je na pod djelomično prekrivajući vrećicu mačje hrane, a ogoljeli naslon bio je okićen s nekoliko prljavih majica. Poludjela bi da si tu. Osjećao se zaostali miris drva uz kamin, a u sudoperu je bila prevelika posuda s par zaostalih pužića tjestenine još od utorka i hrpa prljavih tanjura. Na najgornja dva skoreni ostaci jaja ličili su na nanos taman osušene slikarske boje, a na dnu, nevidljiva i prekrivena svime još od onda, ležala je tvoja omiljena šalica za kavu, Zoranov poklon. Zaostali zoc se do sad već vjerojatno pretvorio u crnu zemlju koja će se rasuti kroz moje prste kad ju večeras napokon krenem prati.
Sjeo sam na jedini stolac slobodan od odjeće koju još trebam spakirati i opet pogledao tvoju poruku. Napisana na donjem dijelu otrgnutog papira, čija je gornja polovica vjerojatno poslužila kao popis za Kaufland, ispunjen parboiled rižom, Dove gelom za tuširanje, Parodontax pastom, sirnim namazima, jogurtima, crnim maslinama bez koštica, paštetom od tunjevine, crnim vinom i planinskim sirom. I sve to sigurno je bilo zabilježeno mojim sitnim rukopisom koji je uvijek skromno zauzimao samo komadić bjeline što se nudila. Kao da treba ostaviti mjesta za još puno budućih popisa.
Zvučalo je kao refren nekog srednje popularnog narodnjaka puštanog u doba kada cure sa stolova već očajnički popravljaju šminku u zapišanim wc-ima u nadi da još imaju šanse biti ulovljene. OPROSTI, TO MI NIJE NIŠTA ZNAČILO Velikim, okruglim pisanim slovima koja su nimalo sramežljivo zauzimala sav prostor. Bez točke na kraju i bez plana da se papir iskoristi za još neku rečenicu. Ili bar za Kauflandov popis.
Prvih dana bez tebe bavio sam se simbolikom toga što nisi stavila točku na kraju.
Kupaonica je relativno uredna, tu te još nisam nadoknadio neredom. U napunjenoj kadi, zatvaram oči i ronim prema negdje. Topla gusta voda utješno me stišće i polako prestajem razmišljati. Nestaješ. Osluškujem samo svoje tijelo koje blago podrhtavajući ovisnički traži kisik, istovremeno sam preplašen i oduševljen tom pobunom, trnci u stopalima i šakama podsjećaju me na jato razigranih leptira, penju se i spuštaju križajući na trbuhu, uši se žele odvojiti od glave i pobjeći negdje u sigurnost, neobičan pritisak u tjemenu koji mistično nestaje čim laktovima dodirnem blago požutjeli emajl na dnu, opustim se. U jednom trenu u tom ljuljajućem mraku shvaćam da se višak vode prelijeva preko ruba na kupaonski pod, ali svejedno mi je. Usnice su se lagano iskrivile i iznutra se smijem poput radosnog djeteta bez saznanja o prošlosti i budućnosti. I tako sve dok ne izronim u stvarnost.
Tu zadnju noć doma skratila mi je ptica. Alarm se još nije oglasio i vani je vladala potpuna tišina pa su njeni isprekidani vriskovi s našeg drveta u dvorištu imali ekskluzivu. U valovima su se odbijali od fasada susjednih kuća i takvi ličili na očajnički poziv u pomoć. Uporno je tulila povremeno krilima češući grane, a ja sam je slušao ležeći nepomičan u od znoja vlažnoj majici, srameći se i zbog nje.
Razmišljao sam o tome prateći to isto jutro komunikaciju četveročlane obitelji u redu ispred sebe. Odeblja majka bučno je bjesnila na sina desetogodišnjaka jer je umjesto u laptop torbu, mobitel i tablet stavio negdje u veliki kofer za predavanje u krupnu prtljagu. Pognuta je kopala po otvorenoj prtljazi, nimalo diskretno se povremeno otresajući na njega, a ispred njih se stvorilo tri metra praznog prostora u čiji se okvir nitko od nas iza nije usudio zakoračiti. Ljudi naokolo oprezno su je pogledavali koristeći priliku bez imalo truda i napora osjećati se pristojno i kultivirano.
Pronašla je tablet i mobitel, potrpala par stvari natrag unutra i zatvorila kofer stiskajući ga teškim koljenom te se zatim bučno dišući uspravila, zapovjednički pogledala muža koji je već par minuta intenzivno zurio u tablu s polascima iznad sebe i za sekundu su ekipno popunili onu prazninu. Uspravila se, uvukla trbuh i pogledala oko sebe, sa širokim samozadovoljnim smiješkom, ponosna kako je riješila problem.
Gledajući nju, sjetio sam se sebe kako pola dana ranije, skriven zidom gledam najboljeg prijatelja dok prolazi. I ni sad nisam siguran je li me bilo više sram njega jer je svjedok rušenja mojeg malog svijeta ili sebe koji od tog rušenja pokušavam pobjeći najdalje što mogu?
Žena ratnica i njena obitelj došli su na red. Verglala je službenici čiji pogled se nije micao s monitora kako je oduvijek htjela posjetiti Katar i da ih je sad njena prijateljica pozvala i da će biti smješteni kod nje, ali da nije sigurna kako će podnijeti vrućinu i drugačije običaje. Rekla je i da njen muž ima problema s gastritisom pa se nada da mu istočnjačka hrana neće smetati, ali da je oduvijek htjela otići tamo. Službenica je nije pogledala ni dok joj je uzimala karte. Umorni zamrznuti osmijeh prolazio je negdje pored svih nas. Doha, osjetio sam olakšanje što ću biti u njihovoj blizini samo dio putovanja.
Sjećaš se kako sam bio bijesan na tebe kad smo na povratku iz Delhija tamo čekali let za Zagreb? Zašto čovjek uvijek ima krive misli? Zašto mi nije došla scena onog minijaturnog balkona u Lisabonu s kojeg smo slušali fado našeg uličnog svirača? Ili ranojutarnje vožnje čamcem po Gangesu? Ne znam.
Pamtim kako je ta noć izgubila smisao kao i uvijek na aerodromskim čekanjima i da smo to nepokretno vrijeme pokušavali prevariti nepotrebnim šetnjama do bolesno urednih wc-a u kojima smo konstantno susretali brojne čistače koji su nas pristojno pozdravljali kimanjem glave i pogledom što je uvijek završavao negdje na podu u potrazi za fantomskom nečistoćom. Da vjerujem u Boga, mislim da bih pakao zamišljao kao vječni boravak u zračnoj luci, dok čekam idući let koji ustvari nikada neće doći. Lunjam dugačkim, prohladnim i jako osvijetljenim hodnicima, uvijek neiskusno prelagano odjeven, bez čarapa i provjeravam kad mogu ući u prostor od kud ću se ukrcavati. Da uđem tamo i još čekam do poziva na ukrcavanje koje opet ispočetka čekam. I čekam.
Bila si gladna i dao sam ti najsitnijih 20 eura da si odeš nešto kupiti na jednom od čudnih lokala koji uopće nisu mirisali na hranu. Vratila si se za 15 minuta i sva ponosna pružila i meni jako maleni sendvič uz ostatak te počela odmatati svoj. Kovanica od dva eura rekla mi je da si svaki taj sasušeni komadić platila više od 60 kuna i poludio sam. Izmoren povratnim putovanjem kojemu nema kraja i urođenom škrtošću počeo sam vrijeđati uništavajući ti glad. Gledala si kao da me vidiš prvi put. Stiskao sam tu jadnu hranu u šaci i glasno na našem anonimnom hrvatskom bjesnio na tebe, siguran da me nitko neće razumjeti, potpuno nesvjestan da je sirovost internacionalni jezik.
Sendvič od 60 kuna pojeo sam skriven, iza ugla po putu do još jednog nepotrebnog wc-a i pamtim da te kasnije, netom prije početka puštanja u avion očajnički grlim uvjeravajući samog sebe da to radim zbog tebe. Stišćem te poput dominantnog mužjaka čije je svaki postupak savršen i zbog tog ga moraš voljeti. A možda ti se ustvari još osvećujem zbog one svoje nesposobnosti na livadi.
„Sljedeći molim.“
Nisam ni primijetio da je završila s Katar-obitelji. Prišao sam pultu i pružio joj sve iz fascikla.
„David Mirić?“ izgovorila je moje ime upitno držeći otvorenu putovnicu. Fotografija unutra prikazivala je punijeg i uredno obrijanog muškarca koji samozadovoljno zuri u leću kamere.
„Da“, protrljao sam se po dvomjesečnoj bradi u nelagodnom smiješku.
„Vidim da ste stornirali povratni let iz Indije?“
„Da, neke stvari su se promijenile pa više ne znam točno kad ću se vraćati“, izgovorio sam tiho naginjući se prema njoj.
„A gospođa Lorena Mirić?“ pogledala je red iza mene držeći u ruci tvoju isprintanu kartu koju sam zaboravio izvaditi.
Skoro sam i ja pogledao iza sebe. „Ona ne može ići, bolesna je“, rekao sam prvo što mi je palo na pamet.
„Aha“, samo je promumljala opet zalijepljena za monitor. Stavio sam težak ruksak na traku kad mi je rukom pokazala i uputio se prema ulazu u intimniji dio aerodroma. Unutra sam sjeo da vratim papire u fascikl i zagledao se u tvoje podatke na papiru koji sam sad mogao i baciti. Ili možda da ih izrežem i magnetom jednom prikačim na naš frižder uz ostale? Smiješno je koliko se komadića ljubavi nalazi na papirićima privremeno zarobljenim na tim vratima.
K-obitelj je sjela blizu mene. Razgledavali su ratni plijen iz duty free shopa, a žena ratnica je već otvarala upravo kupljenu bocu Coca-Cole zero. Nešto su pričali, ali ih nisam razumio. Kao da koriste neki drugi, meni odjednom nepoznati jezik. Razveselilo me to. Možda bih sad razumio one ptice na drveću iznad naše livade?