Glasovi da građevinskom paliru Divišeku nije mrsko saliti koju čašicu rakije niz grlo stigli su u Kreševo nekako zajedno s njim. Da je to tako, samostansko se bratstvo moglo uvjeriti samo nekoliko dana nakon što su počeli radovi na rušenju stare crkve, kada je ispod jedne od podnih ploča palir Divišek naišao na dva potpuno sačuvana tijela. Bio je početak ožujka i kišilo je, a ispred radilišta je, kao i uvijek kad se nešto ruši, bilo blatnjavo kao u rudarskom potkopu pa je radilo svega desetak ljudi, unutra, vani se nije moglo ništa.
Niko ne zna zašto se palir Divišek našao u podnim grobnicama, to nije bio njegov posao, ali ga je nešto povuklo dolje. Prašine davno istrunulih tjelesa bilo je toliko su je seljaci koji su pomagali majstorima u košarama iznosili i prosipali u stranu ispod podzide, dok je kostima, ponajviše bedrenim, uspavanim u prašini kao amfore zapletene u morskoj travi i uvjerenim da ih ljudska ruka nikad više neće taknuti, najprije zapunjena rupa od stare magaze ispod glavnog oltara, dok su one nađene kasnije svakodnevno zveketale o rubove i dno drvenih kutija. Pokojnici su morali biti iz uglednih obitelji, čim ih je zapalo da budu sahranjeni ispod poda, a ne u bašči oko crkve, gdje su vječni mir nalazili došljaci, stranci i sirotinja. Zato i nije trebalo trošiti puno vremena na njihovu ponovnu sahranu: fra Stjepo ili fra Velimir promrmljali bi nad kostima neku molitvu, a onda bi ih seljaci istresli u veliku rupu na groblju koja nije zatrpavana već samo prekrivana daskama povezanim letvama. Kad kostiju ispod poda nestane, zatrpat će je. Ko je od njih završio u raju, ko u paklenskoj vatri, a ko je još uvijek bio na čekanju, nije se moglo znati pa nije bilo ni važno.
Palir Divišek, težak i trom čovjek, u sekundi je iskočio iz rupe u podu. Stanko Martinuč i njegov brat Frano, još uvijek šegrti u zahtjevnom poslu rušenja i građenja, ukočili su se kad su ga vidjeli, očiju iskolačenih kao kuglaste izbočine u stećku uzidanom u stup do rupe iz koje je iskočio, pomislivši da su opet oni krivi za nešto što je krenulo naopako. Da im je otac Anton tu, sve bi bilo drugačije, ali je otišao u čaršiju, zbaviti od kovača Mateše neke klince i koješta drugo. Palir Divišek nije rekao ništa, samo je, blijed kakvog ga inače nisu znali, pokazao prstom unutra.
Narod bi istog dana pohrlio u crkvu taman da vijest dolje, u čaršiju, nije donijela lajava alapača Katuša već neko ko za godinu ne izgovori riječi koliko ih iz nje ispadne za sat, a i da je umjesto ranoproljetne kišice padao karteč pomiješan sa šrapnelima. „Sveci! Sveci!“, brujala je gomila, a u čitavoj čaršiji možda samo Anton Martinuč nije znao da je gradić postao bogatiji za dva sveca: prepio je pogađajući se s Matešom i sad je, glave u barici prolivenog vina, čvrsto spavao za stolom prljave gostionice Ruže Bošnjakuše, prepirući se u snu, malo na slovenskom, malo na talijanskom, sa seoskim šumarem Enzom oko toga treba li se njihovo selo kod Gorice zvati Renče ili Ranziano i ko je u njemu stariji i jači, Slovenci ili Furlanci. Pritom je dobro pazio da, iz čistog inata, ne izgovori nijednu furlansku riječ osim onih koje su i u talijanskom zvučale isto.
Zbrku u crkvi gvardijan fra Velimir riješio je brže nego što je nastala: „Svi koji nisu tu na poslu, da pomažu majstorima, neka odmah, odmah!“ – tu je malo podviknuo – „napuste crkvu!“ Zvučalo je prijeteće, toliko da niko ni sekunde nije pomislio šta bi se to desilo da sad naprosto ignoriraju gvardijanovu naredbu, pa se crkva začas ispraznila. Ostali su samo majstori i irgeti, a palir Divišek se negdje izgubio još prije fra Velimirovog dolaska. Dva tijela u rupi ispod Gospinog oltara, čitavih glava, trupa, ruku i nogu, sa kožom na prsima, kao da su umrli prekjučer, a ne prije ko zna koliko desetljeća ili čak stoljeća, zasad su, po gvardijanovom nalogu, samo prenesena u susjednu, od kostiju i prašine već očišćenu grobnicu – vremena za čuda, makar se nekad ispostavilo i da su prava, sada nije bilo, moralo se nastaviti raditi, a rupe za temelje kopane su baš kod stupa gdje su ona dvojica nađena. Miško Anun i Iveša Čabrića, njih je zapalo da sklone tijela, radili su to tako sporo i dostojanstveno, možda i s dozom straha, da je iznervirani fra Velimir i tu morao malo podviknuti, jer „mrtvaci su mrtvaci, ko god da su, šta ste se ukočili k’o da hodate po jajima!“ Malo kasnije, pred sami mrak, kad se već sve smirilo, a čaršijom se pronijela vijest da nikom osim zaposlenih nema u crkvu, ipak je naložio da se napravi sanduk i da se tijela prenesu u samostanski sobičak u potkrovlju bez prozora i vrata, odvajkada skladište za kipove, slike i ostalo čemu nije bilo mjesta u crkvi.
Palir Divišek nađen je na tavanu, kamo su se Gabrijel Fajf, vođa goričkih zidara, i njegov pomoćnik Joža Krpan, popeli kako bi vidjeli neke spojeve zidova i krova. Šutio je i začuđeno ih gledao, držeći u ruci teslu, odnosno keser, kako su ovdje zvali tu alatku. Iako je slovio i kao odličan tesar, bilo je malo čudno što drži keser – tesati je trebalo grede ispred crkve, na tavanu se nije imalo šta. Učas je došao sebi i zajedno s njima sišao s tavana pa su se svi zajedno zaputili u fratarski mlin, gdje im je njihov kolega Ivan Žnidarčič skuhao obilnu večeru. Sebi je polako dolazio i Anton, i to nakon što ga je Ruže Bošnjakuša, inače goropadna kao ranoproljetna lavina s padina Inča, duže od pet minuta pokušala probuditi tiho i uljudno, ipak je stranac, drukčije bi ona s nekim domaćim, a onda vrisnula tako da se ne samo probudio već i otrijeznio, pa je čak stigao večerati u mlinu, iako mu je družina već bila otišla na spavanje.
Narednih dana sve se vratilo u normalu. Na jednoj strani stare crkve još je trajalo rušenje i iznošenje šuta, a na drugoj se već zidalo. I sve tako do posljednjih dana travnja, kada se oko tri metra novog zida u svetištu srušilo „samo od sebe“, kako je rekao majstor, neki priučeni zidar iz Paleža koji se prišljamčio Slovencima, tvrdeći da zidarske poslove odlično zna. Nije im rekao da zna i uživati u rakiji, a to što je znao zidati od danas mu je bilo uzalud, jer ga je palir Divišek, koji ga je jedini donekle shvaćao u ljubavi prema rakiji, zasvagda poslao kući, kazavši ljutitom fra Velimiru da štetu odbije od njegove, Divišekove plaće.
Da zidar nije bio pijan, sigurno bi se našlo onih koji bi nesreću na gradilištu povezali s viješću da je istog dana kad se srušio zid na Banbrdu umro fra Ćiro, tihi redovnik, gojen u samostanu, koji je s tog istog oltara izmolio bezbroj misa. Sarajevski arhitekt Karlo Paržik nije stigao na sprovod, ali jest izgrditi palira Divišeka zbog nepažnje zidara kojem je bio nadređen, pa je ovaj postao još tiši i povučeniji u sebe. Mala je fajda paliru Divišeku bilo to što su zemljaci, a i što je Paržik rekao da će crkva biti jedna od najljepših u BiH; on tu nije imao nikakve zasluge, a u nezgodi s rušenjem zida itekako jest. Može biti da je palir Divišek umro već desetak dana kasnije, kad je Paržik opet došao i priprijetio mu da će biti otpušten ako nastavi piti i zanemarivati svoj dio posla, ali je ipak nastavio živjeti, samo što od njega više niko nije čuo ni glasa. Kad je šta trebalo narediti nekom od majstora ili irgeta, činio je to pokazujući rukama ili nejasno mumlajući, kao da su mu se u glavi pomiješali i materinski češki, i furlanski i talijanski, kojim su ponekad razgovarali majstori iz Renče, i ovaj strogi, kojim mu se sve češće obraćali i fra Velimir i Paržik. Poprijeko ga je, kad je došao vidjeti dva tijela, gledao čak i provincijal fra Marijan, iako barem njemu sigurno ništa nije skrivio. Sumnja je udarila dubok pečat na sve strane, a palir Divišek svaki je udarac osjećao nestvarno bolno.
Tu priča o paliru Divišeku završava bez pravog kraja, jer niko ne zna kakav je bio kraj. Jedni su tvrdili da je noću, tajno, bez pozdrava, otišao u Sarajevo i da su ga vidjeli na nekom od tamošnjih gradilišta, drugi su tvrdili da su ga također sreli tamo, ali poludjelog, u odrpanoj odjeći, jedva nalik na nekadašnjeg, treći da se skriva na tavanu kod Ruže Bošnjakuše, četvrti ovo, peti ono. Kad prekonoći nestane živ čovjek, s kojim si koliko jučer disao isti zrak i jeo iz istog čanka, istina je tanka, rupava i ljepljiva kao svježa paučina.
Kasnije se, narednog ljeta, pričalo da se slikaru Josipu Andreisu, dok je pravio skicu za oltarnu sliku, po zidu svako malo šetala sjena nečega što je majstor uzalud tražio iza svojih leđa – čim bi se okrenuo, sjena bi nestala. Navodno ju je vidio i jedan laik te samostanski sluga Gojo, ali nijedan od njih o tome nije želio ni riječi. „Ma zakleo ih gvardijan na ispovijedi“, rekla je Katuša naglas ono o čemu se pričalo tiho, kao da je od čaršijske alapače avanzovala u posrednicu između gvardijana i dragog Boga, „da nikom ne smiju pisnut’“.
Kad su svi radovi na crkvi dovršeni, gvardijanu su u glavu došla i ona dva tijela. Svakog čuda tri dana dosta, pa se i o njima odavno gotovo prestalo pričati i u samostanu i u čaršiji. Tijela nisu mogla ostati vječno u sobičku pa će ih prenijeti u crkvu. Niko, međutim, nije znao gdje se zaturio ključ pa su morali odvaliti vrata. O tome čak ni Katuša nije znala reći ništa pouzdano, ali se čulo da su vrata bila zaključana iznutra, dvaput, a ključ je stajao u bravi. Ispred dvaju tjelesa, istih kakva su prije puno mjeseci ostavljena, stajao je drveni stolić prekriven iznošenom i poderanom albom. U barici vina na dnu duboke drvene posudice, postavljene nasred stola, plivala je muha, a pored nje je, ruku raširenih kao da govori misu, stajalo lijepo izrezbaren drveni lutak lica pomalo nalik fra Velimirovom.
Sveta tjelesa
Glasovi da građevinskom paliru Divišeku nije mrsko saliti koju čašicu rakije niz grlo stigli su u Kreševo nekako zajedno s njim. Da je to tako, samostansko se bratstvo moglo uvjeriti samo nekoliko dana nakon što su počeli radovi na rušenju stare crkve, kada je ispod jedne od podnih ploča palir Divišek naišao na dva potpuno sačuvana tijela. Bio je početak ožujka i kišilo je, a ispred radilišta je, kao i uvijek kad se nešto ruši, bilo blatnjavo kao u rudarskom potkopu pa je radilo svega desetak ljudi, unutra, vani se nije moglo ništa.
Niko ne zna zašto se palir Divišek našao u podnim grobnicama, to nije bio njegov posao, ali ga je nešto povuklo dolje. Prašine davno istrunulih tjelesa bilo je toliko su je seljaci koji su pomagali majstorima u košarama iznosili i prosipali u stranu ispod podzide, dok je kostima, ponajviše bedrenim, uspavanim u prašini kao amfore zapletene u morskoj travi i uvjerenim da ih ljudska ruka nikad više neće taknuti, najprije zapunjena rupa od stare magaze ispod glavnog oltara, dok su one nađene kasnije svakodnevno zveketale o rubove i dno drvenih kutija. Pokojnici su morali biti iz uglednih obitelji, čim ih je zapalo da budu sahranjeni ispod poda, a ne u bašči oko crkve, gdje su vječni mir nalazili došljaci, stranci i sirotinja. Zato i nije trebalo trošiti puno vremena na njihovu ponovnu sahranu: fra Stjepo ili fra Velimir promrmljali bi nad kostima neku molitvu, a onda bi ih seljaci istresli u veliku rupu na groblju koja nije zatrpavana već samo prekrivana daskama povezanim letvama. Kad kostiju ispod poda nestane, zatrpat će je. Ko je od njih završio u raju, ko u paklenskoj vatri, a ko je još uvijek bio na čekanju, nije se moglo znati pa nije bilo ni važno.
Palir Divišek, težak i trom čovjek, u sekundi je iskočio iz rupe u podu. Stanko Martinuč i njegov brat Frano, još uvijek šegrti u zahtjevnom poslu rušenja i građenja, ukočili su se kad su ga vidjeli, očiju iskolačenih kao kuglaste izbočine u stećku uzidanom u stup do rupe iz koje je iskočio, pomislivši da su opet oni krivi za nešto što je krenulo naopako. Da im je otac Anton tu, sve bi bilo drugačije, ali je otišao u čaršiju, zbaviti od kovača Mateše neke klince i koješta drugo. Palir Divišek nije rekao ništa, samo je, blijed kakvog ga inače nisu znali, pokazao prstom unutra.
Narod bi istog dana pohrlio u crkvu taman da vijest dolje, u čaršiju, nije donijela lajava alapača Katuša već neko ko za godinu ne izgovori riječi koliko ih iz nje ispadne za sat, a i da je umjesto ranoproljetne kišice padao karteč pomiješan sa šrapnelima. „Sveci! Sveci!“, brujala je gomila, a u čitavoj čaršiji možda samo Anton Martinuč nije znao da je gradić postao bogatiji za dva sveca: prepio je pogađajući se s Matešom i sad je, glave u barici prolivenog vina, čvrsto spavao za stolom prljave gostionice Ruže Bošnjakuše, prepirući se u snu, malo na slovenskom, malo na talijanskom, sa seoskim šumarem Enzom oko toga treba li se njihovo selo kod Gorice zvati Renče ili Ranziano i ko je u njemu stariji i jači, Slovenci ili Furlanci. Pritom je dobro pazio da, iz čistog inata, ne izgovori nijednu furlansku riječ osim onih koje su i u talijanskom zvučale isto.
Zbrku u crkvi gvardijan fra Velimir riješio je brže nego što je nastala: „Svi koji nisu tu na poslu, da pomažu majstorima, neka odmah, odmah!“ – tu je malo podviknuo – „napuste crkvu!“ Zvučalo je prijeteće, toliko da niko ni sekunde nije pomislio šta bi se to desilo da sad naprosto ignoriraju gvardijanovu naredbu, pa se crkva začas ispraznila. Ostali su samo majstori i irgeti, a palir Divišek se negdje izgubio još prije fra Velimirovog dolaska. Dva tijela u rupi ispod Gospinog oltara, čitavih glava, trupa, ruku i nogu, sa kožom na prsima, kao da su umrli prekjučer, a ne prije ko zna koliko desetljeća ili čak stoljeća, zasad su, po gvardijanovom nalogu, samo prenesena u susjednu, od kostiju i prašine već očišćenu grobnicu – vremena za čuda, makar se nekad ispostavilo i da su prava, sada nije bilo, moralo se nastaviti raditi, a rupe za temelje kopane su baš kod stupa gdje su ona dvojica nađena. Miško Anun i Iveša Čabrića, njih je zapalo da sklone tijela, radili su to tako sporo i dostojanstveno, možda i s dozom straha, da je iznervirani fra Velimir i tu morao malo podviknuti, jer „mrtvaci su mrtvaci, ko god da su, šta ste se ukočili k’o da hodate po jajima!“ Malo kasnije, pred sami mrak, kad se već sve smirilo, a čaršijom se pronijela vijest da nikom osim zaposlenih nema u crkvu, ipak je naložio da se napravi sanduk i da se tijela prenesu u samostanski sobičak u potkrovlju bez prozora i vrata, odvajkada skladište za kipove, slike i ostalo čemu nije bilo mjesta u crkvi.
Palir Divišek nađen je na tavanu, kamo su se Gabrijel Fajf, vođa goričkih zidara, i njegov pomoćnik Joža Krpan, popeli kako bi vidjeli neke spojeve zidova i krova. Šutio je i začuđeno ih gledao, držeći u ruci teslu, odnosno keser, kako su ovdje zvali tu alatku. Iako je slovio i kao odličan tesar, bilo je malo čudno što drži keser – tesati je trebalo grede ispred crkve, na tavanu se nije imalo šta. Učas je došao sebi i zajedno s njima sišao s tavana pa su se svi zajedno zaputili u fratarski mlin, gdje im je njihov kolega Ivan Žnidarčič skuhao obilnu večeru. Sebi je polako dolazio i Anton, i to nakon što ga je Ruže Bošnjakuša, inače goropadna kao ranoproljetna lavina s padina Inča, duže od pet minuta pokušala probuditi tiho i uljudno, ipak je stranac, drukčije bi ona s nekim domaćim, a onda vrisnula tako da se ne samo probudio već i otrijeznio, pa je čak stigao večerati u mlinu, iako mu je družina već bila otišla na spavanje.
Narednih dana sve se vratilo u normalu. Na jednoj strani stare crkve još je trajalo rušenje i iznošenje šuta, a na drugoj se već zidalo. I sve tako do posljednjih dana travnja, kada se oko tri metra novog zida u svetištu srušilo „samo od sebe“, kako je rekao majstor, neki priučeni zidar iz Paleža koji se prišljamčio Slovencima, tvrdeći da zidarske poslove odlično zna. Nije im rekao da zna i uživati u rakiji, a to što je znao zidati od danas mu je bilo uzalud, jer ga je palir Divišek, koji ga je jedini donekle shvaćao u ljubavi prema rakiji, zasvagda poslao kući, kazavši ljutitom fra Velimiru da štetu odbije od njegove, Divišekove plaće.
Da zidar nije bio pijan, sigurno bi se našlo onih koji bi nesreću na gradilištu povezali s viješću da je istog dana kad se srušio zid na Banbrdu umro fra Ćiro, tihi redovnik, gojen u samostanu, koji je s tog istog oltara izmolio bezbroj misa. Sarajevski arhitekt Karlo Paržik nije stigao na sprovod, ali jest izgrditi palira Divišeka zbog nepažnje zidara kojem je bio nadređen, pa je ovaj postao još tiši i povučeniji u sebe. Mala je fajda paliru Divišeku bilo to što su zemljaci, a i što je Paržik rekao da će crkva biti jedna od najljepših u BiH; on tu nije imao nikakve zasluge, a u nezgodi s rušenjem zida itekako jest. Može biti da je palir Divišek umro već desetak dana kasnije, kad je Paržik opet došao i priprijetio mu da će biti otpušten ako nastavi piti i zanemarivati svoj dio posla, ali je ipak nastavio živjeti, samo što od njega više niko nije čuo ni glasa. Kad je šta trebalo narediti nekom od majstora ili irgeta, činio je to pokazujući rukama ili nejasno mumlajući, kao da su mu se u glavi pomiješali i materinski češki, i furlanski i talijanski, kojim su ponekad razgovarali majstori iz Renče, i ovaj strogi, kojim mu se sve češće obraćali i fra Velimir i Paržik. Poprijeko ga je, kad je došao vidjeti dva tijela, gledao čak i provincijal fra Marijan, iako barem njemu sigurno ništa nije skrivio. Sumnja je udarila dubok pečat na sve strane, a palir Divišek svaki je udarac osjećao nestvarno bolno.
Tu priča o paliru Divišeku završava bez pravog kraja, jer niko ne zna kakav je bio kraj. Jedni su tvrdili da je noću, tajno, bez pozdrava, otišao u Sarajevo i da su ga vidjeli na nekom od tamošnjih gradilišta, drugi su tvrdili da su ga također sreli tamo, ali poludjelog, u odrpanoj odjeći, jedva nalik na nekadašnjeg, treći da se skriva na tavanu kod Ruže Bošnjakuše, četvrti ovo, peti ono. Kad prekonoći nestane živ čovjek, s kojim si koliko jučer disao isti zrak i jeo iz istog čanka, istina je tanka, rupava i ljepljiva kao svježa paučina.
Kasnije se, narednog ljeta, pričalo da se slikaru Josipu Andreisu, dok je pravio skicu za oltarnu sliku, po zidu svako malo šetala sjena nečega što je majstor uzalud tražio iza svojih leđa – čim bi se okrenuo, sjena bi nestala. Navodno ju je vidio i jedan laik te samostanski sluga Gojo, ali nijedan od njih o tome nije želio ni riječi. „Ma zakleo ih gvardijan na ispovijedi“, rekla je Katuša naglas ono o čemu se pričalo tiho, kao da je od čaršijske alapače avanzovala u posrednicu između gvardijana i dragog Boga, „da nikom ne smiju pisnut’“.
Kad su svi radovi na crkvi dovršeni, gvardijanu su u glavu došla i ona dva tijela. Svakog čuda tri dana dosta, pa se i o njima odavno gotovo prestalo pričati i u samostanu i u čaršiji. Tijela nisu mogla ostati vječno u sobičku pa će ih prenijeti u crkvu. Niko, međutim, nije znao gdje se zaturio ključ pa su morali odvaliti vrata. O tome čak ni Katuša nije znala reći ništa pouzdano, ali se čulo da su vrata bila zaključana iznutra, dvaput, a ključ je stajao u bravi. Ispred dvaju tjelesa, istih kakva su prije puno mjeseci ostavljena, stajao je drveni stolić prekriven iznošenom i poderanom albom. U barici vina na dnu duboke drvene posudice, postavljene nasred stola, plivala je muha, a pored nje je, ruku raširenih kao da govori misu, stajalo lijepo izrezbaren drveni lutak lica pomalo nalik fra Velimirovom.