Vjetar je utihnuo tek iza ponoći. I samo što prestadoše reski fijuci ispod streha, neko pred kućom zovnu:
– Mujesira, o Mujesira… – a onda nešto trupnu. To se otac vratio iz Slovenije, i tek što je zovnuo, posrnu i poljubi zemlju.
Već dva mjeseca ništa nismo znali o njemu. Majka je, pošto je prije dva mjeseca stigla obavijest iz Novog Mesta, iz Slovenije, da je pao sa skele u tunelu i da je u bolnici u Ljubljani, tri puta išla kod Imšir-bega i tražila pare u zajam da ide da ga vidi, ali – Imšir-beg ne odvaja lako paru od sebe!
– Najesen ćemo, Imšir-beže, ispeći rakiju pa ćemo vratiti. A ako šljiva poda, prodaću onu jednu krivorepu kravu i svaku ću ti donijet; hoću, Imšir-beže, groba mi u koji ću leći. Samo mi pozajmi da odem i da vidim nesretnog Hamida; ko zna na kakvim je mukama.
– Neću da zbog mene djeca ostanu bez kaplje mlijeka – lukav je Imšir-beg. I majka ponovo razveza šamiju pa utišti nazad. Kod Kladenca susrete Vehbiju Kotorčića i podobro mu se nažali na nerazumnog Imšir-bega:
– Molila sam i preklinjala da mi uzajmi, ali ne da, već se češka po glavi i škilji prema Ostronoši kao da veli: gore sam ih ostavio…
Vehbija joj ni jednu utješnu ne umjede reći. Samo iskolači očima, a iz njih progovori: nemam, a da imam dao bih iz ovih stopa – mnoga mi je dobra Hamid činio.
Samo što majka otvori vrata, otac ustade sa zemlje, uze merdevine iza kuće, prisloni ih i ode na tavan. Dugo je trupkao gore dok svako drvo na njemu nije opipao, a onda siđe. Hodao je po sobi, dodirivao svaku stvar, pipao svojim hrapavim rukama nas djecu koja smo, dole na dušecima, premirala od straha što je naš otac drugačiji.
Otprilike, još prije mjesec dana, majka se, sva uplakana, povjerila Ajkuni:
– Ko zna, sestro moja lijepa, hoće li se moj Hamid ikada više vratiti živ – izbezumljeno je svojim zelenim očima ošinula nebom.
Večeras se vratio. I živ je, ali nije onaj. Evo ga: sjedi na krevetu i zloslutno plače. Mjesečina mu obasjava lice kao da traži nešto po njegovim nagužvanim obrazima niz koje se kotrljaju bistre okrugle suze. Majka šuti dole kraj vrata i gledala u pod.
– Da stavim kahvu? – začu se majčin glas, ali je otac i ne pogleda već samo isturi kažiprst i zasiječe noć ispred njega:
– Ne!
– A hoćeš li jednu čašu varenike, sinoć sam pomuzla. Žutulju?
– Ne! – ponovo odbrusi otac.
– Boli li te što? – majka je i dalje gledala u pod.
– Boli! Ti me boliš! Sve si rasprodala: i zemlju, i kravu i krov sa kuće, sve… a ja sad ubijene glave ne mogu radit – skapat će djeca.
– Bog ti pomogo, Hamide! Ko veli da sam prodala…?
– Sve se zna. Sve si prodala i sebi lijepe haljinke pokupovala; udaćeš se čim dan osvane, a ja ću letjeti od Kaplana do Zeke, od Zeke do Imšir-bega i moliti za šaku kukuruznog brašna… – ridao je otac.
– Zašto si prodala krov sa kuće? Upljuskat će nas čim zagrmi sa Studenih vrhova, a i cerade su izinđale – moljac je svaku prozumbo…
– Peo si se na tavan…!
– Jesam! Peo sam se! Mogo sam i na nebo stić, krov mi ne smeta!
– Hamide, Hamide, sve stoji kako si i ostavio, eno i kosa visi o rog obješena, eno ti vodijera u hatuli, sve ti je na svom mjestu. Eno i krave u štali; zemlja je nedirnuta… Hoćeš li štogod pojesti, Hamide…?
– Jeo sam bukovo lisje na Mrazovcu i neću ništa drugo, neću tuđe nafake… Jok… Ovo je sada sve tuđe…
Hajde, operi noge pa lezi.
– Ja više nemam noge – odbrusi otac – na tuđim sam došao, tolike rijeke prođoh a nigdje vodu ne dohvatih…
– Odmori, Hamide, premoren si ti… od duga puta ti je to…
Otac se prevrnu na krevet i, ne prođe mnogo – zaspa. Majka priđe ocu i stade učiti. Dugo je šaputala a onda mu skide čarape i pokri ga jorganom. Krenu i sama da legne, ali se prisjeti – vrati se, nađe vindjaknu i prebaci je preko očevog jorgana. Otac je počeo škrgutati zubima. Strahovao sam da svoje zdrave bijele kutnjake ne izvali iz vilice.
Majka, samo što leže, skoči na noge. Nije prišla ocu, od čeg smo strahovali, već izađe napolje i – dugo se ne vrati. Pred zoru neko je s njom ušao u kuću. Bio je to Hule-efendija sa sela Palj, hasijetli ruke i najučevniji u cijelom kraju. Iako podobro obolio, nije mogao da ne dođe. Pod pazuhom je nosio veliku knjigu. Majka je ostala na onom istom mjestu do vrata, na kom je stajala dok je otac jadikovao za rasprodanom imovinom. Hodža priđe uz očevo uzglavlje, razgrnu knjigu i stade učiti. S vremena na vrijeme, otac bi strašno jeknuo, da bi s tavana posipjelo žuto sipčevo brašno i na prozorima se zatresao džam. Čovjek je zbrzano izgovarao nama nerazumljive riječi, nekad skorom u sebe – samo su usne poigravale pod kratkim brcima, a nekad toliko glasno da ih je mogao čuti i neko napolju čučeći pod strehom. Otac je sve rjeđe ječao, a kad u prozore udari zora i mi jasno mogasmo razabrati svaku boru na očevom usnulom licu – presta. Hule-efendija tri puta poljubi veliku knjigu i tri puta je primače do očeve glave kao da mu njom dodirnu čelo, a onda ustade i krenu napolje. Majka je izašla za njim:
– Uzmi, molim ti se, uzmi…
– Ne, Mujesira-hanuma, ne. Ovo se ne plaća. Bog je milostiv i njegova se dobra ne mogu platiti parama – ona se zaslužuju. – A onda je otišao.
Onoga časa kada je kroz prozor jedna zraka sunca upiljila u očevo čelo, on skoči na noge.
Majka ga dočeka sa ibrikom i lavorom. Dugo je trljao lice, uši, vrat, isplakivao usta, a onda je izašao na avliju i duboko udahnuo jutarnji zrak. Dotrčavali smo do njega i ljubili mu: prvo ruke, a onda obraze; jedno po jedno smjenjivali smo se u njegovom naručju.
– Vidi, vidi Leptira moga, kako se popravio. Jesi li to opet krijući upado u mljekar, a…? Vidi Bulbulke što je upravila kose…
Kako smo mu dolazili tako nas je, pošto bi nas izljubio i izmilovao, odlago na drugu stranu. Ponekad bi duboko uzdahnuo. To nas je boljelo, znali smo da otac tako ispuhuje nagomilanu muku.
Nije ovo sada bio onaj otac od sinoć: nije pitao majku što je prodala zemlju i kravu; što je prodala krov sa kuće… Iznad lijevog uha vidio mu se veliki ožiljak, kojeg bjehu počele prekrivati sitne prosijede dlačice. Posjedali smo da doručkujemo – poslije dugo vremena ponovo smo se okupili oko iste sofre, a onda mi školci zgrabismo torbe i, sretni kao nikad, odjurismo preko Podbučja. Ostao je samo najmlađi Ekrem, ali i njega majka isprati do izvora i uputi ga u Hiza da joj od daidže Sulejmana donese često sito koje smo uzimali kada nam dođu iz daleka.
– Ne vraćaj se dok se djeca iz škole ne pomole kod Jakupovog kamena – zapovjedi mu, pa se žurnim koracima vrati ocu.
Sveta knjiga
Vjetar je utihnuo tek iza ponoći. I samo što prestadoše reski fijuci ispod streha, neko pred kućom zovnu:
– Mujesira, o Mujesira… – a onda nešto trupnu. To se otac vratio iz Slovenije, i tek što je zovnuo, posrnu i poljubi zemlju.
Već dva mjeseca ništa nismo znali o njemu. Majka je, pošto je prije dva mjeseca stigla obavijest iz Novog Mesta, iz Slovenije, da je pao sa skele u tunelu i da je u bolnici u Ljubljani, tri puta išla kod Imšir-bega i tražila pare u zajam da ide da ga vidi, ali – Imšir-beg ne odvaja lako paru od sebe!
– Najesen ćemo, Imšir-beže, ispeći rakiju pa ćemo vratiti. A ako šljiva poda, prodaću onu jednu krivorepu kravu i svaku ću ti donijet; hoću, Imšir-beže, groba mi u koji ću leći. Samo mi pozajmi da odem i da vidim nesretnog Hamida; ko zna na kakvim je mukama.
– Neću da zbog mene djeca ostanu bez kaplje mlijeka – lukav je Imšir-beg. I majka ponovo razveza šamiju pa utišti nazad. Kod Kladenca susrete Vehbiju Kotorčića i podobro mu se nažali na nerazumnog Imšir-bega:
– Molila sam i preklinjala da mi uzajmi, ali ne da, već se češka po glavi i škilji prema Ostronoši kao da veli: gore sam ih ostavio…
Vehbija joj ni jednu utješnu ne umjede reći. Samo iskolači očima, a iz njih progovori: nemam, a da imam dao bih iz ovih stopa – mnoga mi je dobra Hamid činio.
Samo što majka otvori vrata, otac ustade sa zemlje, uze merdevine iza kuće, prisloni ih i ode na tavan. Dugo je trupkao gore dok svako drvo na njemu nije opipao, a onda siđe. Hodao je po sobi, dodirivao svaku stvar, pipao svojim hrapavim rukama nas djecu koja smo, dole na dušecima, premirala od straha što je naš otac drugačiji.
Otprilike, još prije mjesec dana, majka se, sva uplakana, povjerila Ajkuni:
– Ko zna, sestro moja lijepa, hoće li se moj Hamid ikada više vratiti živ – izbezumljeno je svojim zelenim očima ošinula nebom.
Večeras se vratio. I živ je, ali nije onaj. Evo ga: sjedi na krevetu i zloslutno plače. Mjesečina mu obasjava lice kao da traži nešto po njegovim nagužvanim obrazima niz koje se kotrljaju bistre okrugle suze. Majka šuti dole kraj vrata i gledala u pod.
– Da stavim kahvu? – začu se majčin glas, ali je otac i ne pogleda već samo isturi kažiprst i zasiječe noć ispred njega:
– Ne!
– A hoćeš li jednu čašu varenike, sinoć sam pomuzla. Žutulju?
– Ne! – ponovo odbrusi otac.
– Boli li te što? – majka je i dalje gledala u pod.
– Boli! Ti me boliš! Sve si rasprodala: i zemlju, i kravu i krov sa kuće, sve… a ja sad ubijene glave ne mogu radit – skapat će djeca.
– Bog ti pomogo, Hamide! Ko veli da sam prodala…?
– Sve se zna. Sve si prodala i sebi lijepe haljinke pokupovala; udaćeš se čim dan osvane, a ja ću letjeti od Kaplana do Zeke, od Zeke do Imšir-bega i moliti za šaku kukuruznog brašna… – ridao je otac.
– Zašto si prodala krov sa kuće? Upljuskat će nas čim zagrmi sa Studenih vrhova, a i cerade su izinđale – moljac je svaku prozumbo…
– Peo si se na tavan…!
– Jesam! Peo sam se! Mogo sam i na nebo stić, krov mi ne smeta!
– Hamide, Hamide, sve stoji kako si i ostavio, eno i kosa visi o rog obješena, eno ti vodijera u hatuli, sve ti je na svom mjestu. Eno i krave u štali; zemlja je nedirnuta… Hoćeš li štogod pojesti, Hamide…?
– Jeo sam bukovo lisje na Mrazovcu i neću ništa drugo, neću tuđe nafake… Jok… Ovo je sada sve tuđe…
Hajde, operi noge pa lezi.
– Ja više nemam noge – odbrusi otac – na tuđim sam došao, tolike rijeke prođoh a nigdje vodu ne dohvatih…
– Odmori, Hamide, premoren si ti… od duga puta ti je to…
Otac se prevrnu na krevet i, ne prođe mnogo – zaspa. Majka priđe ocu i stade učiti. Dugo je šaputala a onda mu skide čarape i pokri ga jorganom. Krenu i sama da legne, ali se prisjeti – vrati se, nađe vindjaknu i prebaci je preko očevog jorgana. Otac je počeo škrgutati zubima. Strahovao sam da svoje zdrave bijele kutnjake ne izvali iz vilice.
Majka, samo što leže, skoči na noge. Nije prišla ocu, od čeg smo strahovali, već izađe napolje i – dugo se ne vrati. Pred zoru neko je s njom ušao u kuću. Bio je to Hule-efendija sa sela Palj, hasijetli ruke i najučevniji u cijelom kraju. Iako podobro obolio, nije mogao da ne dođe. Pod pazuhom je nosio veliku knjigu. Majka je ostala na onom istom mjestu do vrata, na kom je stajala dok je otac jadikovao za rasprodanom imovinom. Hodža priđe uz očevo uzglavlje, razgrnu knjigu i stade učiti. S vremena na vrijeme, otac bi strašno jeknuo, da bi s tavana posipjelo žuto sipčevo brašno i na prozorima se zatresao džam. Čovjek je zbrzano izgovarao nama nerazumljive riječi, nekad skorom u sebe – samo su usne poigravale pod kratkim brcima, a nekad toliko glasno da ih je mogao čuti i neko napolju čučeći pod strehom. Otac je sve rjeđe ječao, a kad u prozore udari zora i mi jasno mogasmo razabrati svaku boru na očevom usnulom licu – presta. Hule-efendija tri puta poljubi veliku knjigu i tri puta je primače do očeve glave kao da mu njom dodirnu čelo, a onda ustade i krenu napolje. Majka je izašla za njim:
– Uzmi, molim ti se, uzmi…
– Ne, Mujesira-hanuma, ne. Ovo se ne plaća. Bog je milostiv i njegova se dobra ne mogu platiti parama – ona se zaslužuju. – A onda je otišao.
Onoga časa kada je kroz prozor jedna zraka sunca upiljila u očevo čelo, on skoči na noge.
Majka ga dočeka sa ibrikom i lavorom. Dugo je trljao lice, uši, vrat, isplakivao usta, a onda je izašao na avliju i duboko udahnuo jutarnji zrak. Dotrčavali smo do njega i ljubili mu: prvo ruke, a onda obraze; jedno po jedno smjenjivali smo se u njegovom naručju.
– Vidi, vidi Leptira moga, kako se popravio. Jesi li to opet krijući upado u mljekar, a…? Vidi Bulbulke što je upravila kose…
Kako smo mu dolazili tako nas je, pošto bi nas izljubio i izmilovao, odlago na drugu stranu. Ponekad bi duboko uzdahnuo. To nas je boljelo, znali smo da otac tako ispuhuje nagomilanu muku.
Nije ovo sada bio onaj otac od sinoć: nije pitao majku što je prodala zemlju i kravu; što je prodala krov sa kuće… Iznad lijevog uha vidio mu se veliki ožiljak, kojeg bjehu počele prekrivati sitne prosijede dlačice. Posjedali smo da doručkujemo – poslije dugo vremena ponovo smo se okupili oko iste sofre, a onda mi školci zgrabismo torbe i, sretni kao nikad, odjurismo preko Podbučja. Ostao je samo najmlađi Ekrem, ali i njega majka isprati do izvora i uputi ga u Hiza da joj od daidže Sulejmana donese često sito koje smo uzimali kada nam dođu iz daleka.
– Ne vraćaj se dok se djeca iz škole ne pomole kod Jakupovog kamena – zapovjedi mu, pa se žurnim koracima vrati ocu.