Usprkos činjenici da je većina postojećih primjeraka jako otporna i spremna za borbu za opstanak, svekrve spadaju u ugroženu vrstu. One izumiru jer nedostaje korak, koji od sasvim obične, normalne žene, napravi svekrvu. Ljudi se naime sve rjeđe i sve kasnije žene.
Ja sam uspjela ujagmit’. U ono doba mi nije niti palo na pamet uraditi to ovako kako je danas ovdje na Zapadu moderno – jednostavno se samo useliti k njemu, rađati djecu, peglati, prati, kuhati, ostati dakle neudana i slobodna. Ne! Ja sam se vjenčala, time napravila od svog momka čo’eka, a sa čo’ekom sam dobila kompletan paket. U kojem je bila i svekrva.
Klasične svekrve, u koje spada moja, su žene koje su svoj radni vijek provodile kod kuće uz muževe i sinove, kuhale im po njihovom izboru a postojećoj tradiciji, peglale, prale pa proslijedile taj posao nama, svojim nevjestama, modernim i zaposlenim ženama, u početku mladim i zaljubljenim, da ne kažem ludim i slijepim.
Skoro jedinu slobodu mogle su uživati naše svekrve a njihove majke u svojim miljerčićima. Njih su mogle isheklati kojom su god mustrom htjele i porazastirati ih po kući gdje im je ćeif. Jedina dužnost njihovih muškaraca je bila da ne završe u ili na pogrešnom miljeu (što je bilo nemoguće jer je, naravno značilo malo pomaknuti barem jedan od tri miljerčića na trosjedu). Ti na trosjedu su bili najveći, najzanimljiviji i najviše smetali. Jedan u sredini ovalan i dva manja okrugla sa strane, isheklani, ako ona imalo drži do sebe “Tulipanom” i to onim srednje debelim, broj 15.
Za televizore, radije i za eventualno pod knjige Tulipan 15 nije bio dovoljno dobar. Tu je već bio potreban puno tanji, dakle Ljiljan i to 50-ka. Ih, što je to bilo?! Nježno i prozračno k’o pahuljica. Zahvaljujući takvom jednom miljerčiću moje majke, koja tad još nije bila ni svekrva niti neki heklajući fanatik, godinama nismo primjećivali na primjer da je Oliver Mlakar ćelav. Njega, dakle tv-milje, smjela je jedino mama pomjerati i to bi radila kad bi zgodni Mića Orlović bio na redu voditi kviz “Malo ja malo ti”. Inače je morao uvijek propisno visiti točno 5cm preko ekrana.
Kraj ovoj modnoj napasti je u našoj kući napravio krajem sedamdesetih tata. Skinuo je mamin najnoviji milje, koji je, po belaju bio nešto duži od prethodnog, bačenog na pranje i štirkanje i tako pokrio najbolji uppercut Mate Parlova na obrani titule svjetskog prvaka. Tata je Matin kasniji prestanak karijere pripisao maminom miljeu i spasio nas jednom jedinom sočnom psovkom (koju je, smijem se kladit’, za svaki slučaj pet puta ispovjedio) od svih sljedećih napasti poredanih po kredencima, ormarima, trosjedima i bijeloj tehnici.
Tako je moja mama nenadano, a zahvaljujući Mati Parlovu dobila izgovor pred svojim prijateljicama, oduševljenim heklačicama i posklanjala zauvijek miljee po kući. Mi smo, razdragani novostečenom slobodom, pošli na njihovo mjesto preko trosjeda prebacivati svoju odjeću, što je djelovalo šareno i kaotično, podsjećalo na različita godišnja doba u zavisnosti od boje prebačene odjeće. Osjećaj zime imali smo još samo kad bi na kauč bacili sa štrika skinutu bijelu posteljinu, koja bi tu čekala vrijeme za peglanje.
Poslije izvjesnog vremena ja sam se već prestala sjećati da sam miljee smatrala najvećom kućnom napašću nezaposlenih mama i počela sam promatrati pretjerivanje u nekim stanovima sa čudnom mješavinom podsmijeha ali i divljenja istovremeno.
Taj nedefinirani osjećaj se pretvorio ponovo u podsmjeh kad sam se udala i zatekla “sve zastrto”. Moja svekrva i njena prijateljica i uzor takmičile su se u disciplini ko će više i bolje heklati i maštovitije rasporediti heklanje po namještaju. Njena prijateljica bila je istovremeno majka kćeri koja se tajno priželjkivala kao nevjesta (bila vješta u rukama – što je zadivilo moju buduću svekrvu, a umjela je i kuhati što je zadivilo moga muža, na njegovu žalost, tek kad je isprobao kulinarsko umijeće svoje žene, tj. mene). Sve sami Ljiljan pedesetka, tanko i nježno k’o pahuljica, tako da je kuća izgledala prekrivena snijegom i odisala zimom i usred ljeta.
Na veliku žalost moje svekrve, ja nisam heklala niti sam pokazivala sklonost “zastiranju” i sličnim mogućnostima umjetničkog izražavanja po kući radom “u rukama”.
Zahvaljujući ratu na Balkanu ja sam nekoliko godina poslije udaje završila u miljeu europskih građana. Tako sam bar mislila.
Da će cijeli svijet postati jednog dana globalno selo a ne čaršija, pogotovo grad ili velegrad, a ja zajedno sa svim europskim građanima ostati seljanka, uvjerila sam se kad sam, kao izbjeglica stigla u Tirol i otkrila da i Germana, moja austrijska prijateljica, iako izuzetno moderno orijentirana i skroz neudana, ima pravu, pravcatu, klasičnu svekrvu.
Saznala sam to kada sam zajedno sa Marijom otišla oko osam navečer po Germanu da izađemo. Ona je, kako nam je ispričala, djecu namjeravala ostaviti kod mame svoga prijatelja i njihovog oca. Dakle: ulazimo Maria i ja u moderno uređeni stan u kojem je već na prvi pogled jasno da tu stanuje mlada, emancipirana i neudana europska žena. Igračke na sve strane, Play station već usijan, Germana skida viklere i prijeti svome trinaestogodišnjem sinu da će isključiti TV i sakriti kabel ako odmah ne prestane i istovremeno kusa štapićima neko kinesko jelo napravljeno u voku. Germanu smo već svi poznavali kao strasnu pristalicu kineske kuhinje. Prije desetak godina je počela posjećivati istočnjačke kulinarske tečajeve, a tri godine poslije je izbacila i posljednju šerpu iz kuće. Nju je poklonila meni kad sam ispričala da mi je muž dao do znanja da će u kući trpjeti samo bosansku kuhinju. Tako sam ja njenu šerpu proglasila šerpom za knedle i ubacila među lonce za grah i sarmu, a Germana poslagala nekoliko vokova različitih veličina i kuhala, i to jako ukusno i zdravo, isključivo u njima.
U naslonjaču pod prozorom sjedila je dobrodržeća žena šezdesetih godina i heklala.
“Mama, da te upoznam ovo su moje kolegice Maria i Katarina.” Ja nisam uspjela ni pomisliti kako je ipak angažirala svoju mamu, kad je ona produžila: “Katarina, Maria, ovo je Gertraud, Hermannova mama!”
Umalo se nisam onesvijestila! Ona svoju svekrvu zove mama! Još joj i nije svekrva?! Još rođena na zapadu i naprednija od mene, čistokrvne Balkanke, za bar pedeset godina! O, jadna sam ti, ovo globaliziranje svijeta nije dobro! Stvarno ćemo se svi poseljačit’.
Gertraud nam je mrtva, hladna klimnula glavom, heklala dalje svoj miljerčić, a ja pogađala da l’ je Ljiljan ili’ Tulipan, dok me nije Germana prekinula u razmišljanju diveći se mojim cipelama. Te jeseni vrlo moderne, sa visokom petom, tumbaste, zelene. Tako smo mi razvezale priču o cipelama, Germana dovikivala svoje komentare iz raznih dijelova stana skačući preko razbacanih igračaka i postavljajući stol za tzv. prijatelja, tj. Hermanna koji se upravo probudio i treba još na brzinu jesti pred noćnu smjenu i njen izlazak, a njihova mama nesmetano dalje heklala i u jednom momentu ustala, pa skoro dovršeni miljerčić razastrla po naslonu fotelje u kojoj je sjedila, prešla pažljivo nekoliko puta dlanom preko njega zatežući ga. Dok ga je gledala zadivljeno i zaljubljeno, ja sam konstatirala – “Ljiljan” garant, na glas izgovorila “Lijepo”, iznenađena sjetom, koja mi se pošla širiti iz stomaka.
Gertraud se vratila u naslonjač, nastavila heklati pogledajući povremeno ispod oka svoga sina. Sa negodovanjem, dakako. On je, već ustajući od stola, žurno jeo štapićima rižu i vadio još jedan zalogaj curry voća što se krčkalo nad plamenom svijeće u voku. Obučena za izlazak, četkajući kosu izašla je Germana iz kupatila, sagela se i puhnula u svijeću, te sklanjala jelo sa stola još držeći u jednoj ruci četku za kosu.
Petnaest minuta poslije toga Hermann je poljubio mamu i djecu u obraz, a onda i Germana njega na vratima, a kad je, vraćajući se u dnevnu sobu, postala svjesna toga da četku još uvijek nosa, tiho je opsovala, ubacila je u tašnu na stolici, a zatim nam nalila po čašu sekta i sjela da nazdravimo «Ma, da se vratimo mi tvojim cipelama; gdje si kupila?»
“U Albertiniju.”
“A gdje ti je Albertini?”
Gertraud, koja je odbila sekt, malo je ubrzala heklanje i u tom trenutku, duboko uzdahnuvši, progovorila onako, kao za sebe “Hm, cipele…” pa izgovorila puno glasnije: “Albertini ti je preko puta Edera. Onog što prodaje šerpe…lijepe, domaće šerpe!”
Tako nam je Gertraud, Germanima ni svekrva a kamoli majka, zadala temu večeri. Svekrve i šerpe. Ja sam negdje u sebi dodala ovoj temi i miljee. Kad smo se napokon našle napolju, ponavljale smo “šerpe, lijepe naše šerpe, domaće šerpe” i smijale se do suza. Tako dugo dok ja nisam poslije pola noći ostala sama sa suzama. Otključala sam vrata stana i tiho ušla. Već i kroz zamagljen pogled vidjelo se da u stanu živi mlada, moderna žena. U ormaru ni traga miljerčićima, ali nekoliko cipela, sve smještene u svoje kutije, u ormariću za kozmetiku tonik i mlijeko za skidanje šminke i noćna krema za lice.
Upravo sam ugasila svjetlo i krenula zijevajući u krevet s onom čudnom sjetom koja me podsjećala na miljerčiće i moju mamu i mamu moga muža, kad se ključ u bravi opet tiho okrenuo. U svjetlosti iz stubišta ugledala sam visoku priliku muškarca pravog držanja i skoro se prepala. Moj sin. I to mlađi. U sekundi sam se razbudila. Koliki je porastao?!
Već za ženidbu, a ja niti jednog miljea u kući. Cijelu noć sam u nekom čudnom košmaru, napola budna, sanjala kako su mi se djeca zaljubila i prose cure, a one frkću nosovima i govore kako im ne pada na pamet da se udaju za nekog čija mama ne umije bit’ svekrva.
Ujutro sam nenaspavana nazvala muža i probudila ga negdje u Italiji: “Slušaj me dobro, ok.? Sljedećih dana neću imati vremena ni za šta. I ne kuham, da znaš. Počet ću heklat’ i to Ljiljanom. I još nešto. Nazovi svoju mamu, čestitaj joj rođendan!”
“Ženo šta ti je? Mojoj je staroj rođendan tek u martu!”
“Ja, pa? Kako te nije stid da ti ja to moram napominjati? I još nešto – ako je još jednom nazoveš stara, ješćeš mi štapićima iz voka, da znaš.”
E, pa stvarno, kako može vlastitu majku zvati stara i još joj se ne sjetiti rođendana?! Da nismo vjenčani, sad bih spakirala kofere pa preko vrata. Blago onoj Germani, može otići kad god hoće. K’o kad je neudana.
Svekrve ili Milieus
Usprkos činjenici da je većina postojećih primjeraka jako otporna i spremna za borbu za opstanak, svekrve spadaju u ugroženu vrstu. One izumiru jer nedostaje korak, koji od sasvim obične, normalne žene, napravi svekrvu. Ljudi se naime sve rjeđe i sve kasnije žene.
Ja sam uspjela ujagmit’. U ono doba mi nije niti palo na pamet uraditi to ovako kako je danas ovdje na Zapadu moderno – jednostavno se samo useliti k njemu, rađati djecu, peglati, prati, kuhati, ostati dakle neudana i slobodna. Ne! Ja sam se vjenčala, time napravila od svog momka čo’eka, a sa čo’ekom sam dobila kompletan paket. U kojem je bila i svekrva.
Klasične svekrve, u koje spada moja, su žene koje su svoj radni vijek provodile kod kuće uz muževe i sinove, kuhale im po njihovom izboru a postojećoj tradiciji, peglale, prale pa proslijedile taj posao nama, svojim nevjestama, modernim i zaposlenim ženama, u početku mladim i zaljubljenim, da ne kažem ludim i slijepim.
Skoro jedinu slobodu mogle su uživati naše svekrve a njihove majke u svojim miljerčićima. Njih su mogle isheklati kojom su god mustrom htjele i porazastirati ih po kući gdje im je ćeif. Jedina dužnost njihovih muškaraca je bila da ne završe u ili na pogrešnom miljeu (što je bilo nemoguće jer je, naravno značilo malo pomaknuti barem jedan od tri miljerčića na trosjedu). Ti na trosjedu su bili najveći, najzanimljiviji i najviše smetali. Jedan u sredini ovalan i dva manja okrugla sa strane, isheklani, ako ona imalo drži do sebe “Tulipanom” i to onim srednje debelim, broj 15.
Za televizore, radije i za eventualno pod knjige Tulipan 15 nije bio dovoljno dobar. Tu je već bio potreban puno tanji, dakle Ljiljan i to 50-ka. Ih, što je to bilo?! Nježno i prozračno k’o pahuljica. Zahvaljujući takvom jednom miljerčiću moje majke, koja tad još nije bila ni svekrva niti neki heklajući fanatik, godinama nismo primjećivali na primjer da je Oliver Mlakar ćelav. Njega, dakle tv-milje, smjela je jedino mama pomjerati i to bi radila kad bi zgodni Mića Orlović bio na redu voditi kviz “Malo ja malo ti”. Inače je morao uvijek propisno visiti točno 5cm preko ekrana.
Kraj ovoj modnoj napasti je u našoj kući napravio krajem sedamdesetih tata. Skinuo je mamin najnoviji milje, koji je, po belaju bio nešto duži od prethodnog, bačenog na pranje i štirkanje i tako pokrio najbolji uppercut Mate Parlova na obrani titule svjetskog prvaka. Tata je Matin kasniji prestanak karijere pripisao maminom miljeu i spasio nas jednom jedinom sočnom psovkom (koju je, smijem se kladit’, za svaki slučaj pet puta ispovjedio) od svih sljedećih napasti poredanih po kredencima, ormarima, trosjedima i bijeloj tehnici.
Tako je moja mama nenadano, a zahvaljujući Mati Parlovu dobila izgovor pred svojim prijateljicama, oduševljenim heklačicama i posklanjala zauvijek miljee po kući. Mi smo, razdragani novostečenom slobodom, pošli na njihovo mjesto preko trosjeda prebacivati svoju odjeću, što je djelovalo šareno i kaotično, podsjećalo na različita godišnja doba u zavisnosti od boje prebačene odjeće. Osjećaj zime imali smo još samo kad bi na kauč bacili sa štrika skinutu bijelu posteljinu, koja bi tu čekala vrijeme za peglanje.
Poslije izvjesnog vremena ja sam se već prestala sjećati da sam miljee smatrala najvećom kućnom napašću nezaposlenih mama i počela sam promatrati pretjerivanje u nekim stanovima sa čudnom mješavinom podsmijeha ali i divljenja istovremeno.
Taj nedefinirani osjećaj se pretvorio ponovo u podsmjeh kad sam se udala i zatekla “sve zastrto”. Moja svekrva i njena prijateljica i uzor takmičile su se u disciplini ko će više i bolje heklati i maštovitije rasporediti heklanje po namještaju. Njena prijateljica bila je istovremeno majka kćeri koja se tajno priželjkivala kao nevjesta (bila vješta u rukama – što je zadivilo moju buduću svekrvu, a umjela je i kuhati što je zadivilo moga muža, na njegovu žalost, tek kad je isprobao kulinarsko umijeće svoje žene, tj. mene). Sve sami Ljiljan pedesetka, tanko i nježno k’o pahuljica, tako da je kuća izgledala prekrivena snijegom i odisala zimom i usred ljeta.
Na veliku žalost moje svekrve, ja nisam heklala niti sam pokazivala sklonost “zastiranju” i sličnim mogućnostima umjetničkog izražavanja po kući radom “u rukama”.
Zahvaljujući ratu na Balkanu ja sam nekoliko godina poslije udaje završila u miljeu europskih građana. Tako sam bar mislila.
Da će cijeli svijet postati jednog dana globalno selo a ne čaršija, pogotovo grad ili velegrad, a ja zajedno sa svim europskim građanima ostati seljanka, uvjerila sam se kad sam, kao izbjeglica stigla u Tirol i otkrila da i Germana, moja austrijska prijateljica, iako izuzetno moderno orijentirana i skroz neudana, ima pravu, pravcatu, klasičnu svekrvu.
Saznala sam to kada sam zajedno sa Marijom otišla oko osam navečer po Germanu da izađemo. Ona je, kako nam je ispričala, djecu namjeravala ostaviti kod mame svoga prijatelja i njihovog oca. Dakle: ulazimo Maria i ja u moderno uređeni stan u kojem je već na prvi pogled jasno da tu stanuje mlada, emancipirana i neudana europska žena. Igračke na sve strane, Play station već usijan, Germana skida viklere i prijeti svome trinaestogodišnjem sinu da će isključiti TV i sakriti kabel ako odmah ne prestane i istovremeno kusa štapićima neko kinesko jelo napravljeno u voku. Germanu smo već svi poznavali kao strasnu pristalicu kineske kuhinje. Prije desetak godina je počela posjećivati istočnjačke kulinarske tečajeve, a tri godine poslije je izbacila i posljednju šerpu iz kuće. Nju je poklonila meni kad sam ispričala da mi je muž dao do znanja da će u kući trpjeti samo bosansku kuhinju. Tako sam ja njenu šerpu proglasila šerpom za knedle i ubacila među lonce za grah i sarmu, a Germana poslagala nekoliko vokova različitih veličina i kuhala, i to jako ukusno i zdravo, isključivo u njima.
U naslonjaču pod prozorom sjedila je dobrodržeća žena šezdesetih godina i heklala.
“Mama, da te upoznam ovo su moje kolegice Maria i Katarina.” Ja nisam uspjela ni pomisliti kako je ipak angažirala svoju mamu, kad je ona produžila: “Katarina, Maria, ovo je Gertraud, Hermannova mama!”
Umalo se nisam onesvijestila! Ona svoju svekrvu zove mama! Još joj i nije svekrva?! Još rođena na zapadu i naprednija od mene, čistokrvne Balkanke, za bar pedeset godina! O, jadna sam ti, ovo globaliziranje svijeta nije dobro! Stvarno ćemo se svi poseljačit’.
Gertraud nam je mrtva, hladna klimnula glavom, heklala dalje svoj miljerčić, a ja pogađala da l’ je Ljiljan ili’ Tulipan, dok me nije Germana prekinula u razmišljanju diveći se mojim cipelama. Te jeseni vrlo moderne, sa visokom petom, tumbaste, zelene. Tako smo mi razvezale priču o cipelama, Germana dovikivala svoje komentare iz raznih dijelova stana skačući preko razbacanih igračaka i postavljajući stol za tzv. prijatelja, tj. Hermanna koji se upravo probudio i treba još na brzinu jesti pred noćnu smjenu i njen izlazak, a njihova mama nesmetano dalje heklala i u jednom momentu ustala, pa skoro dovršeni miljerčić razastrla po naslonu fotelje u kojoj je sjedila, prešla pažljivo nekoliko puta dlanom preko njega zatežući ga. Dok ga je gledala zadivljeno i zaljubljeno, ja sam konstatirala – “Ljiljan” garant, na glas izgovorila “Lijepo”, iznenađena sjetom, koja mi se pošla širiti iz stomaka.
Gertraud se vratila u naslonjač, nastavila heklati pogledajući povremeno ispod oka svoga sina. Sa negodovanjem, dakako. On je, već ustajući od stola, žurno jeo štapićima rižu i vadio još jedan zalogaj curry voća što se krčkalo nad plamenom svijeće u voku. Obučena za izlazak, četkajući kosu izašla je Germana iz kupatila, sagela se i puhnula u svijeću, te sklanjala jelo sa stola još držeći u jednoj ruci četku za kosu.
Petnaest minuta poslije toga Hermann je poljubio mamu i djecu u obraz, a onda i Germana njega na vratima, a kad je, vraćajući se u dnevnu sobu, postala svjesna toga da četku još uvijek nosa, tiho je opsovala, ubacila je u tašnu na stolici, a zatim nam nalila po čašu sekta i sjela da nazdravimo «Ma, da se vratimo mi tvojim cipelama; gdje si kupila?»
“U Albertiniju.”
“A gdje ti je Albertini?”
Gertraud, koja je odbila sekt, malo je ubrzala heklanje i u tom trenutku, duboko uzdahnuvši, progovorila onako, kao za sebe “Hm, cipele…” pa izgovorila puno glasnije: “Albertini ti je preko puta Edera. Onog što prodaje šerpe…lijepe, domaće šerpe!”
Tako nam je Gertraud, Germanima ni svekrva a kamoli majka, zadala temu večeri. Svekrve i šerpe. Ja sam negdje u sebi dodala ovoj temi i miljee. Kad smo se napokon našle napolju, ponavljale smo “šerpe, lijepe naše šerpe, domaće šerpe” i smijale se do suza. Tako dugo dok ja nisam poslije pola noći ostala sama sa suzama. Otključala sam vrata stana i tiho ušla. Već i kroz zamagljen pogled vidjelo se da u stanu živi mlada, moderna žena. U ormaru ni traga miljerčićima, ali nekoliko cipela, sve smještene u svoje kutije, u ormariću za kozmetiku tonik i mlijeko za skidanje šminke i noćna krema za lice.
Upravo sam ugasila svjetlo i krenula zijevajući u krevet s onom čudnom sjetom koja me podsjećala na miljerčiće i moju mamu i mamu moga muža, kad se ključ u bravi opet tiho okrenuo. U svjetlosti iz stubišta ugledala sam visoku priliku muškarca pravog držanja i skoro se prepala. Moj sin. I to mlađi. U sekundi sam se razbudila. Koliki je porastao?!
Već za ženidbu, a ja niti jednog miljea u kući. Cijelu noć sam u nekom čudnom košmaru, napola budna, sanjala kako su mi se djeca zaljubila i prose cure, a one frkću nosovima i govore kako im ne pada na pamet da se udaju za nekog čija mama ne umije bit’ svekrva.
Ujutro sam nenaspavana nazvala muža i probudila ga negdje u Italiji: “Slušaj me dobro, ok.? Sljedećih dana neću imati vremena ni za šta. I ne kuham, da znaš. Počet ću heklat’ i to Ljiljanom. I još nešto. Nazovi svoju mamu, čestitaj joj rođendan!”
“Ženo šta ti je? Mojoj je staroj rođendan tek u martu!”
“Ja, pa? Kako te nije stid da ti ja to moram napominjati? I još nešto – ako je još jednom nazoveš stara, ješćeš mi štapićima iz voka, da znaš.”
E, pa stvarno, kako može vlastitu majku zvati stara i još joj se ne sjetiti rođendana?! Da nismo vjenčani, sad bih spakirala kofere pa preko vrata. Blago onoj Germani, može otići kad god hoće. K’o kad je neudana.