Jaroslav Hašek, novinar, humoristički pisac i zlopatnik, imao je ideju o ratnoj epopeji u šest knjiga, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u vrijeme svjetskog i građanskog rata kod nas i u Rusiji”. Uspio je napisati četiri knjige, i tad ga je stigao smrtni čas. Kao predložak za glavnog junaka piscu je poslužio njegov ratni drug, sitni obrtnik iz Praga, s kojim se susreo u ruskom zarobljeništvu, a onda su zajedno bili u čehoslovačkim dobrovoljačkim odredima, gdje su služili u istoj pukovniji. Čovjek se i u stvarnosti zvao Josef Švejk, a kako je, za razliku od Hašeka, i poživio prosječan ljudski vijek, rođen 1892, umro je 1956, doživio je vlastitu romanesknu slavu.
“Doživljaji dobrog vojnika Švejka” jedna su od posljednjih knjiga u povijesti, ako ne i posljednja, koja tek s ilustracijama uz tekst čini kanoniziranu cjelinu. Švejka je, prema Hašekovom liku, crtao Josef Lada, praški karikaturist i ilustrator, a prema njegovom su crtežu nastale bezbrojne figurice i suveniri. Njima je Švejk za davnih dana socijalizma proslavio Prag i Čehoslovačku.
Roman počinje kao i Kratko dvadeseto stoljeće, atentatom u Sarajevu. U prvim rečenicama, koje čitatelj reproducira po sjećanju, kućna sluškinja, gospođa Miler, govori: i tako, ubiše nam Ferdinanda, a Švejk je pita kojega Ferdinanda, znam ja dvojicu Ferdinanda, jedan je bio sluga kod apotekara Pruše i tamo je greškom popio bočicu pomade za kosu, a drugi je Ferdinand radio kao sakupljač psećih govanca. Nakon toga slijedi nekoliko stotina stranica, smiješnih, potresnih i genijalnih, na kojima je priča o ratu i o revoluciji, o Austro-Ugarskoj i Europi ispričana na takav način da čitatelj teško može obuzdati svoje lično uvjerenje kako se radi o najboljoj ratnoj knjizi svjetskih književnosti dvadesetoga vijeka. U našim jezicima više je puta prevođena: kanonski hrvatski prijevod načinio je profesor Ljudevit Jonke, genijalno pomaknuti srpski sastavio je pjesnik Stanislav Vinaver, a za najnovijih vremena Švejka je kajkavizirala romanospisateljica Nada Gašić.
Na početku rata Švejk juri po Pragu u invalidskim kolicima, i poziva muškadiju da se javi u ratne dragovoljce. Najprije čini sve da izbjegne uniformu i da ga pri novačenju proglase ludim, a onda kao da se u trenutku preobrazi, pa zahtijeva da ga proglase sposobnim i pošalju ga tamo gdje se gine. Obuzima ga, kako to Hašek genijalno formulira, “egzaltacija mušeništva”.
Je li Švejk budala? Takvo pitanje mogao bi postaviti samo netko tko već jest dokazana budala. Sve što on radi i govori savršeno je razuman odgovor na naloge i diktate nerazumnog vremena. On postupa s nepogrešivim instinktom velikog najvjestitelja povijesti i proroka svih užasa dvadesetog stoljeća. Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje. Švejk je univerzalni Europljanin, u vrijeme Velikog rata kao i danas.
A na stanici u Budimpešti već mjesecima stoji zaustavljen i zaboravljen jedan vojni transport. Okolo se vrzmaju vojnici Bosanske regimente. Oni užasno psuju. U tom trenutku, u toj bosanskoj psovci, nas dvojica smo se sreli u fikciji. Imaginarni Švejk i imaginarni ja.
Švejk
Imaginarni prijatelj/24
Jaroslav Hašek, novinar, humoristički pisac i zlopatnik, imao je ideju o ratnoj epopeji u šest knjiga, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u vrijeme svjetskog i građanskog rata kod nas i u Rusiji”. Uspio je napisati četiri knjige, i tad ga je stigao smrtni čas. Kao predložak za glavnog junaka piscu je poslužio njegov ratni drug, sitni obrtnik iz Praga, s kojim se susreo u ruskom zarobljeništvu, a onda su zajedno bili u čehoslovačkim dobrovoljačkim odredima, gdje su služili u istoj pukovniji. Čovjek se i u stvarnosti zvao Josef Švejk, a kako je, za razliku od Hašeka, i poživio prosječan ljudski vijek, rođen 1892, umro je 1956, doživio je vlastitu romanesknu slavu.
“Doživljaji dobrog vojnika Švejka” jedna su od posljednjih knjiga u povijesti, ako ne i posljednja, koja tek s ilustracijama uz tekst čini kanoniziranu cjelinu. Švejka je, prema Hašekovom liku, crtao Josef Lada, praški karikaturist i ilustrator, a prema njegovom su crtežu nastale bezbrojne figurice i suveniri. Njima je Švejk za davnih dana socijalizma proslavio Prag i Čehoslovačku.
Roman počinje kao i Kratko dvadeseto stoljeće, atentatom u Sarajevu. U prvim rečenicama, koje čitatelj reproducira po sjećanju, kućna sluškinja, gospođa Miler, govori: i tako, ubiše nam Ferdinanda, a Švejk je pita kojega Ferdinanda, znam ja dvojicu Ferdinanda, jedan je bio sluga kod apotekara Pruše i tamo je greškom popio bočicu pomade za kosu, a drugi je Ferdinand radio kao sakupljač psećih govanca. Nakon toga slijedi nekoliko stotina stranica, smiješnih, potresnih i genijalnih, na kojima je priča o ratu i o revoluciji, o Austro-Ugarskoj i Europi ispričana na takav način da čitatelj teško može obuzdati svoje lično uvjerenje kako se radi o najboljoj ratnoj knjizi svjetskih književnosti dvadesetoga vijeka. U našim jezicima više je puta prevođena: kanonski hrvatski prijevod načinio je profesor Ljudevit Jonke, genijalno pomaknuti srpski sastavio je pjesnik Stanislav Vinaver, a za najnovijih vremena Švejka je kajkavizirala romanospisateljica Nada Gašić.
Na početku rata Švejk juri po Pragu u invalidskim kolicima, i poziva muškadiju da se javi u ratne dragovoljce. Najprije čini sve da izbjegne uniformu i da ga pri novačenju proglase ludim, a onda kao da se u trenutku preobrazi, pa zahtijeva da ga proglase sposobnim i pošalju ga tamo gdje se gine. Obuzima ga, kako to Hašek genijalno formulira, “egzaltacija mušeništva”.
Je li Švejk budala? Takvo pitanje mogao bi postaviti samo netko tko već jest dokazana budala. Sve što on radi i govori savršeno je razuman odgovor na naloge i diktate nerazumnog vremena. On postupa s nepogrešivim instinktom velikog najvjestitelja povijesti i proroka svih užasa dvadesetog stoljeća. Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje. Švejk je univerzalni Europljanin, u vrijeme Velikog rata kao i danas.
A na stanici u Budimpešti već mjesecima stoji zaustavljen i zaboravljen jedan vojni transport. Okolo se vrzmaju vojnici Bosanske regimente. Oni užasno psuju. U tom trenutku, u toj bosanskoj psovci, nas dvojica smo se sreli u fikciji. Imaginarni Švejk i imaginarni ja.