Ico Voljevica, slavni zagrebački karikaturist, novinar koji je od svih najduže u jednim novinama držao svoju rubriku. Bilo je to u Večernjaku, odakle je na kraju i potjeran, je li zato što ga je pregazilo vrijeme ili zato što im se, nakon šezdeset godina njegova zagrepčanstva, nije sviđala Icina rasno-zavičajna anamneza, to više i nije važno, tek činjenica je kako je u tim istim novinama ovih dana dočekao pristojan nekrolog i kako ga je pisala osoba koja je, inače, sklona takve anamneze postavljati i ljude na osnovu njih diskvalificirati. Ali eto, kako već biva, to u Voljevičinom slučaju nije činila, pa je mrtav zaslužio svaku počast na stranicama Večernjega lista i pravo od te večernjakovke da mirno mrtvuje tamo gdje mu živome nisu dali mira.
S blagim i bezazlenim hipokoristikom Ico, koji će ga kadikad u Zagrebu štititi upravo od takvih kakva je spomenuta dama, Ismet Voljevica doselio se tridesetih iz Mostara u Sarajevo, gdje je pohađao slavnu Prvu gimnaziju. Išao je u razred s mojim ujakom Mladenom, a maturirali su onoga proljeća kada je silna njemačka vojska nadirala kroz ruske i ukrajinske ravnice, hvatajući Staljingrad u svoj smrtonosni zagrljaj.
U to tipično doba hrvatskoga optimizma, što se prostirao sve do Drine, njih su dvojica bili dobri drugovi, iako je Mladen bio bolji đak pa se mislilo da će od njega biti nešto veliko u životu, dok je Ico lijepo crtao. Jednom ga je Mladen doveo u direkciju Hrvatskih državnih željeznica, k svome ocu, mome djedu Franji, a Ico je na poleđini “prometne primjedbe”, u samo nekoliko minuta, onako šale radi, olovkom nacrtao njegov portret. Nepunu godinu kasnije jedan će od dječaka, kao unuk etničkog Nijemca, biti mobiliziran u Hitlerovu vojsku, dok će drugi dobiti posao crtača reklamnih plakata u kinu Dubrovnik. Nakon nekoliko mjeseci prvi će već biti mrtav. Drugome je njegov talent, možda, spasio glavu.
Malo što ostalo je u našoj kući sačuvano od tog vremena. Mladenova majka, a moja baka, uništila je skoro sve njegove fotografije, školske svjedodžbe, domaće zadaće. Jedna od rijetkih stvari koje su ostale, a da su povezane s njim, bio je taj Icin crtež. Valjda joj je djelovao šaljivo, nije je ničim podsjećao na njezin neprebol, pa se godinama, sve do mojih vremena, povlačio po ladicama i po drvenoj kutiji s plaćenim računima, štednim knjižicama i školskim zdravstvenim uvjerenjima.
Mogli su ga u ovih šezdesetak godina stoput zagubiti ili slučajno, pri seljenjima ili krečenju stana, baciti u smeće, ali, eto, nisu. Grafit od olovke s vremenom se osipao s masnog i nepodesnog papira, crtež je blijedio, ali Franjino je lice ostalo prepoznatljivo. Ico je oca svog školskog druga portretirao s predimenzioniranim ušima i visoko uzvinutih obrva, kako s naočalama na nosu nešto čita. Da je bio drukčiji čovjek, mogao se Franjo i naljutiti zbog te karikature. Mladi je umjetnik riskirao, i eto, očito je da mu se rizik isplatio. Šezdeset šest godina kasnije, u drvenom pozlaćenom okviru, ostakljen s obje strane, tako da se može čitati i “prometna primjedba” Hrvatskih državnih željeznica, taj crtež visi iznad moga radnog stola. Osim što je od neprocjenjive sentimentalne vrijednosti, ova je sličica dokument jednoga vremena, njegove estetike i pogleda na svijet tog izgubljenog naraštaja kojemu je pripadao moj ujak. Sve se to vidi na Icinom crtežu, jer je on doista u tom času bio umjetnik.
Poslije rata došao je u Zagreb da studira arhitekturu. Zatim je postao slavni karikaturist i nikada se nije vratio u Bosnu i Hercegovinu. Jedna zagrebačka novinska epoha ostala je obilježena njegovim jednostavnim, sasvim shematiziranim i stiliziranim crtežom. Najčešće na bezazlen način, izbjegavajući da se bode s rogatima, Voljevica je crtao svoga Grgu, katkad tipičnoga socijalističkog birokrata, katkad žrtvu te birokracije. Osim što su ga skoro svakodnevno, punih pedeset godina, novinski čitatelji doživljavali kao dio svoje stvarnosti, Grga je bio i nekakav ideološki amblem. Dobra novinska karikatura je poput meteorološkog izvještaja u novinama: na njoj se iščitavaju granice slobode unutar jednoga društva, njegove ideološke opsesije i zabrane. Po Voljevičinim se karikaturama, dok ih gledamo s desetljećima odmaka, može znati kako je kada bilo i kakvo je kada bilo mišljenje većine.
Ime Ismet na arapskome znači zaštićeni. Lijepo je pristajalo ovome čovjeku, nosio ga je s ponosom, iako ga je bezazleno – Ico više proslavilo. Imao je tipičnu hercegovačku fizionomiju, fino isklesano lice, malo prenaglašene donje čeljusti. Kao što to biva kod velikih karikaturista, njegov je Grga i fizički nalikovao na njega. Iako u ovome gradu nema od koga dobiti svoju ulicu, štošta će u našim dušama i sjećanjima nositi ime Ice Voljevice.
Sve ulice Ice Voljevice
Objavljeno 4.11.2008. u Jutarnjem listu
Ico Voljevica, slavni zagrebački karikaturist, novinar koji je od svih najduže u jednim novinama držao svoju rubriku. Bilo je to u Večernjaku, odakle je na kraju i potjeran, je li zato što ga je pregazilo vrijeme ili zato što im se, nakon šezdeset godina njegova zagrepčanstva, nije sviđala Icina rasno-zavičajna anamneza, to više i nije važno, tek činjenica je kako je u tim istim novinama ovih dana dočekao pristojan nekrolog i kako ga je pisala osoba koja je, inače, sklona takve anamneze postavljati i ljude na osnovu njih diskvalificirati. Ali eto, kako već biva, to u Voljevičinom slučaju nije činila, pa je mrtav zaslužio svaku počast na stranicama Večernjega lista i pravo od te večernjakovke da mirno mrtvuje tamo gdje mu živome nisu dali mira.
S blagim i bezazlenim hipokoristikom Ico, koji će ga kadikad u Zagrebu štititi upravo od takvih kakva je spomenuta dama, Ismet Voljevica doselio se tridesetih iz Mostara u Sarajevo, gdje je pohađao slavnu Prvu gimnaziju. Išao je u razred s mojim ujakom Mladenom, a maturirali su onoga proljeća kada je silna njemačka vojska nadirala kroz ruske i ukrajinske ravnice, hvatajući Staljingrad u svoj smrtonosni zagrljaj.
U to tipično doba hrvatskoga optimizma, što se prostirao sve do Drine, njih su dvojica bili dobri drugovi, iako je Mladen bio bolji đak pa se mislilo da će od njega biti nešto veliko u životu, dok je Ico lijepo crtao. Jednom ga je Mladen doveo u direkciju Hrvatskih državnih željeznica, k svome ocu, mome djedu Franji, a Ico je na poleđini “prometne primjedbe”, u samo nekoliko minuta, onako šale radi, olovkom nacrtao njegov portret. Nepunu godinu kasnije jedan će od dječaka, kao unuk etničkog Nijemca, biti mobiliziran u Hitlerovu vojsku, dok će drugi dobiti posao crtača reklamnih plakata u kinu Dubrovnik. Nakon nekoliko mjeseci prvi će već biti mrtav. Drugome je njegov talent, možda, spasio glavu.
Malo što ostalo je u našoj kući sačuvano od tog vremena. Mladenova majka, a moja baka, uništila je skoro sve njegove fotografije, školske svjedodžbe, domaće zadaće. Jedna od rijetkih stvari koje su ostale, a da su povezane s njim, bio je taj Icin crtež. Valjda joj je djelovao šaljivo, nije je ničim podsjećao na njezin neprebol, pa se godinama, sve do mojih vremena, povlačio po ladicama i po drvenoj kutiji s plaćenim računima, štednim knjižicama i školskim zdravstvenim uvjerenjima.
Mogli su ga u ovih šezdesetak godina stoput zagubiti ili slučajno, pri seljenjima ili krečenju stana, baciti u smeće, ali, eto, nisu. Grafit od olovke s vremenom se osipao s masnog i nepodesnog papira, crtež je blijedio, ali Franjino je lice ostalo prepoznatljivo. Ico je oca svog školskog druga portretirao s predimenzioniranim ušima i visoko uzvinutih obrva, kako s naočalama na nosu nešto čita. Da je bio drukčiji čovjek, mogao se Franjo i naljutiti zbog te karikature. Mladi je umjetnik riskirao, i eto, očito je da mu se rizik isplatio. Šezdeset šest godina kasnije, u drvenom pozlaćenom okviru, ostakljen s obje strane, tako da se može čitati i “prometna primjedba” Hrvatskih državnih željeznica, taj crtež visi iznad moga radnog stola. Osim što je od neprocjenjive sentimentalne vrijednosti, ova je sličica dokument jednoga vremena, njegove estetike i pogleda na svijet tog izgubljenog naraštaja kojemu je pripadao moj ujak. Sve se to vidi na Icinom crtežu, jer je on doista u tom času bio umjetnik.
Poslije rata došao je u Zagreb da studira arhitekturu. Zatim je postao slavni karikaturist i nikada se nije vratio u Bosnu i Hercegovinu. Jedna zagrebačka novinska epoha ostala je obilježena njegovim jednostavnim, sasvim shematiziranim i stiliziranim crtežom. Najčešće na bezazlen način, izbjegavajući da se bode s rogatima, Voljevica je crtao svoga Grgu, katkad tipičnoga socijalističkog birokrata, katkad žrtvu te birokracije. Osim što su ga skoro svakodnevno, punih pedeset godina, novinski čitatelji doživljavali kao dio svoje stvarnosti, Grga je bio i nekakav ideološki amblem. Dobra novinska karikatura je poput meteorološkog izvještaja u novinama: na njoj se iščitavaju granice slobode unutar jednoga društva, njegove ideološke opsesije i zabrane. Po Voljevičinim se karikaturama, dok ih gledamo s desetljećima odmaka, može znati kako je kada bilo i kakvo je kada bilo mišljenje većine.
Ime Ismet na arapskome znači zaštićeni. Lijepo je pristajalo ovome čovjeku, nosio ga je s ponosom, iako ga je bezazleno – Ico više proslavilo. Imao je tipičnu hercegovačku fizionomiju, fino isklesano lice, malo prenaglašene donje čeljusti. Kao što to biva kod velikih karikaturista, njegov je Grga i fizički nalikovao na njega. Iako u ovome gradu nema od koga dobiti svoju ulicu, štošta će u našim dušama i sjećanjima nositi ime Ice Voljevice.