Svakoga jutra internet me provede ratištima na Zemlji.
Prođem njezinim državama i gradovima kao kroz
razrušenu kuću. Svakoga jutra teroristi i fanatici svih vrsta
ostavljaju iza sebe svježe tragove svoje mržnje i
svog nihilizma. Nestaju iza njih antički spomenici
i građevine. Svakoga jutra dim mi štipa oči,
vatra prži srce. Hladi se polomljena građa,
smrdi barut. Pratim obitelji sa zavežljajima,
s djecom i starcima na putu. Oči preplašene
djevojčice uperene su i u mene. U koloni nestaju
njezini obrazi uprljani suzama. Svakoga jutra pitam se
kamo će ti izgubljeni ljudi prognani iz svojih kuća?
Svakoga jutra moje misli odlutaju trogodišnjem dječaku
Aylanu s licem zaronjenim u pijesak na plaži,
valovima izbačenom iz mora na obalu turskoga
Bodruma. Gledaju me njegove nožice u tenisicima,
potom mi se smije grohotom u društvu brata Galipa
i velikog lutka medvjedića koji ih dijeli. Utopili se
zajedno s majkom Rehan, prerano s njom preselili
na neko nepoznato mirnije mjesto.
Utopili se ili spasili u odnosu na preživjelog oca Abdullaha
koji radoznalcima stalno ponavlja da su
mu i žena i djeca mrtvi. Utopili se ili spasili se,
pitam se svakoga jutra.
Svakoga jutra drama te mrtve obitelji miješa se s bezbroj
drama živih a bezimenih. Jezik je svih tih drama
kao val mora koji je na plažu izbacio sićušno tijelo Aylana.
Na jezik ubojice nikako da se naviknem, odbijaju ga
i mozak i srce. Odbijaju i jezik žilet-žice iza koje me
svakoga jutra mjesecima dočekuju lica djece,
čije su ruke ispružene prema volonterima, ali i prema
meni. Kako da ih oslobodim te žilet-žice? Kako da se u sebi
pomirim s tim jezikom šatora, blata, promrzlina,
prljavštine, rata koji ne prestaje?
Svakoga jutra, baš svakoga jutra ponavljam pitanje isto:
gdje će ta lica bezimenih i izgubljenih pronaći
svoje nove domove, u kojima će se najesti, okupati,
obući, zagrijati? Ima li Europa kojoj hrle
kao prema majci
u svom srcu mjesta za sve njih? Hoće li ona ikad naučiti
jezik njihove patnje, hoće li oni ikad prihvatiti jezik
njezine izgubljenosti u svim njihovim dramama?
Svakoga jutra nakon tog susreta sa zbiljom našega planeta,
u sebi ponavljam jednako: život je u kući našega planeta
sve nesigurniji. U njoj se rane svakoga jutra množe,
a zacjeljuju vrlo sporo. Previše je već razrušena
naša kuća Zemlja. Gorak doručak dočeka me u njoj
baš svakoga jutra.
Svakoga jutra
Svakoga jutra internet me provede ratištima na Zemlji.
Prođem njezinim državama i gradovima kao kroz
razrušenu kuću. Svakoga jutra teroristi i fanatici svih vrsta
ostavljaju iza sebe svježe tragove svoje mržnje i
svog nihilizma. Nestaju iza njih antički spomenici
i građevine. Svakoga jutra dim mi štipa oči,
vatra prži srce. Hladi se polomljena građa,
smrdi barut. Pratim obitelji sa zavežljajima,
s djecom i starcima na putu. Oči preplašene
djevojčice uperene su i u mene. U koloni nestaju
njezini obrazi uprljani suzama. Svakoga jutra pitam se
kamo će ti izgubljeni ljudi prognani iz svojih kuća?
Svakoga jutra moje misli odlutaju trogodišnjem dječaku
Aylanu s licem zaronjenim u pijesak na plaži,
valovima izbačenom iz mora na obalu turskoga
Bodruma. Gledaju me njegove nožice u tenisicima,
potom mi se smije grohotom u društvu brata Galipa
i velikog lutka medvjedića koji ih dijeli. Utopili se
zajedno s majkom Rehan, prerano s njom preselili
na neko nepoznato mirnije mjesto.
Utopili se ili spasili u odnosu na preživjelog oca Abdullaha
koji radoznalcima stalno ponavlja da su
mu i žena i djeca mrtvi. Utopili se ili spasili se,
pitam se svakoga jutra.
Svakoga jutra drama te mrtve obitelji miješa se s bezbroj
drama živih a bezimenih. Jezik je svih tih drama
kao val mora koji je na plažu izbacio sićušno tijelo Aylana.
Na jezik ubojice nikako da se naviknem, odbijaju ga
i mozak i srce. Odbijaju i jezik žilet-žice iza koje me
svakoga jutra mjesecima dočekuju lica djece,
čije su ruke ispružene prema volonterima, ali i prema
meni. Kako da ih oslobodim te žilet-žice? Kako da se u sebi
pomirim s tim jezikom šatora, blata, promrzlina,
prljavštine, rata koji ne prestaje?
Svakoga jutra, baš svakoga jutra ponavljam pitanje isto:
gdje će ta lica bezimenih i izgubljenih pronaći
svoje nove domove, u kojima će se najesti, okupati,
obući, zagrijati? Ima li Europa kojoj hrle
kao prema majci
u svom srcu mjesta za sve njih? Hoće li ona ikad naučiti
jezik njihove patnje, hoće li oni ikad prihvatiti jezik
njezine izgubljenosti u svim njihovim dramama?
Svakoga jutra nakon tog susreta sa zbiljom našega planeta,
u sebi ponavljam jednako: život je u kući našega planeta
sve nesigurniji. U njoj se rane svakoga jutra množe,
a zacjeljuju vrlo sporo. Previše je već razrušena
naša kuća Zemlja. Gorak doručak dočeka me u njoj
baš svakoga jutra.