Jutros sam svratio do kafane. Sjedim do staklenog zida, gledam parking na kojem se zaustavljaju auti, iz njih izlaze vozači, ulaze u kafanu. Uglavnom Afrikanci. Maroko. Alžir. A sad se na vratima pojavio bijeli, sredovječni muškarac, pogledao je lijevo, pa desno, i bilo je u tom gledanju neke oholosti. Gledam ga, i pomislim: James Joyce!
Stvarno, isti Joyce. Prošao je kroz cijelu prostoriju i stao u red za kafu. Potom je zvonio telefon, i sljedećih desetak minuta razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva, a on je zvao da kaže kako je umro Nedžad Ibrišimović, i da su mu jučer klanjali dženazu u haremu Begove džamije. Na spomen Begove džamije pomislio sam na knjigu Bog si ove hefte. Ako dobro pamtim, već na prvoj stranici Ibrišimović opisuje kako u haremu džamije, ranih sedamdesetih, baš tamo gdje obično leže tabuti, sjedi sa lijepom Vlastom Knezović. To da je na istom mjestu jednom sjedio mlad i zaljubljen, a jučer ležao u tabutu, odjednom se usred telefonskog razgovora javilo kao živa i prilično uznemirujuća slika vremena. A kad sam završio razgovor, vidim, Joyce sjedi za susjednim stolom, i gleda u mene. Potom se obratio s pitanjem: na kojem sam to jeziku upravo govorio? Odgovorim, uvjeren da će se ovdje zapodjenuti ozbiljan kafanski razgovor, ali on klimne glavom, okrene se staklenom zidu i nastavi gledati na parking na kojem se upravo zaustavio žuti taksi. I više mi se neće obratiti, niti će ičim dati do znanja da je svjestan moga prisustva. A meni je odjednom trebao sagovornik, neko ko bi me sasvim razumio kad mu kažem da je umro Nedžad Ibrišimović, i da je na svijetu postojala mlada Vlasta Knezović, i da su njih dvoje jednom u haremu Begove džamije čekali da neki zlatar ili srebrnar na njenom prstenu zaletuje malu zmiju.
Svakodnevni Joyce
Jutros sam svratio do kafane. Sjedim do staklenog zida, gledam parking na kojem se zaustavljaju auti, iz njih izlaze vozači, ulaze u kafanu. Uglavnom Afrikanci. Maroko. Alžir. A sad se na vratima pojavio bijeli, sredovječni muškarac, pogledao je lijevo, pa desno, i bilo je u tom gledanju neke oholosti. Gledam ga, i pomislim: James Joyce!
Stvarno, isti Joyce. Prošao je kroz cijelu prostoriju i stao u red za kafu. Potom je zvonio telefon, i sljedećih desetak minuta razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva, a on je zvao da kaže kako je umro Nedžad Ibrišimović, i da su mu jučer klanjali dženazu u haremu Begove džamije. Na spomen Begove džamije pomislio sam na knjigu Bog si ove hefte. Ako dobro pamtim, već na prvoj stranici Ibrišimović opisuje kako u haremu džamije, ranih sedamdesetih, baš tamo gdje obično leže tabuti, sjedi sa lijepom Vlastom Knezović. To da je na istom mjestu jednom sjedio mlad i zaljubljen, a jučer ležao u tabutu, odjednom se usred telefonskog razgovora javilo kao živa i prilično uznemirujuća slika vremena. A kad sam završio razgovor, vidim, Joyce sjedi za susjednim stolom, i gleda u mene. Potom se obratio s pitanjem: na kojem sam to jeziku upravo govorio? Odgovorim, uvjeren da će se ovdje zapodjenuti ozbiljan kafanski razgovor, ali on klimne glavom, okrene se staklenom zidu i nastavi gledati na parking na kojem se upravo zaustavio žuti taksi. I više mi se neće obratiti, niti će ičim dati do znanja da je svjestan moga prisustva. A meni je odjednom trebao sagovornik, neko ko bi me sasvim razumio kad mu kažem da je umro Nedžad Ibrišimović, i da je na svijetu postojala mlada Vlasta Knezović, i da su njih dvoje jednom u haremu Begove džamije čekali da neki zlatar ili srebrnar na njenom prstenu zaletuje malu zmiju.
www.semezdin.com