Svaka generacija ima svog najboljeg igrača svih vremena. Sljedeći je Europljanin!

Nogomet, kao i teatar, traje u vječnoj sadašnjosti. Teatar postoji samo u času u kojem se zbiva, snimljena predstava nikad nije kazalište, nego je puka, gotovo administrativna informacija o kazališnoj predstavi. To je zato što teatar zavazda računa sa živom čeljadi u publici, i s odnosom koji ta čeljad uspostavlja sa živim glumcima na sceni. Bez toga ne može, i nikad neće biti izmišljen i izmaštan teatar koji bi trajao duže od trenutka u kojem se predstava zbiva. S nogometom je druga stvar, nogomet je igra čiji je smisao sadržan u konačnom rezultatu. Dramaturgija utakmice naknadno se razvija u gledateljevoj glavi, tako što se sklapa prema konačnom rezultatu. Ono što je do tog rezultata dovelo najčešće, ustvari kod svih doista dobrih i zanimljivih utakmica, moglo je igru odvesti u još nekoliko drugih, često i suprotnih pravaca. Nogometnu utakmicu kojoj unaprijed znamo rezultat ne gledamo kao utakmicu, nego kao puku, gotovo administrativnu informaciju o utakmici. U snimljenoj utakmici gledatelj vrlo često nije u stanju vidjeti ono najvažnije i najljepše u igri. Osim toga, obično se ni ne gledaju snimci cijelih utakmica, nego samo sažeci. U sažecima života i nogometa moći će stati sve što je doista bilo dramatično, ali iz tih sažetaka neće se saznati ni kako smo živjeli, ni kako smo igrali.

Upravo iz toga među odistinskom kazališnom i nogometnom publikom postoji takva strast za sjećanjima i uspomenama. Ono što će biti zaboravljeno, nadomjestit će legendarna pripovijest. Otud toliki glumački junaci, koje nismo imali priliku vidjeti na pozornici, otud veliki igrači iz mladosti naših djedova i očeva, koji bijahu bolji od svakoga ovog današnjeg nogometaša. Ali, istovremeno, otud, iz te vječne teatarske i nogometne sadašnjosti, nastaje potreba da svaka nova generacija u nekom novom vidi onoga najboljeg svih vremena.

Otkad pamtim nogometnu igru, ili otkad pamtim ono što su mi govorili bližnji koji su pamtili, najbolji nogometaš svih vremena bio je Ferenc Puskás, za generacije mojih djeda ili oca, Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé, za generaciju koja je uslijedila za njima, Johan Cruijff, za generaciju s kojom sam počeo gledati nogomet, Diego Armando Maradona, za naraštaj iz osamdesetih, te Lionel Messi, za nogometni trenutak koji je potrajao proteklih petnaestak godina. I svaki od tih najboljih svih vremena imao je u svom pokoljenju po jednog, ili čak po dvojicu antagonista, onih za koje bi se u raspravi ustvrdilo da su bolji od njega. Na kraju svi oni su, u određenom ritmu, karakterističnom za povijest, nogometnu, ali i kulturnu, polako od najboljeg svih vremena postajali junaci jučerašnjeg svijeta, kanonizirani klasici i velikani, koje će na površini naših sjećanja održavati samo još poneka anegdota. Ali pedesetak godina kasnije neće već biti nikoga tko bi rekao da je Ferenc Puskás najbolji nogometaš svih vremena. Premda je to, možda, bio! Ali to bi mogao znati samo onaj tko bi živio jako dugo, i kome bi sav život trajao u sadašnjosti. Taj bi, međutim, morao biti neki bog, jer ljudima nije dano da žive tako.

Večeras smo, u utakmici osmine finala Svjetskog prvenstva u Kataru, koja se odigrala između Francuske i Poljske, gledali mladića koji je, vjerujem, sljedeći najbolji svih vremena. U tome ga mogu omesti samo dvije stvari: neki neočekivan preokret u općoj i nogometnoj povijesti, ili neka nepredviđena nevolja u njegovu životu. Naravno, riječ nam je pri Kylianu Mbappéu. Gledamo ga već godinama, premda su mu tek dvadeset i četiri, ali tek bi se, možda, na ovom Svjetskom prvenstvu moglo vidjeti ono što smo dosad previđali, ili što nam je iz različitih razloga ostajalo zatajeno. Recimo, ranije nam se moglo dogoditi da u njemu, sasvim krivo, vodimo novog Neymara, koji preveliku energiju ulaže u to da se prikaže krhkim. Još jednog genija autoviktimizacije, kojeg će na kraju prezreti suci, a surovi će im protivnički braniči tada lomiti noge i trgati tetive. Također nam se ranije moglo dogoditi da u Kylianu Mbappéu vidimo novog Thierryja Henryja, koji je s trinaest već bio genij ove igre, ali će u njegovom nogometu sve do kraja karijere ostati nešto od naivnosti trinaestogodišnjaka.

Na sve prostranijim ekranima svojih televizora, i s već idealno pokretnim kamerama, u prve četiri utakmice ovoga prvenstva, koje sama Francuska možda i nije odigrala najbolje što je mogla, vidjeli smo razliku između Mbappéa i dvojice slučajno spomenutih. Ali i razliku između Mbappéa i Lionela Messija. Ovo je, možda, osobito važno, jer se na ovolikim ekranima i s ovakvim kamerama doista tokom utakmica moglo i vidjeti. Pogotovu jer se igra savršeno discipliniran strateški precizan i tjelesno zastrašujuće utreniran nogomet, često s granice cirkusa i neke teške atletske discipline. I onda kad gledate Argentinu, tu nekoć razigranu latinsku ekipu, što je svaku strategiju umjela pretvoriti u beskrajne improvizacije tanga, koja se također na zelenoj ledini arabijske pustinje kreće kao što se kreću magneti na pokaznoj školskoj ploči, koja 2022. igra kao što igraju i svi drugi, uz jednu važnu razliku. Argentina nastupa s vratarom, devet raspoređenih igrača u polju i s Lionelom Messijem. Igraju, dakle, u rasporedu s igračem manje. Ali s Messijem više. On se kreće mimo strategije, onako kako mu dođe, igra koliko hoće i koliko može, u vrlo promjenjivim raspoloženjima i ritmovima, mijenjajući tokom igre i svoje navike i običaje, onako kako mu se mijenja emocionalni naboj. Primjetan je, međutim, i kada ništa ne radi. I kada nema previše smisla u onome što radi. On je tu kao najveći svih vremena, a na devetorici je njegovih suigrača i na dragome Bogu da odrede koliko će im u igri biti od stvarne koristi. Možda će Argentina biti svjetski prvak, možda će Messi odigrati prvenstvo svoga života, ali u ovakvom rasporedu uloga, s igračem manje i Messijem više, mnogo toga ovisi o Otamendiju, Acuni, Tagliaficu, Di Mariji, Dybali, njihovoj agresivnosti i domišljatosti.

S druge strane, gledajte Kyliana Mbappéa već u utakmici četvrtine finala s Engleskom, promatrajte kamo se i kako kreće. On je u svakom trenutku unutar šeme i rasporeda, kreće se po onoj šemi sa školske ploče, samo agilnije i brže, u svakom trenutku atletski moćnije i artistički superiornije od ostalih cirkusanata. Dok je ovaj današnji Messi čudotvorac čim primi loptu, ali je uglavnom neprisutan i pasivan, već pomalo star, čim je lopta daleko od njega, Mbappé čini čuda i bez lopte. I pritom, što njegova televizijskog gledatelja zbunjuje i osvaja: ima tako ljubazan i dobrodušan izraz lica. Naprosto djeluje kao neko fino odgojeno đače, koje će sasvim sigurno uvijek ponijeti cekere susjedi iz potkrovlja, ako je zgrada bez lifta.

Utakmica s Poljskom u tom je smislu bila veoma zanimljiva, jer najednom to i nije bila ona Poljska iz prethodnih utakmica, kada je i lopta pucala od jada, kad bi se našla među nogama poljskih igrača, nego neka preporođena ekipa, spremna da dohaka Francuzima, pa bi im, možda, i dohakala da Francuzi nisu imali zeru sreće i Kyliana Mbappéa. No, dok sreće u nogometu katkad može imati svaka budala i poneki diletant, Kyliana Mbappéa ima samo Francuska. Najvećega, možda, ima samo Francuska. Prije njega, najveći su, još od Cruijffa, funkcionirali kao dirigenti u igri, Mbappé djeluje kao dio orkestra. Takav kakvoga je nemoguće zaustaviti.

Jednom davno, opet prije pola stoljeća, po našim se nogometnim birtijama, uglavnom u navijačkom očaju, govorilo kako Gerd Müller daje golove kakve bi svaki naš nižerazredni igrač mogao dati. Ama i onaj s betona našega školskog igrališta! I to je, upravo u najboljim danima Gerda Müllera bilo uglavnom tako. Bile su to neke nogometne frljoke, traljavo zahvaćene lopte koje bi završile u golu, ili bi, u najljepšim momentima njegove igre, Müllera lopta slučajno pogodila u leđa, i odbila se u protivničku mrežu. Davao je taj besmrtni centarfor, iz vremena u kojem su takvi centarfori još postojali, golove koje je svatko mogao dati, ali bi ih davao samo on. Bilo je to kao s Picassovim radovima: glavu bika je od sica i guvernale bicikla mogao načiniti svatko, ali je do kraja svijeta ne bi načinio nitko da nije bilo Picassa.

S dva gola koja je dao Poljacima Mbappé nas je mogao podsjetiti na Müllera, ali uz jednu važnu razliku. Njegovi šutevi izgledali su kao da ih je u tom trenutku i s tog mjesta mogao tako izvesti barem svaki napadač na ovome Svjetskom prvenstvu. Ali prava je istina ono što smo baš na ovom prvenstvu viđali kada bi se na, po prilici, tom mjestu oni i našli: letjele su lopte negdje gore u vrhove nebodernih katarskih tribina, u te boguhulne babilonske visine, ili negdje samo malo niže. Ako ste gledali većinu utakmica iz Katara, ako već niste pogledali sve (a doista ih je vrijedilo vidjeti sve), vidjeli ste i kako su iznimno rijetki golovi iz daljine i iz trka, a kamoli iz vanjskih zakutaka kaznenog prostora, gdje se malo tko od napadača uopće i uspio zateći s loptom. Zašto su ti veliki, sjajni igrači najednom tako neprecizni? Razlog je, zapravo, prost, i poznat svakome tko se plaho umorio od fizičkih napora prije nego što je pokušao udjenuti konac u iglu ili, recimo, okinuti snimku na fotografskoj kameri. Ne možeš to učiniti, ako ti je duša u nosu! U nogometu kakav se igra na ovome Svjetskom prvenstvu, u tom krajnje zgusnutom turnirskom rasporedu, igračima je veći dio utakmice duša u nosu. Zato su im šutevi neprecizni čak i kada im neprijateljska pješadija ne uklizava u šut. Svima, ili skoro svima, osim Mbappéu. U njemu je više snage. U lakoći tog njegovog osmijeha, te ljubaznosti.

Iz fine je porodice, čini mi se, rođenjem Parižanin. Otac Wilfried, rodom iz Kameruna, odakle bi i bio s tim čudnim njemačkim imenom. A mati, bivša rukometašica Feyza Lamari, iz ljute i nepokorene Kabilije, čuvene nepokorene planinske pokrajine na sjeveru Alžira, čiji se narod, stočari berberskog podrijetla, stoljećima nije dao nijednom osvajaču. Naravno da čovjek nije katalog gena i nasljednih osobina, ali zgodno je ponekad uzveličati tradiciju autoritetom individualnog talenta. Fudbal je igra svih autsajdera i bezdomnika svijeta, igra beznadnog kosmopolitizma, ali svejedno mi ne bi bilo mrsko da najbolji svih vremena opet bude Europljanin: Kylian Mbappé.