ASE PISA VUKAŠIN SVOM’ GNI, KOJI ME BIŠE VEOMA S’BLUDU ZATO MOLU VAS GOSPODO NE NASTUPAJTE NA N’JERE ĆETE VI BITI KAKON ON’ A (O)N’ NE MORE KAKO V(I) Natpis na stećku u Pojskoj, srednjevjekovna župa Lašva
Postoje grupe riječi, odnosno slova na koja imamo snažnu emotivnu reakciju. Pod uslovom da smo na određenom mjestu proveli dovoljno vremena da nas to odredi kao ličnost i pod uslovom da nismo imali nekog bulija Nelsona, takav primjer je ime grada u kojem smo rođeni. Pomenuta emocija nas može sustići na najneočekivanijim mjestima; geografska udaljenost tu igra sporednu ulogu.
U mom slučaju to je Travnik.
Dok sam na samom početku mjeseca novembra u bašti jednog kafea listala novine, ugođaj koji nisu mogli da mi sabotiraju ni preglasni Italijani za susjednim stolom koji su pušili aromatične cigarete, pažnju mi je skrenula kratka vijest vezana za grad u kojem sam rođena: Travnički vandali demolirali nadgrobne spomenika na katoličkom groblju uoči Dana mrtvih.
Odjednom atmosfera više nije bila tako podsticajna: džaba i zlatna jesen, i brodovi koji klize po Savi, kafa u velikoj šoljici i svi drugi prizori dostojni pjesama Lorensa Ferlingetija.
Kad sam, međutim, ovo neveselo saznanje pokušala da pronađem na internetu, bila sam dodatno zbunjena: ispostavilo se da su samo u roku od dvije sedmice u meni dragom kraju bile dvije akcije ovog tipa. Osamnaestog oktobra, na lokalitetu po imenu Šarića brdo, kada je stradalo pravoslavno groblje, i pomenuta na Dan mrtvih. Bilo je, prije svega, neobično vidjeti taj lokalitet koji, iako je brdo, nalazi se u centru grada, kod srednje muzičke škole, svim internet portalima i teletekstu.
Ne visi mi oko vrata krst niti sam u srednjoj školi baš bila darkerica (da bi se ostavio takav dojam valja rano ustati, a što je posebno nezgodno u prvoj smjeni), ali imam dosta uspomena vezanih za to groblje.
Recimo, na cesti koja prolazi pored obližnje pravoslavne crkve moj se brat kvalitetno polomio kad je pao s bicikla, tu smo se zimi u osnovnoj školi sankali jer je nagib skoro pa savršen, a na istoj smo lokaciji kolektivno u proljeće skupljali biljke za herbar. I zadnja, možda i najvažnija stvar, dok je u zraku visila mogućnost da nas izrešetaju takozvani zvončiči, na širokim stepenicama odmah preko puta pravoslavnog groblja provodili smo najveći dio vremena u mojoj srednjoj školi čiji je početak bio obilježen redukcijama struje, vode i paljbom s Vlašića iz topa kojeg bi se uvijek sjetila dok sam kasnije na fakultetu iščitavala Ibzena, a to je Nora.
(Iako iz sigurnosnih razloga tu nikad nismo ostajali do kasno, krstovi i nadgrobni spomenici. čini se, nikad nisu pretjerano plašili bilo koga od nas. Možda zato što su nam živote u tim trenucima ugrožavali neki živi ljudi.)
Danas odmah do obližnje župne kuće žive moji bliski rođaci; kad su ljetos u bašti pravili svadbu za svog sina, plan B je bio da se u slučaju kiše svatovi premjeste kod popa i popadije.
Na drugom lokalitetu gdje su groblja rušena nisam bila, ali znam da opštine Grahovčići i Brajkovići spadaju u gučegorski kraj, što je također u blizini Travnika. Početkom oktobra sam u franjevačkom samostanu Guča Gora jela i pila sa fra Ivanom, fra Markom i fra Velimirom, i ovo pišem i zbog njih.
Ne znam, dakle, šta su vandali tačno uništili, ali najistaknutije nekrepole stećaka uopšte, među kojima su neki visoki i preko dva metra, nalaze se upravo u Brajkovićima (Bogduša) i u Grahovčićima (Vinišće). Marinko Slipac u zborniku povodom 150 godina ovog samostana piše da su, prema legendi, tri plemićka brata Brajko, Gravko i Plavko podijelili zemlju i tako su ova sela dobila imena upravo po njima.
Taj isti samostan u Gučoj Gori je za vrijeme rata bio okupiran od strane Armije BiH koja ga je pretvorila u zapovjedno mjesto za ratne operacije i nakon toga je devastiran. Uništene su orgulje od 12 registara, inače dar župe iz Nojfena, uništena je oltarska freska od 40 kvadrata, oštećen je kip Sv.Franje u prirodnoj veličini, biblioteka je pokradena, a više umjetničkih slika je isto tako misteriozno nestalo. (O ljudskim žrtvama gučegorske župe ovdje nije riječ a, naravno, ima i toga, ukupno 77 poginulih i nešto više od toga ranjenih.)
Tačno je, također, da se ruše i devastiraju i muslimanska groblja i džamije, ali se tada diže neuporedivo veća medijska buka. Osjetljivost na ovaj tip nasilja je u BiH očito vrlo selektivna, što je nedavno potvrdio i slučaj Dobrovljačka ulica.
Nije nikakav matematički domet shvatiti da je moje društvo, u doba kad smo ubijali vrijeme na stepenicama kod pravoslavnog groblja na Šarića brdu, bilo vjerovatno sličnih godina kao ti misteriozni vandali. Pitam se samo kako to nikome od nas te ’93 ili ’94 nikad nije palo na pamet da se zaletimo preko ceste, preskočimo ogradu i počnemo razvaljivat mermerne ploče na kojima piše Stojanović ili Milovanović?
Jedan od mogućih razloga je taj štoje, iako je bio rat, je toliko zanimljivijih stvari od razvaljivanja grobova koja je u ravni onoga ajmo-pozvat-lift-i-pobjeć.
Drugo, sve i da se neko dosjetio jedne takve genijalne ideje, vjerovatno bi se bojali posljedica.
Danas je, pak, smiješno bojati se države jer je i država smiješna. I jer svako ko u njoj živi vidi da se zakon ne primjenjuje ni u daleko težim prestupima, a kamoli u slučaju običnog vandalizma.
Po Ebrouzu Birsu, groblja su izolovana mjesta u predgrađu na kojem ožalošćeni upoređuju laži, gdje pjesnici gađaju u metu, a kamenoresci se klade ko će manje grešaka napraviti na spomeniku.
U popularnoj kulturi, pravoslavna i katolička groblja su lokalitet koji daje neicrpne mogućnosti za crnu komediju i satiru kao što je to u dramama Dušana Kovačevića, za kičeraj (na zemunskom groblju, između ostalog, stoji nadgrobnik ruskom pilotu u obliku grčke kolonade s orlom raširenih krila na vrhu) s tim da nadgrobnici znaju biti vrlo inspirativni u smislu ličnih imena. Tako, recimo, na Koševskom groblju, nekoliko desetina metara od mjesta gdje su ukopani Mladobosanci, leže ljudi sa imenima kao što su Leo Pixa, Anna Acs, Gustav Porshe, Elisabeta Hamm, Viktor Ripperger i drugi, lahka im zemljica.
Kao i seks, i smrt se dobro prodaje, recimo, tabloidne slike mrtvačkog kovčega Toše Proeskog i Ksenije Pajčin, a postojala je i čitava monografija koja pokazuje tj. ilustruje zadnje putovanje kovčega JBT-a.
Groblja su, treba i to dodati, mjesta gdje čovjeka u smrti sustiže sva moguća ironija; recimo, na Novom groblju u grobnicima koje su alarmantno blizu leže Kiš i Jeremić.
Međutim, u BiH su nemuslimanska groblja u metaforičkom smislu – pinjate. Običaj je da se u Južnoj Americi za vrijeme nekog veseljelja o drvo okače oblici od krep-papira, najčešće u obliku magarca, napunjeni bombonama i drugim slatkišima. I onda se, s povezom preko očiju, po njima lupa štapom.
Ne znam da li su vandali imali neku satisfakciju, materijalnu ili duhovnu, ali mogu se kladiti da su dobro znali gdje udaraju.
Sva moja groblja
ASE PISA VUKAŠIN SVOM’ GNI, KOJI ME
BIŠE VEOMA S’BLUDU ZATO MOLU VAS
GOSPODO NE NASTUPAJTE NA N’JERE
ĆETE VI BITI KAKON ON’ A (O)N’ NE
MORE KAKO V(I)
Natpis na stećku u Pojskoj, srednjevjekovna župa Lašva
Postoje grupe riječi, odnosno slova na koja imamo snažnu emotivnu reakciju. Pod uslovom da smo na određenom mjestu proveli dovoljno vremena da nas to odredi kao ličnost i pod uslovom da nismo imali nekog bulija Nelsona, takav primjer je ime grada u kojem smo rođeni. Pomenuta emocija nas može sustići na najneočekivanijim mjestima; geografska udaljenost tu igra sporednu ulogu.
U mom slučaju to je Travnik.
Dok sam na samom početku mjeseca novembra u bašti jednog kafea listala novine, ugođaj koji nisu mogli da mi sabotiraju ni preglasni Italijani za susjednim stolom koji su pušili aromatične cigarete, pažnju mi je skrenula kratka vijest vezana za grad u kojem sam rođena: Travnički vandali demolirali nadgrobne spomenika na katoličkom groblju uoči Dana mrtvih.
Odjednom atmosfera više nije bila tako podsticajna: džaba i zlatna jesen, i brodovi koji klize po Savi, kafa u velikoj šoljici i svi drugi prizori dostojni pjesama Lorensa Ferlingetija.
Kad sam, međutim, ovo neveselo saznanje pokušala da pronađem na internetu, bila sam dodatno zbunjena: ispostavilo se da su samo u roku od dvije sedmice u meni dragom kraju bile dvije akcije ovog tipa. Osamnaestog oktobra, na lokalitetu po imenu Šarića brdo, kada je stradalo pravoslavno groblje, i pomenuta na Dan mrtvih. Bilo je, prije svega, neobično vidjeti taj lokalitet koji, iako je brdo, nalazi se u centru grada, kod srednje muzičke škole, svim internet portalima i teletekstu.
Ne visi mi oko vrata krst niti sam u srednjoj školi baš bila darkerica (da bi se ostavio takav dojam valja rano ustati, a što je posebno nezgodno u prvoj smjeni), ali imam dosta uspomena vezanih za to groblje.
Recimo, na cesti koja prolazi pored obližnje pravoslavne crkve moj se brat kvalitetno polomio kad je pao s bicikla, tu smo se zimi u osnovnoj školi sankali jer je nagib skoro pa savršen, a na istoj smo lokaciji kolektivno u proljeće skupljali biljke za herbar. I zadnja, možda i najvažnija stvar, dok je u zraku visila mogućnost da nas izrešetaju takozvani zvončiči, na širokim stepenicama odmah preko puta pravoslavnog groblja provodili smo najveći dio vremena u mojoj srednjoj školi čiji je početak bio obilježen redukcijama struje, vode i paljbom s Vlašića iz topa kojeg bi se uvijek sjetila dok sam kasnije na fakultetu iščitavala Ibzena, a to je Nora.
(Iako iz sigurnosnih razloga tu nikad nismo ostajali do kasno, krstovi i nadgrobni spomenici. čini se, nikad nisu pretjerano plašili bilo koga od nas. Možda zato što su nam živote u tim trenucima ugrožavali neki živi ljudi.)
Danas odmah do obližnje župne kuće žive moji bliski rođaci; kad su ljetos u bašti pravili svadbu za svog sina, plan B je bio da se u slučaju kiše svatovi premjeste kod popa i popadije.
Na drugom lokalitetu gdje su groblja rušena nisam bila, ali znam da opštine Grahovčići i Brajkovići spadaju u gučegorski kraj, što je također u blizini Travnika. Početkom oktobra sam u franjevačkom samostanu Guča Gora jela i pila sa fra Ivanom, fra Markom i fra Velimirom, i ovo pišem i zbog njih.
Ne znam, dakle, šta su vandali tačno uništili, ali najistaknutije nekrepole stećaka uopšte, među kojima su neki visoki i preko dva metra, nalaze se upravo u Brajkovićima (Bogduša) i u Grahovčićima (Vinišće). Marinko Slipac u zborniku povodom 150 godina ovog samostana piše da su, prema legendi, tri plemićka brata Brajko, Gravko i Plavko podijelili zemlju i tako su ova sela dobila imena upravo po njima.
Taj isti samostan u Gučoj Gori je za vrijeme rata bio okupiran od strane Armije BiH koja ga je pretvorila u zapovjedno mjesto za ratne operacije i nakon toga je devastiran. Uništene su orgulje od 12 registara, inače dar župe iz Nojfena, uništena je oltarska freska od 40 kvadrata, oštećen je kip Sv.Franje u prirodnoj veličini, biblioteka je pokradena, a više umjetničkih slika je isto tako misteriozno nestalo. (O ljudskim žrtvama gučegorske župe ovdje nije riječ a, naravno, ima i toga, ukupno 77 poginulih i nešto više od toga ranjenih.)
Tačno je, također, da se ruše i devastiraju i muslimanska groblja i džamije, ali se tada diže neuporedivo veća medijska buka. Osjetljivost na ovaj tip nasilja je u BiH očito vrlo selektivna, što je nedavno potvrdio i slučaj Dobrovljačka ulica.
Nije nikakav matematički domet shvatiti da je moje društvo, u doba kad smo ubijali vrijeme na stepenicama kod pravoslavnog groblja na Šarića brdu, bilo vjerovatno sličnih godina kao ti misteriozni vandali. Pitam se samo kako to nikome od nas te ’93 ili ’94 nikad nije palo na pamet da se zaletimo preko ceste, preskočimo ogradu i počnemo razvaljivat mermerne ploče na kojima piše Stojanović ili Milovanović?
Jedan od mogućih razloga je taj štoje, iako je bio rat, je toliko zanimljivijih stvari od razvaljivanja grobova koja je u ravni onoga ajmo-pozvat-lift-i-pobjeć.
Drugo, sve i da se neko dosjetio jedne takve genijalne ideje, vjerovatno bi se bojali posljedica.
Danas je, pak, smiješno bojati se države jer je i država smiješna. I jer svako ko u njoj živi vidi da se zakon ne primjenjuje ni u daleko težim prestupima, a kamoli u slučaju običnog vandalizma.
Po Ebrouzu Birsu, groblja su izolovana mjesta u predgrađu na kojem ožalošćeni upoređuju laži, gdje pjesnici gađaju u metu, a kamenoresci se klade ko će manje grešaka napraviti na spomeniku.
U popularnoj kulturi, pravoslavna i katolička groblja su lokalitet koji daje neicrpne mogućnosti za crnu komediju i satiru kao što je to u dramama Dušana Kovačevića, za kičeraj (na zemunskom groblju, između ostalog, stoji nadgrobnik ruskom pilotu u obliku grčke kolonade s orlom raširenih krila na vrhu) s tim da nadgrobnici znaju biti vrlo inspirativni u smislu ličnih imena. Tako, recimo, na Koševskom groblju, nekoliko desetina metara od mjesta gdje su ukopani Mladobosanci, leže ljudi sa imenima kao što su Leo Pixa, Anna Acs, Gustav Porshe, Elisabeta Hamm, Viktor Ripperger i drugi, lahka im zemljica.
Kao i seks, i smrt se dobro prodaje, recimo, tabloidne slike mrtvačkog kovčega Toše Proeskog i Ksenije Pajčin, a postojala je i čitava monografija koja pokazuje tj. ilustruje zadnje putovanje kovčega JBT-a.
Groblja su, treba i to dodati, mjesta gdje čovjeka u smrti sustiže sva moguća ironija; recimo, na Novom groblju u grobnicima koje su alarmantno blizu leže Kiš i Jeremić.
Međutim, u BiH su nemuslimanska groblja u metaforičkom smislu – pinjate. Običaj je da se u Južnoj Americi za vrijeme nekog veseljelja o drvo okače oblici od krep-papira, najčešće u obliku magarca, napunjeni bombonama i drugim slatkišima. I onda se, s povezom preko očiju, po njima lupa štapom.
Ne znam da li su vandali imali neku satisfakciju, materijalnu ili duhovnu, ali mogu se kladiti da su dobro znali gdje udaraju.