U subotu smo pošli na Svetu Varu (Barbaru). Malo od kuće, ali je nakraj svijeta. Produžiš li putem koji više nigdje ne vodi, nakon tristo metara eto te na granici s Hercegovinom. A graničnog prijelaza nema. Tu prolaze duhovi onoga jučerašnjeg svijeta koji je do prije dvadeset i pet godina išao od gornjih Konavala, od Dunava i Mrcina, prema Grabu. Tada je živ, širok i pun ljudi bio ovaj put, sagrađen još u turska doba, u vrijeme kiridžiluka.
Sveta Vara maleno je mjesno groblje s kapelicom, odakle se iz iste tačke vide more s Konavlima, brda istočne Hercegovine i vrhovi Orjena u Crnoj Gori. Groblje je prema moru, a na drugom kraju ravni, ispred kapele, lijepa je i vrlo gusta nekropola stećaka. Na ovome se mjestu ljudi kopaju od srednjega vijeka. Mrtvi jedni drugima nisu na smetnji.
Došli smo tu da budemo na lijepom mjestu i da ga fotografiramo, u nadi da bi svojim diletantskim okom mogli uhvatiti zeru te ljepote i mira. I naravno, nije nam na um palo da bi nakraj svijeta mogao naići još netko.
Auto smo ostavili tristotinjak metara niže, uza samu cestu. A onda se ona uspaničila kada je vidjela da se dolje parkira još netko, da nam se neki ljudi vrzmaju oko auta… Bio sam miran. Naprosto mi nije bilo zamislivo da bi nam netko opljačkao auto na ovom mjestu.
Ali u zbilji čudo je uvijek veće od onoga što smo zamišljali. Ne, nisu nam opljačkali auto. Ali jedan od njih trojice bio je Leszek Malczak, profesor iz Katowica, kojeg sam upoznao prije nekoliko mjeseci. Družili smo se tada u jednoj rudarskoj koloniji iz vremena Austro-Ugarske, koja je, također, bila nakraj svijeta. I sad da se sretnemo tu..
Druga dvojica su Pavel Plich, student iz Češke, i profesor Petr Stehlik, autor izvanredno zanimljive i instruktivne knjige “Između hrvatstva i jugoslavenstva”, podnaslovljene kao “Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama 1832-1878”, koju sam nedavno čitao, čudeći se, a pomalo i radujući, zbog interesa jednog Čeha za naše krajnje hermetične i mutne identitetske teme.
I tako smo se našli kod Svete Vare. Fotografirali smo se i razišli. Fotografija je tu da svjedoči o čudu. Umjesto čudesnih izlječenja, ustajanja iz mrtvih, hoda po površini vode, čudo ove svetice što stoluje nad konavoskim ovovjekim težacima i bosanskim srednjovjekovnim čudacima, bilo je u susretu koji nije bio ugovoren, niti je bio moguć. A ipak se dogodio. (m.jergović)
( dolje, redom: Leszek Małczak, M.J, Pavel Plich, Petr Stehlík)
Sv. Vara
U subotu smo pošli na Svetu Varu (Barbaru). Malo od kuće, ali je nakraj svijeta. Produžiš li putem koji više nigdje ne vodi, nakon tristo metara eto te na granici s Hercegovinom. A graničnog prijelaza nema. Tu prolaze duhovi onoga jučerašnjeg svijeta koji je do prije dvadeset i pet godina išao od gornjih Konavala, od Dunava i Mrcina, prema Grabu. Tada je živ, širok i pun ljudi bio ovaj put, sagrađen još u turska doba, u vrijeme kiridžiluka.
Sveta Vara maleno je mjesno groblje s kapelicom, odakle se iz iste tačke vide more s Konavlima, brda istočne Hercegovine i vrhovi Orjena u Crnoj Gori. Groblje je prema moru, a na drugom kraju ravni, ispred kapele, lijepa je i vrlo gusta nekropola stećaka. Na ovome se mjestu ljudi kopaju od srednjega vijeka. Mrtvi jedni drugima nisu na smetnji.
Došli smo tu da budemo na lijepom mjestu i da ga fotografiramo, u nadi da bi svojim diletantskim okom mogli uhvatiti zeru te ljepote i mira. I naravno, nije nam na um palo da bi nakraj svijeta mogao naići još netko.
Auto smo ostavili tristotinjak metara niže, uza samu cestu. A onda se ona uspaničila kada je vidjela da se dolje parkira još netko, da nam se neki ljudi vrzmaju oko auta… Bio sam miran. Naprosto mi nije bilo zamislivo da bi nam netko opljačkao auto na ovom mjestu.
Ali u zbilji čudo je uvijek veće od onoga što smo zamišljali. Ne, nisu nam opljačkali auto. Ali jedan od njih trojice bio je Leszek Malczak, profesor iz Katowica, kojeg sam upoznao prije nekoliko mjeseci. Družili smo se tada u jednoj rudarskoj koloniji iz vremena Austro-Ugarske, koja je, također, bila nakraj svijeta. I sad da se sretnemo tu..
Druga dvojica su Pavel Plich, student iz Češke, i profesor Petr Stehlik, autor izvanredno zanimljive i instruktivne knjige “Između hrvatstva i jugoslavenstva”, podnaslovljene kao “Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama 1832-1878”, koju sam nedavno čitao, čudeći se, a pomalo i radujući, zbog interesa jednog Čeha za naše krajnje hermetične i mutne identitetske teme.
I tako smo se našli kod Svete Vare. Fotografirali smo se i razišli. Fotografija je tu da svjedoči o čudu. Umjesto čudesnih izlječenja, ustajanja iz mrtvih, hoda po površini vode, čudo ove svetice što stoluje nad konavoskim ovovjekim težacima i bosanskim srednjovjekovnim čudacima, bilo je u susretu koji nije bio ugovoren, niti je bio moguć. A ipak se dogodio. (m.jergović)