__________________Ima naravi koje se hrane sitnicama, a umiru od teških riječi. ___________________________________________________(Knut Hamsun)
1.
“Jednom, kad umrem, napiši priču o meni”, rekla je Ines Marlot.
Još se živo sjećam, iako je vrijeme poodmaklo, onog hladnog podneva, cijelih čopora pasa koji se lijeno odvlače ulicom i nekakve opipljive čamotinje u ciganskom naselju preko puta bolničkog zdanja. Iza masivnih vrata, u oblačnom danu, cvilio je vjetar i ponešto vanjske zebnje unosio u dugački sivi hol. Kroz zaleđena okna gledao sam kako se na nebu mreškaju oblaci; u njihovu utrobu stremila su čitava jata ptica. Nakon dvosatnog čekanja i potpuno iscrpljen, skoro da i nisam osjetio kako se nečija ruka spušta na moje rame, a jedan glas pita:
“Ko ti je ona?”
“Prijateljica”, rekoh, pogledom loveći pločicu na njegovoj skuti.
Dr. Ajdič prstima je promrsio sijedo pramenje kose, glasno se nakašljao u rubac, a ja sam još jače stisnuo metalni zaslon stolice.
“Žena koju čekaš ima male šanse. Njen želudac kao da je progoren kiselinom.” Još tren zurio je u mene onim pogledom za koji nisi siguran šta mu se krije s druge strane namjere, a onda je jednim pokretom ruke gurnuo cvikere na nos udaljivši se; slušao sam kako se njegovi koraci gase u mračnoj dubini hodnika.
2.
Ines Marlot upoznao sam one godine nakon što sam dospio u firmu u kojoj je ona prodavala polise osiguranja. Bješe bremenit april koji je svoja njedra razgolitio po uredu u koji sam tek zakoračio. Sjedila je u trošnoj fotelji i na moju ispruženu ruku odgovorila srdačnim stiskom. Zatekao me taj njen nastup; osmijeh kojim je pobrisana uštogljenost i odsustvo nelagode koju ćutiš na potiljku. Promeškoljila se u fotelji, tek toliko da istakne dubinu svog dekoltea i rekla: “Dobro namdošao. Bit će ti lijepo s nama. Samo se nemoj kurčiti i sve će biti u redu.”
Istog popodneva, da li vođeni prstom sudbine, čime li već, obreli smo se u nekakvom zapuštenom bircu. Prepoznala je čuđenje u mom držanju jer naš prostor dijelimo s mračnim tipovima ogrezlim u alkohol. Što, eto, sjedimo pod lusterom istačkanim muhoserinom i zurimo u nesklad, u tiho ljudsko propadanje. “Da bi uspio u životu, moraš se katkad spustiti i ovamo. Tek da se uvjeriš kako se živi u prizemlju života. Svašta se tu dâ naučiti”, rekla je i pokretom ruke dozvala konobara.
Pa ipak, s vremenom smo prestali odlaziti na takva mjesta; sad smo radije sjedili na otromboljenim parkovskim klupama i ćaskali o koječemu.
Nije me zanimala njena privatnost, i ne samo njena, ali ipak vrijeme je učinilo, a da toga nismo bili ni svjesni, kako se pomalo zbližavamo, kako polako saznajem sve ono što godinama kanim smetnuti s uma. Često se hvatam kako nisam kadar izboriti se ni s vlastitim jadima, a nekamoli uz to nositi i breme tuđih. Pa opet, sa zanimanjem sam slušao njene doskočice, sitna ogovaranja i male podlosti svojstvene takvim naravima koji kroz uspjehe drugih naziru začetak vlastitog poraza. Jednom joj se omaklo i to da mi kaže kako joj se mati zaljubila u pogrešnog.
“Bješe januar. Na Magrebu se rađala nova država. Alžir je kliktao nezavisnosti kad su nečije ruke na prsa moje majke spustile kopile. Da. Dobro si čuo. Ja sam to kopile.”
Ni slutio nisam da ću bujicu tih riječi danas usmjeravati u korito ove pripovijesti.
3.
Ines Marlot rođena je 6. 1. 1962. kao prvo i jedino dijete Milke Marlot, tehničarke u gradskoj meteorološkoj stanici i ljepotice za kojom je uzdisalo pola grada. U 18. godini slučaj je htio da raskine zaruke s Tomom Boričaninom, špediterom iz Posušja, nakon što joj je u “Razvitku” nečiji prst kvrcnuo rame, a ona se okrenula i umjesto pogleda kakve susjetke ili, u boljem slučaju prijateljice, vidjela strah u očima tog djevojčurka koje je objema rukama grlilo pozamašnu oblinu u dnu stomaka. Vratila mu je prsten istog dana, vrisnuvši mu u lice: “Govno šofersko!” Tad je vreli posuški krš zamijenila smrdljivim mostarskim sokacima, poigravala se udvaračima, odlučna u zakletvi da je više nijedna muška ruka neće dotaći. A onda se desilo ono što se takvim prirodama obično desi.
Taj muškarac bio je posve drugačiji. Iako ne odveć lijep, znao je nositi plemića u sebi. Nije se libio gradom pronijeti čitav buket ruža, uz naklon dodirnuti obod šešira i sačekati da umine vrisak u njoj. Da kletva postane puka tričarija; događaj zakopan u mračnoj ladici svijesti. Sitnim znacima pažnje on je dvije godine otapao ledenicu u Milki Marlotovoj, sručivši joj na kraju u tijelo nabujali mlaz požude.
Prava je šteta što ne kanim pisati o tome.
Katkad, dok je još bila djevojčica, Ines je znala skoknuti do tržnice. Grozila se i same pomisli da će ga usput negdje sresti, a on se uvijek pojavljivao tu; katkad bi provirio iz zelenare, ponekad bi u hipu izjurio iz Boćarskog doma i dugo stajao na ulici. Gubila bi dah zureći u ručice njegovih kćeri obješenih o snažna muška zapešća, čeznula za poljupcem utisnutim u rumenilo svojih obraza, maštala, sve dok je iz snatrenja ne bi prenula galama.
“Zašto psuješ na dijete kad ti ništa ne ište?”, slušala bi kako se na tog čovjeka, odjevenog u besprijekorno sivo odijelo, iz kojeg je virio jezičak uredno složenog rupca, kosnuo trafikant ili kakav zgroženi prolaznik, a on bi, zanemarivši plejboja u sebi, dozvolio da mu se s usana prospe prezriv osmijeh: “Ne ište sad, ali pitanje je dana kad će zaiskati. Kurva je odgaja, u kurvu će izrasti.”
Kući bi se vraćala praznih ruku. Lagala majci da su je komšijska djeca gađala dudom, a potom bi, skrivena u mraku jednosobnog stančića, dugo plakala, šivala poderotine na duši, ali nikad nije raširila dlan. Nikad nije “zaiskala”.
Vrijeme je odmicalo i s njegovog zapešća trgalo prvo jednu, potom drugu ruku njegovih kćerki, sad već jedrih djevojaka koje burom života jezde praćene njegovim blagoslovom. Katkad bi, s prikrivenom namjerom prolazila pored Boćarskog doma, krišom zavirivala u zelenaru, ali za njom izuzev zvižduka dokonih mladića nisu išle grdnje. S nepunih osamnaest skoro da se nije mogla sjetiti kako je, ustvari, izgledao. Trčala je u odrastanje uvjerena da je tamo, u maglama budućnosti, očekuje konačna sreća.
4.
A onda je njen glas počeo podrhtavati; učinilo mi se da neću dohvatiti konac priče. Ponudio sam je cigaretom i ona je, otpuhujući dugačke dimove, odlutala nekamo u daljinu, trudeći se raskriliti okna prošlosti tek da zaviri u gradski mrak i tamo još jednom prepozna taksistu i onog trgovca devizama na uglu, zaogrnutog dugačkim krombi kaputom. Upinjala se još jednom da se sjeti one noći u kojoj je zauvijek i konačno ostala sama, da spusti pogled u krilo gdje je, potpuno spokojno, počivala glava njene majke. Te noći vršcima prstiju podigla je pincetu u kojoj je, kao da prkosi smrti, drhtala dlačica majčine obrve, zatim je pobrisala otisak uzdaha sa sićušne plohe ogledalca, potom se zagledala u konačnu samoću i na koncu uzela telefon.
Fra Petar Marlot, svećenik i rođeni brat pokojnice, nije bio za to da se Milka sahrani uz čedno i neokaljano prezime kakvim su se smatrali Marloti. Spustila je slušalicu. Cijelu noć naslanjala obraze na hladna prozorska stakla, odbijala pustiti suzu i mislila: “Neka, samo dok ovo prođe, sahranit ću ja majku što dalje od vas, ni mrtvoj joj niste potrebni.”
Izmicala je 1993. I nikako nije prestajalo. Činilo se da je trajalo cijelu jednu vječnost a ona, Ines Marlot, jednako je stajala uz prozor, upirala pogled u daljinu i molila: “Sastavi već jednom. Sastavi, pa da i ovo konačno prođe.”
Uzalud. Čovjek se katkad toliko zaboravi da mu naprosto sklizne s uma koliko su mu, ustvari, izbori suženi. Njegovo je tek da snatri, a Božije da ostvaruje. A sam Bog htio je da Ines ostane na ovom ubogom svijetu, da gleda kako se urušava jedan život i nastaje novi, vidno skrhan i u ranama. Da zuri u polomljena ogledala prošlosti, iz čijih joj krhotina, činilo se, pokajnički odmahuje Azuro.
Po ko zna koji put prisjetila se te noći provedene s njim, a mene je, ne znam zašto, pratio osjećaj da sam prva osoba kojoj Ines Marlot priča svoj usud.
“U kući je bilo toplo”, rekla je. “Ruže u dvorištu naglo su ćelavjele. Grad je zasipala kiša, teška bljuzgava jesen. Još su sasvim osjetne i žive bujice poljubaca pod kojima se gušim, još su razgovijetne riječi koje je porodio ushit. Skoro da nisam osjetila kako plahta poda mnom ostaje krvava, a njegov euforični glas šapuće: ‘Ja te nikad, ali nikad neću ostaviti.’
5.
“U početku smo oboje živjeli uvjereni kako će uistinu trajati kratko”, uzdahnula je Ines, povukla još jedan dugačak dim i nogom ugazila opušak. “‘Proći će samo par dana’, mislili smo, ‘i svijet će se istrijezniti, dvojac iz Karađorđeva jednostavno će pogužvati salvetu i on će ponovo biti onaj stari: moj Azuro, čovjek koji iz Trsta dovlači Super Riffle farmerke, kafu i cijele štekove cigareta’. Te noći došao je rano. Ispod oka je nosio masnicu. Zagnjurila sam glavu u njegova prsa.”
“Zašto?”
“Nije znao. Samo je rekao kako ih ranije nije viđao u gradu. Rekli su mu: ‘Ti više nisi Azuro. To je prolazilo dok se moglo u Trst. Sada se odavde može ili u smrt ili s onu stranu rijeke. Ovdje si Orhan, a tamo budi šta hoćeš. Pa biraj.’
Izabrao je da ode, a ja sam brisala suze proklinjući: ‘Zašto, Bože? Zašto mi ovo radiš?’ Privijao me na prsa i jedva da sam čula kako govori: ‘Najbolje da ja pređem tamo dok ovo ne prođe’.”
Ines Marlot još je dugo stajala na ulici nakon što je Orhan Mujkanović konačno prešao bulevar. Čula je kako se glasnulo zvono s katedrale i prosulo tri pravilna jecaja. Odmahivala je u daljinu, a na usnama se mrznuo šapat: “Ovo nikad, ali nikad neće proći. Mene u životu vazda nešto mora jebavat.”
Prošlo je nakon što se lipa u parku ponovo razodjenula da bi navukla svoje treće ruho. Sjedila je u istom kafiću gdje su nekoć običavali zalaziti. Posmatrala je brda s onu stranu rijeke. Neko je u kamenjaru Fortice izbrisao Titovo ime i na istom mjestu, u krivudavom srcu, dopisao “BiH, volimo te”. A onda je primijetila to lice koje je upravo kanilo proći pored nje. U svakoj ruci pridržavao je po jednog dječaka. Mogli su imati 2-3 godine. Za njima, tek korak iza, šetala je zgodna brineta; imala je pravilne grudi i sasvim malu dioptriju. Neke davne slike oživjele su i poput sječiva zarivale se u svijest Ines Marlot.
Pogled je sklonila u krilo sjetivši se kako je u tašni zaboravila nekakvu stvarčicu; karmin, mirisne maramice, bilo šta i nije ih mogla naći sve dok konobar na sto, ispred nje, nije spustio cijelu litru votke. “Dobro je izabrao”, rekla je. Konobar se na čas zbunio, hinio da će nešto reći. Odmahnula je rukom, pustila pogled niz ulicu i rekla: “Zaboravi.”
“Tad sam se počela opijati, onako, samoubilački, uredno i svojski. Skoro da se nisam mogla sjetiti kad sam posljednji put zaspala trijezna. Tek jednog jutra, nakon više od tri godine lumpovanja, osjetila sam snažnu bol, evo ovuda, po dnu stomaka. To je je bio znak da valja stati na loptu, ohanuti, početi živjeti. Sjetiti se kako tamo u osiguravajućoj kući imaš susjeda. Pokucala sam na vrata, usiljeno se smijala (sekretarica je imala noge do ispod pazuha i, sudeći po izgledu, ovoliku rupu u glavi), na svaku izgovorenu glupost klimala glavom, zadužila polise i počela raditi na postotak.”
6.
Ponekad bi Ines sjedila u istoj onoj bašti ne primjećujući kako se opsjene patriotskih nagona rascvjetavaju po brdima nad gradom. Pogled joj ne mame obnažena djevojačka tijela ni dječija graja u parku preko puta. Ona nema nijedan razlog da bi pogled sklanjala u tašnu. Svoje poraze proživljava sama i, kako to obično biva, utjehu pronalazi u novcu. Skraćuje kosu i mijenja navike. Samo, kao nekoć, istim pokretom ruke doziva konobara, ljubazno zahvaljuje i govori “Zaboravi” kad se ovaj lati novčanika kako bi joj vratio sitniš, potom čeka da se udalji, a onda se mirno predaje zbrajanju zarade koju je danas ostvarila.
Sve je brže starjela. Sve se više prepoznavala u liku iz nekoć pročitane lektire, ali ipak daleko od svijeta fikcije. Daleko od košmara Rajke Radaković.
Jednom sam bio dobre volje, pa sam joj predložio da zabludimo. Čisto da se i to desi. Kao tobož, našla se u čudu, pogledala sklopljenu knjigu u mojim rukama i rekla: “S tobom? Ma nema šanse! Ti znaš samo za te svoje gubitnike što pišu; čuj Hamsun, molim te. Singer! Ma jok! Nema hljeba od tebe. Meni treba neko drčan, neko ko će biti u stanju krhnuti šakom o sto.”
7.
Na stolu su stajale tri čaše s kafom.
Sanda je primijetila kako će uskoro snijeg. “Ne bi valjalo”, dobacio je Hara, a ja sam pripalio cigaretu misleći na poetične detalje Pana i jedva da sam čuo Amru koja viče: “Ima li ko s autom? Pozlilo joj, umrijet će!”
Glan i Edvarda, ostavljeni u mraku, na strani 63, nastavljaju plovidbu izmaglicama norveških fjordova. Sad jurim prema bolnici ne mareći za crveno na semaforu. Pored mene, zavaljena u sjedište, s mrtvačkom bojom u licu, plače Ines Marlot i trudi se odgovoriti na pozive klijentele.
Govorim joj da se ostavi toga, da se urazumi, a ona mi uzvraća: “Vozi ako hoćeš; ako nećeš, onda se jebi!”
8.
Dva sata kasnije desila se ta ruka na mom ramenu, ravnodušno klimanje glavom i nestanak u kafani preko puta.
Kad sam je ugledao, pomislio sam: “Ljepši se kopaju”. Naravno da sam joj to rekao, a ona je, pitaj Boga otkud, izvukla osmijeh i dobacila: “Okani se pišljive proze.”
Da je odvezem kući? Ni slučajno. Vratili smo se u firmu. Sanda i Hara jednako su stajali uz prozor i gledali kako se napolju zbija snijeg. U ured smo ušli držeći se pod ruku, kao u grijeh ogrezli ljubavnici. Pažljivo sam je spustio u stolicu. Prozirnim prstima pomilovala je telefonske tipke, a potom se osvrnula na prisutne i upitala: “Je l’ neko dolazio dok mene nije bilo?”
Bilo je 15:30. Spremao sam se poći kući, a Ines je ostvarila (istina, čestim grdnjama isprekidanu) vezu sa dr. Birišem. Željela je znati da li bi joj mogao sutra, privatno, naravno (jer njoj odgovara sutra, subota je, ne radi se), uraditi taj zahvat na želucu i kakve su joj šanse da u ponedjeljak ponovo bude na poslu. On se upravo spremao spustiti slušalicu ne propustivši priliku nazvati je luđakinjom, ona mu je prostački opsovala, a ja sam sjeo u auto i u retrovizorskom staklu gledao kako bosonoga Cigančad stoje u prikrajku i na zbunjene prolaznike bacaju mokre krpe snijega.
To je bilo u petak. Pamtim to jer mi ispred očiju još uvijek iskrsne ona slika pogrbljenih staračkih tijela, oni vješti zamasi ruku koji razgrću snijeg ispred sultan-Sulejmanove džamije.
Jednom sam, u ratu, iz dvorišta Sulejmanije ukrao jaknu. Mladić kome je pripadala ležao je u gasulhani. Toplom vodom su ga kupali. Kasnije sam tu jaknu prodao vojniku za šteku “Drine” bez filtera. Danas se nerado i s kajanjem prisjećam tog detalja.
9.
Ines Marlot vidio sam još samo jednom. U subotu je izašla kupiti hljeb i mlijeko, stigla čovjeka ispred sebe kucnuti po ramenu i srušiti policu s parfimerijom.
Dr. Ajdič upravo je izlazio iz smjene kad su je dovezli u bolnicu. Na komadu papira našvrljao je uputnicu i uz glasnu psovku napustio smjenu.
Petnaest dana visili smo pored telefona. Na vezi je bio Željko, njen daleki sarajevski rođak. Hrabrio nas je. Govorio kako on svaki dan bdije na Koševu, da je u stalnom kontaktu sa doktorima, da su je već dvaput “otvarali” i da je sada dobro. On misli da će se izvući. Da ne brinemo.
10.
Ogovarali smo je. O, kako smo je ogovarali! Govorili kako su joj pare važnije od svega, od zdravlja, od života, kako ćemo joj psovati oca bezobraznog kad joj ponovo pod nos poturimo kafu, smijali se… a onda sam auto zaustavio pred bolnicom.
Na vratima prijemnog odjeljenja stajala je žena. Suočen s požarom u njenim očima, rekao sam da dolazimo iz Mostara i da smo radne kolege Ines Marlot.
“Sačuvaj me Bože takvih kolega!”
“Izvinite, ali…”
“Ništa ‘ali’! Za ovu ženu već 15 dana još niko nije upitao.”
“Molim?! Pa nama je Željko rekao…”
“Slušaj, momčino, ne postoji nikakav Željko. Za 15 dana, koliko umire ovdje, za nju još niko nije upitao. Pa znala bih ja, pobogu!”
Postiđen, stajao sam pred njom ne znajući šta bih još mogao reći. Potpuno nemoćan, čitao sam slova s pločice njenog mantila.
“Ali, teta Nado…”
Te molećivo izgovorene riječi kao da su utrnule buktinje u njenim očima. Povukla je ruku unazad, oslobodila cijeli pramen kose, koji se sad prosipao po skladno izvajanim ramenima, i pustila očima da se blago nasmiju, da preko usana prevali kako će ona nakratko, ali samo nakratko, otvoriti prozor. “petnaest dana, koliko umire ovdje” odzvanjalo mi je u ušima dok smo obilazili zgradu i čekali da teta Nada ispuni obećanje.
Možda bi za mene podnošljivije bilo da je ni tad nisam vidio. Da nisam vidio to modro klupko koje nepomično leži na plahti, tu kap zgrušane krvi u kutu usana, da nisam vidio tu iskru u oku koja se bezuspješno upinje ne pretvoriti u suzu, taj šapat otkinut iz dubine nemoći: “Neću ja više ovako. Kad izađem odavde, ima da stanem na loptu, da živim…”
Kažem, možda bi bilo lakše da sve to nisam vidio iako bih se, u to sam siguran, kasnije grizao zbog toga.
Stojimo tako nalakćeni na sive prozorske klupice. Sa smrznutih stabala katkad prhne pregršt sniježne prašine i prospe se po našim ramenima. Ne bez ponosa u glasu, Ines se okrene prema dvjema sestrama i kaže: “Ovo su moji. Moji s posla.” One frknu pogledom prema načičkanim glavama u ramu prozora i nastavljaju piti kahvu.
Željela je znati ko je mijenja otkad je “ovde”.
“Mirko”, kažem, “fin momak i nadasve kulturan.”
“Poznajem Mirka! Zbog takvih kakav je on, danas je ljepše živjeti u kurcu nego u gradu. Sve go seljak, sve pederčine!”
Nisam rekao ništa. Gledao sam kako se jedna sestra pridiže da bi iz limenog ormara izvukla deku kojom će pokriti sićušnu hrpicu kostiju na krevetu. Još kratko zurili smo u to slabašno klupko života koje nečija nevidljiva ruka bespovratno razmotava, opraštali joj za sve teške riječi koje je izgovorila i prešutno se kajali zbog onih koje smo, iza njenih leđa, mi govorili o njoj. A ona, kao da je osjetila o čemu razmišljamo, okrenula se i sasvim sabrano, kao da nema namjeru otići, rekla: “Možda biste trebali poći. Snijeg pada i sklisko je. Skoro će mrak.” A onda se zagledala pravo u moje oči. Prošla je cijela vječnost prije nego je izustila: “Polako vozi. I piši. Napiši nešto o meni. O mojim suzama nešto napiši. I nemoj da si štogod slag’o, jes’ čuo? Možeš još staviti i ovo ako će ti valjat: ‘Tijelu je da se raduje, duši da smrt čeka’.”
11.
Sedam dana kasnije još uvijek je padao slabašan snijeg. Hara i Sanda stajali su uz prozor zabavljeni brojanjem koraka koje je za sobom ostavljalo bosonogo Ciganče. Na stolu su se pušile tri čaše s kafom. Zabavljen čitanjem novina, skoro da i nisam čuo kad je Amra otvorila vrata i sahranila ruke na mojim ramenima.
Pogledao sam u zid. Preko kalendara, uokviren crvenim kvadratićem, izmicao je šesti dan januara.
“Danas bi joj bio rođendan”, rekoh. Hara i Sanda okrenuli su glave. U nevjerici pogledaše u kalendar. Iza njih dah ostavljen u prozorskom staklu brisao je dječije korake u povratku.
12.
Na ispraćaju Ines Marlot bilo je mnogo svijeta. Tiskao sam se između tih pogurenih prilika; mahom su vonjali na alkohol. Snijeg je prestao padati i bilo je hladno. Samo su zalutali lepeti ptičijih krila te slabašan glas fra Petra Marlota skrnavili tišinu. Tada se, iznebuha i nenajavljen, kao da je pristigao iz prizemlja života, nečiji šapat probi do mene: “Pogledaj. Tamo! Tamo preko puta stoji njen otac. To znaju samo rijetki. Ja sam jedan od njih. Zovem se Tomo Boričanin i jednom sam bio špediter. Samo to. Danas sam prikaza koja je propustila sve svoje prilike. Danas sam tek sjenka.”
Okrenuo sam se i pogledao spodobu čija je ruka drhtala na mom ramenu. Bio je obrastao u gustu neurednu bradu. Imao je avetinjski mršavu ruku na kojoj su ižđikljali dugački crni nokti. Uvukao sam vrat još dublje u kragnu i tiho, da me ne čuju skrušenici, kušnuo ga riječima: “Ti si samo govnošofersko!”
Stresao sam ramenima i pogledao preko grobljanskog zida. Tamo je stajao čovjek odsutno zagledan u daljinu. Njegove laktove, svaka sa svoje strane, pridržavale su dvije žene, a on je svako malo oslobađao ruku kako bi drhtavim prstima vratio cvikere na nos. U nevjerici sam gledao tog stvora prepoznavši u njemu lik dr. Ajdiča. Osjetio sam kako mi se grče prsti na rukama. Kako mi se iz utrobe neka sluz vere ravno u grlo, u nos, kako se gušim. Poželjeh stati pred njega, zavitlati mu pesnicom ispred nosa, reći mu…
Ali nisam.
Ne zato što bih kasnije žalio zbog toga, nego čisto što nisam toliko drčan da bih krhnuo šakom o sto. Samo sam se okrenuo, zario glavu u kragnu kaputa i još dugo, dugo gledao kako nečije ruke u pohotnu raku bacaju vlažno grumenje zemlje.
Suze Ines Marlot
__________________Ima naravi koje se hrane sitnicama, a umiru od teških riječi.
___________________________________________________(Knut Hamsun)
1.
“Jednom, kad umrem, napiši priču o meni”, rekla je Ines Marlot.
Još se živo sjećam, iako je vrijeme poodmaklo, onog hladnog podneva, cijelih čopora pasa koji se lijeno odvlače ulicom i nekakve opipljive čamotinje u ciganskom naselju preko puta bolničkog zdanja. Iza masivnih vrata, u oblačnom danu, cvilio je vjetar i ponešto vanjske zebnje unosio u dugački sivi hol. Kroz zaleđena okna gledao sam kako se na nebu mreškaju oblaci; u njihovu utrobu stremila su čitava jata ptica. Nakon dvosatnog čekanja i potpuno iscrpljen, skoro da i nisam osjetio kako se nečija ruka spušta na moje rame, a jedan glas pita:
“Ko ti je ona?”
“Prijateljica”, rekoh, pogledom loveći pločicu na njegovoj skuti.
Dr. Ajdič prstima je promrsio sijedo pramenje kose, glasno se nakašljao u rubac, a ja sam još jače stisnuo metalni zaslon stolice.
“Žena koju čekaš ima male šanse. Njen želudac kao da je progoren kiselinom.” Još tren zurio je u mene onim pogledom za koji nisi siguran šta mu se krije s druge strane namjere, a onda je jednim pokretom ruke gurnuo cvikere na nos udaljivši se; slušao sam kako se njegovi koraci gase u mračnoj dubini hodnika.
2.
Ines Marlot upoznao sam one godine nakon što sam dospio u firmu u kojoj je ona prodavala polise osiguranja. Bješe bremenit april koji je svoja njedra razgolitio po uredu u koji sam tek zakoračio. Sjedila je u trošnoj fotelji i na moju ispruženu ruku odgovorila srdačnim stiskom. Zatekao me taj njen nastup; osmijeh kojim je pobrisana uštogljenost i odsustvo nelagode koju ćutiš na potiljku. Promeškoljila se u fotelji, tek toliko da istakne dubinu svog dekoltea i rekla: “Dobro nam došao. Bit će ti lijepo s nama. Samo se nemoj kurčiti i sve će biti u redu.”
Istog popodneva, da li vođeni prstom sudbine, čime li već, obreli smo se u nekakvom zapuštenom bircu. Prepoznala je čuđenje u mom držanju jer naš prostor dijelimo s mračnim tipovima ogrezlim u alkohol. Što, eto, sjedimo pod lusterom istačkanim muhoserinom i zurimo u nesklad, u tiho ljudsko propadanje. “Da bi uspio u životu, moraš se katkad spustiti i ovamo. Tek da se uvjeriš kako se živi u prizemlju života. Svašta se tu dâ naučiti”, rekla je i pokretom ruke dozvala konobara.
Pa ipak, s vremenom smo prestali odlaziti na takva mjesta; sad smo radije sjedili na otromboljenim parkovskim klupama i ćaskali o koječemu.
Nije me zanimala njena privatnost, i ne samo njena, ali ipak vrijeme je učinilo, a da toga nismo bili ni svjesni, kako se pomalo zbližavamo, kako polako saznajem sve ono što godinama kanim smetnuti s uma. Često se hvatam kako nisam kadar izboriti se ni s vlastitim jadima, a nekamoli uz to nositi i breme tuđih. Pa opet, sa zanimanjem sam slušao njene doskočice, sitna ogovaranja i male podlosti svojstvene takvim naravima koji kroz uspjehe drugih naziru začetak vlastitog poraza. Jednom joj se omaklo i to da mi kaže kako joj se mati zaljubila u pogrešnog.
“Bješe januar. Na Magrebu se rađala nova država. Alžir je kliktao nezavisnosti kad su nečije ruke na prsa moje majke spustile kopile. Da. Dobro si čuo. Ja sam to kopile.”
Ni slutio nisam da ću bujicu tih riječi danas usmjeravati u korito ove pripovijesti.
3.
Ines Marlot rođena je 6. 1. 1962. kao prvo i jedino dijete Milke Marlot, tehničarke u gradskoj meteorološkoj stanici i ljepotice za kojom je uzdisalo pola grada. U 18. godini slučaj je htio da raskine zaruke s Tomom Boričaninom, špediterom iz Posušja, nakon što joj je u “Razvitku” nečiji prst kvrcnuo rame, a ona se okrenula i umjesto pogleda kakve susjetke ili, u boljem slučaju prijateljice, vidjela strah u očima tog djevojčurka koje je objema rukama grlilo pozamašnu oblinu u dnu stomaka. Vratila mu je prsten istog dana, vrisnuvši mu u lice: “Govno šofersko!” Tad je vreli posuški krš zamijenila smrdljivim mostarskim sokacima, poigravala se udvaračima, odlučna u zakletvi da je više nijedna muška ruka neće dotaći. A onda se desilo ono što se takvim prirodama obično desi.
Taj muškarac bio je posve drugačiji. Iako ne odveć lijep, znao je nositi plemića u sebi. Nije se libio gradom pronijeti čitav buket ruža, uz naklon dodirnuti obod šešira i sačekati da umine vrisak u njoj. Da kletva postane puka tričarija; događaj zakopan u mračnoj ladici svijesti. Sitnim znacima pažnje on je dvije godine otapao ledenicu u Milki Marlotovoj, sručivši joj na kraju u tijelo nabujali mlaz požude.
Prava je šteta što ne kanim pisati o tome.
Katkad, dok je još bila djevojčica, Ines je znala skoknuti do tržnice. Grozila se i same pomisli da će ga usput negdje sresti, a on se uvijek pojavljivao tu; katkad bi provirio iz zelenare, ponekad bi u hipu izjurio iz Boćarskog doma i dugo stajao na ulici. Gubila bi dah zureći u ručice njegovih kćeri obješenih o snažna muška zapešća, čeznula za poljupcem utisnutim u rumenilo svojih obraza, maštala, sve dok je iz snatrenja ne bi prenula galama.
“Zašto psuješ na dijete kad ti ništa ne ište?”, slušala bi kako se na tog čovjeka, odjevenog u besprijekorno sivo odijelo, iz kojeg je virio jezičak uredno složenog rupca, kosnuo trafikant ili kakav zgroženi prolaznik, a on bi, zanemarivši plejboja u sebi, dozvolio da mu se s usana prospe prezriv osmijeh: “Ne ište sad, ali pitanje je dana kad će zaiskati. Kurva je odgaja, u kurvu će izrasti.”
Kući bi se vraćala praznih ruku. Lagala majci da su je komšijska djeca gađala dudom, a potom bi, skrivena u mraku jednosobnog stančića, dugo plakala, šivala poderotine na duši, ali nikad nije raširila dlan. Nikad nije “zaiskala”.
Vrijeme je odmicalo i s njegovog zapešća trgalo prvo jednu, potom drugu ruku njegovih kćerki, sad već jedrih djevojaka koje burom života jezde praćene njegovim blagoslovom. Katkad bi, s prikrivenom namjerom prolazila pored Boćarskog doma, krišom zavirivala u zelenaru, ali za njom izuzev zvižduka dokonih mladića nisu išle grdnje. S nepunih osamnaest skoro da se nije mogla sjetiti kako je, ustvari, izgledao. Trčala je u odrastanje uvjerena da je tamo, u maglama budućnosti, očekuje konačna sreća.
4.
A onda je njen glas počeo podrhtavati; učinilo mi se da neću dohvatiti konac priče. Ponudio sam je cigaretom i ona je, otpuhujući dugačke dimove, odlutala nekamo u daljinu, trudeći se raskriliti okna prošlosti tek da zaviri u gradski mrak i tamo još jednom prepozna taksistu i onog trgovca devizama na uglu, zaogrnutog dugačkim krombi kaputom. Upinjala se još jednom da se sjeti one noći u kojoj je zauvijek i konačno ostala sama, da spusti pogled u krilo gdje je, potpuno spokojno, počivala glava njene majke. Te noći vršcima prstiju podigla je pincetu u kojoj je, kao da prkosi smrti, drhtala dlačica majčine obrve, zatim je pobrisala otisak uzdaha sa sićušne plohe ogledalca, potom se zagledala u konačnu samoću i na koncu uzela telefon.
Fra Petar Marlot, svećenik i rođeni brat pokojnice, nije bio za to da se Milka sahrani uz čedno i neokaljano prezime kakvim su se smatrali Marloti. Spustila je slušalicu. Cijelu noć naslanjala obraze na hladna prozorska stakla, odbijala pustiti suzu i mislila: “Neka, samo dok ovo prođe, sahranit ću ja majku što dalje od vas, ni mrtvoj joj niste potrebni.”
Izmicala je 1993. I nikako nije prestajalo. Činilo se da je trajalo cijelu jednu vječnost a ona, Ines Marlot, jednako je stajala uz prozor, upirala pogled u daljinu i molila: “Sastavi već jednom. Sastavi, pa da i ovo konačno prođe.”
Uzalud. Čovjek se katkad toliko zaboravi da mu naprosto sklizne s uma koliko su mu, ustvari, izbori suženi. Njegovo je tek da snatri, a Božije da ostvaruje. A sam Bog htio je da Ines ostane na ovom ubogom svijetu, da gleda kako se urušava jedan život i nastaje novi, vidno skrhan i u ranama. Da zuri u polomljena ogledala prošlosti, iz čijih joj krhotina, činilo se, pokajnički odmahuje Azuro.
Po ko zna koji put prisjetila se te noći provedene s njim, a mene je, ne znam zašto, pratio osjećaj da sam prva osoba kojoj Ines Marlot priča svoj usud.
“U kući je bilo toplo”, rekla je. “Ruže u dvorištu naglo su ćelavjele. Grad je zasipala kiša, teška bljuzgava jesen. Još su sasvim osjetne i žive bujice poljubaca pod kojima se gušim, još su razgovijetne riječi koje je porodio ushit. Skoro da nisam osjetila kako plahta poda mnom ostaje krvava, a njegov euforični glas šapuće: ‘Ja te nikad, ali nikad neću ostaviti.’
5.
“U početku smo oboje živjeli uvjereni kako će uistinu trajati kratko”, uzdahnula je Ines, povukla još jedan dugačak dim i nogom ugazila opušak. “‘Proći će samo par dana’, mislili smo, ‘i svijet će se istrijezniti, dvojac iz Karađorđeva jednostavno će pogužvati salvetu i on će ponovo biti onaj stari: moj Azuro, čovjek koji iz Trsta dovlači Super Riffle farmerke, kafu i cijele štekove cigareta’. Te noći došao je rano. Ispod oka je nosio masnicu. Zagnjurila sam glavu u njegova prsa.”
“Zašto?”
“Nije znao. Samo je rekao kako ih ranije nije viđao u gradu. Rekli su mu: ‘Ti više nisi Azuro. To je prolazilo dok se moglo u Trst. Sada se odavde može ili u smrt ili s onu stranu rijeke. Ovdje si Orhan, a tamo budi šta hoćeš. Pa biraj.’
Izabrao je da ode, a ja sam brisala suze proklinjući: ‘Zašto, Bože? Zašto mi ovo radiš?’ Privijao me na prsa i jedva da sam čula kako govori: ‘Najbolje da ja pređem tamo dok ovo ne prođe’.”
Ines Marlot još je dugo stajala na ulici nakon što je Orhan Mujkanović konačno prešao bulevar. Čula je kako se glasnulo zvono s katedrale i prosulo tri pravilna jecaja. Odmahivala je u daljinu, a na usnama se mrznuo šapat: “Ovo nikad, ali nikad neće proći. Mene u životu vazda nešto mora jebavat.”
Prošlo je nakon što se lipa u parku ponovo razodjenula da bi navukla svoje treće ruho. Sjedila je u istom kafiću gdje su nekoć običavali zalaziti. Posmatrala je brda s onu stranu rijeke. Neko je u kamenjaru Fortice izbrisao Titovo ime i na istom mjestu, u krivudavom srcu, dopisao “BiH, volimo te”. A onda je primijetila to lice koje je upravo kanilo proći pored nje. U svakoj ruci pridržavao je po jednog dječaka. Mogli su imati 2-3 godine. Za njima, tek korak iza, šetala je zgodna brineta; imala je pravilne grudi i sasvim malu dioptriju. Neke davne slike oživjele su i poput sječiva zarivale se u svijest Ines Marlot.
Pogled je sklonila u krilo sjetivši se kako je u tašni zaboravila nekakvu stvarčicu; karmin, mirisne maramice, bilo šta i nije ih mogla naći sve dok konobar na sto, ispred nje, nije spustio cijelu litru votke. “Dobro je izabrao”, rekla je. Konobar se na čas zbunio, hinio da će nešto reći. Odmahnula je rukom, pustila pogled niz ulicu i rekla: “Zaboravi.”
“Tad sam se počela opijati, onako, samoubilački, uredno i svojski. Skoro da se nisam mogla sjetiti kad sam posljednji put zaspala trijezna. Tek jednog jutra, nakon više od tri godine lumpovanja, osjetila sam snažnu bol, evo ovuda, po dnu stomaka. To je je bio znak da valja stati na loptu, ohanuti, početi živjeti. Sjetiti se kako tamo u osiguravajućoj kući imaš susjeda. Pokucala sam na vrata, usiljeno se smijala (sekretarica je imala noge do ispod pazuha i, sudeći po izgledu, ovoliku rupu u glavi), na svaku izgovorenu glupost klimala glavom, zadužila polise i počela raditi na postotak.”
6.
Ponekad bi Ines sjedila u istoj onoj bašti ne primjećujući kako se opsjene patriotskih nagona rascvjetavaju po brdima nad gradom. Pogled joj ne mame obnažena djevojačka tijela ni dječija graja u parku preko puta. Ona nema nijedan razlog da bi pogled sklanjala u tašnu. Svoje poraze proživljava sama i, kako to obično biva, utjehu pronalazi u novcu. Skraćuje kosu i mijenja navike. Samo, kao nekoć, istim pokretom ruke doziva konobara, ljubazno zahvaljuje i govori “Zaboravi” kad se ovaj lati novčanika kako bi joj vratio sitniš, potom čeka da se udalji, a onda se mirno predaje zbrajanju zarade koju je danas ostvarila.
Sve je brže starjela. Sve se više prepoznavala u liku iz nekoć pročitane lektire, ali ipak daleko od svijeta fikcije. Daleko od košmara Rajke Radaković.
Jednom sam bio dobre volje, pa sam joj predložio da zabludimo. Čisto da se i to desi. Kao tobož, našla se u čudu, pogledala sklopljenu knjigu u mojim rukama i rekla: “S tobom? Ma nema šanse! Ti znaš samo za te svoje gubitnike što pišu; čuj Hamsun, molim te. Singer! Ma jok! Nema hljeba od tebe. Meni treba neko drčan, neko ko će biti u stanju krhnuti šakom o sto.”
7.
Na stolu su stajale tri čaše s kafom.
Sanda je primijetila kako će uskoro snijeg. “Ne bi valjalo”, dobacio je Hara, a ja sam pripalio cigaretu misleći na poetične detalje Pana i jedva da sam čuo Amru koja viče: “Ima li ko s autom? Pozlilo joj, umrijet će!”
Glan i Edvarda, ostavljeni u mraku, na strani 63, nastavljaju plovidbu izmaglicama norveških fjordova. Sad jurim prema bolnici ne mareći za crveno na semaforu. Pored mene, zavaljena u sjedište, s mrtvačkom bojom u licu, plače Ines Marlot i trudi se odgovoriti na pozive klijentele.
Govorim joj da se ostavi toga, da se urazumi, a ona mi uzvraća: “Vozi ako hoćeš; ako nećeš, onda se jebi!”
8.
Dva sata kasnije desila se ta ruka na mom ramenu, ravnodušno klimanje glavom i nestanak u kafani preko puta.
Kad sam je ugledao, pomislio sam: “Ljepši se kopaju”. Naravno da sam joj to rekao, a ona je, pitaj Boga otkud, izvukla osmijeh i dobacila: “Okani se pišljive proze.”
Da je odvezem kući? Ni slučajno. Vratili smo se u firmu. Sanda i Hara jednako su stajali uz prozor i gledali kako se napolju zbija snijeg. U ured smo ušli držeći se pod ruku, kao u grijeh ogrezli ljubavnici. Pažljivo sam je spustio u stolicu. Prozirnim prstima pomilovala je telefonske tipke, a potom se osvrnula na prisutne i upitala: “Je l’ neko dolazio dok mene nije bilo?”
Bilo je 15:30. Spremao sam se poći kući, a Ines je ostvarila (istina, čestim grdnjama isprekidanu) vezu sa dr. Birišem. Željela je znati da li bi joj mogao sutra, privatno, naravno (jer njoj odgovara sutra, subota je, ne radi se), uraditi taj zahvat na želucu i kakve su joj šanse da u ponedjeljak ponovo bude na poslu. On se upravo spremao spustiti slušalicu ne propustivši priliku nazvati je luđakinjom, ona mu je prostački opsovala, a ja sam sjeo u auto i u retrovizorskom staklu gledao kako bosonoga Cigančad stoje u prikrajku i na zbunjene prolaznike bacaju mokre krpe snijega.
To je bilo u petak. Pamtim to jer mi ispred očiju još uvijek iskrsne ona slika pogrbljenih staračkih tijela, oni vješti zamasi ruku koji razgrću snijeg ispred sultan-Sulejmanove džamije.
Jednom sam, u ratu, iz dvorišta Sulejmanije ukrao jaknu. Mladić kome je pripadala ležao je u gasulhani. Toplom vodom su ga kupali. Kasnije sam tu jaknu prodao vojniku za šteku “Drine” bez filtera. Danas se nerado i s kajanjem prisjećam tog detalja.
9.
Ines Marlot vidio sam još samo jednom. U subotu je izašla kupiti hljeb i mlijeko, stigla čovjeka ispred sebe kucnuti po ramenu i srušiti policu s parfimerijom.
Dr. Ajdič upravo je izlazio iz smjene kad su je dovezli u bolnicu. Na komadu papira našvrljao je uputnicu i uz glasnu psovku napustio smjenu.
Petnaest dana visili smo pored telefona. Na vezi je bio Željko, njen daleki sarajevski rođak. Hrabrio nas je. Govorio kako on svaki dan bdije na Koševu, da je u stalnom kontaktu sa doktorima, da su je već dvaput “otvarali” i da je sada dobro. On misli da će se izvući. Da ne brinemo.
10.
Ogovarali smo je. O, kako smo je ogovarali! Govorili kako su joj pare važnije od svega, od zdravlja, od života, kako ćemo joj psovati oca bezobraznog kad joj ponovo pod nos poturimo kafu, smijali se… a onda sam auto zaustavio pred bolnicom.
Na vratima prijemnog odjeljenja stajala je žena. Suočen s požarom u njenim očima, rekao sam da dolazimo iz Mostara i da smo radne kolege Ines Marlot.
“Sačuvaj me Bože takvih kolega!”
“Izvinite, ali…”
“Ništa ‘ali’! Za ovu ženu već 15 dana još niko nije upitao.”
“Molim?! Pa nama je Željko rekao…”
“Slušaj, momčino, ne postoji nikakav Željko. Za 15 dana, koliko umire ovdje, za nju još niko nije upitao. Pa znala bih ja, pobogu!”
Postiđen, stajao sam pred njom ne znajući šta bih još mogao reći. Potpuno nemoćan, čitao sam slova s pločice njenog mantila.
“Ali, teta Nado…”
Te molećivo izgovorene riječi kao da su utrnule buktinje u njenim očima. Povukla je ruku unazad, oslobodila cijeli pramen kose, koji se sad prosipao po skladno izvajanim ramenima, i pustila očima da se blago nasmiju, da preko usana prevali kako će ona nakratko, ali samo nakratko, otvoriti prozor. “petnaest dana, koliko umire ovdje” odzvanjalo mi je u ušima dok smo obilazili zgradu i čekali da teta Nada ispuni obećanje.
Možda bi za mene podnošljivije bilo da je ni tad nisam vidio. Da nisam vidio to modro klupko koje nepomično leži na plahti, tu kap zgrušane krvi u kutu usana, da nisam vidio tu iskru u oku koja se bezuspješno upinje ne pretvoriti u suzu, taj šapat otkinut iz dubine nemoći: “Neću ja više ovako. Kad izađem odavde, ima da stanem na loptu, da živim…”
Kažem, možda bi bilo lakše da sve to nisam vidio iako bih se, u to sam siguran, kasnije grizao zbog toga.
Stojimo tako nalakćeni na sive prozorske klupice. Sa smrznutih stabala katkad prhne pregršt sniježne prašine i prospe se po našim ramenima. Ne bez ponosa u glasu, Ines se okrene prema dvjema sestrama i kaže: “Ovo su moji. Moji s posla.” One frknu pogledom prema načičkanim glavama u ramu prozora i nastavljaju piti kahvu.
Željela je znati ko je mijenja otkad je “ovde”.
“Mirko”, kažem, “fin momak i nadasve kulturan.”
“Poznajem Mirka! Zbog takvih kakav je on, danas je ljepše živjeti u kurcu nego u gradu. Sve go seljak, sve pederčine!”
Nisam rekao ništa. Gledao sam kako se jedna sestra pridiže da bi iz limenog ormara izvukla deku kojom će pokriti sićušnu hrpicu kostiju na krevetu. Još kratko zurili smo u to slabašno klupko života koje nečija nevidljiva ruka bespovratno razmotava, opraštali joj za sve teške riječi koje je izgovorila i prešutno se kajali zbog onih koje smo, iza njenih leđa, mi govorili o njoj. A ona, kao da je osjetila o čemu razmišljamo, okrenula se i sasvim sabrano, kao da nema namjeru otići, rekla: “Možda biste trebali poći. Snijeg pada i sklisko je. Skoro će mrak.” A onda se zagledala pravo u moje oči. Prošla je cijela vječnost prije nego je izustila: “Polako vozi. I piši. Napiši nešto o meni. O mojim suzama nešto napiši. I nemoj da si štogod slag’o, jes’ čuo? Možeš još staviti i ovo ako će ti valjat: ‘Tijelu je da se raduje, duši da smrt čeka’.”
11.
Sedam dana kasnije još uvijek je padao slabašan snijeg. Hara i Sanda stajali su uz prozor zabavljeni brojanjem koraka koje je za sobom ostavljalo bosonogo Ciganče. Na stolu su se pušile tri čaše s kafom. Zabavljen čitanjem novina, skoro da i nisam čuo kad je Amra otvorila vrata i sahranila ruke na mojim ramenima.
Pogledao sam u zid. Preko kalendara, uokviren crvenim kvadratićem, izmicao je šesti dan januara.
“Danas bi joj bio rođendan”, rekoh. Hara i Sanda okrenuli su glave. U nevjerici pogledaše u kalendar. Iza njih dah ostavljen u prozorskom staklu brisao je dječije korake u povratku.
12.
Na ispraćaju Ines Marlot bilo je mnogo svijeta. Tiskao sam se između tih pogurenih prilika; mahom su vonjali na alkohol. Snijeg je prestao padati i bilo je hladno. Samo su zalutali lepeti ptičijih krila te slabašan glas fra Petra Marlota skrnavili tišinu. Tada se, iznebuha i nenajavljen, kao da je pristigao iz prizemlja života, nečiji šapat probi do mene: “Pogledaj. Tamo! Tamo preko puta stoji njen otac. To znaju samo rijetki. Ja sam jedan od njih. Zovem se Tomo Boričanin i jednom sam bio špediter. Samo to. Danas sam prikaza koja je propustila sve svoje prilike. Danas sam tek sjenka.”
Okrenuo sam se i pogledao spodobu čija je ruka drhtala na mom ramenu. Bio je obrastao u gustu neurednu bradu. Imao je avetinjski mršavu ruku na kojoj su ižđikljali dugački crni nokti. Uvukao sam vrat još dublje u kragnu i tiho, da me ne čuju skrušenici, kušnuo ga riječima: “Ti si samo govno šofersko!”
Stresao sam ramenima i pogledao preko grobljanskog zida. Tamo je stajao čovjek odsutno zagledan u daljinu. Njegove laktove, svaka sa svoje strane, pridržavale su dvije žene, a on je svako malo oslobađao ruku kako bi drhtavim prstima vratio cvikere na nos. U nevjerici sam gledao tog stvora prepoznavši u njemu lik dr. Ajdiča. Osjetio sam kako mi se grče prsti na rukama. Kako mi se iz utrobe neka sluz vere ravno u grlo, u nos, kako se gušim. Poželjeh stati pred njega, zavitlati mu pesnicom ispred nosa, reći mu…
Ali nisam.
Ne zato što bih kasnije žalio zbog toga, nego čisto što nisam toliko drčan da bih krhnuo šakom o sto. Samo sam se okrenuo, zario glavu u kragnu kaputa i još dugo, dugo gledao kako nečije ruke u pohotnu raku bacaju vlažno grumenje zemlje.