Suum cuique; Svakome svoje – to je formula kojom se otvara Corpus Iuris Civilis, a koja u cijelosti glasi: Iustitia est constant et perpetua voluntas ius suum cuique tribunes, u prijevodu: „Pravednost je trajna i neprekidna volja da se svakome da njegovo pravo.“ Suum cuique etablira se kao izvorište pravednosti, kao kopula kojom se povezuju za nju karakteristični elementi etičnosti s jedne i reglementirani diskurs prava s druge strane. Etika nam zapovijeda da Drugome dopustimo slobode koje sami uživamo. Jurisdkicija je tu da kontrolira implementaciju tih sloboda, da sprečava njihovu zloupotrebu i da Drugoga zaštiti od nas, ali i od sebe samoga. U teoriji. Praksa često izgleda drukčije. Latinska formula je presupozicija u kojoj se kondenzira jedno od središnjih prava – pravo na vlasništvo. Ali ne samo ono. Njome se materijalno vlasništvo pomjera i prema vlasništvu nad vlastitim mišljenjem, na slobodu njegova iskazivanja i na nedodirljivost duhovnoga prava kojim se iskazuje ono što subjekt iskazivanja smatra pravednim. Ukidanje te slobode neminovno vodi i ka ukidanju etičkih kriterija, ali njim se i sama institucija prava može dovesti u pitanje. Kolikogod se te dvije dimenzije svijeta života razlikovale jedna od druge, ipak ih je nemogućno odvojiti čistim rezom. Jedna se pretapa u drugu, zajednički sedimenti ne mogu se precizno izolirati te se samim tim uvijek ukazuje na obavezu koje pravo preuzima na sebe kada zacrtava okvire prema kojima će se određivati njegovo implementiranje na različite oblasti međuljudske komunikacije, ali i na odnos čovjeka prema okolišu koji ga okružuje i prema drugim bićima s kojima taj okoliš dijeli.
Što se zbiva kada jednoj osobi, pri tome još i spisatelju, zbog njegovog etičkog angažmana bude ukinuto njegovo suum cuique? Štoviše, što se zbiva kada se to desi na način na koji se toj osobi poriče njezina etičnost i pri tome ga se pretvara u moralnu nakazu, u ništicu, u personu bez osobnosti, bez prava na pravednost. Bespravnost kojom je takva osoba izložena krajnji je oblik nipodaštavanja, depersonalizacije, proizvodnje homo sacer-a, reprodukcije „golog života“. Upravo to se zbilo Danilu Kišu, jednom od najprominentnijih autora jugoslavenskih književnosti, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U momentu izbijanja onoga što će u povijest književnosti, ali i povijest ljudskoga beščašća, ući pod imenom „afera Kiš“ taj se spisatelj približava stvaralačkom zenitu. No on se, pored bavljenja književnošću, ne libi da na sebe preuzme tešku i nezahvalnu ulogu javnog intelektualca koji je spreman otvoreno progovoriti o najtežim, najkompleksnijim i najkompliciranijim temama iz kulturnog i političkog života. Ta je njegova djelatnost dokumentirana u brojnim nefikcionalnim tekstovima – esejima i intervjuima koje je dao kako jugoslavenskome tako i inozemnom tisku. U njima progovara, bez ustručavanja, o jednom od najtežih problema s kojima se zemlja suočila u razdoblju teških kriza, kako ekonomskih tako i političkih, koje su izbile na površinu sedamdesetih, nakon relativnoga perioda sloboda koji je bio osjetan u Jugoslaviji prethodne dekade.
Danilo Kiš je autor misaone askeze. Ta je askeza rezultat stalnoga propitivanja – sebe i vlastite sudbine, ali i okolice i njezinih aberacija, kao i uloge tih aberacija u tragičnim momentima svijeta života. Unutar upitanosti, kao njezino tvrdo jezgro, nalazi se pravednost i nedvojbenost njezinoga mjesta u kreiranju jedne etički determinirane egzistencije. Kao suprotni pol pravednosti formira se ne-pravednost, u krajnjoj konzekvenci izjednačiva sa zlom. Sa svoje strane pravo, institucija društva čiji je daleki, ali neostvarivi, cilj implementacija pravednosti s njezinim konzekvencama, daje svoj obol u formiranju društvene svijesti. No taj je udio u totalitarnim, ili totalitarizmu naginjućim, društvima uvijek suštinski ugrožen u svim mogućnostima zloupotrebe kakvim ga ta i takva društva izlažu. Aplicirati za pravednost u društvu koje je, a priori, obilježeno potencijalom ne-pravde (anomije, stanjem bez-prava) opasan je poduhvat. Kada Danilo Kiš u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje sustavno analizirati zlu kob nacionalizma, a za njega je antisemitizam tek najviši stupanj tog društvenog zla, on se svjesno izlaže opasnosti stigmatiziranja u jednome društvu koje, doduše, de jure osuđuje nacionalizam, ali de facto omogućuje njegovo razvijanje i sustavno širenje.
Perfidnost situacije u koju je doveden očitovala se u odloženoj reakciji pogođenih. Naime, Kiš će postati žrtvom progona tek nakon objavljivanja zbirke pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča 1976. Potraga za pravednošću, za pravdom koju treba konačno dati žrtvama progona, rezultira u osudi staljinističkog totalitarizma kojega se, nedvojbeno, povezuje s totalitarnom praksom država koje drže da su se oslobodile naslijeđa staljinizma. Po-etika Danila Kiša cilja u dva pravca: rasistički nacional-socijalizam sa svojom idejom rasom uvjetovane nacionalne čistoće s jedne i staljinistički totalitarizam koji, prividno, rasu projicira na klasu, ali čiji je antisemitizam prisutan, u prikrivenom obliku, u osudi navodnog židovskoga kozmopolitizma ili u ideji o židovskoj zavjeri unutar najvišeg rukovodećeg kadra Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ono što je u reakciji na Kišovo djelo(vanje) osobito odurno jest opipljiva lažljivost argumentacije koja se usmjerava na njegovo dezavuiranje kao spisatelja, na optužnicu koja se formulira u osudi njegove knjige kao plagijata.
Kiš plagijator? Gnusna laž kojom ga se stigmatizira, i to tamo gdje je obrana teška, pomaknuta s polja politike, na kojemu se mogla i voditi s pozicije intelektualne ravnopravnosti – u kojoj bi se onda dokazala Kišova superiornost, kako intelektualna tako i moralna – i prebačena na polje estetike na kojemu je dokazivanje mukotrpno, objektivnost i jasna prosudba jedva provediva. Ne za Kiša. Rezultat je obrane integriteta vehementna polemička knjiga Čas anatomije. Dakle, progon započinje bijednim tekstom objavljenim u zagrebačkom časopisu Oko,čiji autor ne zavrjeđuje ni spominjanje imena. Kišov odgovor izazvat će bujicu protuodgovora koji jasno stavljaju do znanja da su maske pale i da njihovi nositelji izlaze iz anonimnosti. Cijela je polemika, jer Kiš na poprištu nije bio sam, za njegovu se „stvar“ borio niz obrazovanih, pametnih i poštenih ljudi, dobro je i detaljno dokumentirana u zborniku Treba li spaliti Kiša. No Čas anatomije obrana je koja nadilazi nešto što bi se moglo smatrati njezinim prvobitnim ciljem. Iz obrane proizlazi poetika, kojom se brani jedan način pisanja književnosti, ona je po-etika, proces u kojem se pokazuje da je estetika nemogućna bez etike i, nakraju, ona je politika, pragmatična djelatnost kojom se cilja na postizanje određenih rezultata i u kojoj se, upravo zbog takve usmjerenosti, ponekad mogu i potisnuti etički postulati.
Ta „trijada“ upisana u Čas anatomije ono je što samu knjigu čini jedinstvenom u kompleksu jugoslavenskih književnosti. Etičkim se može nazvati prvi dio knjige, O jednoj skandaloznoj (književnoj) aferi, subjektivno,u kojemu Kiš ocrtava pozadinu „spora“ i razotkriva stvarne motive svojih progonitelja. Poetički je najduži dio, sastavljen od poglavlja Parabaza: Čelni sudar; Probni kamen činjenica i Protiv opskurantizma ili: Skalpel političke svesti, u kojemu on, superiornim poznavanjem recentne i tradicionalne književno-teorijske literature, ali i književne povijesti, ocrtava linije vlastitog književnog postupka, dok se politički usmjerava na konkretne pojedince koje detektira kao one koji iz pozadine vuku konce i ponajviše doprinose kaljanju njegova imena. Zanimljivo je da je taj dio po objavljivanju bio najčitaniji, ali ga se danas u raspravama u znanosti o književnosti manje ili više zaobilazi – što se, bar donekle, može objasniti upravo njegovom političkom naravi. Može se ustvrditi da je prvi dio posvećen raskrinkavanju kompleksa fenomena koji, različitim intenzitetom ali u usporedivoj mjeri, tvore srž zla u dvadesetom stoljeću (nacionalizam, antisemitizam, rasizam), da je drugi i danas važna samodovoljna književno-teorijska studija u kojoj se raspravlja o centralnim problemima znanosti o književnosti, a treći je veselo-sarkastični obračun s književnom čaršijom koji je relevantan u onoj mjeri u kojoj se posjeduju informacije o pozadini samoga sukoba te prema tome čitljiv, bez kritičkog aparata, publici upućenoj u lokalne okolnosti i u vrijeme u kojemu se cijelo sučeljavanje zbilo.
U intervju objavljenom u časopisu Ideje 1973, a pretiskanom u knjizi Homo poeticus Danilo je Kiš ocrtao „Portret nacionalista“. Politički brizantne izvedbe kulminiraju u postulatu da je nacionalizam u suštini paranoidan i to kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.“ Već ovaj citat pokazuje oštrinu Kišove misli, ali i potencijal poopćavanja po kojemu će se brojni nacionalisti prepoznati u takvoj osudi, osjetiti se duboko povrijeđeni i uvrijeđeni takvom prosudbom. Dalje seciranje i kontekstualiziranje tog fenomena, njegovo dovođenje u vezu s antisemitizmom i rasizmom, bili su i više nego dovoljan razlog za obračun s Kišom. Zašto su njegovi protivnici, koje se bez problema može detektirati u desnome spektru srpskoga društva, izabrali dezavuiranje putem moralne inkriminacije, to je pitanje na koje je moguć tek spekulativan odgovor. Valjda su bili uvjereni da će Kiš pred težinom takve optužbe ostati bez riječi – u čemu su se prevarili. Otuda je i logično prebacivanje, prvo prikriveno a potom otvoreno, na teren govora politike – i to u onom njezinom najogoljenijem smislu, politike kao čistog vršenja pritiska na slabijeg. Naravno, i tu su se moćnici prevarili. Politika, a najvjerojatnije da je iza te skupine Kišovih protivnika ulogu sive eminencije igrao visoko pozicionirani komunista Dragoslav Marković, kao ni kultura nije računala sa silovitošću odgovora kojega će ponuditi Čas anatomije. I jedan i drugi odgovor jasna su, kirurški precizna (otuda i sam naslov knjige kojim se priziva preciznost medicinskog skalpela) analiza društvenih zastranjenja čija se pogubnost dâ prepoznati u zlu dvadesetog stoljeća.
Poetološki je odgovor na izgovor bio jednako britak. Kišova obrana vlastite knjige obrana je i poetike postmodernizma, intertekstualnosti kao njezinog glavnog stilističkog sredstva, ali i dokumentarnosti kao temelja njegove proze koju se, svojevrsnim alkemijskim procesom, prevodi u fikciju. Tu su Kišova umjetnost i njegovo poznavanje i vješto apliciranje znanosti o književnosti doživjele jedinstvenu sintezu. „Književni prosede primenjen u Grobnici za B.D. samo je jedan od vidova oneobičavanja na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona, na dokumentarno, to davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), a gde su neke prepoznatljive činjenice – date kao parafraze jednog teksta koji se dâ proveriti, kako bi se uočile sličnosti i razlike, a i kako bi čitalac, na osnovu toga, poveravao da su i svi ostali ‘dokumenti’, ili skoro svi, pravljeni po istom principu.“ I tu se jedva što može dodati.
Suum cuique! Pravda je ispunjena. Protivnici Danila Kiša završili su tamo gdje im je mjesto, u povijesnome zaboravu. On tamo gdje mu je mjesto: na Olimpu europske književnosti. Skandal koji je prouzročio bezočni napad na njegovu knjigu bio je katarzičnidogađaj koji je do temelja pročistio jugoslavenske književnosti u tegobnim i učmalim sedamdesetim godinama. Ono što je iza njega ostalo jest etički trijumf pojedinca nad zlim kolektivom. Nažalost, pokazat će ružne devedesete, tek privremen. No to je druga priča, u kojoj Danilo Kiš više nije mogao igrati ulogu.
Tekst je izravno objavljen na francuskom, u prijevodu Pascal Delpeche, u broju 106 (2021) časopisa Atelier du roman, posvećenom Danilu Kišu.
Suum cuique. Borba Danila Kiša za pravo i pravednost
Suum cuique; Svakome svoje – to je formula kojom se otvara Corpus Iuris Civilis, a koja u cijelosti glasi: Iustitia est constant et perpetua voluntas ius suum cuique tribunes, u prijevodu: „Pravednost je trajna i neprekidna volja da se svakome da njegovo pravo.“ Suum cuique etablira se kao izvorište pravednosti, kao kopula kojom se povezuju za nju karakteristični elementi etičnosti s jedne i reglementirani diskurs prava s druge strane. Etika nam zapovijeda da Drugome dopustimo slobode koje sami uživamo. Jurisdkicija je tu da kontrolira implementaciju tih sloboda, da sprečava njihovu zloupotrebu i da Drugoga zaštiti od nas, ali i od sebe samoga. U teoriji. Praksa često izgleda drukčije. Latinska formula je presupozicija u kojoj se kondenzira jedno od središnjih prava – pravo na vlasništvo. Ali ne samo ono. Njome se materijalno vlasništvo pomjera i prema vlasništvu nad vlastitim mišljenjem, na slobodu njegova iskazivanja i na nedodirljivost duhovnoga prava kojim se iskazuje ono što subjekt iskazivanja smatra pravednim. Ukidanje te slobode neminovno vodi i ka ukidanju etičkih kriterija, ali njim se i sama institucija prava može dovesti u pitanje. Kolikogod se te dvije dimenzije svijeta života razlikovale jedna od druge, ipak ih je nemogućno odvojiti čistim rezom. Jedna se pretapa u drugu, zajednički sedimenti ne mogu se precizno izolirati te se samim tim uvijek ukazuje na obavezu koje pravo preuzima na sebe kada zacrtava okvire prema kojima će se određivati njegovo implementiranje na različite oblasti međuljudske komunikacije, ali i na odnos čovjeka prema okolišu koji ga okružuje i prema drugim bićima s kojima taj okoliš dijeli.
Što se zbiva kada jednoj osobi, pri tome još i spisatelju, zbog njegovog etičkog angažmana bude ukinuto njegovo suum cuique? Štoviše, što se zbiva kada se to desi na način na koji se toj osobi poriče njezina etičnost i pri tome ga se pretvara u moralnu nakazu, u ništicu, u personu bez osobnosti, bez prava na pravednost. Bespravnost kojom je takva osoba izložena krajnji je oblik nipodaštavanja, depersonalizacije, proizvodnje homo sacer-a, reprodukcije „golog života“. Upravo to se zbilo Danilu Kišu, jednom od najprominentnijih autora jugoslavenskih književnosti, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U momentu izbijanja onoga što će u povijest književnosti, ali i povijest ljudskoga beščašća, ući pod imenom „afera Kiš“ taj se spisatelj približava stvaralačkom zenitu. No on se, pored bavljenja književnošću, ne libi da na sebe preuzme tešku i nezahvalnu ulogu javnog intelektualca koji je spreman otvoreno progovoriti o najtežim, najkompleksnijim i najkompliciranijim temama iz kulturnog i političkog života. Ta je njegova djelatnost dokumentirana u brojnim nefikcionalnim tekstovima – esejima i intervjuima koje je dao kako jugoslavenskome tako i inozemnom tisku. U njima progovara, bez ustručavanja, o jednom od najtežih problema s kojima se zemlja suočila u razdoblju teških kriza, kako ekonomskih tako i političkih, koje su izbile na površinu sedamdesetih, nakon relativnoga perioda sloboda koji je bio osjetan u Jugoslaviji prethodne dekade.
Danilo Kiš je autor misaone askeze. Ta je askeza rezultat stalnoga propitivanja – sebe i vlastite sudbine, ali i okolice i njezinih aberacija, kao i uloge tih aberacija u tragičnim momentima svijeta života. Unutar upitanosti, kao njezino tvrdo jezgro, nalazi se pravednost i nedvojbenost njezinoga mjesta u kreiranju jedne etički determinirane egzistencije. Kao suprotni pol pravednosti formira se ne-pravednost, u krajnjoj konzekvenci izjednačiva sa zlom. Sa svoje strane pravo, institucija društva čiji je daleki, ali neostvarivi, cilj implementacija pravednosti s njezinim konzekvencama, daje svoj obol u formiranju društvene svijesti. No taj je udio u totalitarnim, ili totalitarizmu naginjućim, društvima uvijek suštinski ugrožen u svim mogućnostima zloupotrebe kakvim ga ta i takva društva izlažu. Aplicirati za pravednost u društvu koje je, a priori, obilježeno potencijalom ne-pravde (anomije, stanjem bez-prava) opasan je poduhvat. Kada Danilo Kiš u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje sustavno analizirati zlu kob nacionalizma, a za njega je antisemitizam tek najviši stupanj tog društvenog zla, on se svjesno izlaže opasnosti stigmatiziranja u jednome društvu koje, doduše, de jure osuđuje nacionalizam, ali de facto omogućuje njegovo razvijanje i sustavno širenje.
Perfidnost situacije u koju je doveden očitovala se u odloženoj reakciji pogođenih. Naime, Kiš će postati žrtvom progona tek nakon objavljivanja zbirke pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča 1976. Potraga za pravednošću, za pravdom koju treba konačno dati žrtvama progona, rezultira u osudi staljinističkog totalitarizma kojega se, nedvojbeno, povezuje s totalitarnom praksom država koje drže da su se oslobodile naslijeđa staljinizma. Po-etika Danila Kiša cilja u dva pravca: rasistički nacional-socijalizam sa svojom idejom rasom uvjetovane nacionalne čistoće s jedne i staljinistički totalitarizam koji, prividno, rasu projicira na klasu, ali čiji je antisemitizam prisutan, u prikrivenom obliku, u osudi navodnog židovskoga kozmopolitizma ili u ideji o židovskoj zavjeri unutar najvišeg rukovodećeg kadra Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ono što je u reakciji na Kišovo djelo(vanje) osobito odurno jest opipljiva lažljivost argumentacije koja se usmjerava na njegovo dezavuiranje kao spisatelja, na optužnicu koja se formulira u osudi njegove knjige kao plagijata.
Kiš plagijator? Gnusna laž kojom ga se stigmatizira, i to tamo gdje je obrana teška, pomaknuta s polja politike, na kojemu se mogla i voditi s pozicije intelektualne ravnopravnosti – u kojoj bi se onda dokazala Kišova superiornost, kako intelektualna tako i moralna – i prebačena na polje estetike na kojemu je dokazivanje mukotrpno, objektivnost i jasna prosudba jedva provediva. Ne za Kiša. Rezultat je obrane integriteta vehementna polemička knjiga Čas anatomije. Dakle, progon započinje bijednim tekstom objavljenim u zagrebačkom časopisu Oko, čiji autor ne zavrjeđuje ni spominjanje imena. Kišov odgovor izazvat će bujicu protuodgovora koji jasno stavljaju do znanja da su maske pale i da njihovi nositelji izlaze iz anonimnosti. Cijela je polemika, jer Kiš na poprištu nije bio sam, za njegovu se „stvar“ borio niz obrazovanih, pametnih i poštenih ljudi, dobro je i detaljno dokumentirana u zborniku Treba li spaliti Kiša. No Čas anatomije obrana je koja nadilazi nešto što bi se moglo smatrati njezinim prvobitnim ciljem. Iz obrane proizlazi poetika, kojom se brani jedan način pisanja književnosti, ona je po-etika, proces u kojem se pokazuje da je estetika nemogućna bez etike i, nakraju, ona je politika, pragmatična djelatnost kojom se cilja na postizanje određenih rezultata i u kojoj se, upravo zbog takve usmjerenosti, ponekad mogu i potisnuti etički postulati.
Ta „trijada“ upisana u Čas anatomije ono je što samu knjigu čini jedinstvenom u kompleksu jugoslavenskih književnosti. Etičkim se može nazvati prvi dio knjige, O jednoj skandaloznoj (književnoj) aferi, subjektivno, u kojemu Kiš ocrtava pozadinu „spora“ i razotkriva stvarne motive svojih progonitelja. Poetički je najduži dio, sastavljen od poglavlja Parabaza: Čelni sudar; Probni kamen činjenica i Protiv opskurantizma ili: Skalpel političke svesti, u kojemu on, superiornim poznavanjem recentne i tradicionalne književno-teorijske literature, ali i književne povijesti, ocrtava linije vlastitog književnog postupka, dok se politički usmjerava na konkretne pojedince koje detektira kao one koji iz pozadine vuku konce i ponajviše doprinose kaljanju njegova imena. Zanimljivo je da je taj dio po objavljivanju bio najčitaniji, ali ga se danas u raspravama u znanosti o književnosti manje ili više zaobilazi – što se, bar donekle, može objasniti upravo njegovom političkom naravi. Može se ustvrditi da je prvi dio posvećen raskrinkavanju kompleksa fenomena koji, različitim intenzitetom ali u usporedivoj mjeri, tvore srž zla u dvadesetom stoljeću (nacionalizam, antisemitizam, rasizam), da je drugi i danas važna samodovoljna književno-teorijska studija u kojoj se raspravlja o centralnim problemima znanosti o književnosti, a treći je veselo-sarkastični obračun s književnom čaršijom koji je relevantan u onoj mjeri u kojoj se posjeduju informacije o pozadini samoga sukoba te prema tome čitljiv, bez kritičkog aparata, publici upućenoj u lokalne okolnosti i u vrijeme u kojemu se cijelo sučeljavanje zbilo.
U intervju objavljenom u časopisu Ideje 1973, a pretiskanom u knjizi Homo poeticus Danilo je Kiš ocrtao „Portret nacionalista“. Politički brizantne izvedbe kulminiraju u postulatu da je nacionalizam u suštini paranoidan i to kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.“ Već ovaj citat pokazuje oštrinu Kišove misli, ali i potencijal poopćavanja po kojemu će se brojni nacionalisti prepoznati u takvoj osudi, osjetiti se duboko povrijeđeni i uvrijeđeni takvom prosudbom. Dalje seciranje i kontekstualiziranje tog fenomena, njegovo dovođenje u vezu s antisemitizmom i rasizmom, bili su i više nego dovoljan razlog za obračun s Kišom. Zašto su njegovi protivnici, koje se bez problema može detektirati u desnome spektru srpskoga društva, izabrali dezavuiranje putem moralne inkriminacije, to je pitanje na koje je moguć tek spekulativan odgovor. Valjda su bili uvjereni da će Kiš pred težinom takve optužbe ostati bez riječi – u čemu su se prevarili. Otuda je i logično prebacivanje, prvo prikriveno a potom otvoreno, na teren govora politike – i to u onom njezinom najogoljenijem smislu, politike kao čistog vršenja pritiska na slabijeg. Naravno, i tu su se moćnici prevarili. Politika, a najvjerojatnije da je iza te skupine Kišovih protivnika ulogu sive eminencije igrao visoko pozicionirani komunista Dragoslav Marković, kao ni kultura nije računala sa silovitošću odgovora kojega će ponuditi Čas anatomije. I jedan i drugi odgovor jasna su, kirurški precizna (otuda i sam naslov knjige kojim se priziva preciznost medicinskog skalpela) analiza društvenih zastranjenja čija se pogubnost dâ prepoznati u zlu dvadesetog stoljeća.
Poetološki je odgovor na izgovor bio jednako britak. Kišova obrana vlastite knjige obrana je i poetike postmodernizma, intertekstualnosti kao njezinog glavnog stilističkog sredstva, ali i dokumentarnosti kao temelja njegove proze koju se, svojevrsnim alkemijskim procesom, prevodi u fikciju. Tu su Kišova umjetnost i njegovo poznavanje i vješto apliciranje znanosti o književnosti doživjele jedinstvenu sintezu. „Književni prosede primenjen u Grobnici za B.D. samo je jedan od vidova oneobičavanja na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona, na dokumentarno, to davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), a gde su neke prepoznatljive činjenice – date kao parafraze jednog teksta koji se dâ proveriti, kako bi se uočile sličnosti i razlike, a i kako bi čitalac, na osnovu toga, poveravao da su i svi ostali ‘dokumenti’, ili skoro svi, pravljeni po istom principu.“ I tu se jedva što može dodati.
Suum cuique! Pravda je ispunjena. Protivnici Danila Kiša završili su tamo gdje im je mjesto, u povijesnome zaboravu. On tamo gdje mu je mjesto: na Olimpu europske književnosti. Skandal koji je prouzročio bezočni napad na njegovu knjigu bio je katarzični događaj koji je do temelja pročistio jugoslavenske književnosti u tegobnim i učmalim sedamdesetim godinama. Ono što je iza njega ostalo jest etički trijumf pojedinca nad zlim kolektivom. Nažalost, pokazat će ružne devedesete, tek privremen. No to je druga priča, u kojoj Danilo Kiš više nije mogao igrati ulogu.
Tekst je izravno objavljen na francuskom, u prijevodu Pascal Delpeche, u broju 106 (2021) časopisa Atelier du roman, posvećenom Danilu Kišu.