Dok sam se ranog i toplog septembarskog popodneva spuštao niz Bistrik, nakon što sam u Sarajevskoj pivari razgovarao o objavljivanju drugog izdanja moje knjige “Njegovo veličanstvo – pivo”, u džepu mi je zazvonio telefon i na displeju se ukazalo ime prijatelja Emira, zvanog Šajka. Taj dan, 6. septembar 2018. godine ostao mi je u uspomeni i kao četvrtak u kojem sam se, u bašti sarajevskog hotela „Europa“, iznenada susreo sa proslavljenim književnikom, poznatim scenaristom i akademikom Abdulahom Sidranom.
Igrom slučaja, tog četvrtka sam dogovorio sastanak sa Emirom, kako bi jedan drugom ispričali važne događaje protekle godine, jer on živi u dalekoj Australiji, a on me zamolio da mu ponesem i svoju knjigu “Kafa – magični napitak”. Iako smo se dogovorili da se nađemo u slastičarnici „Palma“, blizu njegovog stana na Grbavici, kad mi se oko pola tri javio telefonom da bi provjerio gdje se trenutno nalazim, rekao mi je da sjedi u bašti “Europe” sa Abdulahom Sidranom. Obradova me to njegovo javljanje, te sam odmah krenu prema mjestu susreta.
Dva su razloga tom mom radovanju: prvo obradovao me susret sa Sidranom, a drugo u mojim opcijama za pisanje recenzije za drugo izdanje knjige o pivu bilo je i ime Abdulaha Sidrana iz prostog razloga što je on, prije četrdesetak godina bio strastveni konzument tog pića, te me interesiralo kakvo će mišljenje poznati pisac dati o mojoj knjizi koju sam upravo pripremao za štampanje. A pripremu tog ponovnog, nešto dopunjenog izdanja završavao sam tih dana.
Šajka i Avdo su sjedili odmah na početku bašte, za drugim stolom do zgrade. (Kasnije će mi Šajka kazati da se do tada nije poznavao sa Sidranom nego je čekajući moj poziv, svratio u baštu “Europe” i kako je Sidran sjedio sam za stolom, jednostavno mu je prišao i uz odobrenje sjeo za stol. Tako je i započela priča.) Na početku razgovora Sidran mi spomenu tu knjigu o kafi te reče da je on ima u svojoj biblioteci, što me obradovalo. No, kasnije, kad me upitao je li ovo njeno drugo izdanje, jer ta njegova je bijelih korica, ustvrdio je – pokušavajući onako nabrzinu pročitati koju rečenicu – da je knjiga koju on ima u svojoj biblioteci ipak nekog drugog autora.
Nismo gotovo ništa više razgovarali o toj knjizi, nego je on samo tražio da mu napišem posvetu, što sam rado učinio: “Gospodinu Abdulahu Sidranu, autorov poklon, s poštovanjem. U Sarajevu 6.9.2018. godine.”
I tako sam, ispisujući pomenuti datum i asocijaciju na simboliku broja 69, prešutio svoje trenutne misli, a nastavio slušati razgovor koji su dvojica mojih prijatelja vodila prije mog dolaska. Avdo je nadugo i naširoko pričao o nekoj eskort dami koja mu na Facebooku zadaje probleme, jer ga na toj društvenoj mreži, iako je izbrisao sa popisa prijatelja, kleveće i omalovažava.
Iz neke pristojnosti, nisam htio da ga prekidam u toj njegovoj tiradi, mada mi je bila nezanimljive, a na momente i dosadna. Ja sam želio da s njim razgovaram o onome što mene interesira – mogućnosti njegovog pisanja recenzije o mojoj knjizi o pivu. Kad je nekako napokon završio tiradu, ponovo sam mu pomenuo knjigu o pivu kazavši:
“I da se danas nismo susreli ovdje, ja bih vas, Avdo, pokušao naći preko našega zajedničkog prijatelja Bajtala i zamoliti da pročitate moj rukopis o pivu i da o njemu date svoje mišljenje.”
“Ja sam po zamolbi vlasnika Pivare Hilme Selimovića napisao tekst o Pivnici kad je ona otvarana – ne sjećam se tačno koje je to godine bilo – i za tu priču Hilmo mi nagradio sa dvije-tri hiljade maraka. Tekst imam u kompjuteru, ali ko će ga naći u moru svih tih mojih rukopisa. Ipak mislim da će ti moj sin uspjeti da ga nađe i poslat ću ti ga. Možeš ga uvrstiti u tu tvoju knjigu, pa i kratiti, ako to bude trebalo, ali ja imam 74 godine i u ovakvom zdravstvenom stanju mogu još kratko da nešto napišem, ali nemam snage da čitam taj tvoj rukopis. Jer, za neka krupna pregnuća ja više objektivno nemam ni snage, a ni volje. Uz sve to ja u ladici svog radnog stola držim nerealizovana čak četiri moja scenarija za film.”
Nije rekao da mu godine ne dozvoljvaju da se malo duže skoncentrira na sadržaj, ali sam ja to odmah tako shvatio. Bilo mi je jasno da od željene Avdine recenzije neće biti ništa, što me ražalostilo.
Avdo je potom pričao o fenomenu kako su to Bosanci naziv piva iz srednjeg gramatičkog roda transformirali u ženski rod, kazavši kako i u riječi piva ima dosta bosanske nježnosti i simbolike.
Prisjećajući se te godine kad je Pivnica otvorena, na um mi pade brošura “Sarajevska pivara 1864.-2004.”, u kojoj nema nijedne Sidranove rečenice o tom objektu, nego se u njoj nalazi priča o pivu i Pivari s kraćim hronološkim pregledom važnijih događaja iz prošlosti Sarajevske pivare, na bosanskom i engleskom jeziku, dok je na njenom kraju fotos čovjeka koji je sebe ugradio u razvoj Sarajevske pivare – tada predsjednika Nadzornog odbora Hilme Selimovića.
“Upropastio sam ja svoje tijelo alkoholom, jer sam konstantno pio duže od trideset godina. Ali i to je neko životno iskustvo…”, veli Sidran.
Zamolio sam Šajku da mene i Avdu fotografiše mojim mobitelom, kazavši Avdi:
“Dobro je, Avdo, da se fotografišemo i imamo uspomenu na ovaj dan i naše poznanstvo. Ko zna kad ćemo se opet ovako sastati”, misleći naravno na naše godine i ono vrijeme koje nam je ostalo na ovom svijetu.
Osjetio je Avdo šta sam htio reći te, dok nas je Šajka snimao, dodade.
“Živjet ćemo mi još najmanje 50 godina!”
Iako je više puta kazao kako će nas za koji sekund napustiti, jer su ga već u dva navrata telefonom podsjećali da treba doći kući na ručak i redovni poslijepodnevni odmor, ostao je još desetak minuta u našem društvu.
Nakon ovog susreta u desetak narednih dana između mene i Avde uslijedila je razmjena SMS poruka u vezi sa tekstom o Pivnici. U prvoj piščev odgovor na moju jer bio: “Nisam zaboravio. To je potraga koju mora obaviti moj sin.”
U drugoj dobio sam nešto duži, ali također neizvjestan odgovor: “Muka… teška.Sin misli da i nije u ovoj mašini nego na nekom od stikova sa sadržinom ranijih mašina. Upitaj nekog u Pivnici, a ja ću tražiti dalje iz inata svoga…“
Jasno mi je bilo da su šanse da dobijem ovaj tekst minimalne, te sam – i da mi nije sugerirao – pomoć potražio u Sarajevskoj pivari. U sljedećem dogovoru sa eventualnim budući izdavačem, jednim od članova Upravnog odbora, kažem kako je Sidran pisao naručeni tekst o Pivnici, da bih potom saznao da je na otvaranju Pivnice poznati književnik napisao i pročitao svoju priču o ovom jedinstvenom ugostiteljskom objektu. Za nekoliko minuta na stol stiže video snimak tog govora.
Dogovorismo da neko iz Pivare sa CD skine tekst te mi ga proslijedi. Nakon nekoliko dana imao sam – kako novinari vole kazati – ekskluzivni Sidranov govor koji će se naći u knjizi o pivu, a iz kojega mi se čini interesantan ovaj dio:
“U nekoliko hiljada godina koliko traje istorija piva, o čemu postoje mezopotamski zapisi na kamenim pločama, sasvim je nevažno kada su i zašto Sarajlije gramatički srednji rod pivo promijenili u ženski rod piva. Ali bih primijetio kako u toj promjeni ima neke sasvim bosanske nježnosti, poput majčinskoga tepanja, nisi ti meni pivo ti si meni moja piva. Srećom nije me gospodin Selimović pozvao da izmišljam pivsku reklamu, nego da sudjelujem zajedno s vama u ovome otvorenju. S pravom, kojeg mi daje preko stoljetna tradicija ovoga mjesta, i s razlogom kojeg mi daje moja književno kafanska biografija, niko ne zna da li je zauvijek izgubljeno Sarajevo, čiju tradiciju klasične srednjoeuropske državne prijestonice danas i ovdje otvaranjem ove pivnice spasavaju gospodin Selimović, njegovi suradnici, radnici i suvlasnici Sarajevske pivare.”
Pivnica je danas zaštićeni kulturno-historijski objekat, omiljeno sastajalište Saralija i radi pod nazivom “Pivnicu HS”. Tradicionalni je nasljednik kultne gradske pivnice poznate pod imenom “Kod Sameka”, u vlasništvu Afreda Sameka, čiji otac je početkom 20. stoljeća iz Češke došao u Sarajevo. Otvorena je po tadašnjim običajima pivarske industrije u vrijeme kad je u austrougarskom periodu sagrađena i Pivara i cijelo vrijeme bila je okupljalište sarajevskih umjetnika: književnika, slikara, pozorišnih i drugih djelatnika. U vrijeme dok je živio i stvarao u Sarajevu, u njoj je proslavljeni pjesnik Tin Ujević napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Mijenjale su se države, ali Pivnica je uvijek ostajala sa klijentelom iste ili slične strukture. I tako sve do agresije na Bosnu i Hercegovini (1992. godine) kada poznato okupljalište sarajevskog umjetničkog svijeta zatvara svoja vrata, da bi je prvih godina ovoga stoljeća Sarajevska pivara obnovila i uz nju otvorila i Muzej pivarstva.
Susret sa Sidranom
Dok sam se ranog i toplog septembarskog popodneva spuštao niz Bistrik, nakon što sam u Sarajevskoj pivari razgovarao o objavljivanju drugog izdanja moje knjige “Njegovo veličanstvo – pivo”, u džepu mi je zazvonio telefon i na displeju se ukazalo ime prijatelja Emira, zvanog Šajka. Taj dan, 6. septembar 2018. godine ostao mi je u uspomeni i kao četvrtak u kojem sam se, u bašti sarajevskog hotela „Europa“, iznenada susreo sa proslavljenim književnikom, poznatim scenaristom i akademikom Abdulahom Sidranom.
Igrom slučaja, tog četvrtka sam dogovorio sastanak sa Emirom, kako bi jedan drugom ispričali važne događaje protekle godine, jer on živi u dalekoj Australiji, a on me zamolio da mu ponesem i svoju knjigu “Kafa – magični napitak”. Iako smo se dogovorili da se nađemo u slastičarnici „Palma“, blizu njegovog stana na Grbavici, kad mi se oko pola tri javio telefonom da bi provjerio gdje se trenutno nalazim, rekao mi je da sjedi u bašti “Europe” sa Abdulahom Sidranom. Obradova me to njegovo javljanje, te sam odmah krenu prema mjestu susreta.
Dva su razloga tom mom radovanju: prvo obradovao me susret sa Sidranom, a drugo u mojim opcijama za pisanje recenzije za drugo izdanje knjige o pivu bilo je i ime Abdulaha Sidrana iz prostog razloga što je on, prije četrdesetak godina bio strastveni konzument tog pića, te me interesiralo kakvo će mišljenje poznati pisac dati o mojoj knjizi koju sam upravo pripremao za štampanje. A pripremu tog ponovnog, nešto dopunjenog izdanja završavao sam tih dana.
Šajka i Avdo su sjedili odmah na početku bašte, za drugim stolom do zgrade. (Kasnije će mi Šajka kazati da se do tada nije poznavao sa Sidranom nego je čekajući moj poziv, svratio u baštu “Europe” i kako je Sidran sjedio sam za stolom, jednostavno mu je prišao i uz odobrenje sjeo za stol. Tako je i započela priča.) Na početku razgovora Sidran mi spomenu tu knjigu o kafi te reče da je on ima u svojoj biblioteci, što me obradovalo. No, kasnije, kad me upitao je li ovo njeno drugo izdanje, jer ta njegova je bijelih korica, ustvrdio je – pokušavajući onako nabrzinu pročitati koju rečenicu – da je knjiga koju on ima u svojoj biblioteci ipak nekog drugog autora.
Nismo gotovo ništa više razgovarali o toj knjizi, nego je on samo tražio da mu napišem posvetu, što sam rado učinio: “Gospodinu Abdulahu Sidranu, autorov poklon, s poštovanjem. U Sarajevu 6.9.2018. godine.”
I tako sam, ispisujući pomenuti datum i asocijaciju na simboliku broja 69, prešutio svoje trenutne misli, a nastavio slušati razgovor koji su dvojica mojih prijatelja vodila prije mog dolaska. Avdo je nadugo i naširoko pričao o nekoj eskort dami koja mu na Facebooku zadaje probleme, jer ga na toj društvenoj mreži, iako je izbrisao sa popisa prijatelja, kleveće i omalovažava.
Iz neke pristojnosti, nisam htio da ga prekidam u toj njegovoj tiradi, mada mi je bila nezanimljive, a na momente i dosadna. Ja sam želio da s njim razgovaram o onome što mene interesira – mogućnosti njegovog pisanja recenzije o mojoj knjizi o pivu. Kad je nekako napokon završio tiradu, ponovo sam mu pomenuo knjigu o pivu kazavši:
“I da se danas nismo susreli ovdje, ja bih vas, Avdo, pokušao naći preko našega zajedničkog prijatelja Bajtala i zamoliti da pročitate moj rukopis o pivu i da o njemu date svoje mišljenje.”
“Ja sam po zamolbi vlasnika Pivare Hilme Selimovića napisao tekst o Pivnici kad je ona otvarana – ne sjećam se tačno koje je to godine bilo – i za tu priču Hilmo mi nagradio sa dvije-tri hiljade maraka. Tekst imam u kompjuteru, ali ko će ga naći u moru svih tih mojih rukopisa. Ipak mislim da će ti moj sin uspjeti da ga nađe i poslat ću ti ga. Možeš ga uvrstiti u tu tvoju knjigu, pa i kratiti, ako to bude trebalo, ali ja imam 74 godine i u ovakvom zdravstvenom stanju mogu još kratko da nešto napišem, ali nemam snage da čitam taj tvoj rukopis. Jer, za neka krupna pregnuća ja više objektivno nemam ni snage, a ni volje. Uz sve to ja u ladici svog radnog stola držim nerealizovana čak četiri moja scenarija za film.”
Nije rekao da mu godine ne dozvoljvaju da se malo duže skoncentrira na sadržaj, ali sam ja to odmah tako shvatio. Bilo mi je jasno da od željene Avdine recenzije neće biti ništa, što me ražalostilo.
Avdo je potom pričao o fenomenu kako su to Bosanci naziv piva iz srednjeg gramatičkog roda transformirali u ženski rod, kazavši kako i u riječi piva ima dosta bosanske nježnosti i simbolike.
Prisjećajući se te godine kad je Pivnica otvorena, na um mi pade brošura “Sarajevska pivara 1864.-2004.”, u kojoj nema nijedne Sidranove rečenice o tom objektu, nego se u njoj nalazi priča o pivu i Pivari s kraćim hronološkim pregledom važnijih događaja iz prošlosti Sarajevske pivare, na bosanskom i engleskom jeziku, dok je na njenom kraju fotos čovjeka koji je sebe ugradio u razvoj Sarajevske pivare – tada predsjednika Nadzornog odbora Hilme Selimovića.
“Upropastio sam ja svoje tijelo alkoholom, jer sam konstantno pio duže od trideset godina. Ali i to je neko životno iskustvo…”, veli Sidran.
Zamolio sam Šajku da mene i Avdu fotografiše mojim mobitelom, kazavši Avdi:
“Dobro je, Avdo, da se fotografišemo i imamo uspomenu na ovaj dan i naše poznanstvo. Ko zna kad ćemo se opet ovako sastati”, misleći naravno na naše godine i ono vrijeme koje nam je ostalo na ovom svijetu.
Osjetio je Avdo šta sam htio reći te, dok nas je Šajka snimao, dodade.
“Živjet ćemo mi još najmanje 50 godina!”
Iako je više puta kazao kako će nas za koji sekund napustiti, jer su ga već u dva navrata telefonom podsjećali da treba doći kući na ručak i redovni poslijepodnevni odmor, ostao je još desetak minuta u našem društvu.
Nakon ovog susreta u desetak narednih dana između mene i Avde uslijedila je razmjena SMS poruka u vezi sa tekstom o Pivnici. U prvoj piščev odgovor na moju jer bio: “Nisam zaboravio. To je potraga koju mora obaviti moj sin.”
U drugoj dobio sam nešto duži, ali također neizvjestan odgovor: “Muka… teška. Sin misli da i nije u ovoj mašini nego na nekom od stikova sa sadržinom ranijih mašina. Upitaj nekog u Pivnici, a ja ću tražiti dalje iz inata svoga…“
Jasno mi je bilo da su šanse da dobijem ovaj tekst minimalne, te sam – i da mi nije sugerirao – pomoć potražio u Sarajevskoj pivari. U sljedećem dogovoru sa eventualnim budući izdavačem, jednim od članova Upravnog odbora, kažem kako je Sidran pisao naručeni tekst o Pivnici, da bih potom saznao da je na otvaranju Pivnice poznati književnik napisao i pročitao svoju priču o ovom jedinstvenom ugostiteljskom objektu. Za nekoliko minuta na stol stiže video snimak tog govora.
Dogovorismo da neko iz Pivare sa CD skine tekst te mi ga proslijedi. Nakon nekoliko dana imao sam – kako novinari vole kazati – ekskluzivni Sidranov govor koji će se naći u knjizi o pivu, a iz kojega mi se čini interesantan ovaj dio:
“U nekoliko hiljada godina koliko traje istorija piva, o čemu postoje mezopotamski zapisi na kamenim pločama, sasvim je nevažno kada su i zašto Sarajlije gramatički srednji rod pivo promijenili u ženski rod piva. Ali bih primijetio kako u toj promjeni ima neke sasvim bosanske nježnosti, poput majčinskoga tepanja, nisi ti meni pivo ti si meni moja piva. Srećom nije me gospodin Selimović pozvao da izmišljam pivsku reklamu, nego da sudjelujem zajedno s vama u ovome otvorenju. S pravom, kojeg mi daje preko stoljetna tradicija ovoga mjesta, i s razlogom kojeg mi daje moja književno kafanska biografija, niko ne zna da li je zauvijek izgubljeno Sarajevo, čiju tradiciju klasične srednjoeuropske državne prijestonice danas i ovdje otvaranjem ove pivnice spasavaju gospodin Selimović, njegovi suradnici, radnici i suvlasnici Sarajevske pivare.”
Pivnica je danas zaštićeni kulturno-historijski objekat, omiljeno sastajalište Saralija i radi pod nazivom “Pivnicu HS”. Tradicionalni je nasljednik kultne gradske pivnice poznate pod imenom “Kod Sameka”, u vlasništvu Afreda Sameka, čiji otac je početkom 20. stoljeća iz Češke došao u Sarajevo. Otvorena je po tadašnjim običajima pivarske industrije u vrijeme kad je u austrougarskom periodu sagrađena i Pivara i cijelo vrijeme bila je okupljalište sarajevskih umjetnika: književnika, slikara, pozorišnih i drugih djelatnika. U vrijeme dok je živio i stvarao u Sarajevu, u njoj je proslavljeni pjesnik Tin Ujević napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Mijenjale su se države, ali Pivnica je uvijek ostajala sa klijentelom iste ili slične strukture. I tako sve do agresije na Bosnu i Hercegovini (1992. godine) kada poznato okupljalište sarajevskog umjetničkog svijeta zatvara svoja vrata, da bi je prvih godina ovoga stoljeća Sarajevska pivara obnovila i uz nju otvorila i Muzej pivarstva.