Ove se jeseni, na dan 25. rujna, navršilo devedeset godina od smrti hrvatskoga političara i novinara Frana Supila. Tog datuma nadležni se nisu sjetili: ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ni Hrvatski sabor, ni Hrvatsko novinarsko društvo. Najmanje je čudno što se svoga dugogodišnjeg člana nije sjetila Hrvatska stranka prava, jer ona ionako baštini tradicije onih drugih, “čistih” pravaša, s kojima se Supilo razišao zbog njihovoga sluganstva bečkoj kruni i razbijanja inicijative da se u povoljnim historijskim uvjetima Hrvatska otrgne habsburškoj volji i uz suradnju s hrvatskim Srbima, kojima valja priznati potpunu ravnopravnost, formira vlastitu državnost. Iz perspektive Ante Đapića – pod uvjetom da je taj čuo za nekakvoga Supila, te iz perspektive onih staraca koji danas vladaju HAZU-om, to što je htio sa Srbima a ne s Austrijom već je bio dovoljan krimen da ga se u današnjoj Hrvatskoj ima smatrati Jugoslavenom, dakle kriminalcem u odnosu na nacionalnu stvar. Čudno je to kako se izokrenu i vremena i ljudske naravi, pa najednom i u prošlosti postane bolje biti okupatorski špijun i vazal, nego surađivati s braćom po jeziku i po domovini. U doba Frana Supila sve je to izgledalo drukčije. U svome političkom testamentu, pisanom u osvit Prvoga svjetskog rata, malo pred odlazak u emigraciju, pisao je kako je “katolički klerikalizam jedan od glavnih uzroka našega stanja. Eto, svi pravoslavni slavenski narodi slobodni su, katolički nijedan. Uz klerikalizam je veliko zlo naša aristokracija. Ako je promatramo u osjećajima i akcijama, moramo zavidjeti Srbiji koja se riješila velmoža, prokleto im bilo. U Hrvatskoj postoje u tome čitave male dinastije s nasljednim pravom na kormilo zemlje, koje hoće da vode glavnu riječ, dok mnogi ni narodnog jezika ne znadu. Oni sa visokim klerom nalaze se u protivnom političkom taboru. Ako se i tu ugledamo u Srbiju, vidjet ćemo da naša krv ne treba tih bastarda plave krvi.”
Ponesen takvim idejama, sav zažaren od vjere i nade, Supilo je ni dvije godine kasnije potegnuo, preko pregažene i popaljene, ali ne i ponižene Srbije, sve do Niša da se tamo susretne sa srpskim narodnim vođom Nikolom Pašićem, da s njime razgovara o državnoj zajednici. Ovaj ga je gledao sumnjičavo i s blagim podsmijehom, jer mu taj krupni i trapavi Konavljanin, cavtatski Hrvat, nije dolazio ni na poklon, ni na srbovanje, kao što bi mu dolazio Ivan Meštrović – koji će Pašića tih godina isklesati u kamenu, nego je u Niš išao da se s njime dogovara kao ravan s ravnim. Ispratio ga je kao čudaka i koješta mu je neodređeno obećao, ali Supilo nije bio ni blesav, ni naivan, prozreo je Pašića prije od tolikih drugih, zapravo prije svih koji su s hrvatske strane s njime razgovarali, pa se zaputio u London, najprije da osnivače Jugoslavenskoga odbora, kojemu je i sam pripadao, upozori na Pašićevu neiskrenost, a nakon što to nije uspio, da istupi iz tog odbora, i iz svih drugih odbora kojima su pripadali oni što su se u to vrijeme smatrali normalnim, te da potone u duševno rastrojstvo i u ludilo, od kojega su u ono vrijeme ljudi tako često umirali. Ali i takav, izbezumljeni i ludi div iz kakve konavoske narodne priče, Frano Supilo za razliku od Ante Starčevića, svoga političkog idola i oca cijelog jednog hrvatskog naraštaja, nikada nije rezignirao. Do samoga kraja tražio je onoga tko bi ga mogao čuti.
Frano Supilo rodio se kao sirotinjski sin. Otac mu je bio zidar, imali su premalo zemlje za obrađivanje, pa su se, kao i tolika konavoska sirotinja, ubrzo nakon Franova rođenja selili u Dubrovnik. Tamo je pohađao Pomorsku školu, iz koje je izbačen, jer je kao trinaestogodišnjak, s grupicom istomišljenika, nasred Straduna zviždao pri dočeku prestolonasljednika Rudolfa. Nakon toga je od škole uspio završiti samo dvogodišnji ratarski tečaj. Za to vrijeme, osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, među hrvatskim plebsom, usred zapuštenog i ostavljenog Dubrovnika, koji je već sedamdesetak godina bio ošamućen padom Republike, možda tečaj okopavanja vinograda i nije bila tako mala škola, ali ipak je neobično, dirljivo i tako obeshrabrujuće, da je jedan od najdarovitijih političkih pisaca svoga vremena i pionir našega modernog novinarstva prema formalnim kvalifikacijama bio ratar. Njegovi će ga neprijatelji, pogotovu nakon što jednom stigne u Zagreb, ismijavati zbog toga, ali Supilo je, kao i toliki ljudi jake ideje i zemaljskog poslanja, bio gotovo sasvim lišen taštine i brige oko vlastitoga statusa i građanskoga ugleda. Od ranih dana bio je revolucionar i fanatik, ali skoro bi se moglo reći da je u to vrijeme bila takva moda. Stotinjak godina kasnije pubertetsko buntovništvo svoj izraz nalazit će u punku ili ekološkome aktivizmu, dok se u njegovo vrijeme počinjalo s političkim atentatima.
Dubrovnik je oduvijek bio tako daleko od Zagreba, a tako blizu Beogradu. Dijelom kao rezultat političkih inicijativa iz Kraljevine Srbije, dijelom iz razloga tradicije o kojoj se danas uglavnom šuti ili se o njoj laže, narastala je u Dubrovniku srpska politička i nacionalna ideja. Mladi Supilo joj se suprotstavljao, uređivao je starčevićanski list Crvena Hrvatska, pisao članke koji su sa stanovišta današnje političke korektnosti izrazito šovinistički, ali kada jednom dođe do raskola u pravaškoj stranci, Supilo se neće prikloniti Frankovoj struji, koja će se kititi svojim antisrpstvom i praktično biti u službi Beča, nego će poduprijeti domovinašku struju, koja će ga, posve logično, odvesti u revidiranje stavova prema Srbima. Ono što se u Dubrovniku kosilo s njegovim hrvatstvom, ali i osjećajem za pravdu, to mu se u Hrvatskoj učinilo kao jedinim pravim i prirodnim saveznikom. Nije se on promijenio, nego je samo s višeg brda gledao na svijet.
U Rijeku je došao jer mu se činilo da je tako bliži središtima i da će lakše politički djelovati. U Rijeci postaje urednik lista Hrvatska sloga, kojega preimenuje u Novi list i kojemu će ponekad biti jedini urednik, novinar i suradnik. Te novine bile su najutjecajnije i najvažnije hrvatsko opozicijsko glasilo pred Prvi svjetski rat. Usto je gradio političku karijeru, kao autsajder pobjeđivao na izborima, objavljivao rezolucije koje su znale uzdrmati carstvo, sklapao prvu veliku koaliciju sa Srbima… Tako je postao markantna meta za odstrel, pa mu je montiran sudski slučaj, poznat kao Fridjungov proces, gdje su ga dvorske tajne službe, uz pomoć suradnika iz domovine, uglavnom onih oko Josipa Franka, optužili da je tajno surađivao, te zato uzimao novac, i od Beča, i od Beograda, i od Pešte. Pa iako je uspio obraniti nevinost, Supilo je iz Fridjungovog procesa izašao kao emocionalno poražen čovjek, jer su ga svi najbliži suradnici, prijatelji i koalicijski partneri u jednom trenutku bili napustili. Iako mu se većina njih kasnije vratila, ništa više nije moglo biti isto, niti je njegova vjera mogla biti ista. Supilo nije shvaćao da ljudi tako lako mogu povjerovati da je kurvin sin onaj koga se do jučer smatralo svecem.
Frano Supilo nije se ženio, uvijek je živio na rubu oskudice, zadnju bi krunu, zadnji filir, davao za svoje novine. Suradnike je plaćao kad god bi mogao, a sam od Novoga lista nikada ništa nije zaradio. Koliko god rastao kao narodni tribun, pisac i političar, koliko god sam izlazio na megdan bečkim vladarima i koliko god prijateljevao i razmjenjivao ideje s bogatim i utjecajnim ljudima iz Italije, Francuske, Rusije i Mađarske, Frano Supilo uvijek je ostajao ista ona sirotinja kakva je bio u Dubrovniku. Hodao je u otrcanim odijelima i s iskrzanim i demodiranim polucilindrom, podsjećajući na likove iz prvih nijemih filmskih komedija. Od njegovoga privatnog života zna se još to da je silno volio svoju staru mater. U vrijeme kada su mu već radili o glavi, pred Fridjungov proces, doveo ju je u Rijeku da bi se mogao o njoj brinuti. Rado se igrao sa sestrinom djecom, imao je jak obiteljski i zavičajni refleks, bio je nostalgičan čovjek, na svaki način i uvijek daleko od doma. Sve drugo bila je politika i revolucija, borba za hrvatsko pravo i za slobodu koja je iščezavala ili se pretvarala u himeru, što se za nju dulje borio. Život je proživio kao neženja, bez velikih ljubavi i bez ijedne afere koja bi ostala upamćena. Postoji teorija da je njegova demencija bila posljedica sifilisa, kojim su ga zarazili agenti austrijske tajne službe.
Supilov idealizam, njegova trajna neprilagođenost i nesvodivost na bilo koji i čiji masovni pokret, njegova konačna osamljenost i tragično gubitništvo učinili su ga intelektualnom figurom hrvatskoga razočaranja načinom i efektima jugoslavenskoga ujedinjenja. Novinar i književnik Josip Horvat napisao je Supilovu romansiranu biografiju, podnaslovljenu kao “život jednoga hrvatskog političara”, i objavio ju 1938., u tada prestižnoj nakladi Ante Velzeka. Ta knjiga je do danas ostala možda i najboljom hrvatskom biografijom uopće, u kojoj je Horvat, uvirući i u Supilov jezik i u njegove političke razloge, prikazao svu veličinu i tragiku toga neobičnog čovjeka.
Miroslav Krleža je o Supilu napisao nekoliko eseja, od kojih su najpoznatiji “Razgovor sa sjenom Frana Supila” i “Slom Frana Supila”. U njima je živo, i bez imalo predvidljive ironije i odmaka prema glavnome liku, opisivao dramatične trenutke njegove političke kalvarije, iznoseći detalje sastanka s Pašićem u Nišu, kao da je i sam bio prisutan, ili donoseći atmosferu u bečkoj sudnici u času kada barun Chlumelitzky optužuje Supila da je dvorski konfident, a od njega se počinju odmicati njegova kako hrvatska tako i srpska braća. Krleža je o sebi rado govorio kao o supilovcu – čini se da je to bila politička etiketa koju bi si najprije prilijepio i tako bi pokoje vlastito razočarenje ovjeravao smislom i sadržajem Supilove žalosne, ali i herojske sudbine. Osim toga, pisac je osjećao kakav silan narativni potencijal leži u Supilovoj priči, pa ga je i to toliko njemu privlačilo. Dugo je najavljivao njegovu romansiranu biografiju, čak je i objavio esej pod naslovom “Odlomci romansirane biografije Frana Supila”, ali ju nikada nije napisao. Supilo se pojavljuje i kao lik u “Zastavama”, i to iz vremena njegova raskida sa srpsko-hrvatskom koalicijom, koji je, kao i sama koalicija, predstavljao šok za javnost, te događaj oko kojega će se dijeliti stavovi mislećega dijela hrvatskog društva. Naravno, taj dio društva je i onda, jednako kao i danas, bio malobrojan, dok je većina išla za onima koji su se činili jačim i moćnijim.
S tim hrvatskim ludakom i mučenikom jugoslavenska komunistička politika nije znala što bi, pa nije njegov mit uprezala u vlastita kola, kao što su činili sa Stjepanom Radićem, ali nije ga ni sasvim zatajila. Eto, recimo, jedna lokalna vinarija nosila je njegovo ime, a s njome i lanac nižerazrednih gradskih podruma i trgovina vinom, koji su otvarani širom Jugoslavije i ispred kojih su se na pločnicima opijali naraštaji pijanaca. U to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih godina, ime Frana Supila je s Krležinim starenjem prestajalo biti politički živo i zanimljivo, i postajalo je istoznačnica za podrume s lošim vinom, pa se u neka doba Supilom nazivalo mjesto koje i nije bilo Supilo.
Početkom devedesetih, kada je Hrvatska stjecala svoj novi subjektivitet, a hrvatstvo je u krvavome ratu pronalazilo neke stare smislove, u Cavtatu je skupina poslovično nepoznatih počinitelja bacila u more bistu Frana Supila. Mislili su da na taj način lokalnu zajednicu oslobađaju balasta Jugoslavije i jugoslavenstva, te da će, poput balona na topli zrak, Cavtat skupa sa svim našim hrvatskim cavtatima sunuti u nebo, a Hrvatska će, kao što se tada i govorilo, uskrsnuti kao sveta i Božja država. Činjenica što u toj teškoj i velikoj brončanoj glavi, i u toj lijepoj i ustrajnoj Supilovoj tvrdoglavosti, nije bilo baš ničega čime bi bila dovođena u pitanje hrvatska država, nikoga nije previše zanimala. Živome su mu došli glave Nikola Pašić i naše domaće bečke liziguzice, a brončanog su ga dokrajčivali njegovi sumještani i zemljaci, njegovi Hrvati. No, nakon nekog vremena je, ipak, izvađen iz mora i vraćen na svoje mjesto. Navodno je Tuđman osobno dao pravorijek o ispravnosti Supilova hrvatstva. Ali eto, ni taj pravorijek nije bio dostatan da se njegove obljetnice sjete u HAZU, ili barem u nekom nižem skladištu hrvatskih sjećanja.
Rod Supila danas je izumro. Više nitko ne nosi to prezime, što potječe iz sela Uskoplja, koje se gornjom konavoskom bandom uzdiže iznad Cavtata. Nema više nikoga tko bi se Franom ponosio, ni tko bi raspolagao domovinom Supila.
Supilo
Objavljeno u decembru 2007. u Jutarnjem listu
Ove se jeseni, na dan 25. rujna, navršilo devedeset godina od smrti hrvatskoga političara i novinara Frana Supila. Tog datuma nadležni se nisu sjetili: ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ni Hrvatski sabor, ni Hrvatsko novinarsko društvo. Najmanje je čudno što se svoga dugogodišnjeg člana nije sjetila Hrvatska stranka prava, jer ona ionako baštini tradicije onih drugih, “čistih” pravaša, s kojima se Supilo razišao zbog njihovoga sluganstva bečkoj kruni i razbijanja inicijative da se u povoljnim historijskim uvjetima Hrvatska otrgne habsburškoj volji i uz suradnju s hrvatskim Srbima, kojima valja priznati potpunu ravnopravnost, formira vlastitu državnost. Iz perspektive Ante Đapića – pod uvjetom da je taj čuo za nekakvoga Supila, te iz perspektive onih staraca koji danas vladaju HAZU-om, to što je htio sa Srbima a ne s Austrijom već je bio dovoljan krimen da ga se u današnjoj Hrvatskoj ima smatrati Jugoslavenom, dakle kriminalcem u odnosu na nacionalnu stvar. Čudno je to kako se izokrenu i vremena i ljudske naravi, pa najednom i u prošlosti postane bolje biti okupatorski špijun i vazal, nego surađivati s braćom po jeziku i po domovini. U doba Frana Supila sve je to izgledalo drukčije. U svome političkom testamentu, pisanom u osvit Prvoga svjetskog rata, malo pred odlazak u emigraciju, pisao je kako je “katolički klerikalizam jedan od glavnih uzroka našega stanja. Eto, svi pravoslavni slavenski narodi slobodni su, katolički nijedan. Uz klerikalizam je veliko zlo naša aristokracija. Ako je promatramo u osjećajima i akcijama, moramo zavidjeti Srbiji koja se riješila velmoža, prokleto im bilo. U Hrvatskoj postoje u tome čitave male dinastije s nasljednim pravom na kormilo zemlje, koje hoće da vode glavnu riječ, dok mnogi ni narodnog jezika ne znadu. Oni sa visokim klerom nalaze se u protivnom političkom taboru. Ako se i tu ugledamo u Srbiju, vidjet ćemo da naša krv ne treba tih bastarda plave krvi.”
Ponesen takvim idejama, sav zažaren od vjere i nade, Supilo je ni dvije godine kasnije potegnuo, preko pregažene i popaljene, ali ne i ponižene Srbije, sve do Niša da se tamo susretne sa srpskim narodnim vođom Nikolom Pašićem, da s njime razgovara o državnoj zajednici. Ovaj ga je gledao sumnjičavo i s blagim podsmijehom, jer mu taj krupni i trapavi Konavljanin, cavtatski Hrvat, nije dolazio ni na poklon, ni na srbovanje, kao što bi mu dolazio Ivan Meštrović – koji će Pašića tih godina isklesati u kamenu, nego je u Niš išao da se s njime dogovara kao ravan s ravnim. Ispratio ga je kao čudaka i koješta mu je neodređeno obećao, ali Supilo nije bio ni blesav, ni naivan, prozreo je Pašića prije od tolikih drugih, zapravo prije svih koji su s hrvatske strane s njime razgovarali, pa se zaputio u London, najprije da osnivače Jugoslavenskoga odbora, kojemu je i sam pripadao, upozori na Pašićevu neiskrenost, a nakon što to nije uspio, da istupi iz tog odbora, i iz svih drugih odbora kojima su pripadali oni što su se u to vrijeme smatrali normalnim, te da potone u duševno rastrojstvo i u ludilo, od kojega su u ono vrijeme ljudi tako često umirali. Ali i takav, izbezumljeni i ludi div iz kakve konavoske narodne priče, Frano Supilo za razliku od Ante Starčevića, svoga političkog idola i oca cijelog jednog hrvatskog naraštaja, nikada nije rezignirao. Do samoga kraja tražio je onoga tko bi ga mogao čuti.
Frano Supilo rodio se kao sirotinjski sin. Otac mu je bio zidar, imali su premalo zemlje za obrađivanje, pa su se, kao i tolika konavoska sirotinja, ubrzo nakon Franova rođenja selili u Dubrovnik. Tamo je pohađao Pomorsku školu, iz koje je izbačen, jer je kao trinaestogodišnjak, s grupicom istomišljenika, nasred Straduna zviždao pri dočeku prestolonasljednika Rudolfa. Nakon toga je od škole uspio završiti samo dvogodišnji ratarski tečaj. Za to vrijeme, osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, među hrvatskim plebsom, usred zapuštenog i ostavljenog Dubrovnika, koji je već sedamdesetak godina bio ošamućen padom Republike, možda tečaj okopavanja vinograda i nije bila tako mala škola, ali ipak je neobično, dirljivo i tako obeshrabrujuće, da je jedan od najdarovitijih političkih pisaca svoga vremena i pionir našega modernog novinarstva prema formalnim kvalifikacijama bio ratar. Njegovi će ga neprijatelji, pogotovu nakon što jednom stigne u Zagreb, ismijavati zbog toga, ali Supilo je, kao i toliki ljudi jake ideje i zemaljskog poslanja, bio gotovo sasvim lišen taštine i brige oko vlastitoga statusa i građanskoga ugleda. Od ranih dana bio je revolucionar i fanatik, ali skoro bi se moglo reći da je u to vrijeme bila takva moda. Stotinjak godina kasnije pubertetsko buntovništvo svoj izraz nalazit će u punku ili ekološkome aktivizmu, dok se u njegovo vrijeme počinjalo s političkim atentatima.
Dubrovnik je oduvijek bio tako daleko od Zagreba, a tako blizu Beogradu. Dijelom kao rezultat političkih inicijativa iz Kraljevine Srbije, dijelom iz razloga tradicije o kojoj se danas uglavnom šuti ili se o njoj laže, narastala je u Dubrovniku srpska politička i nacionalna ideja. Mladi Supilo joj se suprotstavljao, uređivao je starčevićanski list Crvena Hrvatska, pisao članke koji su sa stanovišta današnje političke korektnosti izrazito šovinistički, ali kada jednom dođe do raskola u pravaškoj stranci, Supilo se neće prikloniti Frankovoj struji, koja će se kititi svojim antisrpstvom i praktično biti u službi Beča, nego će poduprijeti domovinašku struju, koja će ga, posve logično, odvesti u revidiranje stavova prema Srbima. Ono što se u Dubrovniku kosilo s njegovim hrvatstvom, ali i osjećajem za pravdu, to mu se u Hrvatskoj učinilo kao jedinim pravim i prirodnim saveznikom. Nije se on promijenio, nego je samo s višeg brda gledao na svijet.
U Rijeku je došao jer mu se činilo da je tako bliži središtima i da će lakše politički djelovati. U Rijeci postaje urednik lista Hrvatska sloga, kojega preimenuje u Novi list i kojemu će ponekad biti jedini urednik, novinar i suradnik. Te novine bile su najutjecajnije i najvažnije hrvatsko opozicijsko glasilo pred Prvi svjetski rat. Usto je gradio političku karijeru, kao autsajder pobjeđivao na izborima, objavljivao rezolucije koje su znale uzdrmati carstvo, sklapao prvu veliku koaliciju sa Srbima… Tako je postao markantna meta za odstrel, pa mu je montiran sudski slučaj, poznat kao Fridjungov proces, gdje su ga dvorske tajne službe, uz pomoć suradnika iz domovine, uglavnom onih oko Josipa Franka, optužili da je tajno surađivao, te zato uzimao novac, i od Beča, i od Beograda, i od Pešte. Pa iako je uspio obraniti nevinost, Supilo je iz Fridjungovog procesa izašao kao emocionalno poražen čovjek, jer su ga svi najbliži suradnici, prijatelji i koalicijski partneri u jednom trenutku bili napustili. Iako mu se većina njih kasnije vratila, ništa više nije moglo biti isto, niti je njegova vjera mogla biti ista. Supilo nije shvaćao da ljudi tako lako mogu povjerovati da je kurvin sin onaj koga se do jučer smatralo svecem.
Frano Supilo nije se ženio, uvijek je živio na rubu oskudice, zadnju bi krunu, zadnji filir, davao za svoje novine. Suradnike je plaćao kad god bi mogao, a sam od Novoga lista nikada ništa nije zaradio. Koliko god rastao kao narodni tribun, pisac i političar, koliko god sam izlazio na megdan bečkim vladarima i koliko god prijateljevao i razmjenjivao ideje s bogatim i utjecajnim ljudima iz Italije, Francuske, Rusije i Mađarske, Frano Supilo uvijek je ostajao ista ona sirotinja kakva je bio u Dubrovniku. Hodao je u otrcanim odijelima i s iskrzanim i demodiranim polucilindrom, podsjećajući na likove iz prvih nijemih filmskih komedija. Od njegovoga privatnog života zna se još to da je silno volio svoju staru mater. U vrijeme kada su mu već radili o glavi, pred Fridjungov proces, doveo ju je u Rijeku da bi se mogao o njoj brinuti. Rado se igrao sa sestrinom djecom, imao je jak obiteljski i zavičajni refleks, bio je nostalgičan čovjek, na svaki način i uvijek daleko od doma. Sve drugo bila je politika i revolucija, borba za hrvatsko pravo i za slobodu koja je iščezavala ili se pretvarala u himeru, što se za nju dulje borio. Život je proživio kao neženja, bez velikih ljubavi i bez ijedne afere koja bi ostala upamćena. Postoji teorija da je njegova demencija bila posljedica sifilisa, kojim su ga zarazili agenti austrijske tajne službe.
Supilov idealizam, njegova trajna neprilagođenost i nesvodivost na bilo koji i čiji masovni pokret, njegova konačna osamljenost i tragično gubitništvo učinili su ga intelektualnom figurom hrvatskoga razočaranja načinom i efektima jugoslavenskoga ujedinjenja. Novinar i književnik Josip Horvat napisao je Supilovu romansiranu biografiju, podnaslovljenu kao “život jednoga hrvatskog političara”, i objavio ju 1938., u tada prestižnoj nakladi Ante Velzeka. Ta knjiga je do danas ostala možda i najboljom hrvatskom biografijom uopće, u kojoj je Horvat, uvirući i u Supilov jezik i u njegove političke razloge, prikazao svu veličinu i tragiku toga neobičnog čovjeka.
Miroslav Krleža je o Supilu napisao nekoliko eseja, od kojih su najpoznatiji “Razgovor sa sjenom Frana Supila” i “Slom Frana Supila”. U njima je živo, i bez imalo predvidljive ironije i odmaka prema glavnome liku, opisivao dramatične trenutke njegove političke kalvarije, iznoseći detalje sastanka s Pašićem u Nišu, kao da je i sam bio prisutan, ili donoseći atmosferu u bečkoj sudnici u času kada barun Chlumelitzky optužuje Supila da je dvorski konfident, a od njega se počinju odmicati njegova kako hrvatska tako i srpska braća. Krleža je o sebi rado govorio kao o supilovcu – čini se da je to bila politička etiketa koju bi si najprije prilijepio i tako bi pokoje vlastito razočarenje ovjeravao smislom i sadržajem Supilove žalosne, ali i herojske sudbine. Osim toga, pisac je osjećao kakav silan narativni potencijal leži u Supilovoj priči, pa ga je i to toliko njemu privlačilo. Dugo je najavljivao njegovu romansiranu biografiju, čak je i objavio esej pod naslovom “Odlomci romansirane biografije Frana Supila”, ali ju nikada nije napisao. Supilo se pojavljuje i kao lik u “Zastavama”, i to iz vremena njegova raskida sa srpsko-hrvatskom koalicijom, koji je, kao i sama koalicija, predstavljao šok za javnost, te događaj oko kojega će se dijeliti stavovi mislećega dijela hrvatskog društva. Naravno, taj dio društva je i onda, jednako kao i danas, bio malobrojan, dok je većina išla za onima koji su se činili jačim i moćnijim.
S tim hrvatskim ludakom i mučenikom jugoslavenska komunistička politika nije znala što bi, pa nije njegov mit uprezala u vlastita kola, kao što su činili sa Stjepanom Radićem, ali nije ga ni sasvim zatajila. Eto, recimo, jedna lokalna vinarija nosila je njegovo ime, a s njome i lanac nižerazrednih gradskih podruma i trgovina vinom, koji su otvarani širom Jugoslavije i ispred kojih su se na pločnicima opijali naraštaji pijanaca. U to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih godina, ime Frana Supila je s Krležinim starenjem prestajalo biti politički živo i zanimljivo, i postajalo je istoznačnica za podrume s lošim vinom, pa se u neka doba Supilom nazivalo mjesto koje i nije bilo Supilo.
Početkom devedesetih, kada je Hrvatska stjecala svoj novi subjektivitet, a hrvatstvo je u krvavome ratu pronalazilo neke stare smislove, u Cavtatu je skupina poslovično nepoznatih počinitelja bacila u more bistu Frana Supila. Mislili su da na taj način lokalnu zajednicu oslobađaju balasta Jugoslavije i jugoslavenstva, te da će, poput balona na topli zrak, Cavtat skupa sa svim našim hrvatskim cavtatima sunuti u nebo, a Hrvatska će, kao što se tada i govorilo, uskrsnuti kao sveta i Božja država. Činjenica što u toj teškoj i velikoj brončanoj glavi, i u toj lijepoj i ustrajnoj Supilovoj tvrdoglavosti, nije bilo baš ničega čime bi bila dovođena u pitanje hrvatska država, nikoga nije previše zanimala. Živome su mu došli glave Nikola Pašić i naše domaće bečke liziguzice, a brončanog su ga dokrajčivali njegovi sumještani i zemljaci, njegovi Hrvati. No, nakon nekog vremena je, ipak, izvađen iz mora i vraćen na svoje mjesto. Navodno je Tuđman osobno dao pravorijek o ispravnosti Supilova hrvatstva. Ali eto, ni taj pravorijek nije bio dostatan da se njegove obljetnice sjete u HAZU, ili barem u nekom nižem skladištu hrvatskih sjećanja.
Rod Supila danas je izumro. Više nitko ne nosi to prezime, što potječe iz sela Uskoplja, koje se gornjom konavoskom bandom uzdiže iznad Cavtata. Nema više nikoga tko bi se Franom ponosio, ni tko bi raspolagao domovinom Supila.