Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.
Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:
poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.
Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.
Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.
Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.
Sunce Nijagarinih vodopada
Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.
Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:
poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.
Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.
Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.
Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.