Zaslužuje li jedna česma da se o njoj piše priča? Svakako. Pogotovo što ona spašava od žeđi stotine, pa i hiljade duša. A spasiti ljude od žeđi, zasluga je kao i spasiti ih od teških ratnih nevolja.
Pisanje priče o Šumonjićkinoj vodi na početku 1993. godine motivisano je ratnim nevoljama Kakanjaca. Kada nestane električne energije – a to je u ratnom periodu sve učestalije – znači da ni u zgradama i privatnim kućama nema ni vode. Vodene pumpe rade na struju i kad nastupi njena redukcija vrlo brzo započinje nestašica i vode. Pošto u boljim vremenima nismo mislili da nas u budućnosti mogu snaći neke slične nevolje, u gradu su svojevremeno zatvorene javne česme. Danas su “žive” jedino one ispod Benta, sumporni izvor u Dragićima, jedna u Albaniji i još poneka, manje poznata.
O tome ko je bio Šumonja, nisam se raspitivao. Može se pretpostaviti da je stanovao u blizini ove česme, te da se u njegovom dvorištu ili bašti pojavio izvor koji je kasnije neko uredio, a možda i on sam. A tu, na uzvišenju iznad katoličke crkve, odmah iznad zgrade nekadašnjeg Kina “Radnik” a danas Karitasa, preciznije na raskršću ulica: Rudarske, Stjepana Kovačevića i Rudi Čajaveca, ponosno stoji Šumonjićkina česma. Ograđena sa dvije strane nižom betonskom podzidom, iz njene cijevi promjera manjim od desetak centimetara, teče voda u lijepo uređen odvod. Temperatura joj je konstantno ista. Zimi se čini toplom, a ljeti hladnom. Kažu da takva voda izvire iz dubina i da ima stalnu temperaturu, nezavisno od vanjske.
Do rata na lijepo uređenu česmu posjetioci su dolazi rijetko. Najčešće su navraćala djeca da se igraju. Jer, vode je bilo u izobilju u svakom domu. Otvorite slavinu i voda šiklja koliko i kad hoćete. Tada su vodu sa Šumonjićkine česme koristili rijetki posjetioci iz susjednih kuća ili majstori iz rudničke radionice. Vjerovali su u njen kvalitet. Sada kad je zavladala oskudica u svemu, voda se cijeni gotovo kao zlato.
Prolazeći ovuda neki dan sa bratom, on mi priča kako je – ko zna koliko puta – pedesetih godina prošlog stoljeća, dok je bio na izučavanju zanata u Strojnom, dolazio na česmu, točio vodu (naravno i pio), odnoseći je i svojim majstorima. To je za njih u onom vremenu bila najbolja voda u Kaknju. I danas je tako, jer druge nemaju. A kad nema one na koju su navikli, i Šumonjićkina je dobro došla.
Kada nastane redukcija vode, a ona je sve češća, dolaze tada ljudi, a djeca najčešće, na česmu sa raznim posudama (kanisterima, flašama i kantama) da natoče vode. Uhvati se pred česmom red dugačak i po nekoliko metara. Čekaju u redu ne samo oni iz susjednih zgrada i kuća nego i iz gotovo cijelog grada: lamela, nebodera i privatnih kuća. Svakodnevno sam susretao Sifeta, mog poznanika iz Kiseljaka koji iz Bara, gdje je smješten kao izbjeglica, kako ide da natoči ove vode. Iako navikao na mineralnu u Kiseljaku, njemu je sada Šumonjićkina voda najbolja. Jeste da je dokon i ima vremena za šetnju po vodu, ali uvažavam i njegove kriterije za ocjenjivanje pijaće vode.
Priča o Šumonjićkinoj česmi traje i trajat će sve dok je ovog grada i njegovih stanovnika. Podizanje i gradnja česmi iz nekih davnih vremena, kao human čin (sevap je napojiti žednog putnika-namjernika) dobija, eto, čini se najveću vrijednost u ratnom dobu. Nažalost, tu humanost nova generacija ljudi kao da zaboravlja. Izgleda im da je normalno da ovdje, na periferiji grada, postoji jedna dobra i pitka voda, koja Kakanjce spašava od žeđi.
Decembar 1993.
* * *
I kad sam se po završetku rata iz Kaknja vratio u Sarajevo, nikada više nisam prolazio pored Šumonjićkine česme, a niti sam je imao na umu, sve do kraja 2013. godine kad me na nju, svojom briljantnom knjigom “Rod”, podsjetio uvaženi i nadaleko cijenjeni književnik Miljenko Jergović, spominjući tu česmu u priči Strina Jele i Kljujići Šumonje. U toj priči, sadržanoj u poglavlju Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, autor mi je otkrio tajnu ko je bio taj dobročinitelj koji je sagradio česmu: “Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan”, piše Jegović pa nastavlja: “Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.”
A kako vrijeme mijenja ne samo ljude i njihove karaktere nego i nazive ulica, trgova i objekata, tako je Šumonjino vrelo posljednjih četrdesetak godina preimenovano u Šumonjićkinu česmu. No, bez obzira na nešto izmijenjeni naziv ovog vrela, Marko Kljujić Šumonja poodavno je zaslužio da se ovo njegovo dobro djelo upiše u povijest grada. Ako ništa drugo, ono bar da se iznad vrela postavi tabla sa kratkim tekstom kako bi građani znali kome trebaju zahvaliti što ni u najtežim, ratnim vremenima nisu ostali žedni.
Šumonjićkina česma
Zaslužuje li jedna česma da se o njoj piše priča? Svakako. Pogotovo što ona spašava od žeđi stotine, pa i hiljade duša. A spasiti ljude od žeđi, zasluga je kao i spasiti ih od teških ratnih nevolja.
Pisanje priče o Šumonjićkinoj vodi na početku 1993. godine motivisano je ratnim nevoljama Kakanjaca. Kada nestane električne energije – a to je u ratnom periodu sve učestalije – znači da ni u zgradama i privatnim kućama nema ni vode. Vodene pumpe rade na struju i kad nastupi njena redukcija vrlo brzo započinje nestašica i vode. Pošto u boljim vremenima nismo mislili da nas u budućnosti mogu snaći neke slične nevolje, u gradu su svojevremeno zatvorene javne česme. Danas su “žive” jedino one ispod Benta, sumporni izvor u Dragićima, jedna u Albaniji i još poneka, manje poznata.
O tome ko je bio Šumonja, nisam se raspitivao. Može se pretpostaviti da je stanovao u blizini ove česme, te da se u njegovom dvorištu ili bašti pojavio izvor koji je kasnije neko uredio, a možda i on sam. A tu, na uzvišenju iznad katoličke crkve, odmah iznad zgrade nekadašnjeg Kina “Radnik” a danas Karitasa, preciznije na raskršću ulica: Rudarske, Stjepana Kovačevića i Rudi Čajaveca, ponosno stoji Šumonjićkina česma. Ograđena sa dvije strane nižom betonskom podzidom, iz njene cijevi promjera manjim od desetak centimetara, teče voda u lijepo uređen odvod. Temperatura joj je konstantno ista. Zimi se čini toplom, a ljeti hladnom. Kažu da takva voda izvire iz dubina i da ima stalnu temperaturu, nezavisno od vanjske.
Do rata na lijepo uređenu česmu posjetioci su dolazi rijetko. Najčešće su navraćala djeca da se igraju. Jer, vode je bilo u izobilju u svakom domu. Otvorite slavinu i voda šiklja koliko i kad hoćete. Tada su vodu sa Šumonjićkine česme koristili rijetki posjetioci iz susjednih kuća ili majstori iz rudničke radionice. Vjerovali su u njen kvalitet. Sada kad je zavladala oskudica u svemu, voda se cijeni gotovo kao zlato.
Prolazeći ovuda neki dan sa bratom, on mi priča kako je – ko zna koliko puta – pedesetih godina prošlog stoljeća, dok je bio na izučavanju zanata u Strojnom, dolazio na česmu, točio vodu (naravno i pio), odnoseći je i svojim majstorima. To je za njih u onom vremenu bila najbolja voda u Kaknju. I danas je tako, jer druge nemaju. A kad nema one na koju su navikli, i Šumonjićkina je dobro došla.
Kada nastane redukcija vode, a ona je sve češća, dolaze tada ljudi, a djeca najčešće, na česmu sa raznim posudama (kanisterima, flašama i kantama) da natoče vode. Uhvati se pred česmom red dugačak i po nekoliko metara. Čekaju u redu ne samo oni iz susjednih zgrada i kuća nego i iz gotovo cijelog grada: lamela, nebodera i privatnih kuća. Svakodnevno sam susretao Sifeta, mog poznanika iz Kiseljaka koji iz Bara, gdje je smješten kao izbjeglica, kako ide da natoči ove vode. Iako navikao na mineralnu u Kiseljaku, njemu je sada Šumonjićkina voda najbolja. Jeste da je dokon i ima vremena za šetnju po vodu, ali uvažavam i njegove kriterije za ocjenjivanje pijaće vode.
Priča o Šumonjićkinoj česmi traje i trajat će sve dok je ovog grada i njegovih stanovnika. Podizanje i gradnja česmi iz nekih davnih vremena, kao human čin (sevap je napojiti žednog putnika-namjernika) dobija, eto, čini se najveću vrijednost u ratnom dobu. Nažalost, tu humanost nova generacija ljudi kao da zaboravlja. Izgleda im da je normalno da ovdje, na periferiji grada, postoji jedna dobra i pitka voda, koja Kakanjce spašava od žeđi.
Decembar 1993.
* * *
I kad sam se po završetku rata iz Kaknja vratio u Sarajevo, nikada više nisam prolazio pored Šumonjićkine česme, a niti sam je imao na umu, sve do kraja 2013. godine kad me na nju, svojom briljantnom knjigom “Rod”, podsjetio uvaženi i nadaleko cijenjeni književnik Miljenko Jergović, spominjući tu česmu u priči Strina Jele i Kljujići Šumonje. U toj priči, sadržanoj u poglavlju Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, autor mi je otkrio tajnu ko je bio taj dobročinitelj koji je sagradio česmu: “Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan”, piše Jegović pa nastavlja: “Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.”
A kako vrijeme mijenja ne samo ljude i njihove karaktere nego i nazive ulica, trgova i objekata, tako je Šumonjino vrelo posljednjih četrdesetak godina preimenovano u Šumonjićkinu česmu. No, bez obzira na nešto izmijenjeni naziv ovog vrela, Marko Kljujić Šumonja poodavno je zaslužio da se ovo njegovo dobro djelo upiše u povijest grada. Ako ništa drugo, ono bar da se iznad vrela postavi tabla sa kratkim tekstom kako bi građani znali kome trebaju zahvaliti što ni u najtežim, ratnim vremenima nisu ostali žedni.