Sukob dresiranog kršćanina i pjesnika

Traganje za samim sobom je roman. Koja vrsta romana? Na to pitanje ne može se odgovoriti, jer ovaj se roman ne uklapa ni u jednu shemu. To je roman i autobiografskog, i asocijativnog i esejističkog karaktera, ali i roman toka svijesti. No to uopće nije važno.

Autor je samim naslovom izrekao svoju osnovnu ideju. Tragati za samim sobom, ostati vjeran sebi, biti svjestan samog sebe, biti slobodan jest bit svakog čovjeka. Ako se poslužim filozofskim rječnikom, onda treba reći da se tu radi o identitetu. Radi se o tome da čovjek ostane isti, identičan, da može reći “ja sam ja”, da ostane subjekt, sloboda. Kratko rečeno, biti samostojna stvarnost, biti svjestan svoje stvarnosti, samosvjestan, i iz te samosvijesti slobodno djelovati jest jedini način da čovjek ostane čovjek.

Sam pisac je glavni lik romana. Njegov se život odvija uvijek u konkretnom kontekstu: u određenoj instituciji i u određenom kulturno-civilizacijskom okviru. Zbog toga ovaj roman ima i kulturnokritičku i institucionalnokritičku dimenziju. Svi neprijatelji čovjekova identiteta ocrtani su plastično i uvjerljivo tako da bi bilo moguće prikazati samo ovu stranu romana. Tu bi se nametnulo veoma važno pitanje: Je li intuicija čovjeku uopće potrebna? Ili ona tlači, ili izgrađuje čovjeka?

Glavne postaje romana su glavne postaje piščeva života: Hrvatsko zagorje, Ljubljana, Zagreb, Eichstätt, München i Beograd. Refleksija dolazi – kako inače u životu i biva – post factum. Pisac tek u bogosloviji započinje radikalno i iskreno ispitivanje samog sebe: zašto je izabrao svećenički poziv, zašto studij teologije, zašto je stupio u dječačko sjemenište, zašto se poslije crkvene gimnazije (nakon provedenih osamnaest mjeseci u vojsci) nije odlučio za studij književnosti (na što je pomišljao), već za studij teologije? On uviđa da mu vjerska organizacija, Crkva, postavlja model svećenika s kojim se on mora identificirati, mora biti onakav kakvog ga Crkva želi, a ne onakav kakav bi on htio biti: “Nešto me progoni, nešto se od mene traži. Spone dnevnog reda me osakaćuju, sjemenišna pravila me zastrašuju. Spreman na posvemašnje utonuće. Nije li prerano, pitam se, za takve presudne ocjene jedne institucionalizirane odgojne zajednice koja me obrisima sutrašnje neminovno  zacrtane funkcionalnosti već sada uznemirujuće zapljuskuje.”

Htjeti svesti sve studente teologije na jedan kalup nužno rađa licemjerje. Ljudi moraju glumiti da su ono što nisu. Identificirajući se s nametnutim modelom svećenika, oni jedan drugog nadziru i optužuju svakog izdajnika. Pisac osjeća da postaje izdajnik institucionaliziranog modela života: obitelji, škole, Crkve. No, unatoč svemu tome, on želi “biti iskren samom sebi!”

Proces samoispitivanja počinje od djetinjstva, od Hrvatskog zagorja u kojem rudari nakon teškog rada za jednu noć spiskaju mjesečnu zaradu. Time vjerojatno abreagiraju svoj akumulirani revolt, uzrokovan pretrpljenim nepravdama, i zadovoljavaju svoju potrebu da barem jednu noć budu svoji gospodari. Svoj bijes smiju iskaliti samo na svojim drugovima i ženama.

Pisac u Zagorju ne nalazi svoj zavičaj. Smatra crnomantijaše ukrasom cijelog zagorskog puka, “a nekoć samo njegovih vlastelina”. Njegovo se djetinjstvo odvijalo oko tajanstvene vrbe, oko koje se odvijao i život njegova sela. U trinaestoj godini prestaje interes za staru vrbu, dolaze godine dječačkog zaljubljivanja i postupnog samoosvješćivanja. U školi je postavljao prkosna pitanja. Njegovim roditeljima bilo “je najviše stalo do uzorne pobožnosti, do dobrog učenja u školi i odane poslušnosti”. Oduševljavao se Ivicom Kičmanovićem, jer je predosjećao da se i on, poput Ivice, “neće obazirati na nikakve običaje”. Doživljava prve nepravde, očevu razjarenost i seosko ogovaranje. U trenucima krize dolazio bi opet pod staru vrbu. Iz djetinjstva se najživlje sjeća jednodnevnih hodočašća na koja ga je vodio otac: “Tako je pojam hodočašćenja bio za mene od presudnog značenja, mjerilo moje marljivosti, nagrada poslušnosti, a nadasve povod neopisivom divljenju nad mnoštvom raspjevanih hodočasnika”. Otac, koji je silno želio postati svećenik, pripovijedao mu je za vrijeme hodočašćenja o povijesti Hrvatskog zagorja i odgovarao na njegova pitanja. Na njegovo pitanje da li treba prekinuti s tradicijom hodočašćenja, njegov otac je odgovorio: “ – čovjek je po svojoj naravi slab i lijen, a kad ga netko zastraši i ismijava njegove običaje, on se brzo povuče i živi onako kako mu je najlakše. Pogotovo naš zagorski čovjek! Mi smo stoljećima bili nečiji podložnici. U vrijeme grofova bila su hodočašća itekako cijenjena, ljudi su hodočastili iz strahopoštovanja i težačke odanosti. Prije rata odlazilo se na hodočašće iz političkih razloga. Uvijek se tu našao pokoji vođa stranke koji je nakon crkvenih obreda svjetini prosipao svoja politička obećanja. Danas je drukčije, na vjeru se gleda kao na popovsku izmišljotinu. To je tvoje vrijeme!”

Pisac se više ne snalazi među svojim Zagorcima. Nije to više njegov zavičaj, iako je Zagorje od presudne važnosti u njegovu “životnom prepoznavanju”. A u svakodnevnom životu u bogosloviji ne podnosi strogi dnevni raspored i ne može “vjerovati u okorjelog sinajskog boga”. Njegove prve priče i pjesme izazivaju otpor nekih starješina. Čita reviju za poeziju i mišljenje. Uvjeren je da su Isusovi učenici – to je mjerilo za sve svećenike – bili slobodni ljudi, “vjerni vlastitim talentima. Odlikovali su se ponajprije dosljednim svjedočenjem. Sve okove tom zvanju nadodala je kasnije Crkva“. Neprestano sanjari o ženama. Privlači ga, dakle, ono bez čega bi morao živjeti. Pribjegava samozadovoljavanju i pomišlja na samoubojstvo. Njegovi poglavari u njega sve više sumnjaju. Prati kulturna zbivanja u Sloveniji. Smatra da se kršćani oslanjaju na “hvalevrijedne strukture”, iako je za njega netko kršćanin samo onoliko koliko je “uspio pronaći sebe, dati zrnu života […] vlastitu cjelovitu vrijednost”.

Uviđa da je institucija degradirala misterij Spasenja, da je svećeničko zvanje gluma u čast neživotu: “Bog je nečovjek, ako je čovjeku u ime vječnog života oteo pravo na Ljubav.” Institucija koja svoju interpretaciju Boga, Krista i kršćanstva nameće kao jedinu vrijednu, propovijeda sebe, a ne Krista. Primjer je za to sestra Tarzicija koja je iz iskrenog nagnuća otišla u samostan, a tamo je upropaštena. Primjer je za to župnik koji svoje nastrane seksualne prohtjeve prekriva plaštem svetosti.

Svoj tragalački odnos prema stvarnosti pisac nastavlja u bavarskom gradiću Eichstättu i bavarskoj prijestolnici Münchenu. Unutarnji nemiri su toliko jaki da opet pomišlja na samoubojstvo. U Njemačkoj se Crkva prilagodila ovozemaljskim prilikama, uživa sve blagodati ovoga svijeta. Ljudi su površni: i Nijemci i “gastarbajteri”. Ne može naći čovjeka koji zbiljski nešto duboko doživljava. Život je potpuno posredovan: odnos prema stvarnosti zamišljen je institucionaliziranim interpretacijama stvarnosti. Sve je podvrgnuto potrošačkom društvu: i ženske noge, i kobasice, i pivo. Ljudi su se toliko odmakli od istinske stvarnosti da im je nemoguće bilo što dokazivati. Pisac, ako želi živjeti u takvom svijetu, mora sam postati potrošno dobro ili svjedočiti snagu svojih pisanih riječi. Mnogim bogoslovima je “crkveni način vjerovanja zalog blaženstva”, a njemu “postaje problem spasenja”. Doživljava svoju licemjernu duhovnost prilikom prvog ljubavnog susreta. Da bi se oslobodio svojih patnja, čita velike pisce i mislioce Kafku, Benna, Millera, Bonhoeffera, Moraviju, Nietzschea, Heideggera, Rimbauda, Trakla, Ionesca, Celana, Hölderlina, Schellinga, Hegela, Brodskog, Rahnera, a naravski i teološku literaturu, osobito Bibliju.

Piscu se čini da među profesorima nema nijednog čovjeka, da znanstveno poništavaju zbiljsku muku, da se boje sagledati pravu ljudsku stvarnost i s njom se suočiti. Uvjeren je da je najteže ostati vjernikom u Katoličkoj crkvi: “Previše institucionalne pripadnosti i prekogrobne prijetnje.” O celibatu kaže: “Svećenici se za razliku od mnogih znanstvenika i neporecivih umjetnika stalno pozivaju na celibat samo zato jer ne shvaćaju pravu vrijednost beženstva. Celibat je za njih predmet  svećeničkog zavjeta i valja ga podnositi kao dobrovoljno žrtvovanje osnovne muške vrline. Izbjegavanje ženskih osoba službenike oltara do te mjere poženstvenjuje da su nekoji upravo smiješni zbog svog ženskog ponašanja i uglađenosti.” Sam uviđa da bi ga takav način razmišljanja doveo do zaključka da crkveni obredi isključuju vjeru. Ne preostaje mu ništa drugo nego svjedočiti svoju “osobnu izgubljenost”. Postaje mu jasno da je njemačko kršćanstvo u povijesno-nacionalnoj histeriji zatajilo, posebno vodeće crkvene osobe. Smatra da se kršćanstvo od cara Konstantina “otarasilo golgotske tragedije i prilagodilo se ovozemaljskim prilikama”. U vezi s tim napominje da ničim ne može “opravdati odanost kardinala Stepinca Rimskoj kuriji”.

Piščeva se drama nastavlja u zgradi zagrebačke bogoslovije. Tu je važno mehanički obdržavati dnevni red i svatko nastoji “da mu vrijeme u bogosloviji što bezbrižnije prođe te da se što prije domogne svoje crkvene uloge“. Bogoslovi se ne odgajaju za ljude dostojne čovjekova povjerenja. Živi se u strahu, licemjerno i umiljato. Postaje sumnjiv zbog svojih stavova u očima svećenika. Ne može shvatiti zašto svi crkveni obredi vode poricanju života. Unutarnji sukobi se pojačavaju te odlazi na nekoliko dana u kartuziju, tražeći mira. Boravak u kartuziji potpuno ga je razočarao, jer je fra Alojzije, koji mu je uvijek govorio o savršenom kajanju i samosvladavanju, pred smrt zatražio čašu vina i svinjsko pečenje. Fra Alojzije je imao naviku ubijati ptice. Valjda je mislio da tako slavi “smrt Gospodnju, primjereno svom pustinjačkom zanosu”. Pisac se ne može nikako oteti dojmu da se u Crkvi slavi smrt, a ne život.

Ispiti iz teologije postaju mu gnjavažom, a buduće služenje oltaru – taj crkveni, a ne Gospodnji jaram – bit će za njega izdaja slobode. U zagrljaju s Irenom (koja mu priznaje da je vodila ljubav s Martom) sjeća se da je nekad bio zaljubljen u redovnicu, koja mu je poslije napuštanja redovničkog života priznala da je njezinu ljepotu u samostanu iskorištavala starija susestra. Razmišlja o mladićima od kojih se u bogosloviji moglo najviše očekivati, ali koji su otišli iz bogoslovije kad “su osjetili svu uzvišenost intrigantske igre u ime rimsko blagoslovljenih fraza”. Osjeća da ne može biti onakav kakvog ga žele gledati njegovi kolege i starješine i da je godinama “drhturio u isusovačkom strahu”.

Izdavač mu savjetuje da ne izdaje svoju prvu zbirku pjesama, jer bi ona sigurno ogorčila nadbiskupa. Čita knjigu Bog Stvoritelj koja ga je razočarala. Nalazi se “na rubu kršćanskog vjerovanja” i “predaje se svakodnevnoj glumi svećeničkog pripravnika”. Uviđa da bi ga predaleko “odvelo razmišljanje o pobožnoj taktici crkveno-razvratnog zanesenjaštva”. Svakim je danom bliži očaju. U njemu se zbiva sukob između dresiranog kršćanina i pjesnika. Strašno ga pogađa vijest da ga nadbiskup ne misli rediti za svećenika. Čudi se zašto kršćani bježe pred stvarnošću. Moć vjerovanja shvaća “prije svega kao otvoren i duboko proživljen stav prema vječnoj, nikad posve dokučivoj Tajni”. Teži “za stvarnošću u kojoj se smrt uvijek iznova prepoznaje kao uzgredna posljedica”. Sjeća se Edvarda Kocbeka koji je osjetio da je laik bliži djelotvornom životu od svećenika i koji je pisao svećenicima da po čitave sate mole razne molitve, a ne osjećaju nijedne plemenite čovjekove boli.

Objavljuje 15. prosinca 1973. priču u Večernjem listu, u kojoj priznaje da ga je crkveni odgoj obmanom upropastio. Zbog toga ga je poglavar pozvao u svoju sobu i rekao mu da je bezbožnik i neprijatelj evanđelja, da ga nadbiskup ne želi ni vidjeti ni čuti i da svojim pisanjem pribavlja sebi vječnu osudu. Mirno je saslušao osudu, pokupio stvari i napustio bogosloviju. Između svega što se dogodilo najviše mu je žao rodbine i roditelja koji ne mogu živjeti bez katolicizma i koji će se i dalje moliti za njegovo spasenje. Izjavljuje: “Srećom više ne pripadam službenoj Crkvi, nikome zapravo više ne pripadam.”

Poslije istjerivanja iz bogoslovije morao je početi iz početka. Nastavlja živjeti u Zagrebu u podstanarskoj sobici još godinu dana. Spoznaje da izvan Crkve postoje također crkve (mislim na sociološki pojam), institucije koje tlače pojedinca, da u književnom životu i svijetu postoje klanovi i ljudi koji su ništarije, da licemjerje nije kršćanska zasada, nego da ju je kršćanstvo samo uzdiglo. Ne sjeća se kojom je prilikom izgubio svog boga, boga kojeg je učinio na svoju sliku i priliku. Postao je božji grob, i to grob boga kojeg je stvorio po svojoj mjeri. Postao je, dakle, grob idola, idolatrije. Kad je dobio diplomu iz teologije, odlazi u Beograd studirati filozofiju. Nije zadovoljan studijem filozofije, jer se katedarska filozofija stalno poziva na razne ideološke totalitete. Spoznaje da se međusobna zaljubljenost svodi na međusobno zadovoljavanje. No, pojmu ljubavi ne može nikako odoljeti, iako i u ljubav sumnja. Doživljava da je kategorija izgubljenosti obuhvatnija od egzistencije, te kako umjetnosti prijeti opasnost da postane funkcija ideologije ili potrošno dobro. Cijela kultura izbjegava prava pitanja, prave probleme. Njegov osobni razdor mu “se neoprostivo osvećuje u snovima, za vrijeme buđenja, na samotnim šetnjama”. Uzbuđen je nakon susreta s djevojkom koja mu se potpuno povjerila i potpuno mu povjerovala. Traganje za samim sobom se nastavlja, što autor potvrđuje rečenicama kojima završava svoj roman: “Pola četiri izjutra. Naručujem duplu kavu, znajući da nemam kamo otputovati.”

Roman Božidara Brezinščaka Bagole Traganje za samim sobom britka je kritika svih teologizama, ideologizama, institucionalizama, totalitarizama, kratko rečeno, svega onoga što je protiv čovjeka, što čovjeka svodi na neslobodno biće, na biće poslušnosti, ponavljanja, čuvanja, na ropsko biće, na ustrašeno biće, na biće lišeno svoje osobnosti, na bezlično biće, na masu. Bagola dokazuje da nijedna institucija i nijedan pojedinac ne može posjedovati Istinu, ne može raspolagati Istinom. Nitko ne može sebe proglasiti mjerom za sve prošle, sadašnje i buduće naraštaje. On se bori protiv svojih vlastitih i tuđih idola, protiv lažnih bogova. Za njega je čovjek biće slobode i traganja. Zato on često spominje Nietzschea i Fichtea. On traga za samim sobom i za onim što izmiče svakom raspolaganju, institucionaliziranju i manipuliranju, za onim što je nedokučivo, za Tajnom koja ga upravo svojom nedokučivošću pokreće.

Mile Babić

 

Naknadna bilješka

Tekst koji se ovdje objavljuje kao predgovor romanu Traganje za samim sobom izvorno je nastao g. 1981, neposredno nakon pojave romana u beogradskoj Prosveti. Tada sam ga rukom napisao kao recenziju i poslao ga piscu s namjerom da ga ponudi uredništvu nekoga časopisa na objavljivanje. Moju tadašnju recenziju autor je sačuvao i nedavno otipkao, ali do danas nije bila nigdje objavljena.

Mile Babić 28. 09. 2022.