Godina 1966. juni ili juli mjesec. Ta me godina ovih dana ne ostavlja da samujem u voljnoj izolaciji. Prvo mi se ukažu slike, Tjentište, spomenik, spomen hotel, ili nešto slično, sve novo, privlačno. I nas, mladih pjesnika, buljuk, većinu nisam znao, nisam imao po čemu da ih znam. Ali slike su mi u svijesti, velika sala hotela „Mladost“, ili se zvao „Sutjeska“, puna svjetla, s bočne strane zastakljenog zida, naprijed sjede nama znana imena književnika, mudro dovedena, dvojica starijih, pomalo već postaju klasici, Meša Selimović i Ćamil Sijarić, do njih mladi korifeji u usponu, jedan iz Beograda, Matija Bećković, dvojica iz Sarajeva, Vojislav Lubarda, koji će iduće godine objaviti svoju najtiražniju knjigu, „Znamenja Sutjeske“, i Duško Trifunović, mada za njega nisam potpuno siguran u kojoj je ulozi bio. Ako je bio jedan od urednika buduće knjige mora da je bio prisutan, ali u kom svojstvu, ne znam. Vjerovatno je bio jedan od „nas“. Iscurilo mi je iz sjećanja o čemu su oni govorili, a govorili su, i ponešto su i čitali svoje. Konsultovao sam i jednog od „nas“ Ranka Preradovića, on se ne sjeća Voje Lubarde, ali za Duška Trifunovića tvrdi da je bio među gostima. Ali se ja dobro sjećam, opet iz socijalističkih vremena kada sam sa suprugom dočekao jednu novu godinu u Crikvenici, da sam susreo na rivi Vojislava Lubardu, koji mi u zajedničkoj šetnji reče da je tu negdje, na nekom ostrvu, da li Rabu ili Cresu, napravio vikendicu od honorara koji je dobio za ne znam koliko izdanja „Znamenja Sutjeske“. Treba biti mudar kada biraš temu o čemu ćeš pisati, reče mi tada. Da on se dobro znao „orijentisati“ u svim vremenima. Kasnije sam ga veoma rijetko viđao.
Skup je bio zamišljen uobičajeno, da se okupimo, družimo, da vidimo da nismo sami nego organizovani kao omladina. Sve je u zemlji organizovano, isplanirano, niko nije izvan toga. Socijalistički savez radnog naroda BiH nadgleda sve, organizatori u kulturi su njegova produžena ruka, Kulturno prosvjetna zajednica BiH, veoma aktivna, sa vrlo dobro odabranim činovnicima, među kojima ima i pisaca, slikara i muzičara, sve po oblastima da znaju šta vode, o čemu je riječ, na šta treba obratiti pažnju. Na ta mjesta tada nisu mogli doći samo činovnici, partijski ljudi, mada se to u suštini podrazumijevalo za rukovodeća mjesta jer je Socijalistički savez radnog naroda bio mnogo širi pojam od Saveza komunista i bio je organizator i pokrovitelj svega narodnog života. Sve što je postojalo u društvu bilo je organizovano da bi bilo i nadgledano. Ništa nije bilo stihijno. Pa i naše okupljanje na Tjentištu, pokraj veličanstvenog spomenika simbolično je govorilo o partizanskoj heroici. Moguće je da se sve održavalo baš krajem jula, kada se obilježavao dan ustanka, 27. juli, mada se meni čini da je bio krajem juna. Većina manifestacija sličnog karaktera povezivala se za mjesta borbe ili stratišta. Bilo je manifestacija kada su se slavili određeni datumi, ali izvan tih proslava, ili obilježavanja, svoje mjesto imala je kultura.
U većini mjesta bila su organizovana kulturno-umjetnička društva, nekadašnja konfesionalna društva u vrijeme prije 1945. godine, kada su poslije dvije-tri godine postojanja preimenovana u kulturno-umjetnička društva bez nacionalnih obilježja. Trebalo je stvarati socijalističku kulturu a ne robovati nasljeđu. U svakom takvom kulturno-umjetničkom društvu bila je i sekcija mladih pjesnika i prozaista, iz čijeg su se sastava onda slali oni najistaknutiji na skupove kakav je bio tada na Tjentištu. Okupilo se oko pedesetak mladih pjesnika i pjesnikinja, od kojih smo poznatiji bili mi iz studentskog kulturno-umjetničkog društva „Slobodan Princip-Seljo“. O tom našem skupu sjeća se Goran Babić na osnovu almanaha „Sudbonosni dječaci“, koji je objavljen malo kasnije u Sarajevu, a sastavljači su bili Duško Trifunović i Abdulah Sidran. Evo Babićevog kratkog prisjećanja, iz vremena njegovog beogradskog života:
“Jedno vrijeme, možda nekih desetak godina, u ono najgore ratno doba, G.Đ. (Mislim da je riječ o Gojku Đogu, op. R.R.) je u beogradskom Domu omladine držao knjižaru “Tačka”. Neke su knjige bile izložene kao manje vrijedne, na rasprodaji se mogao kupiti naslov i za jedan dinar. Tako sam, za taj jedan dinar, od mlade, neuke prodavačice kupio šapirografirano izdanje “Sudbonosnih dječaka”, legendarni zbornik Duška Trifunovića i Abdulaha Sidrana, sa Sutjeske, iz godine 1966. Radi se o almanahu 55 tadašnjih mladih pjesnika među kojima su i Stevan Tontić, Ranko Risojević, Rajko Nogo, Radovan Karadžić, Tomislav Obradović, Stanko Bašić, Ivan Kordić, Josip Osti, Ljubica Ostojić, Mićo Cvijetić, Miroslav Đurović, Radoslav Bratić, Džemaludin Alić i drugi.
Gosti na tom davnom skupu (iz kojeg je proistekla čitava kasnija sarajevska škola, tj. Kusturica, Bregović odnosno “Bijelo dugme”, Čolić, Nele Karajlić i “Zabranjeno pušenje” i svi ostali) bijahu, pak, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Matija Bećković i Vojislav Lubarda. Prošlo je četrdeset godina. Sudbonosni dječaci polako nestaju.
Ostaju knjige i ruševine. (Danas, 9. 8. 2007)
U mome sjećanju ostaju slike, Tjentište, naš uzbudljiv pohod kroz prašumu Perućicu, sa laganom kišom kao nekom malom poteškoćom. Jedan iza drugog, kao partizani Save Kovačevića. Sjećam se crvenih oznaka na stablima, da ne bismo zalutali. Čini mi se da smo kasnije zalutali, mnogo kasnije. I to naše lutanje i dalje traje, a polako nestaje i moja generacija onih koji su se sjećali.
Sudbonosni dječaci
(Almanah jednog vremena)
Godina 1966. juni ili juli mjesec. Ta me godina ovih dana ne ostavlja da samujem u voljnoj izolaciji. Prvo mi se ukažu slike, Tjentište, spomenik, spomen hotel, ili nešto slično, sve novo, privlačno. I nas, mladih pjesnika, buljuk, većinu nisam znao, nisam imao po čemu da ih znam. Ali slike su mi u svijesti, velika sala hotela „Mladost“, ili se zvao „Sutjeska“, puna svjetla, s bočne strane zastakljenog zida, naprijed sjede nama znana imena književnika, mudro dovedena, dvojica starijih, pomalo već postaju klasici, Meša Selimović i Ćamil Sijarić, do njih mladi korifeji u usponu, jedan iz Beograda, Matija Bećković, dvojica iz Sarajeva, Vojislav Lubarda, koji će iduće godine objaviti svoju najtiražniju knjigu, „Znamenja Sutjeske“, i Duško Trifunović, mada za njega nisam potpuno siguran u kojoj je ulozi bio. Ako je bio jedan od urednika buduće knjige mora da je bio prisutan, ali u kom svojstvu, ne znam. Vjerovatno je bio jedan od „nas“. Iscurilo mi je iz sjećanja o čemu su oni govorili, a govorili su, i ponešto su i čitali svoje. Konsultovao sam i jednog od „nas“ Ranka Preradovića, on se ne sjeća Voje Lubarde, ali za Duška Trifunovića tvrdi da je bio među gostima. Ali se ja dobro sjećam, opet iz socijalističkih vremena kada sam sa suprugom dočekao jednu novu godinu u Crikvenici, da sam susreo na rivi Vojislava Lubardu, koji mi u zajedničkoj šetnji reče da je tu negdje, na nekom ostrvu, da li Rabu ili Cresu, napravio vikendicu od honorara koji je dobio za ne znam koliko izdanja „Znamenja Sutjeske“. Treba biti mudar kada biraš temu o čemu ćeš pisati, reče mi tada. Da on se dobro znao „orijentisati“ u svim vremenima. Kasnije sam ga veoma rijetko viđao.
Skup je bio zamišljen uobičajeno, da se okupimo, družimo, da vidimo da nismo sami nego organizovani kao omladina. Sve je u zemlji organizovano, isplanirano, niko nije izvan toga. Socijalistički savez radnog naroda BiH nadgleda sve, organizatori u kulturi su njegova produžena ruka, Kulturno prosvjetna zajednica BiH, veoma aktivna, sa vrlo dobro odabranim činovnicima, među kojima ima i pisaca, slikara i muzičara, sve po oblastima da znaju šta vode, o čemu je riječ, na šta treba obratiti pažnju. Na ta mjesta tada nisu mogli doći samo činovnici, partijski ljudi, mada se to u suštini podrazumijevalo za rukovodeća mjesta jer je Socijalistički savez radnog naroda bio mnogo širi pojam od Saveza komunista i bio je organizator i pokrovitelj svega narodnog života. Sve što je postojalo u društvu bilo je organizovano da bi bilo i nadgledano. Ništa nije bilo stihijno. Pa i naše okupljanje na Tjentištu, pokraj veličanstvenog spomenika simbolično je govorilo o partizanskoj heroici. Moguće je da se sve održavalo baš krajem jula, kada se obilježavao dan ustanka, 27. juli, mada se meni čini da je bio krajem juna. Većina manifestacija sličnog karaktera povezivala se za mjesta borbe ili stratišta. Bilo je manifestacija kada su se slavili određeni datumi, ali izvan tih proslava, ili obilježavanja, svoje mjesto imala je kultura.
U većini mjesta bila su organizovana kulturno-umjetnička društva, nekadašnja konfesionalna društva u vrijeme prije 1945. godine, kada su poslije dvije-tri godine postojanja preimenovana u kulturno-umjetnička društva bez nacionalnih obilježja. Trebalo je stvarati socijalističku kulturu a ne robovati nasljeđu. U svakom takvom kulturno-umjetničkom društvu bila je i sekcija mladih pjesnika i prozaista, iz čijeg su se sastava onda slali oni najistaknutiji na skupove kakav je bio tada na Tjentištu. Okupilo se oko pedesetak mladih pjesnika i pjesnikinja, od kojih smo poznatiji bili mi iz studentskog kulturno-umjetničkog društva „Slobodan Princip-Seljo“. O tom našem skupu sjeća se Goran Babić na osnovu almanaha „Sudbonosni dječaci“, koji je objavljen malo kasnije u Sarajevu, a sastavljači su bili Duško Trifunović i Abdulah Sidran. Evo Babićevog kratkog prisjećanja, iz vremena njegovog beogradskog života:
“Jedno vrijeme, možda nekih desetak godina, u ono najgore ratno doba, G.Đ. (Mislim da je riječ o Gojku Đogu, op. R.R.) je u beogradskom Domu omladine držao knjižaru “Tačka”. Neke su knjige bile izložene kao manje vrijedne, na rasprodaji se mogao kupiti naslov i za jedan dinar. Tako sam, za taj jedan dinar, od mlade, neuke prodavačice kupio šapirografirano izdanje “Sudbonosnih dječaka”, legendarni zbornik Duška Trifunovića i Abdulaha Sidrana, sa Sutjeske, iz godine 1966. Radi se o almanahu 55 tadašnjih mladih pjesnika među kojima su i Stevan Tontić, Ranko Risojević, Rajko Nogo, Radovan Karadžić, Tomislav Obradović, Stanko Bašić, Ivan Kordić, Josip Osti, Ljubica Ostojić, Mićo Cvijetić, Miroslav Đurović, Radoslav Bratić, Džemaludin Alić i drugi.
Gosti na tom davnom skupu (iz kojeg je proistekla čitava kasnija sarajevska škola, tj. Kusturica, Bregović odnosno “Bijelo dugme”, Čolić, Nele Karajlić i “Zabranjeno pušenje” i svi ostali) bijahu, pak, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Matija Bećković i Vojislav Lubarda. Prošlo je četrdeset godina. Sudbonosni dječaci polako nestaju.
Ostaju knjige i ruševine. (Danas, 9. 8. 2007)
U mome sjećanju ostaju slike, Tjentište, naš uzbudljiv pohod kroz prašumu Perućicu, sa laganom kišom kao nekom malom poteškoćom. Jedan iza drugog, kao partizani Save Kovačevića. Sjećam se crvenih oznaka na stablima, da ne bismo zalutali. Čini mi se da smo kasnije zalutali, mnogo kasnije. I to naše lutanje i dalje traje, a polako nestaje i moja generacija onih koji su se sjećali.