Uvijek kada želim proniknuti u najudaljeniju prošlost i najraniju svijest o vlastitom postojanju, preda mnom iskrsne skup na brzinu izgrađenih radničkih baraka poredanih ispred vojnog objekta koji su svi zaposleni, a među njima i moj otac, kratko zvali Mehanika. I dan-danas imam utisak da su se u te barake u nekada udaljenom sarajevskom naselju Stup, svih tih nekoliko stotina stanara uselilo odjednom, kao da su došli na neku ekskurziju ili radnu akciju gdje će boraviti kratko…
I nakon dvadeset, trideset godina kada su se moji već odavno odselili, kada bih tamo ponekad svraćao, zaticao sam poznata lica iz djetinjstva… Njima je ta „ekskurzija” postala vječnost… Osjećao bih tada neku neobjašnjivu nelagodu kao i da sam imam neke krivice za vrijeme koje tu stoji i gdje nečije sudbine samo „traju“… Bilo je to vjerovatno i zbog toga što se tu ništa nije mijenjalo, ništa gradilo… Onda bih sa lakoćom u tom „dekoru“ prepoznavao slike iz djetinjstva… slike koje su u mojoj glavi ostale zauvijek…
Čini mi se da su na tom mjestu oduvijek postojali otpadi metala i starih mašina… Prvo su tu bili kamioni zaostali iz onog rata. Prije svih američki „džemsovi“ na čijim smo se olupinama moji vršnjaci, moj godinu dan stariji brat Saćko i ja „učili“ voziti… Bilo je tu i „tatri“ i „čepela“ i to toliko da se nije trebalo svađati oko toga čiji je čiji. Kada bismo se umorili od „vožnje“ i „ratovanja“ jer tu je bilo i neupotrebljivih ratnih oruđa, kretali bismo u pustošenje stupskih bašti, prepunih ranog voća… Nisu rijetko stradavali ni povrtnjaci sa sočnim krastavcima i kupusom…
Miljacka nas je posebno privlačila. Tu, u stupskoj ravnici ona se već poprilično razlijevala i pravila neke vrste meandri, uokvirenih niskim vrbama i raznim rastinjem. Poslije kišnih dana rijeka bi uvijek nešto donosila iz pravca grada što bi zaostalo u nekoj otoci ili bi se jednostavno zakačilo za granje koje je dosezalo do same vode… Za nas, vječito radoznale klince, to je bio pravi istraživački izazov… Evo, kao sad sjećam se dječačkih lica Zlatana i Zorana, braće koja su u našem društvu bili najstariji, zatim Anđelka, čijem sam ocu Veljku, vozaču Hitne pomoći i pasioniranom lovcu rado pjevao pjesmu „Hoće čiča da se ženi“, jer bi neizostavno potom slijedila nagrada koju bih ja u kantini Mehanike promijenio za dvije rum-pločice… Onda još dva brata: Mirsad i Nihad, koji su bili i naše prve komšije i vršnjaci mog brata i mene… Neizostavni i najomiljeniji član ove manguparije je bio i Ris, njemački ovčar koji je bio vlasništvo dva prvopomenuta brata, ali smo ga svi podjednako smatrali svojim…
Bio nam je pravi drug u igri, ali ispostaviće se i vrstan zaštitnik… Jedne takve situacije ću se uvijek sjećati… Kiša je padala danima, a igre mog brata i mene svodile su se na tijesan prostor našeg malog stana… Ponekad je to prelazilo u svađu pa i tuču a naša mati je pored male bebe (sestra nam se tek rodila) imala itekakve muke da nas obuzda… Ovdje moram priznati da sam oduvijek imao poteškoća u želji da budem ravnopravan sa bratom kada su nestašluci u pitanju. Vedad, koji je već u djetinjstvu dobio nadimak Saćko, oduvijek je bio prava riznica ideja kako zagorčati život starijima. Uvijek je bio tamo gdje ne treba i uvijek malo brži od onoga koji ga je trebao u nekoj njegovi nakani spriječiti… A ja, ja naravno, uvijek za njim… Dakle, našoj majci nije bilo lako i sigurno joj je poprilično laknulo kada su kiše prestale i mi mogli izaći u sigurnost našeg i okolnih dvorišta…
Miljacka je poslije obilnih kiša neobično nadošla i izlila se po najvećem broju komšijskih bašti… Sva crvena od romanijske zemlje nimalo nije ličila na onu našu pitomu rijeku. I, naravno, moj brat je baš izabrao jednu kukuruznu njivu koja je velikim djelom već bila pod vodom, za prostor gdje ćemo istraživati šta nam je rijeka donijela… I, odjednom smo se našli na samoj obali podivljale vode. Stihija je bukvalno odlamala komade zemlje na kojoj smo stajali. Zabavljali smo se izmičući u posljednji čas odronima mekanog muljevitog tla, nesigurno se pridržavajući za stabljike kukuruza… I onda, nekako istovremeno, Saćko je ugledao nekakav svjetlucavi predmet koji je poskakivao na površini vode zarobljen u granama vrbe gotovo cijela već utonula u divlju vodu. Bio je nadohvat ruke… samo se trebalo malo istegnuti, pridržavajući se za granje…
Sve se odigralo za tren. Već je bio dohvatio taj predmet kada je izgubio oslonac i za djelić sekunde je bio u vodi. Na tom mjestu nije bilo duboko, ali ga je stihija povukla kao perce. Za malo mi je nestao iz vidokruga jer ga je matica odnijela ispod gustih krošnji uronjenih u maticu. Kao bez duše potrčao sam obalom ne gubeći iz vida njegovu plavu kosu i ogromne uspaničene oči. U trku sam čupao stabljike, pokušavajući da mu ih dodam i da ga tako izvučem na obalu. Obojica smo na sebi imali nove teške vunene kapute a njegov se sada natopio i napuhao kao balon. Vjerovao sam da ga baš taj balon drži na površini… Još jedanput sam uspio da ga na tenutak dohvatim, ali ga je brza voda prosto otela od mene. Mislim da sam vrištao više od njega… Bio sam izbezumljen jer ga je matica odvlačila prema sredini rijeke. Sada sam jedino mogao skočiti za njim ili gledati kako ga crvena masa odnosi… Panika i očaj su bili na vrhuncu kada se odjednom, strelovito među granjem, pojavi sjenka velikog psa. Izvio se u dugačak skok i odmah potom bio je u vodi. Dobro se sjećam da se, iako još nije bio doplivao do Saćka, mom bratu promijenio taj nikada viđeni izraz na licu. Od zgrčene grimase očajnika pretvorilo se to ponovo u poznato lice koje je imalo čak i osmijeh…
I stvarno, nekoliko stotina metara dalje, gdje rijeka pravi oštru krivinu, Ris je Saćka, zagrizavši u njegov „balon-kaput“ izvukao na jedan kamen odakle nije bilo teško preći na obalu. Bio je to momenat pravog veselja, Ris je lizao njegovo mokro i isprljano lice i trčao od njega prema meni pa opet nazad… dijeleći tako zajedničku radost…
Ima ovome više od 60 godina, ali sjećanja su tako živa, živa…
Stup
Uvijek kada želim proniknuti u najudaljeniju prošlost i najraniju svijest o vlastitom postojanju, preda mnom iskrsne skup na brzinu izgrađenih radničkih baraka poredanih ispred vojnog objekta koji su svi zaposleni, a među njima i moj otac, kratko zvali Mehanika. I dan-danas imam utisak da su se u te barake u nekada udaljenom sarajevskom naselju Stup, svih tih nekoliko stotina stanara uselilo odjednom, kao da su došli na neku ekskurziju ili radnu akciju gdje će boraviti kratko…
I nakon dvadeset, trideset godina kada su se moji već odavno odselili, kada bih tamo ponekad svraćao, zaticao sam poznata lica iz djetinjstva… Njima je ta „ekskurzija” postala vječnost… Osjećao bih tada neku neobjašnjivu nelagodu kao i da sam imam neke krivice za vrijeme koje tu stoji i gdje nečije sudbine samo „traju“… Bilo je to vjerovatno i zbog toga što se tu ništa nije mijenjalo, ništa gradilo… Onda bih sa lakoćom u tom „dekoru“ prepoznavao slike iz djetinjstva… slike koje su u mojoj glavi ostale zauvijek…
Čini mi se da su na tom mjestu oduvijek postojali otpadi metala i starih mašina… Prvo su tu bili kamioni zaostali iz onog rata. Prije svih američki „džemsovi“ na čijim smo se olupinama moji vršnjaci, moj godinu dan stariji brat Saćko i ja „učili“ voziti… Bilo je tu i „tatri“ i „čepela“ i to toliko da se nije trebalo svađati oko toga čiji je čiji. Kada bismo se umorili od „vožnje“ i „ratovanja“ jer tu je bilo i neupotrebljivih ratnih oruđa, kretali bismo u pustošenje stupskih bašti, prepunih ranog voća… Nisu rijetko stradavali ni povrtnjaci sa sočnim krastavcima i kupusom…
Miljacka nas je posebno privlačila. Tu, u stupskoj ravnici ona se već poprilično razlijevala i pravila neke vrste meandri, uokvirenih niskim vrbama i raznim rastinjem. Poslije kišnih dana rijeka bi uvijek nešto donosila iz pravca grada što bi zaostalo u nekoj otoci ili bi se jednostavno zakačilo za granje koje je dosezalo do same vode… Za nas, vječito radoznale klince, to je bio pravi istraživački izazov… Evo, kao sad sjećam se dječačkih lica Zlatana i Zorana, braće koja su u našem društvu bili najstariji, zatim Anđelka, čijem sam ocu Veljku, vozaču Hitne pomoći i pasioniranom lovcu rado pjevao pjesmu „Hoće čiča da se ženi“, jer bi neizostavno potom slijedila nagrada koju bih ja u kantini Mehanike promijenio za dvije rum-pločice… Onda još dva brata: Mirsad i Nihad, koji su bili i naše prve komšije i vršnjaci mog brata i mene… Neizostavni i najomiljeniji član ove manguparije je bio i Ris, njemački ovčar koji je bio vlasništvo dva prvopomenuta brata, ali smo ga svi podjednako smatrali svojim…
Bio nam je pravi drug u igri, ali ispostaviće se i vrstan zaštitnik… Jedne takve situacije ću se uvijek sjećati… Kiša je padala danima, a igre mog brata i mene svodile su se na tijesan prostor našeg malog stana… Ponekad je to prelazilo u svađu pa i tuču a naša mati je pored male bebe (sestra nam se tek rodila) imala itekakve muke da nas obuzda… Ovdje moram priznati da sam oduvijek imao poteškoća u želji da budem ravnopravan sa bratom kada su nestašluci u pitanju. Vedad, koji je već u djetinjstvu dobio nadimak Saćko, oduvijek je bio prava riznica ideja kako zagorčati život starijima. Uvijek je bio tamo gdje ne treba i uvijek malo brži od onoga koji ga je trebao u nekoj njegovi nakani spriječiti… A ja, ja naravno, uvijek za njim… Dakle, našoj majci nije bilo lako i sigurno joj je poprilično laknulo kada su kiše prestale i mi mogli izaći u sigurnost našeg i okolnih dvorišta…
Miljacka je poslije obilnih kiša neobično nadošla i izlila se po najvećem broju komšijskih bašti… Sva crvena od romanijske zemlje nimalo nije ličila na onu našu pitomu rijeku. I, naravno, moj brat je baš izabrao jednu kukuruznu njivu koja je velikim djelom već bila pod vodom, za prostor gdje ćemo istraživati šta nam je rijeka donijela… I, odjednom smo se našli na samoj obali podivljale vode. Stihija je bukvalno odlamala komade zemlje na kojoj smo stajali. Zabavljali smo se izmičući u posljednji čas odronima mekanog muljevitog tla, nesigurno se pridržavajući za stabljike kukuruza… I onda, nekako istovremeno, Saćko je ugledao nekakav svjetlucavi predmet koji je poskakivao na površini vode zarobljen u granama vrbe gotovo cijela već utonula u divlju vodu. Bio je nadohvat ruke… samo se trebalo malo istegnuti, pridržavajući se za granje…
Sve se odigralo za tren. Već je bio dohvatio taj predmet kada je izgubio oslonac i za djelić sekunde je bio u vodi. Na tom mjestu nije bilo duboko, ali ga je stihija povukla kao perce. Za malo mi je nestao iz vidokruga jer ga je matica odnijela ispod gustih krošnji uronjenih u maticu. Kao bez duše potrčao sam obalom ne gubeći iz vida njegovu plavu kosu i ogromne uspaničene oči. U trku sam čupao stabljike, pokušavajući da mu ih dodam i da ga tako izvučem na obalu. Obojica smo na sebi imali nove teške vunene kapute a njegov se sada natopio i napuhao kao balon. Vjerovao sam da ga baš taj balon drži na površini… Još jedanput sam uspio da ga na tenutak dohvatim, ali ga je brza voda prosto otela od mene. Mislim da sam vrištao više od njega… Bio sam izbezumljen jer ga je matica odvlačila prema sredini rijeke. Sada sam jedino mogao skočiti za njim ili gledati kako ga crvena masa odnosi… Panika i očaj su bili na vrhuncu kada se odjednom, strelovito među granjem, pojavi sjenka velikog psa. Izvio se u dugačak skok i odmah potom bio je u vodi. Dobro se sjećam da se, iako još nije bio doplivao do Saćka, mom bratu promijenio taj nikada viđeni izraz na licu. Od zgrčene grimase očajnika pretvorilo se to ponovo u poznato lice koje je imalo čak i osmijeh…
I stvarno, nekoliko stotina metara dalje, gdje rijeka pravi oštru krivinu, Ris je Saćka, zagrizavši u njegov „balon-kaput“ izvukao na jedan kamen odakle nije bilo teško preći na obalu. Bio je to momenat pravog veselja, Ris je lizao njegovo mokro i isprljano lice i trčao od njega prema meni pa opet nazad… dijeleći tako zajedničku radost…
Ima ovome više od 60 godina, ali sjećanja su tako živa, živa…