Imao sam osam, možda godinu više. Čuvao sam ovce na brdašcu iznad kuće, na kome još nije bilo groblja, a danas je tu prava mala nekropola, sa mnogo više spomenika nego žitelja u selu.
Zanio sam se posmatranjem ovčjih brabonjaka, upoređujući ih s nebeskim tijelima na ilustraciji koju sam prije koji dan vidio u jednoj knjizi. Konačno sam shvatio: onaj beskraj kosmosa koji nikako nisam mogao da pojmim, to je njiva po kojoj pasu ovce, a oni brabonjci su planete, među kojima je i Zemlja.
Dok sam pokušavao da prepoznam našu planetu, odjednom se smračilo, kao da je neko između mene i neba navukao tamni zastor, i u trenu je munja rasparala nebo, zaslijepivši me prije toga. Negdje blizu grom je rascijepio neko stablo, možda baš onu bukvu pod koju su pobjegle ovce i zbile se u živo vuneno klupko. Odjeci grmljavine, kao oštrice noža, kroz bubne opne zabijele su mi se mozak, u srce straha koji je ovladao cijelim mojom sklupčanim tijelom. Zajaukao je vjetar i lomio grane, zaškripala su stabla, zatutnjali su nebo i zemlja kao da galopira na hiljade konja. Kiša je u mlazevima, ne u kapljama, vodoravno jurišala na sve pred sobom i zaprijetila da me, potpomognuta vjetrom, odnese na drugo brdo, možda i u beskonačnost kosmosa
Skočio sam i potjerao ovce prema kući. Kao da su shvatile da ih spas čeka u štali, prkoseći vjetru i kiši, jurile su brže od mene.
Kada sam na dvjestotinjak metara iznad kuće u tami nevremena razaznao majku koja je uz brdo grabila dugim skokovima, pridržavajući rukama maramu na glavi, učinilo mi se da je počelo da sviće. U njen zagrljaj uskočio sam zajedno s pitanjem: Je li ovo strašni sud?!
Ne boj se, sine, smirivala me. To je samo nevrijeme, proći će kao što sve prolazi.
Nekoliko dana prije toga selom je prošao čudan starac koji je tražio da ga seljani daruju vunom, valjda zato što mu je to bilo najlakše nositi u ogromnoj vreći. Pred našom kućom je predahnuo uz čašicu rakije i, vjerovatno zato da bi domaćine učinio milostivijim i dobio više vune, pričao kako će smaku svijeta prethoditi strašni sud na kome će svakome prema njegovim grijehovima biti izrečena Božija kazna. Njegova krezuba usta i lula kojom je mahao kao da tako potvrđuje istinitost svojih riječi, činili su priču ubjedljivijom i jezivijom, naročito dok je govorio šta će grešnike čekati na onom svijetu. Baba je tri puta ustajala da donese po još jednu kudjelju vune koju je on, ne prekidajući priču, polako trpao u vreću.
Kada je nevrijeme u času rasturilo moj kosmos ovčjih brabonjaka, sjetio sam se krezubog starca i njegove priče o strašnom sudu.
Čim me majka uvela u kuću, skinula s mene kišom natopljenu odjeću i počela trljati lanenim peškirom, cijelo tijelo se zatreslo i polako mi se u svijest uvlačila spoznaja o strahu. Nisam to znao objasniti, ali sam bio siguran da se nijedno drugo osjećanje ne može u treptaju zavući u kosti i ljudsko biće prertvoriti u travku na osami, nemoćnu pred naletima oluje.
Decenijama kasnije, u kojima je groblje neosjetno ali uporno nagrilazo njivu na kojoj sam čuvao ovce, u doba kada su nevidljivi virusi korone s kosama na ramenima krenuli u prijeteći pohod na ljudski rod, u jednom snu, uvjerio sam se da nisu ljubav i mržnja, kako govore i pišu, najmoćnija čovjekova osjećanja, već da je to strah.
Uveče sam uzeo Pekićevo Besnilo da razbijem monotoniju izolovanosti, ali kad je preda mnom uzavrio ljudski i avionski mravinjak aerodroma Hitrou, ostavio sam knjigu i utočište potražio u krevetu. Tek što su niti sna počele da spliću čudesnu mrežu, jedna od tih niti se zanjihala i odnijela me na londonski aerodrom gdje me – avaj! – dočekala stravična tišina. Prazne piste, pusti restorani i kafei, nigdje čovjeka, nijednog ljudskog glasa, ni ptica da sleti, ni vjetar da zašumori…
Tišina se jače od onih gromova iz djetinjstva zarivala u uši, prijetila da razdrobi kosti lobanje. Ko nije doživio apsolutnu tišinu, ne može ni zamisliti kao je strašno kročiti u svijet sličan onome kakav je bio poslije velikog praska.
Bježi na frankfurtski aerodrom, rekao sam sebi, u snu. Tamo svakog minuta sleti i uzleti po jedan avion, tamo je mravinjak koji ti smeta, a bez koga se ne može.
A na franfurtskom aerodromu, kad me san tamo prenese, praznina i tišina! Bože, ima li većeg bola od onog kojim ti praznina trga srce i tišina probada mozak?! Može li išta izazvati takav strah kao što to čine, udruženi, praznina i apsolutna tišina?
Neko se plaši zmija, neko letanja, neko visine, drugi dubine, treći zatvorenog prostora, ko zna čega se ljudi sve ne plaše! Ali strah od praznine i tišine, nije ništa drugo do predvorje onog strašnog suda o kome je u djetinjstvu pričao krezubi starac kome su seljani, ni sami ne znajući zašto, valjda iz straha od Božje kazne, davali vunu.
Strašni sud
(Iz zbirke priča u rukopisu)
Imao sam osam, možda godinu više. Čuvao sam ovce na brdašcu iznad kuće, na kome još nije bilo groblja, a danas je tu prava mala nekropola, sa mnogo više spomenika nego žitelja u selu.
Zanio sam se posmatranjem ovčjih brabonjaka, upoređujući ih s nebeskim tijelima na ilustraciji koju sam prije koji dan vidio u jednoj knjizi. Konačno sam shvatio: onaj beskraj kosmosa koji nikako nisam mogao da pojmim, to je njiva po kojoj pasu ovce, a oni brabonjci su planete, među kojima je i Zemlja.
Dok sam pokušavao da prepoznam našu planetu, odjednom se smračilo, kao da je neko između mene i neba navukao tamni zastor, i u trenu je munja rasparala nebo, zaslijepivši me prije toga. Negdje blizu grom je rascijepio neko stablo, možda baš onu bukvu pod koju su pobjegle ovce i zbile se u živo vuneno klupko. Odjeci grmljavine, kao oštrice noža, kroz bubne opne zabijele su mi se mozak, u srce straha koji je ovladao cijelim mojom sklupčanim tijelom. Zajaukao je vjetar i lomio grane, zaškripala su stabla, zatutnjali su nebo i zemlja kao da galopira na hiljade konja. Kiša je u mlazevima, ne u kapljama, vodoravno jurišala na sve pred sobom i zaprijetila da me, potpomognuta vjetrom, odnese na drugo brdo, možda i u beskonačnost kosmosa
Skočio sam i potjerao ovce prema kući. Kao da su shvatile da ih spas čeka u štali, prkoseći vjetru i kiši, jurile su brže od mene.
Kada sam na dvjestotinjak metara iznad kuće u tami nevremena razaznao majku koja je uz brdo grabila dugim skokovima, pridržavajući rukama maramu na glavi, učinilo mi se da je počelo da sviće. U njen zagrljaj uskočio sam zajedno s pitanjem: Je li ovo strašni sud?!
Ne boj se, sine, smirivala me. To je samo nevrijeme, proći će kao što sve prolazi.
Nekoliko dana prije toga selom je prošao čudan starac koji je tražio da ga seljani daruju vunom, valjda zato što mu je to bilo najlakše nositi u ogromnoj vreći. Pred našom kućom je predahnuo uz čašicu rakije i, vjerovatno zato da bi domaćine učinio milostivijim i dobio više vune, pričao kako će smaku svijeta prethoditi strašni sud na kome će svakome prema njegovim grijehovima biti izrečena Božija kazna. Njegova krezuba usta i lula kojom je mahao kao da tako potvrđuje istinitost svojih riječi, činili su priču ubjedljivijom i jezivijom, naročito dok je govorio šta će grešnike čekati na onom svijetu. Baba je tri puta ustajala da donese po još jednu kudjelju vune koju je on, ne prekidajući priču, polako trpao u vreću.
Kada je nevrijeme u času rasturilo moj kosmos ovčjih brabonjaka, sjetio sam se krezubog starca i njegove priče o strašnom sudu.
Čim me majka uvela u kuću, skinula s mene kišom natopljenu odjeću i počela trljati lanenim peškirom, cijelo tijelo se zatreslo i polako mi se u svijest uvlačila spoznaja o strahu. Nisam to znao objasniti, ali sam bio siguran da se nijedno drugo osjećanje ne može u treptaju zavući u kosti i ljudsko biće prertvoriti u travku na osami, nemoćnu pred naletima oluje.
Decenijama kasnije, u kojima je groblje neosjetno ali uporno nagrilazo njivu na kojoj sam čuvao ovce, u doba kada su nevidljivi virusi korone s kosama na ramenima krenuli u prijeteći pohod na ljudski rod, u jednom snu, uvjerio sam se da nisu ljubav i mržnja, kako govore i pišu, najmoćnija čovjekova osjećanja, već da je to strah.
Uveče sam uzeo Pekićevo Besnilo da razbijem monotoniju izolovanosti, ali kad je preda mnom uzavrio ljudski i avionski mravinjak aerodroma Hitrou, ostavio sam knjigu i utočište potražio u krevetu. Tek što su niti sna počele da spliću čudesnu mrežu, jedna od tih niti se zanjihala i odnijela me na londonski aerodrom gdje me – avaj! – dočekala stravična tišina. Prazne piste, pusti restorani i kafei, nigdje čovjeka, nijednog ljudskog glasa, ni ptica da sleti, ni vjetar da zašumori…
Tišina se jače od onih gromova iz djetinjstva zarivala u uši, prijetila da razdrobi kosti lobanje. Ko nije doživio apsolutnu tišinu, ne može ni zamisliti kao je strašno kročiti u svijet sličan onome kakav je bio poslije velikog praska.
Bježi na frankfurtski aerodrom, rekao sam sebi, u snu. Tamo svakog minuta sleti i uzleti po jedan avion, tamo je mravinjak koji ti smeta, a bez koga se ne može.
A na franfurtskom aerodromu, kad me san tamo prenese, praznina i tišina! Bože, ima li većeg bola od onog kojim ti praznina trga srce i tišina probada mozak?! Može li išta izazvati takav strah kao što to čine, udruženi, praznina i apsolutna tišina?
Neko se plaši zmija, neko letanja, neko visine, drugi dubine, treći zatvorenog prostora, ko zna čega se ljudi sve ne plaše! Ali strah od praznine i tišine, nije ništa drugo do predvorje onog strašnog suda o kome je u djetinjstvu pričao krezubi starac kome su seljani, ni sami ne znajući zašto, valjda iz straha od Božje kazne, davali vunu.