Ima već dosta vremena kako me često, ponekad iz noći u noć, pohodi jedan te isti strašan san.
Probudim se u mraku, uznemiren i prestrašen doživljajem što sam ga upravo prosnio i koji me dopratio u tih nekoliko minuta budnog stanja prije nego što ću ponovo zaspati. A kad se ujutro probudim, tog strašnog sna više ne mogu da se sjetim. Pamtim samo utisak o njemu, osjećam da je bio uznemirujući, a nekakvo maglovito sjećanje kaže mi da je to uvijek jedan te isti san, koji me opsjeda, a u isti mah je neuhvatljiv: moja moć pamćenja ne može da ga zadrži do ujutro.
Pošto me je unutarnji glas opominjao da bi taj noćni doživljaj, koji je tako uporan i tako onespokojavajući, morao biti važan, te prema tome, dostupan mojoj svijesti kako bih tu važnost mogao procijeniti, i shodno toj procjeni, vidjeti šta mi je činiti, odlučio sam da taj nezgodni san uhvatim na djelu. Jedne večeri, pored svog uzglavlja ostavio sam olovku i čist list papira, s namjerom da u trenucima neposredno poslije noćnog buđenja, dok se još sjećam tek prosanjanog sna, zapišem šta sam sanjao, pa će ujutro zagonetka biti razriješena.
Te noći san me nije pohodio, ali jeste jedne od sljedećih. Kad sam se ujutro nakon te noći probudio, smjesta sam se latio papira ostavljenog kraj uzglavlja. Na njemu je zaista bila bilješka. Pisalo je: “Sanjao sam kako se budim iz jednog strašnog sna kojega više ne mogu da se sjetim.”
Strašan san
Ima već dosta vremena kako me često, ponekad iz noći u noć, pohodi jedan te isti strašan san.
Probudim se u mraku, uznemiren i prestrašen doživljajem što sam ga upravo prosnio i koji me dopratio u tih nekoliko minuta budnog stanja prije nego što ću ponovo zaspati. A kad se ujutro probudim, tog strašnog sna više ne mogu da se sjetim. Pamtim samo utisak o njemu, osjećam da je bio uznemirujući, a nekakvo maglovito sjećanje kaže mi da je to uvijek jedan te isti san, koji me opsjeda, a u isti mah je neuhvatljiv: moja moć pamćenja ne može da ga zadrži do ujutro.
Pošto me je unutarnji glas opominjao da bi taj noćni doživljaj, koji je tako uporan i tako onespokojavajući, morao biti važan, te prema tome, dostupan mojoj svijesti kako bih tu važnost mogao procijeniti, i shodno toj procjeni, vidjeti šta mi je činiti, odlučio sam da taj nezgodni san uhvatim na djelu. Jedne večeri, pored svog uzglavlja ostavio sam olovku i čist list papira, s namjerom da u trenucima neposredno poslije noćnog buđenja, dok se još sjećam tek prosanjanog sna, zapišem šta sam sanjao, pa će ujutro zagonetka biti razriješena.
Te noći san me nije pohodio, ali jeste jedne od sljedećih. Kad sam se ujutro nakon te noći probudio, smjesta sam se latio papira ostavljenog kraj uzglavlja. Na njemu je zaista bila bilješka. Pisalo je: “Sanjao sam kako se budim iz jednog strašnog sna kojega više ne mogu da se sjetim.”