Asfalt su dočekali, sa zaklanim tukama kojima su strašne glave visjele na komadiću kože uz njihova bedra, negdje oko Gospe još 1979. Iskreno su se tome veselili, pokatkad podvriskivali, ali češće iz ljubavi psovali Divicu Mariju i to tamnosivo čudo koje se poput dugačkog blavora napokon uvuklo i u njihove živote. U velike lonce na otvorenom plamenu ubacili bi nekad i po tri te ptice da se u komadu skuhaju pa da ih potom radnici, ne skidajući svoje, još od vrućeg asfalta kipuće cokule, pojedu u hladovini murve koja je dijelila selo na južni i sjeverni dio. Nakon nekoliko godina asfaltna zmija izgubila je tamnosivu boju, posvijetlila i na mjestima popucala, ali najvažnije, postala je nešto obično. I korisno. Na selu se ovo drugo posebno cijeni. Ljeti, kad zemlja na oranicama od suše ispuca toliko da možeš slomiti nogu ako se zaboraviš i do koljena zakoračiš u tu pukotinu, bere se bob i grah. Već osušene grančice kidaju se srpovima i, nekad na leđima, nekad na magarici, nose pred kuću i rasprostiru na asfaltu pred avlijom. Katkad taj golemi žbun na cesti stoji i dva dana i dvije noći. Autobusi ga po nekom prešutnom dogovoru zaobilaze, „mali auti“ najčešće ne voze po tragu onog prethodnog, nego ucrtavaju nove pruge, freze se često vraćaju i unatrag da, eto, uz pozdrav, susjedu učine nešto dobro, neku malu uslugu. Brat i ja sjedimo na kamenu pred kućom i buljimo u to čudo ne shvaćajući najbolje kakvog to sve ima smisla i, još gore, kako svi razumiju o čemu se to radi, a nas dvojica ne. No, strpljiva blagost kojom obiluju moji did i baba, brzo je riješila sve nedoumice.
– Lakše je ovako otrunit bobe, prije smo ga pinjuricama tukli na gumnu, a sad, otkad je asfalta, samo se sve napravi, samo ga triba pokupit i prositati piljke i prašinu.
A dječji su dani na selu dugački, ljepljivi kao smola s bajama, neprolazni. Zato satima sjedimo u hladu i čekamo da prođe novi automobil, važući njegovu brzinu, stil vožnje, dobronamjernost prema poslu koji treba obaviti ili pak bešćutnost prema istom (to su oni koji zaobilaze, a ne voze autobus), pamteći registracije, zastavice nogometnih klubova obješene na unutarnjem ogledalu. Tek rijetko, možda jednom dnevno, u naš posao s bobom zaluta i neki auto strane registracije, često vukući kamp kućicu ili gliser. Tad skačemo iz hlada i kao vesele čimpanze mašemo rukama navodeći vozača baš preko onog mjesta gdje je hrpa još nedovoljno izgažena. Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes!
Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…..
I tako, jednog popodneva, nakon što su ujutro pokupili već otrunjeni bob, a već skoro skašenu slamu odnijeli na ognjište, did i baba dovezli su na frezi novu pošiljku koju smo prijatelji i ja povukli grabljama s nakošene prikolice na cestu. Ostali smo u hladovini čekati tko će biti prvi koji će proći, pale su i neke oklade, a kako nismo imali nikakve imovine, oklade su padale u ono što boli, šamare, udarce u trbuh, ubode nožićem i slične gluposti s kojima dječaci odrastaju. Vruće, užareno popodne, cvrčci zaglušuju ovu prazninu, pustoš koja izgara u jari jednog kolovoškog dana, na potpuno praznoj cesti, velika hrpa suhoga boba, visoka skoro kao najviši od nas, Vilson. (Mama mu je čistačica u školi, jedna od rijetkih žena koja ima posao.)
I tad, niotkud, pojavljuje se srebrni mercedes kabriolet, vozi polako, približava nam se onako kako se približavaju neočekivana čuda, sporo, ali neumitno. Za volanom je mlada, plavokosa žena u šarenoj haljinici, s bijelom maramom oko vrata i s velikim naočalama za sunce. Vozi sporo, trubne nam u pozdrav, a mi mašemo kao ludi i rukama i nogama pokazujemo joj pravac – ravno na hrpu, ravno i hrabro preko boba! Isprava je malo začuđena, ali sekundu kasnije, penje se oprezno na srušeni stog na asfaltu. I staje! Gume proklizavaju, auto stoji na mjestu. Popodnevna žeravica najednom pada po svima nama i nastaje kratkotrajan muk, auto je zaglavio, gume su široke, a bob očito još uvijek žilav, nekako se smotao i odignuo auto od ceste, sve je u zraku. Srebrna zvijezda diše sporo, kao nasukani kit koji se predaje. Heike, kako smo je kasnije prozvali, prestrašeno pokušava dodati gas, nestati iz ove nerješive situacije, pomaknuti se bilo gdje. Al ništa, strankinja na zrnu boba pomislim. Budući da sam bio dežurni poliglot, uspio sam toj lijepoj i mladoj ženi izmucati: Kein problem, heute, kein problem. Ostali su slijegali ramenima i gledali u prašnjavi asfalt koji nas je sve zatočio.
Zalegli smo pod auto, pokušavali rukama iščupati sabijenu slamu, ali nije išlo. Cvrčci su u ekstazi, smokve otpadaju od vrućine, poskoci krepavaju od žeđi u zemlji. Heike i mi. I tada suze, najprije njene, a onda najmanjeg od nas, maloga Slavka koji je mucao: oće li umrit, oće li umrit…
Neće, rekao je negdje iz visine, duboki, mirni glas.
Goran se vraćao iz vinograda, sjedio na konju bez sedla i ulara, sa zecom kojeg je ubio kolcem, na spavanju, prebačenim preko desne ruke.
– Vode donesite.
Vilson je potrčao u avliju praćen osama.
A Goran je, gol do pasa i bos, priveo sokola do mercedesa i bez da dodiruje užareno tlo sišao ravno na suvozačko sjedalo i rekao: keine angst, keine angst mädchen.
Zec je visio preko konjskih sapi, stajali smo u njegovom divnom, smaragdnom oku ukočeni, prestravljeni i nespremni.
Zagrlio je uplakanu Heike, dok nas je vrućina rušila, dok je motor drhtao nad vrućom slamom, dok je ona ridala, sad već nešto mirnije. I dok se zvijezda s haube nekako čudesno nakrivila, ravno usuprot zraci sunca koja ju je probola poput goreće igle. Sokol je frknuo, bio je to star konj, vjerojatno je sve to već negdje vidio. Gurnuli smo auto natrag, Heike je odlazila put kampa na moru gdje je s roditeljima bila na odmoru. Na suvozačkom mjestu, sagnutih leđa, Goran je, držeći joj ruku na bedru, mijenjao kasetu. Bijela je marama vijorila poput zastave skorene od uplašenih suza.
Prošle su godine, a mi još mašemo tom automobilu koji se svakog ljeta vraća u selo na jedan jedini dan. Nemirna plavokosa žena vozi šutke i brzo, na sjedalu kraj nje crn je i nesretan, pijani muškarac
Strankinja na zrnu boba
Asfalt su dočekali, sa zaklanim tukama kojima su strašne glave visjele na komadiću kože uz njihova bedra, negdje oko Gospe još 1979. Iskreno su se tome veselili, pokatkad podvriskivali, ali češće iz ljubavi psovali Divicu Mariju i to tamnosivo čudo koje se poput dugačkog blavora napokon uvuklo i u njihove živote. U velike lonce na otvorenom plamenu ubacili bi nekad i po tri te ptice da se u komadu skuhaju pa da ih potom radnici, ne skidajući svoje, još od vrućeg asfalta kipuće cokule, pojedu u hladovini murve koja je dijelila selo na južni i sjeverni dio. Nakon nekoliko godina asfaltna zmija izgubila je tamnosivu boju, posvijetlila i na mjestima popucala, ali najvažnije, postala je nešto obično. I korisno. Na selu se ovo drugo posebno cijeni. Ljeti, kad zemlja na oranicama od suše ispuca toliko da možeš slomiti nogu ako se zaboraviš i do koljena zakoračiš u tu pukotinu, bere se bob i grah. Već osušene grančice kidaju se srpovima i, nekad na leđima, nekad na magarici, nose pred kuću i rasprostiru na asfaltu pred avlijom. Katkad taj golemi žbun na cesti stoji i dva dana i dvije noći. Autobusi ga po nekom prešutnom dogovoru zaobilaze, „mali auti“ najčešće ne voze po tragu onog prethodnog, nego ucrtavaju nove pruge, freze se često vraćaju i unatrag da, eto, uz pozdrav, susjedu učine nešto dobro, neku malu uslugu. Brat i ja sjedimo na kamenu pred kućom i buljimo u to čudo ne shvaćajući najbolje kakvog to sve ima smisla i, još gore, kako svi razumiju o čemu se to radi, a nas dvojica ne. No, strpljiva blagost kojom obiluju moji did i baba, brzo je riješila sve nedoumice.
– Lakše je ovako otrunit bobe, prije smo ga pinjuricama tukli na gumnu, a sad, otkad je asfalta, samo se sve napravi, samo ga triba pokupit i prositati piljke i prašinu.
A dječji su dani na selu dugački, ljepljivi kao smola s bajama, neprolazni. Zato satima sjedimo u hladu i čekamo da prođe novi automobil, važući njegovu brzinu, stil vožnje, dobronamjernost prema poslu koji treba obaviti ili pak bešćutnost prema istom (to su oni koji zaobilaze, a ne voze autobus), pamteći registracije, zastavice nogometnih klubova obješene na unutarnjem ogledalu. Tek rijetko, možda jednom dnevno, u naš posao s bobom zaluta i neki auto strane registracije, često vukući kamp kućicu ili gliser. Tad skačemo iz hlada i kao vesele čimpanze mašemo rukama navodeći vozača baš preko onog mjesta gdje je hrpa još nedovoljno izgažena. Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes!
Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…..
I tako, jednog popodneva, nakon što su ujutro pokupili već otrunjeni bob, a već skoro skašenu slamu odnijeli na ognjište, did i baba dovezli su na frezi novu pošiljku koju smo prijatelji i ja povukli grabljama s nakošene prikolice na cestu. Ostali smo u hladovini čekati tko će biti prvi koji će proći, pale su i neke oklade, a kako nismo imali nikakve imovine, oklade su padale u ono što boli, šamare, udarce u trbuh, ubode nožićem i slične gluposti s kojima dječaci odrastaju. Vruće, užareno popodne, cvrčci zaglušuju ovu prazninu, pustoš koja izgara u jari jednog kolovoškog dana, na potpuno praznoj cesti, velika hrpa suhoga boba, visoka skoro kao najviši od nas, Vilson. (Mama mu je čistačica u školi, jedna od rijetkih žena koja ima posao.)
I tad, niotkud, pojavljuje se srebrni mercedes kabriolet, vozi polako, približava nam se onako kako se približavaju neočekivana čuda, sporo, ali neumitno. Za volanom je mlada, plavokosa žena u šarenoj haljinici, s bijelom maramom oko vrata i s velikim naočalama za sunce. Vozi sporo, trubne nam u pozdrav, a mi mašemo kao ludi i rukama i nogama pokazujemo joj pravac – ravno na hrpu, ravno i hrabro preko boba! Isprava je malo začuđena, ali sekundu kasnije, penje se oprezno na srušeni stog na asfaltu. I staje! Gume proklizavaju, auto stoji na mjestu. Popodnevna žeravica najednom pada po svima nama i nastaje kratkotrajan muk, auto je zaglavio, gume su široke, a bob očito još uvijek žilav, nekako se smotao i odignuo auto od ceste, sve je u zraku. Srebrna zvijezda diše sporo, kao nasukani kit koji se predaje. Heike, kako smo je kasnije prozvali, prestrašeno pokušava dodati gas, nestati iz ove nerješive situacije, pomaknuti se bilo gdje. Al ništa, strankinja na zrnu boba pomislim. Budući da sam bio dežurni poliglot, uspio sam toj lijepoj i mladoj ženi izmucati: Kein problem, heute, kein problem. Ostali su slijegali ramenima i gledali u prašnjavi asfalt koji nas je sve zatočio.
Zalegli smo pod auto, pokušavali rukama iščupati sabijenu slamu, ali nije išlo. Cvrčci su u ekstazi, smokve otpadaju od vrućine, poskoci krepavaju od žeđi u zemlji. Heike i mi. I tada suze, najprije njene, a onda najmanjeg od nas, maloga Slavka koji je mucao: oće li umrit, oće li umrit…
Neće, rekao je negdje iz visine, duboki, mirni glas.
Goran se vraćao iz vinograda, sjedio na konju bez sedla i ulara, sa zecom kojeg je ubio kolcem, na spavanju, prebačenim preko desne ruke.
– Vode donesite.
Vilson je potrčao u avliju praćen osama.
A Goran je, gol do pasa i bos, priveo sokola do mercedesa i bez da dodiruje užareno tlo sišao ravno na suvozačko sjedalo i rekao: keine angst, keine angst mädchen.
Zec je visio preko konjskih sapi, stajali smo u njegovom divnom, smaragdnom oku ukočeni, prestravljeni i nespremni.
Zagrlio je uplakanu Heike, dok nas je vrućina rušila, dok je motor drhtao nad vrućom slamom, dok je ona ridala, sad već nešto mirnije. I dok se zvijezda s haube nekako čudesno nakrivila, ravno usuprot zraci sunca koja ju je probola poput goreće igle. Sokol je frknuo, bio je to star konj, vjerojatno je sve to već negdje vidio. Gurnuli smo auto natrag, Heike je odlazila put kampa na moru gdje je s roditeljima bila na odmoru. Na suvozačkom mjestu, sagnutih leđa, Goran je, držeći joj ruku na bedru, mijenjao kasetu. Bijela je marama vijorila poput zastave skorene od uplašenih suza.
Prošle su godine, a mi još mašemo tom automobilu koji se svakog ljeta vraća u selo na jedan jedini dan. Nemirna plavokosa žena vozi šutke i brzo, na sjedalu kraj nje crn je i nesretan, pijani muškarac