Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krio se od vojne policije, od komšija, od svakog oka koje bi ga moglo vidjeti i prijaviti da izbjegava vojnu obavezu, a kad je zemlja napadnuta, kao što je naša, obaveza je svakog punoljetnog i sposobnog muškarca da je brani, to jest da ratuje.
Hamduka je vozač svih kategorija, ali pošto je rat i puno se ne hoda, niti se bogzna šta prevozi, on može samo na liniju. A što se na liniji ranjava i gine i što nimalo nije prijatno, danju i noću na svaka četiri sata ići dva u rov i ćuliti prema neprijatelju koji se svaki čas očekuje da krene, a Hamduka da ga zaustavi i vrati na polazni položaj – Bože moj, to je u ratu tako, promijenit se ne može ništa i od tog si spasen samo ako si dobro ukriven. A Hamduka je bio dobro ukriven. Prvo na tavanu. Tu je proveo ravno tri mjeseca, četiri dana, dva sahata i dvadeset i dvije minute. Nije to teško sračunati: zna se kad se i u koliko sati popeo na tavan, a zna se tačno i kada je sjuren sa tavana. Ostao bi Hamduka gore još, ali jednoga dana tromblon udari u rog krova i otkide ga kao prasu. Taj udar tromblona u rog iznad njegove glave, označava početak ratnih muka za Hamdu Klinca, zvanog Hamduka. Ništa njega ne dohvati od tog tromblona i od tog loma, i ništa mu ne bi sem što se na smrt prestravi i strča s tavana, pa onako zbunjen ispade na avliju da pogleda šta je i gdje puklo, i tu komšinica Sena primijeti da Hamduka nije u Varešu, na liniji, kako joj je govorila njegova žena Zineta, već da se krije u kući, a koga Sena opazi, koga njene zmijske oči ugledju – vidio ga je komandant armije, čitava vojska i sve televizije svijeta. Ništa se gore Hamduki nije moglo desit od ovog što ga je zraknula pričljiva i zla, odavno raspuštena komšinica Sena. To mu je isto kao da je onaj tromblon promašio rog, prošio crijep i pogodio ga pravo u glavu. Isto! Kad ga sada uhvate peglat i kažnjavat – gdje je kraj njegovoj muci?!
Brže-bolje utrča u kuću, ugrabi glavu u šake i stade smišljati kako da se izvuče iz opasne situacije, kako da izbriše sebe iz Seninih očiju. I ništa ne smisli drugo već da se ponovo negdje skrije. No samo što to odluči, neko se ču pred kućom. Bila je to opaka komšinica Sena, koja se nije mogla čuda načudit, da je nakon puna tri mjeseca ugledala komšiju Hamduku koji je od početka rata na liniji kod Vareša – otišo da brani rodno i zeleno Budoželje.
– Hamduka sokole, Hamdo; Zineta, Zino… – zvala je, ali se Hamdo nije odazivao, a Zineta bješe otišla sestri na Hladivode. Hamduka je uletio pod sećiju, iza nekakvih kofera, i tamo će ostati sve dok se ova žena ne vrati svojoj kući. Ona je lijepo ušla, sjela na onu sećiju pod kojom je ležao Hamduka i sama sa sobom pričala:
– Kud li se, pasji, izgubi? Gdje li sakri svoju strašljivu zadnjicu? E bit će mu Vareš, čim ja odem u komandu… – Gunđala je tu, a Hamdo šutio pod sećijom kao mejt, iako mu je prašina, kao kliješta, stezala dušnike.
***
Samo što Sena ode iz Hamdukine kuće, on skočio ispod kreveta pa onako sav prašnjav – ponovo na tavan, na kojemu je još ljuto zaudarao barut. Tu se nekako primiri do noći, ali čim se smrče, istrča i zajedno sa svojom voljenom poče u štali, blizu onog mjesta gdje su skupljali kravlju balegu – kopati: nešto kao trap. Zemlju baciše na vrt, a onaj trap lijepo zastriješe, pokriše ga daskama i po njima naredaše balegu. Jednu široku dasku staviše po sredini i ona je bila ulaz; podigneš je zajedno s balegama i spustiš se dole u trap, a onda Zina popravi sve i ko bi reko da dole pod đubretom leži Hamduka, krijući se od vojne obaveze?
Već nakon prve provedene noći, u cik zore Hamduka se izvuče ispod balega i pope na tavan. Žalio se da nikada u svome vijeku nije pojeo toliku studen i više, jednostavno, ne može izdržati pa kud puklo da puklo.
Čim se malo objutri – eto ti Sene. Ovaj put niti jednom riječju ne pokaza da je juče vidjela svoga komšiju Hamduku, već, onako prepredena, stade da jadikuje za borcima sa vareškog ratišta, koji zadnjih dana trpe silovite udare neprijateljske artiljerije sa Nišića i, plakala je Sena, padaju po čukama ko zrele kruške.
– Bože, Bože, kakav je to komšija… Radan, pošten, vazda doleti: „Treba li što, komšinice Seno?“ Dobar ko hljeb… I nije zalud rečeno: Bog uzima najbolje, strah me da mu se štogod ne dogodi – vrtjela je lukava Sena svojom šiljavom glavicom.
Sve to Hamduka sluša na tavanu, kosa mu se diže na glavi a tanke iglice probijaju kožu. Pipa se – provjerava je li on to ili ova zmija dole zna o njemu više negoli on sam.
Samo što se vratila svojoj kući, Sena se nekud izgubi. Nije je bilo cijeloga dana – svaki minut Hamdo je odbolovao – a pred veče, u Hamdukinu kuću ubasaše dvojica vojnih policajaca. Glave izbrijane, vratovi ugojeni i dobro namrckani. U rukama – hekleri. Traže Hamduku! A Hamduka viri s tavana. U onu rupu u štali nije mu se išlo koliko u grob, a sada je žalio: da je sada tamo – spasio bi se.
Jedan od policajaca zvao se Džanko ili, kako su ga drugovi zvali – Džangrizljivi Džanko, koji dobro zanosaše sandžački:
– Hajde, krmeljivko! Hoj državu a držiš se ženi za gatnjik. Dosta si se krio, bolje ti je hajde izađi no da te ja tražim: ako te ja nađem neće ti koža valjat ni za rešeto!
– Daj, mlada, merdevine – viknu Sandžaklija Zineti, i u tom času Hamduka se pojavi na vratašca tavana.
– Silazi, mišu, dosta je bilo rupe! Moraš: prvo malo u zatvor pa na front!
To zatvor i nekako otrpje, ali kad ču – front, lijepo posrnu. Što od stida, što od žalosti, Zineta propada u zemlju, a Sena cvjeta.
Svezaše mu konopcem ruke i krenuše od kuće.
– Pogledaj ovo, junače, još jednom – možda će ti bit zadnji put – dobaci Džanko i uhvati ga za rame, a Hamdukine oči pune se suzama i ništa, ama baš ništa, ne progovara.
– Pa nije valjda, komšo moj, dobri Hamduka, da si se sve do sad ukrivo, – jadan ne bio, ne brukaj ovu ‘vaku ženu. Evo ja, žensko sam a… sad ću, ako treba, pušku pa na Trebević ili Žuč – likuje Sena, a Hamduka ni jedne: ni bijelo ni crno – savio se i klipti naprijed.
Ne, njih dvojica ga nisu prstom takli, iako je Džanko nekoliko puta, u bijesu, hvato pušku za cijev, tobož da mu presudi zbog izdaje zemlje. Ali stražar Musa – e on ga jeste jednom dobro spodbio nogom u stražnjicu, utjerujući ga u polumračan, memljiv i jezivo hladan podrum, u kojem se vrpoljaše još jedna ljudska prilika, a to bješe Zaim Mulaahmetović iz Vrbovske. U najvećem jeku rata Zaim trgovo ljudima. Kako? Lako! Nađe Srbina koji bi rado svojima i lijepo se dogovori s njim za koliko para da ga provede preko Stupa. U saradnji sa nekolicinom stražara, cvjetao mu posao sve dok ga jedne večeri nisu iznenadili vojni policajci i ugasili mu biznis.
Sada njih dvojica: Zaim i Hamduka, leže na naručju slame u podrumu i umotavaju se u poderane vojničke deke.
– Vidi, Zaime – požali se Hamduka još prve večeri – ja ovo ne mogu izdržati, nego ima li kakav način da se spasimo – da izađemo iz ove rupe pa kud bilo, samo da izađemo?
– Ima! – dosjeti se dovitljivi Zaim. – Sutra ujutro oko dva sata iza ponoći, tada stražari najvjerovatnije kunjaju,S napravit ćemo od te tvoje deke kajase. Uprest ćemo ih pa zavezat gore za rešetke i ja ću ti, tobože, namaknut omču, ali ćemo paziti da se stvarno ne zamakneš. Ovu kantu u koju vršimo nuždu stavit ćemo ispod i sve će izgledat kao da si se stvarno htio objesit, i oni će te, kao neuračunljiva, oslobodit.
Sinu Hamduka od radosti pa se prisloni uza zid i slatko zaspa. Zaspa i Zaim i probudi se tek oko pola tri.
– Auuu, pola tri… valja vješat čovjeka – skoči Zaim i blagim dodirom u lijevo rame probudi Hamduku. – Hajde, Hamduka, pola tri, a ti još neobješen,
I Hamdo skoči kao da će poigrati, pa zajednički stadoše kajasati prašnjavu deku. Kada je iskajasaše, upredoše je u konop. Prvo je zavezaše za rešetku, a onda oko Hamdukinog ramena. Trebalo je sve da izgleda kao da se stvarno hoće objesiti. Došao je čas i on zakorači na kantu, ali mu skliznu noga, to jako puče i dozva dvojicu stražara. Zaim se već bješe povuko uza zid i napravio da spava.
Onako uvezan, kao golub u tonote, Hamduka je gledao u stražare – spasioce.
– A vješaš se, majku ti izdajničku! – veli prvi. – E sad ćeš vidjet kako Musa dere jarca – dodade drugi, pa se mašiše za pendreke.
Sav modar, ko ispisan, nije mogao do zore oka sklopiti, a kad ga negdje u zoru obori san, sanjao je kako se na tavanu njegove kuće objesila opaka komšinica Sena. I probudi se od straha. U drugom kraju podruma, nakrivljene glave kao obješen, Zaim je slatko spavao, a Hamduki se činilo kako mu se podsmijava krajičkom usana na kojima je izbijala bijela pljuvačka.
II
Svi koji su poznavali Hamda Klinca Hamduku – znali su da je to čovjek sazdan od samih strahova. Čovjek – duša, ali se plašio svega; ide ulicom niz Buća Potok, a ono zapuše vjetar i obori lim s krova kuće u naselju, a Hamduka istoga časa skoči pod put, zalegne i s obje ruke pritisne zatiok gurajući glavu što dublje u travu. Jednom ga tako sreli blizu Otoke, a ono mu lijeva strana lica sva zemljava, pa se u prvi mah, nije znalo da li je prljav ili krvav. Tek pošto bi se zanjirili u njegovo lice vidjeli bi da je to zemljom uprljano lice, a kada bi ga u čudu zapitali: – šta je bilo, Hamdo? – odgovarao je: – Pao! – A onda bi gledao da što prije nestane iz očiju radoznalog svijeta. Pričalo se da je u djetinjstvu gledao kako u komšiluku gori kuća, kako ljudi dolaze i u panici pokušavaju ugasiti crvene jezike plamena koji su izbijali kroz prozore kuće i koje je vjetar zakretao po bijeloj fasadi. Tada se, od straha, sav uneredio i od tada – plašio svega. I nije čudo što je, kada je zapucalo, tražio rupe u koje se uvlačio, nadajući se da će u njima dočekati kraj rata i slobodu.
Kada su na posljetku, na dojavu komšinice Sene, došli po njega i odveli ga u podrum komandne zgrade iz koje je poslije nekoliko dana odveden na nišićki front blizu Vareša, Hamdo je za jednu jedinu noć pobijelio kao ovca.
***
Na klupi kamiona koji je drndao i navodio se lokalnim putevima kroz bosanska brda, Hamduka se, sa grupom boraca koji su poslani kao ispomoć na Nišiće, čvrsto držao za stranicu karoserije i čuvao da se, usljed cimanja i naglog zaustavljanja kamiona, ne prevrne i padne sa klupe. Kako on tako i ostali – pola zadnjice im je bilo na uskoj klupi a pola je visilo van klupe, jer su se morali tako zakretati kako bi se mogli držati za stranicu karoserije. Ispod sive cerade gledali su plodna, zamrla sela i dug nepregledan put koji se odmotavao ispod kamiona i pružao bosanskim nedođijama. Ne znajući ni gdje ide, niti šta ga čeka – Hamduka je duboko uzdisao. Niko ni sa kim nije pričao, osim što je svako za sebe gunđao i psovao: i državu i puteve, a najviše rat… Čim su ga doveli na liniju, i kada je vidio visoke borove između kojih su se gurili rovovi i zemunice, Hamduka izgubi riječ. U suha usta, svakoga časa, sipao je po gutljaj vode iz čuturice i to ga povraćalo iz straha i bunila. Sreća, bio je to vodan kraj – na svakom koraku čulo se žuborenje izvora i potoka. Nije Hamduka morao davati stotinu njemačkih maraka za čuturicu vode koliko je Jakup Koturović nudio na Vrdama kod Mostara i niko se nije javio da ga napoji; niti za pare niti bez para. Jednostavno, bezvodan kraj, a svi žedni…
Ovdje je vode bilo napretijek, ali i straha.
Sutradan samo jedan od stotinak boraca koliko ih je bilo na dijelu linije gdje su doveli Hamduku primijeti da je on prve noći u zumunici osijedio kao ovca. Bio je to profesor Zahir Hurem. Sjeo je uz njega i započeo razgovor:
– Kako se zoveš?
– Hamdo Klinac – začu se iz suhog Hamdukinog grla.
– Zašto se toliko plašiš, pa i mi smo tu? – Hamduka ugnu ramenima i nastavi gledati u zemlju. Stidan i prestravljen, drvcetom je brazdao zemlju između svojih nogu. Ni sam Hamduka nije znao, dok mu Hurem ne reče, da je za jednu noć pobijelio, ali to njega puno i nije uzbuđivalo. Udari prstima uz kosu, uvjeravajući se da je ona tu. U ovom času najmanje mu je bilo važno koje je boje.
Roditeljski je profesor Hurem savjetovao Hamduku i uvjeravao ga da nema razloga za toliku brigu, ali ništa nije prijenjalo za njegovu kožu obavijenu neviđenim strahom od smrti.
– Ako ti je suđeno umrijećeš pa da te u svilu i kadifu savijemo i deset metara pod zemljom čuvamo – moj Hamdo, stresi taj strah, muško si. Ali, ništa nije pomagalo – Hamduka je drhtao kao prut.
lll
Ako se Hadmuki išta posrećilo tih dana to je bistra planinska voda koja je izvirala na sve strane. Samo na korak od zemunice u kojoj se odmaralo dok ne dođe vrijeme da se ide u rov u kojem će čekati napad neprijatelja, žuborio je izvorak, bistar kao suza. Uvijek se među ljudima nađe onaj koji zna, pa i u njihovoj zemunici bješe majstor Ćoso, koji istesa jedan komad drveta, izdubi ga i lijepo zaklisi, pa ga položi u vodoteč i nasloni na kamen. Sada su imali česmu sa koje su pili izvorsku vodu i sa koje su punili svoje čuturice.
– Šta drhćeš, čovječe? – priđe mu Sakib Ledina, komandir voda. – Pa ovdje ti je sigurnije nego na tom tvom tavanu! Tamo je svaki čas mogla doletjeti zapaljiva granata sa Žuči ili Trebevića i užditi kuću. Ti, sokole moj, ne bi stigao ni iskočiti…
Hamduka je uginjao ramenima. Riječ još nije ispuštao kao da se ne valja, ali su progovarale njegove ukočene oči, iskolačene i zabrinute: umirem od straha, poludjute ću.
Iz rovova su dolazile psovke, smijanje, bučne rasprave: da li je juče u potoku ispod njih pala granata od stodvadeset ili osamdeset milimetara. Neki su tvrdili jedno, neki drugo i toliko bučno raspravljali da se sticao dojam kako će se svaki čas uhvatiti za vratove. Hamduka je među rovovima na Nišićima zatekao i psa Čavku, tako su ga zvali. Došao iz Vareša za manjerkama hrane i tu ostao.
Hamduka se jedino njemu obradovao. Crn kao zift i umiljat kao jagnje, prvi je izašao pred Hamduku i komandira čete Kemala Zameticu koji ga je preuzeo s kamiona; odmah je legao ispred njih i stao umiljato vrtjeti glavom, a repom kao rukom stao tapkati po utabanom puteljku. Dva crna oka caklila su kao klikeri ispod guste kočeti koja je s čela padala do polovine njegovih obraza.
Ta dva oka će pratiti Hamduku do zadnjeg trena njegovog boravka na nišićkom frontu. Prijateljski se Čavka privezao za njega, pa iako su mu i drugi bacali iz svojih torbica komadiće skorelog hljeba, on je najviše bio uz Hamduku, neprestano ga bodreći svojim zacakljenim očima. Bila je to, rekli bi, ljubav na prvi pogled. I Hamduka je bio ubijeđen da ga, od svih na nišićkom frontu, najbolje razumije Čavka. I priraste mu za srce; Hamduka u zemunici – Čavka kraj zemunice, Hamduka u rovu – Čavka iza rova. Ptica prhne nedaleko od rova – Čavka lane i poskoči, spreman na odbranu, a Hamduki samo što puška ne ispadne iz ruku. I kada se sve primiri – Čavka se uvuče u rov i nekoliko puta provuče između Hamdukinih nogu, a kao da mu govori: ne boj se, ja sam tu, uz tebe… Volio je Čavka i druge borce, ali, očito, najviše Hamduku.
Zovne tako neko iz rova udaljenog stotinak metara od njihovog: – Čavkaaa – i on, znajući da ga tamo čeka zalogaj hljeba ili komadić bajatog mesa iz konzerve, trkom stušti između rovova, ali se brzo i vraćao Hamduki, upirući svoje svjetlucave oči pravo u njegovo čelo.
I Hamduka je gledao u njega. Njih dvojica su se po cijelog dana gledali.
– Hej, strašljivi, čime si opčinio to pseto pa te u stopu prati? – pitali su borci, a Hamduuka ponovo ugne ramenima i potegne za čuturicu koja mu je visila o širokom vojničkom kaišu kojim ga, sa ostalom uniformom, zadužiše u komandi brigade onoga jutra kada konačno bješe kucnuo čas da Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krene na front u odbranu svoje voljene domovine.
***
Oni koji su prošli frontove i ratove znaju da se borac na liniji petvori u robota. I ne priča se previše – uglavnom se razmišlja o svršetku rata i kuju planovi za poslije. Kada krene napad, tada se ni o tome ne razmišlja – ruči se vatra u pravcu neprijatelja i strepi da te ne pogodi.
Prošla je cijela sedmica od kako je Hamduka novi borac i uzdanica na nišićkom ratištu. Ljeto je, pa se može prispati i pod borom. Iz jedne zemunice često miriše prženi vrganj; Mirza Kičica bješe se toliko uvještio gljivama i nalazio ih je svuda po potocima i grmenju nedaleko od zemunica, pogotovu poslije kiše.
– One tebi same dolaze – smijao se Hajdar Brđan, zagrizajući zdravim zubima pečeni vrganj, mek kao jastučić.
Hamduka je čeznuo, ali se nije smio ni okrenuti prema Mirzinoj zemunicu. Jednom je to i učinio, ali ga Hajdar, koji je prije rata udarnički vadio rudu u vareškim ugljenokopima, dočeka kao sabljom:
– Miriše, miriše… Odvoji se od zemunice, prošetaj guzicu, pa ćeš i ti naći…
No, Hamduka bi prije u vatru skočio, nego se udaljio od zemunice ili rova.
***
Šestoga dana od Hamdukinog dolaska na vareško ratište, u sami osvit zore, krenu napad iz pravca sela Crna Luka. U tom selu, pričalo se, četnici drže sedam djevojaka zarobljenih negdje između Breze i Ilijaša dovedene u jednu kuću u koju često navraćaju četnički komadanti.
Prvo je krenulo haubicama i teknovima, a onda, iz nevelike daljine, zapraštaše mitraljezi. Padaju borovi, lete grane na sve strane, a na mjestu gdje padne granata ostaje iskopan grob. Jedan broj boraca iz Hamdukine brigade uskakao je u te granatom iskopane grobove i priljubljene brade uz ivicu rupe motrio u pravcu odakle je svjetlucala vatra mitraljeza. Iz pravca Hamdukine brigade, nekoliko stotina metara iza linije odbrane, bile su dvije topovske baterije. U kratkim pauzama odgovarale su na napad i, učinilo se bar za trenutak, primirile napad, ali ne prođe dugo – planina ponovo planu.
Hamduka je, prislonjenog obraza uz hladni kundak svoga kalašnjikova, drhtao u svom rovu i nabrajao nešto. Ponajprije da je učio dovu.
Između borova počeše promicati nosila kupeći ranjene. Obruč se sve više stezao oko položaja Hamdukine brigade. Pogođena je i bolničarka Senada, koja je iste noći izdahnula u brežanskoj bolnici, udaljenoj desetak kilometara od linije fronta.
Četnici su sve jače napadali. Iznad položaja bosanske vojske – pojaviše se – helikopteri, iz kojih su iskakali specijalci, padali na bok sa svojim padobranima, prevrtali se, ustajali i istog časa isijavali vatru prema rovovima Hamdukine brigade.
Komandant Dučić pozva komandante bataljona Hamdukine brigade i još nekolicinu iz vrha komande. – Mi ili oni! – vojnički kratko odbrusi komadant Dučić. – Samo mi našim životima možemo spasiti stotine boraca.
U tom trenutku sve se više stezao obruč oko Hamdukine brigade. Komadant još jednom pogleda svoje podređene i još jednom komandova:
– Za mnom!
Smjelo su jurišali u pravcu napada. Za trenutak, napad se ponovo primiri, kao da nisu vjerovali šta se dešava. Krila neprijateljskog napada prikupiše se u pravcu gdje su napadali Dučićevi borci, otvarajući prostor da se cijela brigada povuče na rezervne položaje. Borba je trajala cijeloga dana. Negdje ispred zalaska sunca utihnula je borba u zoni Hamdukine brigade na vareškom ratištu. Prebrojavani su mrtvi i ranjeni. Među ranjenima bio je i Rus Oleg koji je, iskačući iz helikoptera, koji je bio u službi neprijatelja, pao ispred rova bosanske armije. Teško ranjen odvezen je sa ostalim u brežansku bolnicu, a odatle u Sarajevo gdje mu je spasen život.
Sa ranjenicima je otpremljen i Hamdo Klinac. Nije bio pogođen, ali je, totalno izbezumljen, nekontrolisano vrištao i prevrtao se po zemlji, a onda ustajao i pjevao. Dozivao je i Čavku, ali je on, raznesen granatom, ostao na granama izranjavanih borova, koje su polomljene i unakažene visile, a kao da su svojim bijelim ranama proklinjale ratove i topove.
Poslije deset dana provedenih u vojnoj bolnici, Hamduka je otpušten kao trajno nesposoban za vojnu službu i ratovanje ali, svejedno – poživio je još desetak dana, više spavajući negoli budan, sve dok jedne večeri nije zaspao zauvijek.
Vidjevši da je, cijeloga života ustreptjelo srce prestalo odbrojavati životne minute nesretnog Hamduke, supruga Zineta, tiha i mudra žena, pritvori mu oči, a kao da spusti roletne na prozore kroz koje je gledao rat i pogibije – zbogom dunjaluče. Pokri ga bijelim čaršafom i otrča do komšinice Sene, te joj saopšti tužnu vijest. Sena je prvo tvrdo stisla zadrhtale pesnice, a onda pala, kao kuršumom pogođena.
Sutradan, na mjesnom groblju u Buća Potoku, klanjane su dvije dženaze:
Jedna – odrasloj muškoj osobi i druga – odrasloj ženskoj osobi.
Strah
Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krio se od vojne policije, od komšija, od svakog oka koje bi ga moglo vidjeti i prijaviti da izbjegava vojnu obavezu, a kad je zemlja napadnuta, kao što je naša, obaveza je svakog punoljetnog i sposobnog muškarca da je brani, to jest da ratuje.
Hamduka je vozač svih kategorija, ali pošto je rat i puno se ne hoda, niti se bogzna šta prevozi, on može samo na liniju. A što se na liniji ranjava i gine i što nimalo nije prijatno, danju i noću na svaka četiri sata ići dva u rov i ćuliti prema neprijatelju koji se svaki čas očekuje da krene, a Hamduka da ga zaustavi i vrati na polazni položaj – Bože moj, to je u ratu tako, promijenit se ne može ništa i od tog si spasen samo ako si dobro ukriven. A Hamduka je bio dobro ukriven. Prvo na tavanu. Tu je proveo ravno tri mjeseca, četiri dana, dva sahata i dvadeset i dvije minute. Nije to teško sračunati: zna se kad se i u koliko sati popeo na tavan, a zna se tačno i kada je sjuren sa tavana. Ostao bi Hamduka gore još, ali jednoga dana tromblon udari u rog krova i otkide ga kao prasu. Taj udar tromblona u rog iznad njegove glave, označava početak ratnih muka za Hamdu Klinca, zvanog Hamduka. Ništa njega ne dohvati od tog tromblona i od tog loma, i ništa mu ne bi sem što se na smrt prestravi i strča s tavana, pa onako zbunjen ispade na avliju da pogleda šta je i gdje puklo, i tu komšinica Sena primijeti da Hamduka nije u Varešu, na liniji, kako joj je govorila njegova žena Zineta, već da se krije u kući, a koga Sena opazi, koga njene zmijske oči ugledju – vidio ga je komandant armije, čitava vojska i sve televizije svijeta. Ništa se gore Hamduki nije moglo desit od ovog što ga je zraknula pričljiva i zla, odavno raspuštena komšinica Sena. To mu je isto kao da je onaj tromblon promašio rog, prošio crijep i pogodio ga pravo u glavu. Isto! Kad ga sada uhvate peglat i kažnjavat – gdje je kraj njegovoj muci?!
Brže-bolje utrča u kuću, ugrabi glavu u šake i stade smišljati kako da se izvuče iz opasne situacije, kako da izbriše sebe iz Seninih očiju. I ništa ne smisli drugo već da se ponovo negdje skrije. No samo što to odluči, neko se ču pred kućom. Bila je to opaka komšinica Sena, koja se nije mogla čuda načudit, da je nakon puna tri mjeseca ugledala komšiju Hamduku koji je od početka rata na liniji kod Vareša – otišo da brani rodno i zeleno Budoželje.
– Hamduka sokole, Hamdo; Zineta, Zino… – zvala je, ali se Hamdo nije odazivao, a Zineta bješe otišla sestri na Hladivode. Hamduka je uletio pod sećiju, iza nekakvih kofera, i tamo će ostati sve dok se ova žena ne vrati svojoj kući. Ona je lijepo ušla, sjela na onu sećiju pod kojom je ležao Hamduka i sama sa sobom pričala:
– Kud li se, pasji, izgubi? Gdje li sakri svoju strašljivu zadnjicu? E bit će mu Vareš, čim ja odem u komandu… – Gunđala je tu, a Hamdo šutio pod sećijom kao mejt, iako mu je prašina, kao kliješta, stezala dušnike.
***
Samo što Sena ode iz Hamdukine kuće, on skočio ispod kreveta pa onako sav prašnjav – ponovo na tavan, na kojemu je još ljuto zaudarao barut. Tu se nekako primiri do noći, ali čim se smrče, istrča i zajedno sa svojom voljenom poče u štali, blizu onog mjesta gdje su skupljali kravlju balegu – kopati: nešto kao trap. Zemlju baciše na vrt, a onaj trap lijepo zastriješe, pokriše ga daskama i po njima naredaše balegu. Jednu široku dasku staviše po sredini i ona je bila ulaz; podigneš je zajedno s balegama i spustiš se dole u trap, a onda Zina popravi sve i ko bi reko da dole pod đubretom leži Hamduka, krijući se od vojne obaveze?
Već nakon prve provedene noći, u cik zore Hamduka se izvuče ispod balega i pope na tavan. Žalio se da nikada u svome vijeku nije pojeo toliku studen i više, jednostavno, ne može izdržati pa kud puklo da puklo.
Čim se malo objutri – eto ti Sene. Ovaj put niti jednom riječju ne pokaza da je juče vidjela svoga komšiju Hamduku, već, onako prepredena, stade da jadikuje za borcima sa vareškog ratišta, koji zadnjih dana trpe silovite udare neprijateljske artiljerije sa Nišića i, plakala je Sena, padaju po čukama ko zrele kruške.
– Bože, Bože, kakav je to komšija… Radan, pošten, vazda doleti: „Treba li što, komšinice Seno?“ Dobar ko hljeb… I nije zalud rečeno: Bog uzima najbolje, strah me da mu se štogod ne dogodi – vrtjela je lukava Sena svojom šiljavom glavicom.
Sve to Hamduka sluša na tavanu, kosa mu se diže na glavi a tanke iglice probijaju kožu. Pipa se – provjerava je li on to ili ova zmija dole zna o njemu više negoli on sam.
Samo što se vratila svojoj kući, Sena se nekud izgubi. Nije je bilo cijeloga dana – svaki minut Hamdo je odbolovao – a pred veče, u Hamdukinu kuću ubasaše dvojica vojnih policajaca. Glave izbrijane, vratovi ugojeni i dobro namrckani. U rukama – hekleri. Traže Hamduku! A Hamduka viri s tavana. U onu rupu u štali nije mu se išlo koliko u grob, a sada je žalio: da je sada tamo – spasio bi se.
Jedan od policajaca zvao se Džanko ili, kako su ga drugovi zvali – Džangrizljivi Džanko, koji dobro zanosaše sandžački:
– Hajde, krmeljivko! Hoj državu a držiš se ženi za gatnjik. Dosta si se krio, bolje ti je hajde izađi no da te ja tražim: ako te ja nađem neće ti koža valjat ni za rešeto!
– Daj, mlada, merdevine – viknu Sandžaklija Zineti, i u tom času Hamduka se pojavi na vratašca tavana.
– Silazi, mišu, dosta je bilo rupe! Moraš: prvo malo u zatvor pa na front!
To zatvor i nekako otrpje, ali kad ču – front, lijepo posrnu. Što od stida, što od žalosti, Zineta propada u zemlju, a Sena cvjeta.
Svezaše mu konopcem ruke i krenuše od kuće.
– Pogledaj ovo, junače, još jednom – možda će ti bit zadnji put – dobaci Džanko i uhvati ga za rame, a Hamdukine oči pune se suzama i ništa, ama baš ništa, ne progovara.
– Pa nije valjda, komšo moj, dobri Hamduka, da si se sve do sad ukrivo, – jadan ne bio, ne brukaj ovu ‘vaku ženu. Evo ja, žensko sam a… sad ću, ako treba, pušku pa na Trebević ili Žuč – likuje Sena, a Hamduka ni jedne: ni bijelo ni crno – savio se i klipti naprijed.
Ne, njih dvojica ga nisu prstom takli, iako je Džanko nekoliko puta, u bijesu, hvato pušku za cijev, tobož da mu presudi zbog izdaje zemlje. Ali stražar Musa – e on ga jeste jednom dobro spodbio nogom u stražnjicu, utjerujući ga u polumračan, memljiv i jezivo hladan podrum, u kojem se vrpoljaše još jedna ljudska prilika, a to bješe Zaim Mulaahmetović iz Vrbovske. U najvećem jeku rata Zaim trgovo ljudima. Kako? Lako! Nađe Srbina koji bi rado svojima i lijepo se dogovori s njim za koliko para da ga provede preko Stupa. U saradnji sa nekolicinom stražara, cvjetao mu posao sve dok ga jedne večeri nisu iznenadili vojni policajci i ugasili mu biznis.
Sada njih dvojica: Zaim i Hamduka, leže na naručju slame u podrumu i umotavaju se u poderane vojničke deke.
– Vidi, Zaime – požali se Hamduka još prve večeri – ja ovo ne mogu izdržati, nego ima li kakav način da se spasimo – da izađemo iz ove rupe pa kud bilo, samo da izađemo?
– Ima! – dosjeti se dovitljivi Zaim. – Sutra ujutro oko dva sata iza ponoći, tada stražari najvjerovatnije kunjaju,S napravit ćemo od te tvoje deke kajase. Uprest ćemo ih pa zavezat gore za rešetke i ja ću ti, tobože, namaknut omču, ali ćemo paziti da se stvarno ne zamakneš. Ovu kantu u koju vršimo nuždu stavit ćemo ispod i sve će izgledat kao da si se stvarno htio objesit, i oni će te, kao neuračunljiva, oslobodit.
Sinu Hamduka od radosti pa se prisloni uza zid i slatko zaspa. Zaspa i Zaim i probudi se tek oko pola tri.
– Auuu, pola tri… valja vješat čovjeka – skoči Zaim i blagim dodirom u lijevo rame probudi Hamduku. – Hajde, Hamduka, pola tri, a ti još neobješen,
I Hamdo skoči kao da će poigrati, pa zajednički stadoše kajasati prašnjavu deku. Kada je iskajasaše, upredoše je u konop. Prvo je zavezaše za rešetku, a onda oko Hamdukinog ramena. Trebalo je sve da izgleda kao da se stvarno hoće objesiti. Došao je čas i on zakorači na kantu, ali mu skliznu noga, to jako puče i dozva dvojicu stražara. Zaim se već bješe povuko uza zid i napravio da spava.
Onako uvezan, kao golub u tonote, Hamduka je gledao u stražare – spasioce.
– A vješaš se, majku ti izdajničku! – veli prvi. – E sad ćeš vidjet kako Musa dere jarca – dodade drugi, pa se mašiše za pendreke.
Sav modar, ko ispisan, nije mogao do zore oka sklopiti, a kad ga negdje u zoru obori san, sanjao je kako se na tavanu njegove kuće objesila opaka komšinica Sena. I probudi se od straha. U drugom kraju podruma, nakrivljene glave kao obješen, Zaim je slatko spavao, a Hamduki se činilo kako mu se podsmijava krajičkom usana na kojima je izbijala bijela pljuvačka.
II
Svi koji su poznavali Hamda Klinca Hamduku – znali su da je to čovjek sazdan od samih strahova. Čovjek – duša, ali se plašio svega; ide ulicom niz Buća Potok, a ono zapuše vjetar i obori lim s krova kuće u naselju, a Hamduka istoga časa skoči pod put, zalegne i s obje ruke pritisne zatiok gurajući glavu što dublje u travu. Jednom ga tako sreli blizu Otoke, a ono mu lijeva strana lica sva zemljava, pa se u prvi mah, nije znalo da li je prljav ili krvav. Tek pošto bi se zanjirili u njegovo lice vidjeli bi da je to zemljom uprljano lice, a kada bi ga u čudu zapitali: – šta je bilo, Hamdo? – odgovarao je: – Pao! – A onda bi gledao da što prije nestane iz očiju radoznalog svijeta.
Pričalo se da je u djetinjstvu gledao kako u komšiluku gori kuća, kako ljudi dolaze i u panici pokušavaju ugasiti crvene jezike plamena koji su izbijali kroz prozore kuće i koje je vjetar zakretao po bijeloj fasadi. Tada se, od straha, sav uneredio i od tada – plašio svega.
I nije čudo što je, kada je zapucalo, tražio rupe u koje se uvlačio, nadajući se da će u njima dočekati kraj rata i slobodu.
Kada su na posljetku, na dojavu komšinice Sene, došli po njega i odveli ga u podrum komandne zgrade iz koje je poslije nekoliko dana odveden na nišićki front blizu Vareša, Hamdo je za jednu jedinu noć pobijelio kao ovca.
***
Na klupi kamiona koji je drndao i navodio se lokalnim putevima kroz bosanska brda, Hamduka se, sa grupom boraca koji su poslani kao ispomoć na Nišiće, čvrsto držao za stranicu karoserije i čuvao da se, usljed cimanja i naglog zaustavljanja kamiona, ne prevrne i padne sa klupe. Kako on tako i ostali – pola zadnjice im je bilo na uskoj klupi a pola je visilo van klupe, jer su se morali tako zakretati kako bi se mogli držati za stranicu karoserije. Ispod sive cerade gledali su plodna, zamrla sela i dug nepregledan put koji se odmotavao ispod kamiona i pružao bosanskim nedođijama. Ne znajući ni gdje ide, niti šta ga čeka – Hamduka je duboko uzdisao. Niko ni sa kim nije pričao, osim što je svako za sebe gunđao i psovao: i državu i puteve, a najviše rat…
Čim su ga doveli na liniju, i kada je vidio visoke borove između kojih su se gurili rovovi i zemunice, Hamduka izgubi riječ. U suha usta, svakoga časa, sipao je po gutljaj vode iz čuturice i to ga povraćalo iz straha i bunila. Sreća, bio je to vodan kraj – na svakom koraku čulo se žuborenje izvora i potoka. Nije Hamduka morao davati stotinu njemačkih maraka za čuturicu vode koliko je Jakup Koturović nudio na Vrdama kod Mostara i niko se nije javio da ga napoji; niti za pare niti bez para. Jednostavno, bezvodan kraj, a svi žedni…
Ovdje je vode bilo napretijek, ali i straha.
Sutradan samo jedan od stotinak boraca koliko ih je bilo na dijelu linije gdje su doveli Hamduku primijeti da je on prve noći u zumunici osijedio kao ovca. Bio je to profesor Zahir Hurem. Sjeo je uz njega i započeo razgovor:
– Kako se zoveš?
– Hamdo Klinac – začu se iz suhog Hamdukinog grla.
– Zašto se toliko plašiš, pa i mi smo tu? – Hamduka ugnu ramenima i nastavi gledati u zemlju. Stidan i prestravljen, drvcetom je brazdao zemlju između svojih nogu. Ni sam Hamduka nije znao, dok mu Hurem ne reče, da je za jednu noć pobijelio, ali to njega puno i nije uzbuđivalo. Udari prstima uz kosu, uvjeravajući se da je ona tu. U ovom času najmanje mu je bilo važno koje je boje.
Roditeljski je profesor Hurem savjetovao Hamduku i uvjeravao ga da nema razloga za toliku brigu, ali ništa nije prijenjalo za njegovu kožu obavijenu neviđenim strahom od smrti.
– Ako ti je suđeno umrijećeš pa da te u svilu i kadifu savijemo i deset metara pod zemljom čuvamo – moj Hamdo, stresi taj strah, muško si. Ali, ništa nije pomagalo – Hamduka je drhtao kao prut.
lll
Ako se Hadmuki išta posrećilo tih dana to je bistra planinska voda koja je izvirala na sve strane. Samo na korak od zemunice u kojoj se odmaralo dok ne dođe vrijeme da se ide u rov u kojem će čekati napad neprijatelja, žuborio je izvorak, bistar kao suza. Uvijek se među ljudima nađe onaj koji zna, pa i u njihovoj zemunici bješe majstor Ćoso, koji istesa jedan komad drveta, izdubi ga i lijepo zaklisi, pa ga položi u vodoteč i nasloni na kamen. Sada su imali česmu sa koje su pili izvorsku vodu i sa koje su punili svoje čuturice.
– Šta drhćeš, čovječe? – priđe mu Sakib Ledina, komandir voda. – Pa ovdje ti je sigurnije nego na tom tvom tavanu! Tamo je svaki čas mogla doletjeti zapaljiva granata sa Žuči ili Trebevića i užditi kuću. Ti, sokole moj, ne bi stigao ni iskočiti…
Hamduka je uginjao ramenima. Riječ još nije ispuštao kao da se ne valja, ali su progovarale njegove ukočene oči, iskolačene i zabrinute: umirem od straha, poludjute ću.
Iz rovova su dolazile psovke, smijanje, bučne rasprave: da li je juče u potoku ispod njih pala granata od stodvadeset ili osamdeset milimetara. Neki su tvrdili jedno, neki drugo i toliko bučno raspravljali da se sticao dojam kako će se svaki čas uhvatiti za vratove.
Hamduka je među rovovima na Nišićima zatekao i psa Čavku, tako su ga zvali. Došao iz Vareša za manjerkama hrane i tu ostao.
Hamduka se jedino njemu obradovao. Crn kao zift i umiljat kao jagnje, prvi je izašao pred Hamduku i komandira čete Kemala Zameticu koji ga je preuzeo s kamiona; odmah je legao ispred njih i stao umiljato vrtjeti glavom, a repom kao rukom stao tapkati po utabanom puteljku. Dva crna oka caklila su kao klikeri ispod guste kočeti koja je s čela padala do polovine njegovih obraza.
Ta dva oka će pratiti Hamduku do zadnjeg trena njegovog boravka na nišićkom frontu. Prijateljski se Čavka privezao za njega, pa iako su mu i drugi bacali iz svojih torbica komadiće skorelog hljeba, on je najviše bio uz Hamduku, neprestano ga bodreći svojim zacakljenim očima. Bila je to, rekli bi, ljubav na prvi pogled. I Hamduka je bio ubijeđen da ga, od svih na nišićkom frontu, najbolje razumije Čavka. I priraste mu za srce; Hamduka u zemunici – Čavka kraj zemunice, Hamduka u rovu – Čavka iza rova. Ptica prhne nedaleko od rova – Čavka lane i poskoči, spreman na odbranu, a Hamduki samo što puška ne ispadne iz ruku. I kada se sve primiri – Čavka se uvuče u rov i nekoliko puta provuče između Hamdukinih nogu, a kao da mu govori: ne boj se, ja sam tu, uz tebe…
Volio je Čavka i druge borce, ali, očito, najviše Hamduku.
Zovne tako neko iz rova udaljenog stotinak metara od njihovog: – Čavkaaa – i on, znajući da ga tamo čeka zalogaj hljeba ili komadić bajatog mesa iz konzerve, trkom stušti između rovova, ali se brzo i vraćao Hamduki, upirući svoje svjetlucave oči pravo u njegovo čelo.
I Hamduka je gledao u njega. Njih dvojica su se po cijelog dana gledali.
– Hej, strašljivi, čime si opčinio to pseto pa te u stopu prati? – pitali su borci, a Hamduuka ponovo ugne ramenima i potegne za čuturicu koja mu je visila o širokom vojničkom kaišu kojim ga, sa ostalom uniformom, zadužiše u komandi brigade onoga jutra kada konačno bješe kucnuo čas da Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krene na front u odbranu svoje voljene domovine.
***
Oni koji su prošli frontove i ratove znaju da se borac na liniji petvori u robota. I ne priča se previše – uglavnom se razmišlja o svršetku rata i kuju planovi za poslije. Kada krene napad, tada se ni o tome ne razmišlja – ruči se vatra u pravcu neprijatelja i strepi da te ne pogodi.
Prošla je cijela sedmica od kako je Hamduka novi borac i uzdanica na nišićkom ratištu. Ljeto je, pa se može prispati i pod borom. Iz jedne zemunice često miriše prženi vrganj; Mirza Kičica bješe se toliko uvještio gljivama i nalazio ih je svuda po potocima i grmenju nedaleko od zemunica, pogotovu poslije kiše.
– One tebi same dolaze – smijao se Hajdar Brđan, zagrizajući zdravim zubima pečeni vrganj, mek kao jastučić.
Hamduka je čeznuo, ali se nije smio ni okrenuti prema Mirzinoj zemunicu. Jednom je to i učinio, ali ga Hajdar, koji je prije rata udarnički vadio rudu u vareškim ugljenokopima, dočeka kao sabljom:
– Miriše, miriše… Odvoji se od zemunice, prošetaj guzicu, pa ćeš i ti naći…
No, Hamduka bi prije u vatru skočio, nego se udaljio od zemunice ili rova.
***
Šestoga dana od Hamdukinog dolaska na vareško ratište, u sami osvit zore, krenu napad iz pravca sela Crna Luka. U tom selu, pričalo se, četnici drže sedam djevojaka zarobljenih negdje između Breze i Ilijaša dovedene u jednu kuću u koju često navraćaju četnički komadanti.
Prvo je krenulo haubicama i teknovima, a onda, iz nevelike daljine, zapraštaše mitraljezi. Padaju borovi, lete grane na sve strane, a na mjestu gdje padne granata ostaje iskopan grob. Jedan broj boraca iz Hamdukine brigade uskakao je u te granatom iskopane grobove i priljubljene brade uz ivicu rupe motrio u pravcu odakle je svjetlucala vatra mitraljeza. Iz pravca Hamdukine brigade, nekoliko stotina metara iza linije odbrane, bile su dvije topovske baterije. U kratkim pauzama odgovarale su na napad i, učinilo se bar za trenutak, primirile napad, ali ne prođe dugo – planina ponovo planu.
Hamduka je, prislonjenog obraza uz hladni kundak svoga kalašnjikova, drhtao u svom rovu i nabrajao nešto. Ponajprije da je učio dovu.
Između borova počeše promicati nosila kupeći ranjene. Obruč se sve više stezao oko položaja Hamdukine brigade.
Pogođena je i bolničarka Senada, koja je iste noći izdahnula u brežanskoj bolnici, udaljenoj desetak kilometara od linije fronta.
Četnici su sve jače napadali. Iznad položaja bosanske vojske – pojaviše se – helikopteri, iz kojih su iskakali specijalci, padali na bok sa svojim padobranima, prevrtali se, ustajali i istog časa isijavali vatru prema rovovima Hamdukine brigade.
Komandant Dučić pozva komandante bataljona Hamdukine brigade i još nekolicinu iz vrha komande. – Mi ili oni! – vojnički kratko odbrusi komadant Dučić. – Samo mi našim životima možemo spasiti stotine boraca.
U tom trenutku sve se više stezao obruč oko Hamdukine brigade. Komadant još jednom pogleda svoje podređene i još jednom komandova:
– Za mnom!
Smjelo su jurišali u pravcu napada. Za trenutak, napad se ponovo primiri, kao da nisu vjerovali šta se dešava. Krila neprijateljskog napada prikupiše se u pravcu gdje su napadali Dučićevi borci, otvarajući prostor da se cijela brigada povuče na rezervne položaje.
Borba je trajala cijeloga dana. Negdje ispred zalaska sunca utihnula je borba u zoni Hamdukine brigade na vareškom ratištu. Prebrojavani su mrtvi i ranjeni. Među ranjenima bio je i Rus Oleg koji je, iskačući iz helikoptera, koji je bio u službi neprijatelja, pao ispred rova bosanske armije. Teško ranjen odvezen je sa ostalim u brežansku bolnicu, a odatle u Sarajevo gdje mu je spasen život.
Sa ranjenicima je otpremljen i Hamdo Klinac. Nije bio pogođen, ali je, totalno izbezumljen, nekontrolisano vrištao i prevrtao se po zemlji, a onda ustajao i pjevao. Dozivao je i Čavku, ali je on, raznesen granatom, ostao na granama izranjavanih borova, koje su polomljene i unakažene visile, a kao da su svojim bijelim ranama proklinjale ratove i topove.
Poslije deset dana provedenih u vojnoj bolnici, Hamduka je otpušten kao trajno nesposoban za vojnu službu i ratovanje ali, svejedno – poživio je još desetak dana, više spavajući negoli budan, sve dok jedne večeri nije zaspao zauvijek.
Vidjevši da je, cijeloga života ustreptjelo srce prestalo odbrojavati životne minute nesretnog Hamduke, supruga Zineta, tiha i mudra žena, pritvori mu oči, a kao da spusti roletne na prozore kroz koje je gledao rat i pogibije – zbogom dunjaluče. Pokri ga bijelim čaršafom i otrča do komšinice Sene, te joj saopšti tužnu vijest. Sena je prvo tvrdo stisla zadrhtale pesnice, a onda pala, kao kuršumom pogođena.
Sutradan, na mjesnom groblju u Buća Potoku, klanjane su dvije dženaze:
Jedna – odrasloj muškoj osobi i druga – odrasloj ženskoj osobi.