Majka koja je tri sina dala za slobodu. Obrazac partizanske mučenice, majke palog borca, svake od tisuća njih, čiji moralni autoritet proizlazi iz njezina gubitka. Ona je, s uspostavom političkog režima utemeljenog na žrtvi za narodnu stvar, stražar na braniku unutarnje sigurnosti. Ona svjedoči protiv unutrašnjeg neprijatelja, jučerašnjega, današnjeg i budućeg, čuva oganj revolucije, otklanja mogućnost pobune, mijenjanja društva ili uspostave zajednice koja će, ne prezrevši žrtvu, ipak biti uspostavljena na nekim drukčijim načelima, na načelima živih i budućih ljudi.
Stojanka izgovara svoju tužbalicu genijalnim jezikom Skenderovim, najsavršenijim pjesničkim jezikom našega vijeka, u duhu starih narodnih tužbalica svojega roda i svoje zemlje. Dok tuži za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom – čija se tri đ zabijaju u srce poput dugih šupljih igala, grebu ga i ranjavaju, Stojanka se poziva na sjećanja, na nezaborav i na osvetu. To je ono što poemu Skendera Kulenovića čini moralno neodrživom i nepodnošljivom, ali što joj, barem u našim krajevima, u našim vremenima i ratovima, jamči vječno trajanje. U nekom od sljedećih ratova druge će majke tužiti za svojim sinovima, Stojanka će ponijeti nova imena, drukčije će se zvati njezini sinovi, njezin jezik više neće biti Skenderov, ali sve drugo će ostati isto. Imprativ osvete, nezaborava i potmule mržnje na zlotvora ostaje isti, i guši sve koji bi se nadisali onoga čistog zraka koji je zaostao, nedisan, za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom.
Stojanka je seljačkoga roda. Pravoslavna vjernica, svjesna Srpkinja, sa sviješću o mitološkome svijetlu, kosovskoj legendi i svim legendama njezina roda. U njoj se niz pjesmu miješaju dva diskursa i svjetonazora, dva pogleda na svijet koji joj je ostao poslije trojice mrtvih sinova. Prvi je okrenut zemlji, kruhu, naćvama i njivama, koje više nema tko zasijati ni požnjeti. Drugi je okrenut mitu, Bogu i Kosovu, i svima koji su svojim smrtima prethodili trojici njezinih sinova. Golem je, sjajan i pozlaćen svijet Stojankinih smrti. Vječan je tako da nas pred njim uhvati strah. Gubimo volju da išta pokušavamo, da išta mislimo i osjećamo, jer će nas Stojankini osjećaji nadživjeti, a smrti njezinih sinova u nama žive i živjet će življe od naših života. Pred njom smo krivi i odgovorni. Tom nas krivnjom i odgovornošću režim drži u stanju vječne ucijenjenosti. Sve dok se ne zarati, sve dok ne stigne nova sloboda i neka nova Stojanka majka Knežopoljka ne započne svoju tužaljku nad mrtvim sinovima.
Skender Kulenović bio je zagrebački student. Na vrijeme je pobjegao u partizane, i u vrijeme neprijateljske ofanzive napisao je Stojankinu poemu. Bila je to velika pjesnička gesta upućena stradanju Drugog. Kada o Drugome piše, pjesnik je slobodan da prekoviše kaže. Skenderu se, međutim, dogodilo to da ga vrijeme sravni sa Stojankom, i da mu se njezino zazivanje osvete vrati kao prokletstvo. Pjesnik je postradao od ruke svoje velike heroine.
Odavno Skrender već nije bio živ kada su u Prijedoru, a možda i drugdje po Republici Srpskoj, ulice koje su nosile njegovo ime preimenovane u ulice Stojanke majke Knežopoljke. Strašna je osveta u ime angažirane poezije.
Stojanka majka Knežopoljka
Imaginarni prijatelj/14
Majka koja je tri sina dala za slobodu. Obrazac partizanske mučenice, majke palog borca, svake od tisuća njih, čiji moralni autoritet proizlazi iz njezina gubitka. Ona je, s uspostavom političkog režima utemeljenog na žrtvi za narodnu stvar, stražar na braniku unutarnje sigurnosti. Ona svjedoči protiv unutrašnjeg neprijatelja, jučerašnjega, današnjeg i budućeg, čuva oganj revolucije, otklanja mogućnost pobune, mijenjanja društva ili uspostave zajednice koja će, ne prezrevši žrtvu, ipak biti uspostavljena na nekim drukčijim načelima, na načelima živih i budućih ljudi.
Stojanka izgovara svoju tužbalicu genijalnim jezikom Skenderovim, najsavršenijim pjesničkim jezikom našega vijeka, u duhu starih narodnih tužbalica svojega roda i svoje zemlje. Dok tuži za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom – čija se tri đ zabijaju u srce poput dugih šupljih igala, grebu ga i ranjavaju, Stojanka se poziva na sjećanja, na nezaborav i na osvetu. To je ono što poemu Skendera Kulenovića čini moralno neodrživom i nepodnošljivom, ali što joj, barem u našim krajevima, u našim vremenima i ratovima, jamči vječno trajanje. U nekom od sljedećih ratova druge će majke tužiti za svojim sinovima, Stojanka će ponijeti nova imena, drukčije će se zvati njezini sinovi, njezin jezik više neće biti Skenderov, ali sve drugo će ostati isto. Imprativ osvete, nezaborava i potmule mržnje na zlotvora ostaje isti, i guši sve koji bi se nadisali onoga čistog zraka koji je zaostao, nedisan, za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom.
Stojanka je seljačkoga roda. Pravoslavna vjernica, svjesna Srpkinja, sa sviješću o mitološkome svijetlu, kosovskoj legendi i svim legendama njezina roda. U njoj se niz pjesmu miješaju dva diskursa i svjetonazora, dva pogleda na svijet koji joj je ostao poslije trojice mrtvih sinova. Prvi je okrenut zemlji, kruhu, naćvama i njivama, koje više nema tko zasijati ni požnjeti. Drugi je okrenut mitu, Bogu i Kosovu, i svima koji su svojim smrtima prethodili trojici njezinih sinova. Golem je, sjajan i pozlaćen svijet Stojankinih smrti. Vječan je tako da nas pred njim uhvati strah. Gubimo volju da išta pokušavamo, da išta mislimo i osjećamo, jer će nas Stojankini osjećaji nadživjeti, a smrti njezinih sinova u nama žive i živjet će življe od naših života. Pred njom smo krivi i odgovorni. Tom nas krivnjom i odgovornošću režim drži u stanju vječne ucijenjenosti. Sve dok se ne zarati, sve dok ne stigne nova sloboda i neka nova Stojanka majka Knežopoljka ne započne svoju tužaljku nad mrtvim sinovima.
Skender Kulenović bio je zagrebački student. Na vrijeme je pobjegao u partizane, i u vrijeme neprijateljske ofanzive napisao je Stojankinu poemu. Bila je to velika pjesnička gesta upućena stradanju Drugog. Kada o Drugome piše, pjesnik je slobodan da prekoviše kaže. Skenderu se, međutim, dogodilo to da ga vrijeme sravni sa Stojankom, i da mu se njezino zazivanje osvete vrati kao prokletstvo. Pjesnik je postradao od ruke svoje velike heroine.
Odavno Skrender već nije bio živ kada su u Prijedoru, a možda i drugdje po Republici Srpskoj, ulice koje su nosile njegovo ime preimenovane u ulice Stojanke majke Knežopoljke. Strašna je osveta u ime angažirane poezije.