Ivan Lovrić(Bilješke) pišući o običajima Morlaka, osvrnuo se i na njihovu obuću:
Teško Morlaku, koji bi na nogama nosio čarape! Taj bi bio siguran da bi postao ruglom svih svojih zemljaka. Čarape su im odvratne, i to zato, što ih nose žene, a oni neće ni za što da budu slični ženama. Na nogama nose neku vrstu obuće od vune, koja dopire do donjeg kraja hlača, a ta se obuća zove našivače. Na njih obuvaju neku polucipelicu, koju nazivaju “napršnjakom”. Njihove se cipele zovu “opanci”. Potplati su od sirove goveđe kože, a na rubu potplata pričvršćene su vrpce od sirove kože od ovna, ovce ili čega sličnog, i te vrpce, zvane “opute”, sačinjavaju gornji dio opanaka. Duga oputa, koja se ovija oko nogu ispod članaka služi kao pređica (gvozdac). Pripovijeda se, kako se neki Morlak naljutio, kad nije u Mlecima našao opanaka, i kako je izgrdio kao lašce one, koji su ga uvjeravali, da u Mlecima ima svega.
Za izraz našivače Lovrić kaže da je nastao od nadšit (cucir sopra). To su oni komadi obuće, što se vide izvan opanaka, ali su pričvršćeni za unutarnju “cipelicu”. [Graf. …Naʃcivaçe (a) cui ſovrapongono una mezza ſcarpeta, chiamata napurʃgniak. Le lore ſcarpe chiamanſi opanke…]
Frane Ivanišević (Poljica, 1903) u poglavlju “Uzduh i vrijeme” opisuje mjesec sičan (đenar): “Eto jur je dobro popršija’, na mista za našivač (koliko noga debela). Malo priduši, razgali se zeru nebo, ali ona kalada od sunca zapada ne miče se, opet se sastavu oblaci, i po dva i po tri puta zna se zavratiti snig”. Dade se razabrati da su posrijedi našivače – “dio vunene obuće koji je zamjenjivao čarape” (Gusić, RjDZ). U hrv. standardu je nášivak – “ukrasna traka oko izreza odjeće ili uz rubove za kopčanje”. U Vukovu se rječniku (SrRj) ovaj idiom šturo (“dio obuće na nožnijem prstima”, “grlo u čarape”) i ne sistematski obrađuje: nàprstak, nàpršnjāk (Lika), nȁvlačak, nàzubak (Dalmacija), nazùvača, nàzuvak, nàzuvica… Evo i nekoliko primjera iz starih rječnika. Mikalja: nazuvke [graf. naʒuvke] pedali scarpini. Della Bella: nazuvak prteni [graf. parteni naʃuvak, ʃuvka], scarpino ovvero pedale. Belostenec: nazuvek prteni [graf. nazuvek perteni, ſkerpetlin] soccus lineus. Stulli: nazùvak, scappino, calceus, – nazuvke, uvakā, f. pl. ili nasuvci, m. pl…
U Imotskoj krajini nápršnjāk je “pletena navlaka za čarape” (Studenci). Tako se zove i “ženski pleteni prsluk”, ali i dio konjske opreme – pùsat i pùset (tur. pusat), osobito u opisu alkarskih “vilovitih konja”. I Luko Zore (Paljetkovanje, 1899) upućuje nas na Imotski– nàpršnjaci (nàpršnjākā pl. t.) “pola buzavaca, a navlače se na prste od nogā”. U Mostaru (Matej Milas, Rad, 1903) nápršnjaci – “ono što se meće pleteno na prste više čarapa”, a u Duvnu Rubić i Nuić (ZbNŽO, 1899) zapisuju:
Od kolinȃ imadu tozluke (kupuju se od čove) ili – većinom – čorape (od domaće vune, od različite i bojadisane pređe, opletene od domaće ženskadije) sve do kolina; od zlobova (!?) nožni’ do gori jesu rastavljeni, a sapinju se sa više kukaca i sponja. Po čorapim meću se napršnjaci, koji se nataknu na nogu i dosižu malo više od pȏ tabana i naplata. Odozgor su opleteni sa bojadisanom vunom. Po napršnjacim dolaze opanci od kože. Sprida odozgor navrženi su sa bilom oputom, unaokolo isto sa oputom od visine sa jedno dva prsta. Unutra meću obojke od sukna.
U opisu crnogorskog odijela (Andro Jovićević, ZbNŽO, 1903) među muškom obućom navode se dokoljenice, podveze, čarape, navršci ili naprstci (izvedenica od prst: “na prstima”). “Navršciili naprstcizahvataju vrh ili prste od stopala do sredine njene dužine; otud i njihovo ime. Opleteni su od vune, a njihov gornji rub navezen je ili je osvićen. Kad je studeno vrijeme, onda se nose naglavci. Naglavci. su od crne vune a zahvataju cijelo stopalo.” A pišući o crnogorskom plemenu Vasojevića Bogdan Lalević i Ivan Protić (SEZb, 1903) kazuju: “U opanke se meću nazupci, kratke čarape do članaka, kod muških obojeni obično crnom bojom, a kod ženskih još i šarani. Nose se povrh čarapa; ljudi radi toplote, a žene više zbog ukrasa. Navrške nose samo muški i to povrh čarapa, upravo bjelača, koji zahvataju prste i polovinu stopala”.
Ivan Kasumović (NVj, 1904) dopunjava Broz-Ivekovićev rječnik. Nàvlačak je “obuća od bijele vune, umjetnije pletena na škuljice, a obuva se na golu nogu. Zove se i nazubak. Velika je razlika između navlačka, natikače i kalčina.” Stjepan Ivšić (Šaptinovačko narječje, Rad, 1907): “Návlačak –prtena rekla, što je seljaci nose po zimi; u Vuka je nȁvlačak nazuvica”. Bogdan Krčmarić iz Smiljana u Lici (ZbNŽO, 1905)tvrdi da su “nazupci izišli iz mode”. Naime “prije su mnogi nosili nazupke, t. j. natikače, koje su bile visoke koliko i navlačci ili samo malo kraće”. Zore (Paljetkovanje, 1907) u Stonu pronalazi nàvlačnice pl. t. – “oputa od nosca do pola opanka niz duljinu” i nàzuke pl. t. – “vunene navlake na nogu”.
Kasumović (NVj, 1904) dodaje još natìkača – “nije samo priglavak [kako Vuk tumači], nego ima i grlić, ali nizak, visok dlan-dva, obično je optočena skerletom ili špicama nacifrana, a obuva se na navlačke”.
U tzv. turskoj Hrvatskoj (Ivan Klarić, ZbNŽO, 1901) divojka ili cura ima “natikače (od vune) i opanke ili oputnjake, ili kavarluše, a nipošto sarajske. (…) Muškaći imaju čorope, priglavke i vunene obojke;divojke i mlade imaju bičve i nȁtikače, a žene i babe imaju same natikače”.
Još jedan opis Tome Bratića iz istočne Hercegovine (GZM, 1906):
Na čarape su se nazuvali nazuvci, koji su se pleli na “doklječak”, pa onda dalje na “poplet” kao i priglavci od čarapa i sa istim šarama. Nazuvci su pokrivali nogu do polovine od prsta, a bilo je na njima veza u širini koliko dva prsta i to samo na gornjoj polovini, što je na napletu. Vezlo se je raznobojnom svilom ili “rudicom”, a razne figure toga veza zvale su se: “kuke male i velike, žmurci i topići”. Nazuvci su se nosili ljeti u svečanijim prilikama, a zimi mjesto nazuvaka obuvale su se “kalčine”…
Natìkāč m ili natìkača f je “suknena čvrsto pletena niska crna čarapa”, “ono što se natiče na nogu” (ARj). U Imotskoj krajini natìkače f pl. – “1. obuća otvorene pete koja se natakne na stopalo, 2. ukrasne čarape koje se navlače na vunene čarape” (Imotski). Natikáče id. Bóna, òbūj natikáče, pa prilèti vȃmo! (Studenci).
Čòrapa (tur. çorap, çorab < ar. ǧäwräb < perz. gūrāb) – “čàrapa, bjȅčva, bȉčva…” možda je složenija “predmet” koji traži poseban osvrt.
Preći ćemo na “ozbiljniju” književnost. Kod NikoleNalješkovića (SPH, 1873) govori muž ženi:
Bjestiju u gradu ženu mi ne mož’ riet’ / ni staru ni mladu, koj moreš zavidjjet’. / Ti imaš sajune, košulje, kolete, / rukave, kordune, prstene, frecete, / razlike još veze, kuplice, ubruse, / s biserom podveze, naprske, janjuse, / pantufe, cokule, bječvice pletene, / što niesu obule do danas vik žene, / daj suknje pak brune, daj modre, crljene; / a nut sad gdi kune kad dodje za mene
A sada jedna bizarnija tema iz našeg dinarskoga prostora. Simo Matavulj u pripovijetki Snaga bez očiju opisuje neobičan susret:
Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.
Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.
Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.
Sve smo te oblike za našivaču (nazuvak) ekscerpiralikako bismo došli do jedne “sporne” riječi u našoj svjetski najpoznatijoj pjesmi – Hasanàginica (ili Asanàginica). Još od 1774. godine kada je talijanski opat Alberto Fortis objavio Hasanaginicu u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia, pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize, ova pjesma ne prestaje fascinirati književni svijet. Među piscima osamnaestog i devetnaestog stoljeća dođe do svojevrsnog natjecanja u pisanju verzija ove pjesme – Friedrich August Clemens Werthes (1775), Johann Wolfgang Goethe (1775), Ferenc Kazinczy (1789), Georgius Ferrich (latinist, 1798), Walter Scott (1798), John Boyd Greenshields (1800), Samuel Taylor Coleridge (1802), Charles Nodier (1813), Samuel Roznay (1813), Kazimierz Brodziński (1819), Therese Albertine Louise von Jacob, pseudonim Talvj (1826), Aleksandar Hristoforovič Vostokov (1827), John Bowring (1827), Prosper Mérimée (1827), Johan Ludvig Runeberg (1830), Gérard de Nerval (1830), Jakob Zupan (1832), Claude Fauriel (1832), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841)… Samo na njemačkom jeziku ima oko 50 prijevoda Hasanaginice, a na engleskom i francuskom oko 20.
Vuk Stefanović Karadžić na svojem štokavsko-ijekavskom jeziku prvi put prevodi Hasanaginicu 1814, a potom slijede brojna zbirke narodnih pjesama što ih je “skupio i na svijet izdao”. Naravno, njegov je prijevod izazvao mnoge smutnje (kakav je bio izvorni jezik?), pa i pitanje kojem etnicitetu Hasanaginica pripada – hrvatskom ili bošnjačkom (muslimanskom). Ne može se navesti niti onoga tko je prvi zapisao “žalosne stihove” i dao ih Fortisu, jer ga talijanski znanstvenik nije naveo. O svemu tome postoji opsežna literatura. No, nas zanima samo jedna riječ – nozva.
Fortis (Viaggio) ovako donosi, kako je čuo ili prepisao:
Svoju dizu ljepo darovala. / Svaĸom’ sinĸu nozve pozlachene, / Svaĸoj chieri çohu da pogliane; / A malomu u beſicje ſinĸu / Gnemu ſaglie uboſĸe hagline.
I prevodi na talijanski:
I doni ſuoi, ſceſa di ſella. Diede / Ai due fanciulli bei coturni, d’ oro / Tutti intarſiati, e due panni alle figlie, / Onde dal capo ai piè furon coperte: / Ma al picciolo, che giacea in culla, / Da poverello un giubbettin mandava.
Nozve pozlachene preveo je Fortis sa coturni, Goethe sa goldgestickte Stiefel, dok Greenshields uzima riječbuskins, koja ima dva značenja: polučizme i koturni.
Ima više inačica Asanaginice. U poznatom “Splitskom rukopisu” (kako ga je nazvao Franc Miklošič jer je nađen u Splitu, u vlasnosti Srećka Dujma Karamana) stoji:
Ustaviše konje uza dvore, / svoju dicu lipo darovala, / svakom sinku nozve pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu.
Karadžić (NpjV, knj. 3) ima ovu verziju:
Ustaviše konje uza dvora. / Svoju djecu l’jepo darovala: / svakom sinku nože pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malomu u bešici sinku / njemu šalje uboške haljine.
Kao što sȃm objašnjava u uvodnoj bilješci, ovu pjesmu nije zabilježio niti dobio od nekog suradnika, nego ju je prepisao iz Fortisova Puta po Dalmaciji. “Što sam prije popravio, nešto sam zadržao, kao što mislim da bi narodni pjevač prema ostalijem pjesmama kazao; a gdješto sam se i povratio k Fortisu, što sam čuo da se u narodu govori i pjeva. Iz onoga, što je kod gdjekojijeh riječi i stihova dolje naznačeno, poznaće čitatelj kako glavne promjene, tako i smjesu narječija, osobito Bosanskoga i Čakavačkoga” (ib.).
Zanimljivo je da Vuk u bilješci objašnjava nože. “Mjesto nože Fortis ima nozve, i kaže, da su to nekake čizme, za to sam i ja prije štampao mestve, ali sad mislim da je najpriličnije za nože. Da bi čovjek rekao, da je nozve pogriješeno mjesto nazuve (nazuvice); ali se nazuvice nose u opancima, kojijeh Turska gospoda ne nose nikako” (ib.).
Priređivači novijih izdanja (npr. Nikola Banašević) misle da je Vukova promjena Fortisove nozve u nože možda proizvoljna jer je prva riječ, mada neobjašnjena, potvrđena rukopisom.
Mate Šimundić se slaže s Vukovom redakcijom (Jezik balade “Asanaginice”, Rad, 1979). “U 81. retku stoji kako junakinja daruje ‘svakom sinku nozvepozlaćene’. Fortis je shvatio da su to nazuvci, što se u krajnjemu slučaju i ne bi moglo isključiti, ali je naravnije da sinove daruje oružjem, tj. nožima. Momci su, potrebno im je oružje, ili će im uskoro biti potrebno. Kćeri je obdarila bogatim haljinama. Dakle svakomu što mu pripada prema spolu i Asanaginičinu položaju i bogatstvu. Drugi su već davno besmislicu nozve zamijenili u nože, što je, svakako, najprihvatljivije. Kada već Asanaginica bogato daruje odraslije sinove i kćeri, s time onda nije u skladu da najmlađemu sinu ‘šalje ubošku aljinu’, kako je u stihovima: a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu. Njemu nejaku, u kolijevci, šalje jer nije mogao izići pred mater kao što učiniše odraslija braća i sestre, a kada se što ovakva šalje, treba biti u omotu, zavežljaju. Omot ili zavežljaj zove se bošča, tur. boha < perz. boǧče. Prema tome stih ispravno glasi: njemu šalje u bošči aljinu”.
Napomenimo da je u državnom izdanju od 1891, a na osnovi mišljenja Vatroslava Jagića, u 84. stihu uboške haljine izmijenjeno u – u bošči haljine.
Rusmir Mahmutćehajić u eseju Tajna Hasanaginice (Forum, 2010) baladu vraća u njeno izvorno stanje, kada je pjesnikinja bila u dodiru sa svojim jastvom i kada je kroz nju ova pjesma kazivana. Umjesto tumačenja različitih verzija pjesme, autor svoju pažnju usmjerava isključivo na Fortisovo izvorno izdanje pjesme, pa tako i nozve.
Jedan od najinteresantnijih pasusa je onaj gdje Mahmutćehajić preispituje značenje poklona koje Hasanaginica na odlasku daje djeci. Dva starija sina dobit će noz’ve pozlaćene, kao simbol iseljenja ili hidžre. Samo je jedan cilj koji pozlaćuje noge putnika, a to je put ka Hvaljenom. Tim darovima majka im kazuje da ni protjerivanje iz doma nije razlog da odustanu od svoje veze i sa svog puta ka Bogu. Njezine dvije kćeri dobivaju čohe do poljane kojim im majka oporučuje da čuvaju stid koji je naslijeđe Vjesnikovo. Sve dok je u njima stida, “tu je prisutan i materini vjesnik kao najprječa i najvrjednija ljudska mogućnost”. Svome sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine. Ti darovi predstavljaju njezinu zaštitu. Kada ga drugi budu zazivali da krene putem koji nije Božji, neka se on njoj okrene, odjene svoju ubogu odjeću i prati Hvaljenoga na putu k Bogu. To su zapravo dronjci, koji ga trebaju podsjetiti da ga nikakvo blago neće sačuvati i zaštiti od iskušenja na njegovom putu.
Što znači H/Asanagičina nozva?
Ivan Lovrić (Bilješke) pišući o običajima Morlaka, osvrnuo se i na njihovu obuću:
Teško Morlaku, koji bi na nogama nosio čarape! Taj bi bio siguran da bi postao ruglom svih svojih zemljaka. Čarape su im odvratne, i to zato, što ih nose žene, a oni neće ni za što da budu slični ženama. Na nogama nose neku vrstu obuće od vune, koja dopire do donjeg kraja hlača, a ta se obuća zove našivače. Na njih obuvaju neku polucipelicu, koju nazivaju “napršnjakom”. Njihove se cipele zovu “opanci”. Potplati su od sirove goveđe kože, a na rubu potplata pričvršćene su vrpce od sirove kože od ovna, ovce ili čega sličnog, i te vrpce, zvane “opute”, sačinjavaju gornji dio opanaka. Duga oputa, koja se ovija oko nogu ispod članaka služi kao pređica (gvozdac). Pripovijeda se, kako se neki Morlak naljutio, kad nije u Mlecima našao opanaka, i kako je izgrdio kao lašce one, koji su ga uvjeravali, da u Mlecima ima svega.
Za izraz našivače Lovrić kaže da je nastao od nadšit (cucir sopra). To su oni komadi obuće, što se vide izvan opanaka, ali su pričvršćeni za unutarnju “cipelicu”. [Graf. …Naʃcivaçe (a) cui ſovrapongono una mezza ſcarpeta, chiamata napurʃgniak. Le lore ſcarpe chiamanſi opanke…]
Frane Ivanišević (Poljica, 1903) u poglavlju “Uzduh i vrijeme” opisuje mjesec sičan (đenar): “Eto jur je dobro popršija’, na mista za našivač (koliko noga debela). Malo priduši, razgali se zeru nebo, ali ona kalada od sunca zapada ne miče se, opet se sastavu oblaci, i po dva i po tri puta zna se zavratiti snig”. Dade se razabrati da su posrijedi našivače – “dio vunene obuće koji je zamjenjivao čarape” (Gusić, RjDZ). U hrv. standardu je nášivak – “ukrasna traka oko izreza odjeće ili uz rubove za kopčanje”. U Vukovu se rječniku (SrRj) ovaj idiom šturo (“dio obuće na nožnijem prstima”, “grlo u čarape”) i ne sistematski obrađuje: nàprstak, nàpršnjāk (Lika), nȁvlačak, nàzubak (Dalmacija), nazùvača, nàzuvak, nàzuvica… Evo i nekoliko primjera iz starih rječnika. Mikalja: nazuvke [graf. naʒuvke] pedali scarpini. Della Bella: nazuvak prteni [graf. parteni naʃuvak, ʃuvka], scarpino ovvero pedale. Belostenec: nazuvek prteni [graf. nazuvek perteni, ſkerpetlin] soccus lineus. Stulli: nazùvak, scappino, calceus, – nazuvke, uvakā, f. pl. ili nasuvci, m. pl…
U Imotskoj krajini nápršnjāk je “pletena navlaka za čarape” (Studenci). Tako se zove i “ženski pleteni prsluk”, ali i dio konjske opreme – pùsat i pùset (tur. pusat), osobito u opisu alkarskih “vilovitih konja”. I Luko Zore (Paljetkovanje, 1899) upućuje nas na Imotski – nàpršnjaci (nàpršnjākā pl. t.) “pola buzavaca, a navlače se na prste od nogā”. U Mostaru (Matej Milas, Rad, 1903) nápršnjaci – “ono što se meće pleteno na prste više čarapa”, a u Duvnu Rubić i Nuić (ZbNŽO, 1899) zapisuju:
Od kolinȃ imadu tozluke (kupuju se od čove) ili – većinom – čorape (od domaće vune, od različite i bojadisane pređe, opletene od domaće ženskadije) sve do kolina; od zlobova (!?) nožni’ do gori jesu rastavljeni, a sapinju se sa više kukaca i sponja. Po čorapim meću se napršnjaci, koji se nataknu na nogu i dosižu malo više od pȏ tabana i naplata. Odozgor su opleteni sa bojadisanom vunom. Po napršnjacim dolaze opanci od kože. Sprida odozgor navrženi su sa bilom oputom, unaokolo isto sa oputom od visine sa jedno dva prsta. Unutra meću obojke od sukna.
U opisu crnogorskog odijela (Andro Jovićević, ZbNŽO, 1903) među muškom obućom navode se dokoljenice, podveze, čarape, navršci ili naprstci (izvedenica od prst: “na prstima”). “Navršci ili naprstci zahvataju vrh ili prste od stopala do sredine njene dužine; otud i njihovo ime. Opleteni su od vune, a njihov gornji rub navezen je ili je osvićen. Kad je studeno vrijeme, onda se nose naglavci. Naglavci. su od crne vune a zahvataju cijelo stopalo.” A pišući o crnogorskom plemenu Vasojevića Bogdan Lalević i Ivan Protić (SEZb, 1903) kazuju: “U opanke se meću nazupci, kratke čarape do članaka, kod muških obojeni obično crnom bojom, a kod ženskih još i šarani. Nose se povrh čarapa; ljudi radi toplote, a žene više zbog ukrasa. Navrške nose samo muški i to povrh čarapa, upravo bjelača, koji zahvataju prste i polovinu stopala”.
Ivan Kasumović (NVj, 1904) dopunjava Broz-Ivekovićev rječnik. Nàvlačak je “obuća od bijele vune, umjetnije pletena na škuljice, a obuva se na golu nogu. Zove se i nazubak. Velika je razlika između navlačka, natikače i kalčina.” Stjepan Ivšić (Šaptinovačko narječje, Rad, 1907): “Návlačak – prtena rekla, što je seljaci nose po zimi; u Vuka je nȁvlačak nazuvica”. Bogdan Krčmarić iz Smiljana u Lici (ZbNŽO, 1905) tvrdi da su “nazupci izišli iz mode”. Naime “prije su mnogi nosili nazupke, t. j. natikače, koje su bile visoke koliko i navlačci ili samo malo kraće”. Zore (Paljetkovanje, 1907) u Stonu pronalazi nàvlačnice pl. t. – “oputa od nosca do pola opanka niz duljinu” i nàzuke pl. t. – “vunene navlake na nogu”.
Kasumović (NVj, 1904) dodaje još natìkača – “nije samo priglavak [kako Vuk tumači], nego ima i grlić, ali nizak, visok dlan-dva, obično je optočena skerletom ili špicama nacifrana, a obuva se na navlačke”.
U tzv. turskoj Hrvatskoj (Ivan Klarić, ZbNŽO, 1901) divojka ili cura ima “natikače (od vune) i opanke ili oputnjake, ili kavarluše, a nipošto sarajske. (…) Muškaći imaju čorope, priglavke i vunene obojke; divojke i mlade imaju bičve i nȁtikače, a žene i babe imaju same natikače”.
Još jedan opis Tome Bratića iz istočne Hercegovine (GZM, 1906):
Na čarape su se nazuvali nazuvci, koji su se pleli na “doklječak”, pa onda dalje na “poplet” kao i priglavci od čarapa i sa istim šarama. Nazuvci su pokrivali nogu do polovine od prsta, a bilo je na njima veza u širini koliko dva prsta i to samo na gornjoj polovini, što je na napletu. Vezlo se je raznobojnom svilom ili “rudicom”, a razne figure toga veza zvale su se: “kuke male i velike, žmurci i topići”. Nazuvci su se nosili ljeti u svečanijim prilikama, a zimi mjesto nazuvaka obuvale su se “kalčine”…
Natìkāč m ili natìkača f je “suknena čvrsto pletena niska crna čarapa”, “ono što se natiče na nogu” (ARj). U Imotskoj krajini natìkače f pl. – “1. obuća otvorene pete koja se natakne na stopalo, 2. ukrasne čarape koje se navlače na vunene čarape” (Imotski). Natikáče id. Bóna, òbūj natikáče, pa prilèti vȃmo! (Studenci).
Čòrapa (tur. çorap, çorab < ar. ǧäwräb < perz. gūrāb) – “čàrapa, bjȅčva, bȉčva…” možda je složenija “predmet” koji traži poseban osvrt.
Preći ćemo na “ozbiljniju” književnost. Kod Nikole Nalješkovića (SPH, 1873) govori muž ženi:
Bjestiju u gradu ženu mi ne mož’ riet’ / ni staru ni mladu, koj moreš zavidjjet’. / Ti imaš sajune, košulje, kolete, / rukave, kordune, prstene, frecete, / razlike još veze, kuplice, ubruse, / s biserom podveze, naprske, janjuse, / pantufe, cokule, bječvice pletene, / što niesu obule do danas vik žene, / daj suknje pak brune, daj modre, crljene; / a nut sad gdi kune kad dodje za mene
A sada jedna bizarnija tema iz našeg dinarskoga prostora. Simo Matavulj u pripovijetki Snaga bez očiju opisuje neobičan susret:
Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.
Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.
Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.
Sve smo te oblike za našivaču (nazuvak) ekscerpirali kako bismo došli do jedne “sporne” riječi u našoj svjetski najpoznatijoj pjesmi – Hasanàginica (ili Asanàginica). Još od 1774. godine kada je talijanski opat Alberto Fortis objavio Hasanaginicu u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia, pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize, ova pjesma ne prestaje fascinirati književni svijet. Među piscima osamnaestog i devetnaestog stoljeća dođe do svojevrsnog natjecanja u pisanju verzija ove pjesme – Friedrich August Clemens Werthes (1775), Johann Wolfgang Goethe (1775), Ferenc Kazinczy (1789), Georgius Ferrich (latinist, 1798), Walter Scott (1798), John Boyd Greenshields (1800), Samuel Taylor Coleridge (1802), Charles Nodier (1813), Samuel Roznay (1813), Kazimierz Brodziński (1819), Therese Albertine Louise von Jacob, pseudonim Talvj (1826), Aleksandar Hristoforovič Vostokov (1827), John Bowring (1827), Prosper Mérimée (1827), Johan Ludvig Runeberg (1830), Gérard de Nerval (1830), Jakob Zupan (1832), Claude Fauriel (1832), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841)… Samo na njemačkom jeziku ima oko 50 prijevoda Hasanaginice, a na engleskom i francuskom oko 20.
Vuk Stefanović Karadžić na svojem štokavsko-ijekavskom jeziku prvi put prevodi Hasanaginicu 1814, a potom slijede brojna zbirke narodnih pjesama što ih je “skupio i na svijet izdao”. Naravno, njegov je prijevod izazvao mnoge smutnje (kakav je bio izvorni jezik?), pa i pitanje kojem etnicitetu Hasanaginica pripada – hrvatskom ili bošnjačkom (muslimanskom). Ne može se navesti niti onoga tko je prvi zapisao “žalosne stihove” i dao ih Fortisu, jer ga talijanski znanstvenik nije naveo. O svemu tome postoji opsežna literatura. No, nas zanima samo jedna riječ – nozva.
Fortis (Viaggio) ovako donosi, kako je čuo ili prepisao:
Svoju dizu ljepo darovala. / Svaĸom’ sinĸu nozve pozlachene, / Svaĸoj chieri çohu da pogliane; / A malomu u beſicje ſinĸu / Gnemu ſaglie uboſĸe hagline.
I prevodi na talijanski:
I doni ſuoi, ſceſa di ſella. Diede / Ai due fanciulli bei coturni, d’ oro / Tutti intarſiati, e due panni alle figlie, / Onde dal capo ai piè furon coperte: / Ma al picciolo, che giacea in culla, / Da poverello un giubbettin mandava.
Nozve pozlachene preveo je Fortis sa coturni, Goethe sa goldgestickte Stiefel, dok Greenshields uzima riječ buskins, koja ima dva značenja: polučizme i koturni.
Ima više inačica Asanaginice. U poznatom “Splitskom rukopisu” (kako ga je nazvao Franc Miklošič jer je nađen u Splitu, u vlasnosti Srećka Dujma Karamana) stoji:
Ustaviše konje uza dvore, / svoju dicu lipo darovala, / svakom sinku nozve pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu.
Karadžić (NpjV, knj. 3) ima ovu verziju:
Ustaviše konje uza dvora. / Svoju djecu l’jepo darovala: / svakom sinku nože pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malomu u bešici sinku / njemu šalje uboške haljine.
Kao što sȃm objašnjava u uvodnoj bilješci, ovu pjesmu nije zabilježio niti dobio od nekog suradnika, nego ju je prepisao iz Fortisova Puta po Dalmaciji. “Što sam prije popravio, nešto sam zadržao, kao što mislim da bi narodni pjevač prema ostalijem pjesmama kazao; a gdješto sam se i povratio k Fortisu, što sam čuo da se u narodu govori i pjeva. Iz onoga, što je kod gdjekojijeh riječi i stihova dolje naznačeno, poznaće čitatelj kako glavne promjene, tako i smjesu narječija, osobito Bosanskoga i Čakavačkoga” (ib.).
Zanimljivo je da Vuk u bilješci objašnjava nože. “Mjesto nože Fortis ima nozve, i kaže, da su to nekake čizme, za to sam i ja prije štampao mestve, ali sad mislim da je najpriličnije za nože. Da bi čovjek rekao, da je nozve pogriješeno mjesto nazuve (nazuvice); ali se nazuvice nose u opancima, kojijeh Turska gospoda ne nose nikako” (ib.).
Priređivači novijih izdanja (npr. Nikola Banašević) misle da je Vukova promjena Fortisove nozve u nože možda proizvoljna jer je prva riječ, mada neobjašnjena, potvrđena rukopisom.
Mate Šimundić se slaže s Vukovom redakcijom (Jezik balade “Asanaginice”, Rad, 1979). “U 81. retku stoji kako junakinja daruje ‘svakom sinku nozve pozlaćene’. Fortis je shvatio da su to nazuvci, što se u krajnjemu slučaju i ne bi moglo isključiti, ali je naravnije da sinove daruje oružjem, tj. nožima. Momci su, potrebno im je oružje, ili će im uskoro biti potrebno. Kćeri je obdarila bogatim haljinama. Dakle svakomu što mu pripada prema spolu i Asanaginičinu položaju i bogatstvu. Drugi su već davno besmislicu nozve zamijenili u nože, što je, svakako, najprihvatljivije. Kada već Asanaginica bogato daruje odraslije sinove i kćeri, s time onda nije u skladu da najmlađemu sinu ‘šalje ubošku aljinu’, kako je u stihovima: a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu. Njemu nejaku, u kolijevci, šalje jer nije mogao izići pred mater kao što učiniše odraslija braća i sestre, a kada se što ovakva šalje, treba biti u omotu, zavežljaju. Omot ili zavežljaj zove se bošča, tur. boha < perz. boǧče. Prema tome stih ispravno glasi: njemu šalje u bošči aljinu”.
Napomenimo da je u državnom izdanju od 1891, a na osnovi mišljenja Vatroslava Jagića, u 84. stihu uboške haljine izmijenjeno u – u bošči haljine.
Rusmir Mahmutćehajić u eseju Tajna Hasanaginice (Forum, 2010) baladu vraća u njeno izvorno stanje, kada je pjesnikinja bila u dodiru sa svojim jastvom i kada je kroz nju ova pjesma kazivana. Umjesto tumačenja različitih verzija pjesme, autor svoju pažnju usmjerava isključivo na Fortisovo izvorno izdanje pjesme, pa tako i nozve.
Jedan od najinteresantnijih pasusa je onaj gdje Mahmutćehajić preispituje značenje poklona koje Hasanaginica na odlasku daje djeci. Dva starija sina dobit će noz’ve pozlaćene, kao simbol iseljenja ili hidžre. Samo je jedan cilj koji pozlaćuje noge putnika, a to je put ka Hvaljenom. Tim darovima majka im kazuje da ni protjerivanje iz doma nije razlog da odustanu od svoje veze i sa svog puta ka Bogu. Njezine dvije kćeri dobivaju čohe do poljane kojim im majka oporučuje da čuvaju stid koji je naslijeđe Vjesnikovo. Sve dok je u njima stida, “tu je prisutan i materini vjesnik kao najprječa i najvrjednija ljudska mogućnost”. Svome sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine. Ti darovi predstavljaju njezinu zaštitu. Kada ga drugi budu zazivali da krene putem koji nije Božji, neka se on njoj okrene, odjene svoju ubogu odjeću i prati Hvaljenoga na putu k Bogu. To su zapravo dronjci, koji ga trebaju podsjetiti da ga nikakvo blago neće sačuvati i zaštiti od iskušenja na njegovom putu.