Moj prijatelj, pjesnik, kaže da se u citiranju stihova griješi po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne. Filmski kritičari kažu da u Casablanci Bogart nijedanput zapravo ne kaže “Sviraj to ponovo, Sam”, a opet je to najamblematskija replika u cijelom tom filmu. Ni Sherlock Holmes navodno nigdje u opusu Arthura Conana Doylea ne izgovara “Elementary, my dear Watson”, što ne znači da mu to nije uzrečica.
Niko, čini se, nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad, makar je upravo taj stih za mnoge postao lozinka načina na koji Sarajevo doživljavaju neki njegovi bivši stanovnici. Stih se pripisuje Dejanu Gutalju i predstavlja pogrešno upamćenu verziju stiha O Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Pjesma se zove Sarajevo; lirski subjekt sanja taj lepi grad, samo u snu zapravo i posjećuje tu dolinu koja gori, u snu ga najprije hvata nostalgija pa kaže: O Bože, koliko sam poželeo Sarajevo, trolejbusku žicu/ Posutu zvezdama i stopljenu s mojim venama, zatim slijedi niz lijepih uspomena na mladost pomiješanih sa ratnim slikama, kao antipod stihu u kojem se Sarajevo poželjelo pojavi se onaj citirani gdje ga se zamrzilo, a pjesma završava molitvom: Molim te Bože, da prođem kroz svaki lepi grad/ Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom.
Što mrzim Sarajevo, lepi grad – u tom pogrešno upamćenom stihu sažeta je tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili. Ima nečeg poetičnog u tom dodiru mržnje i ljepote, u toj prividnoj estetskoj objektivnosti lirskog subjekta koji makar i mrzi, onome što mrzi ne odriče ljepotu. Kažem “prividnoj”, zato što tu nema nikakve objektivnosti. Ljepota je tu tek kao talog nekadašnje ljubavi, nusprodukt pretvaranja ljubavi u mržnju. Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.
Nekoliko je dobrih knjiga napisano iz vizure onih koji su pod opsadom zavoljeli dotad im ružan grad. Među knjigama čiji bi moto mogao biti Što mrzim Sarajevo, lepi grad, dosad je najbolja Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića. Ovu knjigu ne otvara nikakav moto. Otvara je posveta: “Dejanu, Srđanu i Agoti”. Kecmanović je u intervjuima otkrio: Srđan je režiser Srđan Dragojević, a Agota – književnica Agota Kristof. Nije htio kazati ko je Dejan, no nagovijestio je da je pjesnik. Ja mislim da je Dejan ustvari Dejan Gutalj, a da mu je knjiga posvećena upravo zbog pjesme Sarajevo.
Sarajevska trolejbuska žica za Gutalja je posuta zvezdama. U Poslednjem letu za Sarajevo, još jednoj knjizi čiji bi moto mogao biti Gutaljev stih, Momo Kapor kaže: “Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.”
Što mrzim Sarajevo, lepi grad
Moj prijatelj, pjesnik, kaže da se u citiranju stihova griješi po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne. Filmski kritičari kažu da u Casablanci Bogart nijedanput zapravo ne kaže “Sviraj to ponovo, Sam”, a opet je to najamblematskija replika u cijelom tom filmu. Ni Sherlock Holmes navodno nigdje u opusu Arthura Conana Doylea ne izgovara “Elementary, my dear Watson”, što ne znači da mu to nije uzrečica.
Niko, čini se, nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad, makar je upravo taj stih za mnoge postao lozinka načina na koji Sarajevo doživljavaju neki njegovi bivši stanovnici. Stih se pripisuje Dejanu Gutalju i predstavlja pogrešno upamćenu verziju stiha O Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Pjesma se zove Sarajevo; lirski subjekt sanja taj lepi grad, samo u snu zapravo i posjećuje tu dolinu koja gori, u snu ga najprije hvata nostalgija pa kaže: O Bože, koliko sam poželeo Sarajevo, trolejbusku žicu/ Posutu zvezdama i stopljenu s mojim venama, zatim slijedi niz lijepih uspomena na mladost pomiješanih sa ratnim slikama, kao antipod stihu u kojem se Sarajevo poželjelo pojavi se onaj citirani gdje ga se zamrzilo, a pjesma završava molitvom: Molim te Bože, da prođem kroz svaki lepi grad/ Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom.
Što mrzim Sarajevo, lepi grad – u tom pogrešno upamćenom stihu sažeta je tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili. Ima nečeg poetičnog u tom dodiru mržnje i ljepote, u toj prividnoj estetskoj objektivnosti lirskog subjekta koji makar i mrzi, onome što mrzi ne odriče ljepotu. Kažem “prividnoj”, zato što tu nema nikakve objektivnosti. Ljepota je tu tek kao talog nekadašnje ljubavi, nusprodukt pretvaranja ljubavi u mržnju. Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.
Nekoliko je dobrih knjiga napisano iz vizure onih koji su pod opsadom zavoljeli dotad im ružan grad. Među knjigama čiji bi moto mogao biti Što mrzim Sarajevo, lepi grad, dosad je najbolja Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića. Ovu knjigu ne otvara nikakav moto. Otvara je posveta: “Dejanu, Srđanu i Agoti”. Kecmanović je u intervjuima otkrio: Srđan je režiser Srđan Dragojević, a Agota – književnica Agota Kristof. Nije htio kazati ko je Dejan, no nagovijestio je da je pjesnik. Ja mislim da je Dejan ustvari Dejan Gutalj, a da mu je knjiga posvećena upravo zbog pjesme Sarajevo.
Sarajevska trolejbuska žica za Gutalja je posuta zvezdama. U Poslednjem letu za Sarajevo, još jednoj knjizi čiji bi moto mogao biti Gutaljev stih, Momo Kapor kaže: “Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.”