Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne, zapisao je Muharem Bazdulj ovdje, na Ajfelovom mostu, analizirajući bauk omaške iz pjesme “Sarajevo” Dejana Gutalja. Gutalj u toj pjesmi nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad (nego, tomu najpribližnije, O, Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad), ali je to postalo nevažno, jer je u njemu sav prakompleks skucan jasnije i ljepše nego u originalu, pa svi pamte stih koji ne postoji regularno. A postoji zato što se svi njime poslužuju da obistine i to specifično Schadenfreude u kojem je po Bazdulju “sažeta tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili”.
U tom je smislu izmaštana verzija ovog stiha (ali izmaštana u skladu s nekim sasvim teškim obilježjima) istovremeno i ona koja je ispravna, i u tom je smislu Bazduljev prijatelj, pjesnik, u pravu kada kaže da u citiranju stihova griješimo po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad psovački je elementaran i za sjećanje pjevnije strukturiran od originala, on je deseteračke geometrije i stadionske intonacije, a na stadione, kako znamo, ne dolaze oni koji ne poznaju geometriju.
Mjestimično se može, međutim, stihove pogrešno pamtiti i iz nesvijesti, a najviše se to može u mjestu Hrvatska, gdje je u ponedjeljak umrla Vesna Parun.
O njenoj smrti izvijestile su sve relevantne dnevne novine, čak i one koje su relevantne po tome što pjesnike općenito smatraju irelevantnim. Uz dužno poštovanje prema pokojnici, svim je tim izvještajima zajednička i jedna komemorativna, spomenička ljubav prema pjesmi “Ti koja imaš ruke nevinije”. U svim se novinskim izvještajima upravo od te pjesme Vesni Parun klesa mauzolej, a ni u jednom od tih tekstova naslov pjesme nije dobro napisan. Najčešće se ponavlja “Ti koja imaš nevinije ruke”, a u nekim tekstovima istovremeno i “Ti koja imaš nevinije ruke” i ‘Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Neke su novine objavile i više tekstova o smrti Vesne Parun, od kojih tek dva ili tri ne spominju ovu pjesmu, ali bi i u takvim slučajevima, u oba teksta pisalo “Ti koja imaš nevinije ruke”.
Ritamska struktura sjećanja opravdavala bi možda pogrešku u naslovu “Ti koja imaš nevinije ruke” da se on u originalu prema prvom stihu ne odnosi anaforom, a prvi stih kaže: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Dakle,
Ti koja imaš ruke nevinije
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Očigledno, “Ti koja imaš nevinije ruke od mojih” po toj strukturi ne ide u uho, ne čuje se u pameti, a ne čuje se ni u originalu, ni po diktatu stilske figure, ni nikako, pa nije zgriješeno sjećanjem, nego kratkotrajnim gubitkom svijesti.
U citiranju se stihova, dakle, griješi i tamo gdje smjenu nesvjestica nadgleda sinkopa.
Što mrzim Sarajevo, lepi grad, a ni ruke mi nisu najnevinije
Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne, zapisao je Muharem Bazdulj ovdje, na Ajfelovom mostu, analizirajući bauk omaške iz pjesme “Sarajevo” Dejana Gutalja. Gutalj u toj pjesmi nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad (nego, tomu najpribližnije, O, Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad), ali je to postalo nevažno, jer je u njemu sav prakompleks skucan jasnije i ljepše nego u originalu, pa svi pamte stih koji ne postoji regularno. A postoji zato što se svi njime poslužuju da obistine i to specifično Schadenfreude u kojem je po Bazdulju “sažeta tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili”.
U tom je smislu izmaštana verzija ovog stiha (ali izmaštana u skladu s nekim sasvim teškim obilježjima) istovremeno i ona koja je ispravna, i u tom je smislu Bazduljev prijatelj, pjesnik, u pravu kada kaže da u citiranju stihova griješimo po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad psovački je elementaran i za sjećanje pjevnije strukturiran od originala, on je deseteračke geometrije i stadionske intonacije, a na stadione, kako znamo, ne dolaze oni koji ne poznaju geometriju.
Mjestimično se može, međutim, stihove pogrešno pamtiti i iz nesvijesti, a najviše se to može u mjestu Hrvatska, gdje je u ponedjeljak umrla Vesna Parun.
O njenoj smrti izvijestile su sve relevantne dnevne novine, čak i one koje su relevantne po tome što pjesnike općenito smatraju irelevantnim. Uz dužno poštovanje prema pokojnici, svim je tim izvještajima zajednička i jedna komemorativna, spomenička ljubav prema pjesmi “Ti koja imaš ruke nevinije”. U svim se novinskim izvještajima upravo od te pjesme Vesni Parun klesa mauzolej, a ni u jednom od tih tekstova naslov pjesme nije dobro napisan. Najčešće se ponavlja “Ti koja imaš nevinije ruke”, a u nekim tekstovima istovremeno i “Ti koja imaš nevinije ruke” i ‘Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Neke su novine objavile i više tekstova o smrti Vesne Parun, od kojih tek dva ili tri ne spominju ovu pjesmu, ali bi i u takvim slučajevima, u oba teksta pisalo “Ti koja imaš nevinije ruke”.
Ritamska struktura sjećanja opravdavala bi možda pogrešku u naslovu “Ti koja imaš nevinije ruke” da se on u originalu prema prvom stihu ne odnosi anaforom, a prvi stih kaže: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Dakle,
Ti koja imaš ruke nevinije
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Očigledno, “Ti koja imaš nevinije ruke od mojih” po toj strukturi ne ide u uho, ne čuje se u pameti, a ne čuje se ni u originalu, ni po diktatu stilske figure, ni nikako, pa nije zgriješeno sjećanjem, nego kratkotrajnim gubitkom svijesti.
U citiranju se stihova, dakle, griješi i tamo gdje smjenu nesvjestica nadgleda sinkopa.