Za potrebe jednog međunarodnog projekta, priredio Vlaho Bogišić
Stjepan Radić doputovao je u Moskvu početkom lipnja 1924. i u Sovjetskom Savezu se zadržao dva mjeseca. Bilo je to u godini Lenjinove smrti. Radić je bio gotovo pa Lenjinov vršnjak, a kada se odazvao pozivu sovjetske vlade, u Rusiju je otputovao četvrti put. Prvi put je kao gimnazijalac, sedamnaestogodišnjak, proveo ljetne praznike u Kijevu. Potom je kao student boravio u Moskvi, da bi 1908. kao već profilirana politička figura bio primljen i u Petrogradu, tada sjedištu ruske politike. Za vrijeme boravka u gostima kod sovjetske vlade s Radićem je u više navrata razgovarao niz ministara i drugih državnih dužnosnika. Premda se o boljševičkoj društvenoj reformi u svojim izvještajima a i inače izražava pozitivno, stalo mu je naglasiti kako je u političkom smislu povezan sa Seljačkom internacionalom i sovjetskim nadleštvima a ne Komunističkom partijom. Radić je iz Rusije svojim stranačkim novinama Slobodni dom u Zagrebu poslao niz često opsežnih reportažnih zapisa, prožetih tendencijom i koncentriranih na fenomen seljaštva kao kulturne i društvene osnove. Ipak, u tim se tekstovima zrcali duh vremena i dobroga pisca, upućenoga i načitanoga, kojemu se ne samo otmu literarizirane slike, već je kao polemički svjedok svjestan iznimnosti prigode u kojoj se zatekao, pa i naivnost kojoj se pritom ponekad prepusti pripada doživljaju. Ovi su zapisi priređeni iz te novinske građe koja inače, stjecajem povijesnih okolnosti, nije pretiskivana ni kritički obrađivana, što zapravo sa stoljetne distance znači da je ostala nepročitana.
I.
Na prvo od četiri moja putovanja u Rusiju krenuo sam nakon što sam 30. travnja 1888. u hrvatskom kazalištu nazvao tadašnjeg bana Kuena tiranom i tlačiteljem Hrvatske već zato, što je malo dana prije jednim potezom pera ukinuo hrvatsku operu. Radi toga imao sam biti isključen iz gimnazije, ali se je stvar završila samo s tim, da sam dobio savjet, da više ne idem u školu. Ja sam tada odlučio da pođem u Rusiju u Kiev i to ne možda za to da tamo nastavim škole, već s jasnom svrhom da preko velikih praznika naučim ruski. Kroz cielu godinu prištedio sam si 32 forinta, a jedan školski drug današnji sveučilišni profesor Stanko Hondl dao mi je u zadnji čas na kolodvoru 5 forinti. Toliko je od prilike stajala željeznička karta do Kieva. Osim toga sam imao kod sebe preporučeno pismo tadašnjega srbskoga metropolita Mihaila, po koje sam si sam išao pješice u Beograd i koje je glasilo po prilici ovako: Mladi Hrvat Stjepan Radić vruće želi naučiti se ruski. Ja vam ga preporučam kao mladića darovita i za svoje godine vrlo iskusna. Savjetujem Vam da ga pozovete k svojemu stolu i da mu dadete na upotrebu svoju knjižnicu.
Pismo je glasilo na sveučilišnoga profesora Rahmanjinova, koji je tada bio predsjednik slavenskog dobrotvornog društva u Kievu. No kad sam ja prispio u Kiev, Rahmanjinov je bio vani na ljetovanju, kako Rusi vele ‘na dačje’.
Imao sam u džepu još 35 kopejki. Za to kupim 3 poštanske marke po 10 kopejka, a za ostalo 3 listovna papira i 3 kuverte te pošaljem jedno pismo metropolitu Mihailu, drugo biskupu Štrosmajeru, a treće bratu Anti. I tada, lagan kao ptica odem malo izvan Kieva u najveći ruski samostan koji je sam za sebe čitav grad. I za koji sam u ‘Uspomenama iz Rusije’, što ih je u tadašnjem Viencu priobćio naš bezsmrtni povjesničar Franjo Rački, čitao, da svaki stranac bez razlike vjere i narodnosti može tu dobiti bezplatan stan na dva tjedna. Odem dakle ravno u odjel za inostrane i dobijem odmah čistu postelju u jednoj sobi u kojoj je već bio jedan hodočasnik iz dalekog sjevera tamo negdje od grada Arhangelska iz Nikolobabajevskoga manastira na otočiću sjevernoga mora.
Slušajući svaki dan po više sati rusko čitanje toga monaha, vodeći danomice razgovore s đacima naučio sam uz ono, što sam prije znao ruski toliko da sam sasvim slobodno o svemu razgovarao. To mi je mnogo vriedilo. Kad se je u to povratio spomenuti profesor Rahmanjinov, koji mi u istinu odmah ponudi da svaki dan dolazim kod njega na objed, sprijateljivši me sa svojim sinom, mojim vršnjakom, i stavi mi na raspolaganje svoju prekrasnu knjižnicu.
Što dalje, moj je boravak u Kievu bio sve to ugodniji. Već sam se bio odvažio polaziti parobrodom na izlet u susjedna ukrajinska sela i upuštati se sa seljacima u razgovor kao da sam rodjeni Rus.
II.
Malo poslije toga što je buknula boljševička revolucija držao sam u hrvatskom saboru govor, u kojem sam kazao: u Moskvi sja sunce, u Beču je mjesečina a u Pešti pomrčina. Međutim se boljševičko sunce silno zakrvavilo. To su skrivili gospodski osvajači. Kao bez svake pameti i svake duše militaristi i kapitalisti zapadnih zemalja podigoše se proti sovjetskoj Rusiji, zaratiše na Rusiju bez navještanja rata i proti međunarodnom pravu proglasiše nad Rusijom blokadu.
Tu su boljševici u očajnoj borbi prekoračili svaku mjeru. Prekoračili su je ne samo prema gospodskim napadačima, nego i prema svojim ruskim seljacima. Uzimali su im i otimali bez svakoga milosrđa. Da to nisu učinili bila bi propala ova radnička i seljačka Rusija i došla bi Rusija carska i gospodska, sto puta gora od stare. Seljačtvo je to znalo i seljak je obranio Rusiju – koja je sad u istinu njegova – za sebe i svoju djecu.
O svem tom mi nismo imali ni pojma. Mi smo samo čitali gospodske laži sto puta odurnije od onih, što ih rigaju na hrvatski seljački narod beogradski vlastodržci i njihovi služnici u Hrvatskoj. Mi nismo znali, što je, ali mi nismo vjerovali, da je ono što gospoda lažu proti radničkoj i seljačkoj Rusiji.
Međutim je krvavo boljševičko sunce obasjala maglica pacifizma, čim je bila raztrgana sotonska mreža ruskih carista i svih njihovih pomagača. Počeo se obnavljati sveukupni gospodarski rad i pravi prosvjetni život. Rusija je razpustila svoju stajaću vojsku i uvela sistem milice ili narodne obrane. Priznala je pravo samoodređenja svim svojim narodima i takvima kojih ima samo sto ili dvie sto hiljada, koji su skroz i skroz nepismeni. Priznala je svome seljačtvu pravo na zemlju i pravo na sve plodove slobodnoga seljačkoga rada. Boljševička revolucija pretvara se u seljačku demokraciju.
U taj čas dobivam poziv iz Moskve i od seljačke internacionale i od drugih političara. Odmah stvaram odluku, da se odazovem i ujedno si mislim, pa da i nisam dobio poziva, išao bih, da vidim ne carske generale, carske diplomate i carističke zastupnike, nego onu novu Rusiju , koju je stvorila odvažnost petrogradskih radnika, požrtvovnost moskovske sirotinje i neslomiv slobodarski duh ukrajinskih sela, one nove Rusije u kojoj se ne pita ni za Poljaka, ni za židova, ni za pravoslavca, ni za Turčina, nego za čovjeka. Pa to je ono isto što je naša čovječanska i republikanska Hrvatska, samo je sovjetska Rusija mnogo mnogo veća i mnogo više postavljena, te zrake s njezina čela padaju na sve kontinente.
III.
Aleksandar Petrovič Smirnov, taj pravi seljački ministar poljodjeljstva više putuje nego što sjedi u svom uredu: a kad je u uredu neprestano prima izvješća i daje upute ili razrađuje i kontrolira sav onaj golemi posao. On nije seljak samo svojim iskustvom i svojim gospodarskim shvaćanjem nego i cielom svojom dušom i čitavim svojim mišljenjem. I to seljak zadrugar, seljak tvorac i borac za obće dobro Rusije i čovječanstva, a ne samo za svoj kutić ili možda samo za svoj žep i za svoj trbuh. I zato je on upravo željno upijao svaku rieč o razvoju naših starih obiteljskih zadruga i o našem današnjem zadrugarstvu, o našim zemljišnim zajednicama, imovnim obćinama i o čitavom gospodarskom programu naše stranke. I onda je opet nastavio pripovjedati živo, rječito, temeljito, umno o seljačkoj politici sovjetske vlade, o svojim gospodarskim osnovama, koje je proveo i koje provodi, da se pojedinim seljacima pomaže malo ili ni malo, ali da se zato dade sva pomoć seljačkim zadrugama, i to najviše pomoć u strukovnicima za osušivanje močvara, za kopanje kanala i za druga velika gospodarska poduzeća: zatim pomoć u novcu za dugovremeni zajam uz male kamate, a sve ostalo, naročito radnu snagu mora si dati seljačtvo samo. I onda je s ponosom pokazivao fotografije tako prokopanih kanala i osušenih močvara.
Zatim je pripoviedao kako su si seljaci u prvi mah bili prisvojili svekolike šume i kako su iz tih šuma u najtežim prilikama posagradili nove kuće i sve gospodarske sgrade tako, da su sva ruska sela najmanje polovicom obnovljena. I tu je uzkliknuo, da je to htjela graditi vlada, nikad ne bi bilo gotovo, a stajalo bi milijarde i milijarde.
A da ste čuli istom Smirnova, kad je govorio o tom, kako su se udružila čitava sela da podignu zajedno električnu centralu ili da podignu zajedničku zadružnu tvornicu škroba, te im njihov krumpir sada donosi neprispodobivo veću korist nego prije. Mnogo od toga o čemu je govorio pokazao je za nekoliko dana i u prirodi u životu. Sve je to začinio svojim veselim smieškom i svojim ozbiljnim razlaganjem o stalnom i neprekidnom napredovanju seljačkog gospodarstva , kojega nitko i nikada više ne može zaustaviti.
I kad smo se razstajali i rukovali pomislio sam si, da se to ne rukuje samo mala Hrvatska i velika Rusija, nego pedesetak seljačkih naroda Sovjetskog Saveza sa desetak seljačkih naroda Podunavlja i Balkana.
IV.
Vlada u Sovjetskoj Rusiji ovisi o javnom mnijenju, nego li igdje drugdje u svijetu. Na evropskom i američkom Zapadu nemaju o tom na žalost ni pojma. Tu se još uvijek misli da je u Moskvi nekakva strahovlada i da u Sovjetskoj Rusiji nema nikakovoga javnog mienja već zato, jer nije dozvoljeno monarhistima i drugim proturevolucionarcima da govorom ili štampom slabe, umanjuju ili čak podkapaju stečevine sovjetske revolucije. Novo političko vjerovanje u Rusiji ukratko glasi ovako: radniku tvornica, seljaku zemlja, a čitavom narodu svekolika vlast i sveukupna kontrola nad vlašću.
Prema tomu je posve jasno da ovo novo političko vjerovanje ne dopušta nikakvih proturevolucionarnih izjava, kao što kršćanstvo nije dopuštalo poganskih bogova i žrtvenika. Ali zato u skladu s duhom revolucije postoji i te kako snažno javno mnienje i te kako razvito sovjetsko novinstvo. Dosta je spomenuti da se svi sovjetski listovi tiskaju u dva i pol milijuna primjeraka i da osim stotina časopisa na ruskom jeziku izlazi 108 listova na raznim drugim jezicima.
Najugledniji i najrazšireniji sovjetski dnevnik jest moskovska Pravda. Tiska se u tristo tisuća primjeraka. I zato je osobito važno, kad Pravda u ime tog javnog mnienja donese članak o pravu samoodređenja svakoga pa i najmanjeg naroda, napisan tako jasno i odlučno, tako iskreno i pošteno, da svakome pravom čovjeku, kad ga čita, mora zaigrati srce od radosti.
Do toga članka došlo je ovako: U Berlinu izlazi jedan ruski dnevnik koji okuplja onu inteligenciju, koja se u tuđini napokon pokajala za svoje griehe prema radničtvu i seljačtvu i koja sad priznaje i sovjetsku vladu. I ne samo da je priznaje, nego je i brani od svih drugih ruskih izseljenika, i to uviek vrlo odlučno, a više puta i vrlo pametno. Ali sovjetska vlada u Moskvi ne vjeruje ni toj ruskoj gospodi. Ta su gospoda radi toga jako uvrijeđena, ali ovih dana opet pokazaše, da promieniše samo dlaku, a nipošto svoju ćud. Oni se pitaju kakvoga smisla imadu sve te novine u Rusiji na neruskim jezicima.
Sad da čujemo kako na to odgovara boljševička Pravda: „Prije svega moramo upozoriti na to da sovjetski savez nije isto što i Rusija. U sovjetskom savezu Ukrajina je suverena država. Isto tako Zakavkazija i Bjelorusija. To sve više nije Rusija. To je sovjetski savez, sovjetska federacija. Ona ruska inteligencija koja bi da ju mi držimo sovjetskom, mora barem ovo naučiti i dobro zapamtiti“.
Tako dakle boljševička Pravda tumači pravo samoodređenja svih pa i najmanjih naroda. Kad to prosudimo i vagnemo onda istom vidimo kakvi su zaguljenci, tupoglavci i jadnici svi ti beogradski radikali i batinaši.
V.
Bit će doskora četiri tjedna što sam u sovjetskoj Moskvi. Dosta sam u to vrijeme pročitao, mnogo toga čuo i koješta vidio. Toga svega naravski neću opisivati: to bi bila velika knjiga ali nepotpuna. Dosta je da kažem kako sam već prvih dana jasno upoznao kakav to duh vlada sovjetskom Rusijom, i da se svaki dan sve više uvjeravam da je to uglavnom onaj isti duh kojim diše naš čitavi hrvatski seljački pokret.
U Moskvi i u svoj sovjetskoj Rusiji na svakom koraku vidiš da su u istinu na vlasti radnici i seljaci, ili kako Rusi još češće govore „vsje trudjasćijesja“, što znači doslovce svi trudeći se, svi oni koji rade, svi radiše.
Ova misao, ova ideja da sva vlast pripada samo radiši, nije u Rusiji samo program, samo težnja, samo ideal, ona je tu činjenica. Svi mi koji radimo pošteno, korisno i ustrajno, mi svi dobro znamo da za pravi i uspješni rad nije dosta imati jake mišice, nego da treba imati jaku i čvrstu volju, treba biti za kakav takav rad sposoban i treba imati još više drugih vrlina, koje naši ljudi u kratko označuju tim, kad vele: taj zna među narodom živjeti, ili: taj zna kako se živi na svietu. I zato je i u svakom poštenom radu, isto toliko duševnih koliko tjelesnih sposobnosti, toliko duha koliko i materije, pa bi zato bilo nerazumno kazati za Sovjetsku Rusiju, da je ona materijalistička, jerbo se tu sve prosuđuje najprije s gospodarskog gledišta, sa stanovišta rada. Baš naprotiv, tim što su ruski radiše, ruski seljaci i radnici, ovu vlast oduzeli veleposjednicima i carskim činovnicima, što su uništili svaki upliv bogataša, i one školane gospode koja su bogatašima služila, postavili su Sovjetskoj Rusiji neoborive moralne i duhovne temelje.
Tko ne radi, neka ni ne jede – to sada nije u Rusiji samo lijepa izreka, koja se čita u školi ili više šaljiva, nego ozbiljna rečenica koja se tumači u kakvoj poučnoj knjizi. Ovo je danas pravilo svega javnog i privatnog života, i to tako strogo i kruto pravilo, da tvoj rad mora biti opće koristan i opće priznat, ako hoćeš da možeš kako tako živjeti. A obće priznat – to znači, mora da se smatra obće korisnim u ovom novom državnom uređenju, u kojem na svakom koraku vidiš i čuješ samo za vlast radnika i seljaka, za vladu kladivca i srpa.
VI.
Baš kad sam iz Njemačke prolazio u Rusiju, raširile su se vijesti o tom, da je sovjetska vlada počela opet nemilice proganjati sve svoje političke protivnike, tjerati ih iz svih ureda i isključivati ih iz svih škola. Dođem u Moskvu i zbilja čitam i čujem da se čiste i škole i uredi, jedno za to da su prenatrpani, a drugo i zato, jer da nekoji namještenici i djaci ne čine ništa za političku naobrazbu među radničtvom i seljačtvom. I pitajući dalje saznao sam ovo: U Sovjetskoj Rusiji nije dosta da službenici, koji su si u časti svi ravni, a zovu se među sobom ‘drug’ , da vrše samo svoje službene poslove, a đaci viših škola da uče samo svoje zadaće. Nego i službenici i đaci moraju barem jedanput ili dva put na tjedan ići među radnike ili kamo na selo i tu držati predavanje ili voditi razgovor, kojim se radnik ili seljak upućuje i prosvjećuje u politici. Prijatelj, koji mi je to tumačio, završio je svoje pripovijedanje ovako: Danas, kod nas nije nipošto dosta, da netko bude makar i najrevniji samo u svom uredu, nego se odmah kaže, da ga država narodnim novcem ne plaća samo za to da on vrši svoju službu, nego da on mora jedan dio svoga vremena odrediti i zato da naročito sve svoje političko znanje širi među radničtvom i seljačtvom. No najzanimivije je to, da se od sveukupnog radničtva uobće i od svakoga radnika napose zahtieva da na selu širi političko znanje i političku sviest o tom da sovjetske država ne može nitko drugi očuvati i unapriediti nego samo onaj koji ju je stvorio, a to je složno radničtvo i seljačtvo. Ili još točnije: prosviećeno i organizirano seljačtvo koje više nikad ne smije doći pod vlast ni vlastelinove batine ni carske oficirske nsablje ni popovske brade.
Sveukupno nastojanje sovjetske vlade i svih drugih političkih faktora u Rusiji ide sada najviše za tim da rusko selo dobije što temeljniju naobrazbu i što dublje uvjerenje da je Moskva isto tako seljačka kao i radnička, a Sovjetska Rusija da je u prvom redu seljačka država. Ovo se najbolje vidi u Seljačkom domu u Moskvi i u Seljačkim domovima po mnogim većim i manjim gradovima Rusije. Iz preogromne Rusije svaki je dan u Moskvi na stotine seljaka, koje šalju njihova sela ili njihove obćine, da se na što prituže, da nešto zatraže ili zamole, ili da se za što važno upitaju. U Seljačkom domu uređeno je tako da oko 200 seljaka dnevno može dobiti stan i hranu, da što brže dobije i uputu od strukovnjaka: dobrih poznavača zakona, zemljomjernika, liječnika.
VII.
U Moskvi je prije pet godina osnovan međunarodni radnički savez, koji se zove komunistička ili crvena internacionala. Ova komunistička internacionala održala je ovoga lipnja svoj kongres , na kojem naravski prvu rieč vodi ruska komunistička ili boljševička stranka. Ti ruski boljševici imali su u Moskvi i svoj 13. godišnji kongres.
Sad je posve naravski da se svatko odmah pita, da li je i seljačka internacionala samo jedan dio ili možda samo jedan privjesak komunističke internacionale, kako piše zagrebačka štampa, ili je to posve samostalna seljačka internacionalna organizacija.
Sam kongres seljačke internacionale odgovorio je na to pitanje čisto i bistro u tom smislu, da je seljačka internacionala posve samostalna organizacija i da u njoj mogu sudjelovati, pa i sudjeluju, seljačke stranke raznih programa, samo ako imadu taj zajednički cilj, da radni narod preuzme u dotičnoj zemlji vladu i upravu, i to zajedničkim nastupom i seljačtva i radničtva.
Naše a i druge gospodske stranke to ne vjeruju, nego pišu – koliko se tom stvari bave – da je seljačka internacionala samo prikrpina komunističke internacionale. Tako je i beogradska vlada održala sjednicu da nas se stavi izvan zakona, jer da je naša stranka postala, dotično da će svojim pristupom u seljačku internacionalu postati komunističkom strankom. U takvoj budalaštini, koja dovodi do takvoga bezakonja, u toj budalaštini – velim – utvrđuju radikale i batinaše naši komunisti, koji se još uvijek s vlastodršcima slažu u dvije glavne stvari: prvo što su i naši komunisti u praksi još uvijek nekakvi Jugoslaveni, dakle branitelji izmišljenog službenoga troimenog naroda, i drugo što su u praksi još uvijek centralisti, dakle branitelji silom nametnutog državnog jedinstva. I zato ti komunisti u Beogradu, u Zagrebu i Ljubljani – kao da su najmljeni od vlade – pišu i ludo i neistinito da je seljačka internacionala isto što i komunistička, i da ćemo, ako stupimo u seljačku internacionalu, morati priznati njihovo komunističko vodstvo, jer ako to ne učinimo da ne mislimo iskreno.
Kako je ovo pisanje naših komunista ludo i neopravdano, lako se uvjeriti iz govora predsjednika komunističke internacionale Zinovjeva, kojim je pozdravio kongres seljačke internacionale, prije nego je ovaj započeo svoje viećanje. Naravno da je u tom govoru nekoliko čisto komunističkih izjava, budući da govori predsjednik komunističke internacionale. Ali je inače čitav govor neoboriv dokaz da komunistička internacionala ne gleda na seljačku internacionalu kao na svoju služavku, nego kao na svoju, doduše mlađu, ali svoju sasvim ravnopravnu sestru.
VIII.
Za nas Hrvate, za sve slavenske narode, a i za čitavo čovječanstvo najvažnije je i najpotrebnije znati kakav je odnošaj između Sovjetske Rusije i seljačtva, kani li sovjetska, boljševička Rusija seljačtvo potlačivati kako je to kroz viekove činila carska vlast s pomoću svojih činovnika, spahija i popova ili sovjetska vlada kani sa seljačtvom surađivati, dotično seljačtvo razvijati u duhu prave čovječnosti i socijalne ravnopravnosti. Na to se pitanje ne da odgovoriti iz daleka, izvan Rusije. A ne da se odgovoriti ni u Rusiji, ako već od prije ne poznaš bar donekle ruske prilike, ako ne znaš dobro ruski, ako nemaš pri ruci odmah obilje novina i knjiga, i što je još važnije, ako ti nisu u pomoći živi iskreni i pošteni tumači današnjih ruskih političkih i socijalnih prilika. Osim svega toga potrebno je da imaš onako sigurno seljačko mjerilo za današnje ruske odnošaje, kako engleski, francuski, njemački i talijanski komunisti, kad dođu u Rusiju donose u svojoj duši točnu radničku komunističku mjeru, kojom odmah mjere i prosuđuju ove današnje uredbe, zakone i običaje u sovjetskoj Rusiji.
Sad sam istom vidio, koliko mi vriedi, što sam u Rusiji do sada bio već tri puta, u samoj Moskvi već dva puta. Vidio sam koliko je našoj stvari pomogao i moj boravak u Londonu i napadaji talijanske fašističke štampe, i dosta vjerno izvještavanje nekojih velikih njemačkih novina. Sve je to učinilo da u Moskvi i u ostaloj Rusiji nije poznato samo moje ime, nego i čitav naš hrvatski seljački pokret i to tako da ima odličnih boljševičkih pisaca i drugih sovjetskih prvaka koji taj naš pokret prate s najboljim interesom i koji su nam od prvog časa stavili odmah na raspolaganje ne samo novine i knjige nego i sve svoje iskustvo, poznavanje ljudi i prilika, tako da sam se odmah osjećao kao kod kuće, među prijateljima, koji mi ništa ne taje ni ne skrivaju.
Odmah sam u stenografskom izvještaju s kongresa ruskih boljševika zapazio da se taj kongres ovaj put najviše bavio onim pitanjem radi kojega sam ja najviše došao u Rusiju, naime o odnošaju sovjetske vlade i komunističke stranke prema selu i seljačtvu. Opazio sam odmah i to da se svi govornici na kongresu redom pozivaju na pokojnoga Lenina kad govore o selu i seljačtvu. To je u svom govoru učinio i Kalinjin, sadašnji predsjednik sovjetske republike, koga seljaci zovu „sveruski starosta“.
IX.
Stari su Rimljani imali mudru rečenicu, koja veli da čovjeku katkada najviše pomognu baš njegovi neprijatelji. Ta se rečenica ispunila ovih dana kada su nam beogradski vlastodršci pokušali zapriječiti povratak iz Rusije. To su učinili na temelju vrlo glupih i bezdušnih izmišljotina, kakvima se oni uviek služe proti svim svojim političkim protivnicima, a napose proti nama Hrvatima. Ali ni to im nije bilo dosta. U svom smrtnom strahu za vlast i u svojoj paklenskoj mržnji na sve što je hrvatsko, oni su na sve strane stali rovati. Oni su naročito u londonski Times proturili čitav niz članaka u kojima se plaši Engleska i sva Evropa, da će doskora planuti čitav Balkan, a valjda i Podunavlje, jer da je Radić preuzeo po odredbi sovjetske vlade vrhovno zapovjedničtvo nad cielom revolucionarnom vojskom od Beča do Carigrada.
Kad su radikali i batinaši ovako nasamarili mudre i hladnokrvne Engleze, onda su istom stali svom silom kopati i rovati u Rimu i Berlinu, u Varšavi i u Pragu, u Pešti i u Sofiji. I odmah su se brže bolje pohvalili da su svuda podpuno uspjeli. Međutim iz Rima su otišli s dugim nosom, u Berlinu su ih odpravili riečima, da Njemačka već sama zna što joj je učiniti, u Varšavi i Pragu dobili su sličan odgovor, u Pešti su dobili po nosu.
Bio je to ipak jedan od razloga da se u Moskvi ostane znatno duže. Prvo, da se što točnije prikaže beogradsku politiku i da se taj opis preda svim onim državnicima koji se najviše zanimaju za balkanske poslove. Drugo, da se u najuglednijim sovjetskim novinama prikaže hrvatski seljački pokret. Treće, da sve one članke koje sam obećao najuglednijim ruskim revijama poslati iz Beča napišem odmah u Moskvi.
I sav je taj posao sada gotov. Tako je došlo i do toga da je službeni list sovjetske vlade donio takav članak o hrvatskom seljačkom pokretu kakav nemamo ni doma. Taj su si članak dala sva diplomatska poslanstva prevesti i odmah su izviestila svoje vlade. U moskovskim političkim krugovima članak je pobudio tako živo zanimanje, da je jedan oveći krug ruskih najuplivnijih političara sutradan o njem raspravljao više sati i da nam je jedan učesnik toga viećanja dao ovu izjavu: „ Mi sad istom vidimo, da hrvatski seljački pokret spada među najnaprednije i najače pokrete. Mi vidimo da je vama potpuno uspjelo dokazati, da je seljačtvo baš kao i radništvo sposobno shvatiti najuzvišenije čovječanske i međunarodne ideje i ideale i da je kadro boriti se za njih ustrajno i neustrašivo“.
Jasno spoznajemo koliko nam to vriedi kao Hrvatima i kao probuđenome i organiziranome seljačkom narodu, što danas umjesto carske Rusije tu stoji velika zajednica slobodnih i ravnopravnih naroda na temelju radničkom i seljačkom pod imenom Sovjetski Savez.
X.
Pokojnoga Lenjina proglasilo je gospodsko novinstvo crvenim, to jest krvavim carem. Gospodski novinari učinili su to nešto iz neznanja, a mnogo više iz glupe i nadute mržnje proti svakom pokretu, koji dolazi iz radnog naroda, a kojemu na čelu ne stoji ni gospodski ulizica ni gospodski plaćenik. Za te iste gospodske novinare Trockij je još mnogo strašniji od Lenjina. On im nije samo crven i krvav, nego je to tobože pravi krvolok i ljudožder. A kad tamo Trockij je najkulturniji čovjek, što si ga pomisliti možemo. O tome se možemo uvjeriti iz jednoga jedinoga govora, što ga je Trockij održao na prvom sveobćem kongresu knjižničara iz čitavoga Sovjetskog Saveza.
Već je to neobično, da vrhovni vojskovođa dolazi na kongres knjižničara, a još je neobičnije o čemu je govorio. Taj je govor i ponovnim dokazom , kako svi sovjetski prvaci ozbiljno i pametno misle sa seljačkim narodom. Trockij je najprije razložio, da je prava kultura samo ono znanje, ona vještina i ona požrtvovnost koju čovjek upotrebljava na dobro svoga bližnjega. Lenjinizam je sposobnost osloboditi radni narod od straha i od neznanja, od mržnje i od nesloge i probuditi u njemu spoznaju, da si jedino sam narod može pomoći i da si jedino on sam može urediti takvu državu i postaviti si takvu vladu, koja će se pod kontrolom radnog naroda brinuti za napredak.
Mi svi znamo – kaže Trockij – kako se ruski seljak bojao carskih činovnika. Mi bi morali znati i to, da se on boji i naših sovjetskih činovnika. Nepismen čovjek uvijek je plašljiv i pokoran, osobito kad ima posla s vlašću, s gospodom i s ljudima iz grada. Mi smo doduše radnička i seljačka vlada i država, ali smo i u velikoj kulturnoj zaostalosti. Iz te zaostalosti rađa se strah i osjećaj, da za seljaka siromaka nigdje nema ni pravice ni zaštite.
Vidimo kako je ludo i bezdušno sve ono, što se o Trockom i o ruskim boljševicima piše po gospodskim novinama, svuda na Zapadu, pa i kod nas u Hrvatskoj. Ali iz toga govora vidimo i to, da je naša malena Hrvatska u jednoj stvari daleko pred ogromnim Sovjetskim Savezom. Hrvatski seljak već je postao i odvažan i politički zrio, jer je on svoju političku sudbinu sam uzeo u svoje ruke, te ne čeka ni zaštite ni spasa od gospodske, a niti od radničke manjine. Hrvatsko preporođeno organizirano seljačtvo, gospodsku manjinu na gusto sito prosijava, a s radničkom manjinom, koju njezin mučenički život prosijava, rado se i iskreno udružuje u nepobjedivi savez radnoga naroda, ali tako da radnička manjina ni u čem ni prikraćuje seljačka prava, kao što i ogromna seljačka većina potpuno priznaje radniku pravo.
Stjepan Radić: Zapisi iz Sovjetske Rusije
Za potrebe jednog međunarodnog projekta, priredio Vlaho Bogišić
Stjepan Radić doputovao je u Moskvu početkom lipnja 1924. i u Sovjetskom Savezu se zadržao dva mjeseca. Bilo je to u godini Lenjinove smrti. Radić je bio gotovo pa Lenjinov vršnjak, a kada se odazvao pozivu sovjetske vlade, u Rusiju je otputovao četvrti put. Prvi put je kao gimnazijalac, sedamnaestogodišnjak, proveo ljetne praznike u Kijevu. Potom je kao student boravio u Moskvi, da bi 1908. kao već profilirana politička figura bio primljen i u Petrogradu, tada sjedištu ruske politike. Za vrijeme boravka u gostima kod sovjetske vlade s Radićem je u više navrata razgovarao niz ministara i drugih državnih dužnosnika. Premda se o boljševičkoj društvenoj reformi u svojim izvještajima a i inače izražava pozitivno, stalo mu je naglasiti kako je u političkom smislu povezan sa Seljačkom internacionalom i sovjetskim nadleštvima a ne Komunističkom partijom. Radić je iz Rusije svojim stranačkim novinama Slobodni dom u Zagrebu poslao niz često opsežnih reportažnih zapisa, prožetih tendencijom i koncentriranih na fenomen seljaštva kao kulturne i društvene osnove. Ipak, u tim se tekstovima zrcali duh vremena i dobroga pisca, upućenoga i načitanoga, kojemu se ne samo otmu literarizirane slike, već je kao polemički svjedok svjestan iznimnosti prigode u kojoj se zatekao, pa i naivnost kojoj se pritom ponekad prepusti pripada doživljaju. Ovi su zapisi priređeni iz te novinske građe koja inače, stjecajem povijesnih okolnosti, nije pretiskivana ni kritički obrađivana, što zapravo sa stoljetne distance znači da je ostala nepročitana.
I.
Na prvo od četiri moja putovanja u Rusiju krenuo sam nakon što sam 30. travnja 1888. u hrvatskom kazalištu nazvao tadašnjeg bana Kuena tiranom i tlačiteljem Hrvatske već zato, što je malo dana prije jednim potezom pera ukinuo hrvatsku operu. Radi toga imao sam biti isključen iz gimnazije, ali se je stvar završila samo s tim, da sam dobio savjet, da više ne idem u školu. Ja sam tada odlučio da pođem u Rusiju u Kiev i to ne možda za to da tamo nastavim škole, već s jasnom svrhom da preko velikih praznika naučim ruski. Kroz cielu godinu prištedio sam si 32 forinta, a jedan školski drug današnji sveučilišni profesor Stanko Hondl dao mi je u zadnji čas na kolodvoru 5 forinti. Toliko je od prilike stajala željeznička karta do Kieva. Osim toga sam imao kod sebe preporučeno pismo tadašnjega srbskoga metropolita Mihaila, po koje sam si sam išao pješice u Beograd i koje je glasilo po prilici ovako: Mladi Hrvat Stjepan Radić vruće želi naučiti se ruski. Ja vam ga preporučam kao mladića darovita i za svoje godine vrlo iskusna. Savjetujem Vam da ga pozovete k svojemu stolu i da mu dadete na upotrebu svoju knjižnicu.
Pismo je glasilo na sveučilišnoga profesora Rahmanjinova, koji je tada bio predsjednik slavenskog dobrotvornog društva u Kievu. No kad sam ja prispio u Kiev, Rahmanjinov je bio vani na ljetovanju, kako Rusi vele ‘na dačje’.
Imao sam u džepu još 35 kopejki. Za to kupim 3 poštanske marke po 10 kopejka, a za ostalo 3 listovna papira i 3 kuverte te pošaljem jedno pismo metropolitu Mihailu, drugo biskupu Štrosmajeru, a treće bratu Anti. I tada, lagan kao ptica odem malo izvan Kieva u najveći ruski samostan koji je sam za sebe čitav grad. I za koji sam u ‘Uspomenama iz Rusije’, što ih je u tadašnjem Viencu priobćio naš bezsmrtni povjesničar Franjo Rački, čitao, da svaki stranac bez razlike vjere i narodnosti može tu dobiti bezplatan stan na dva tjedna. Odem dakle ravno u odjel za inostrane i dobijem odmah čistu postelju u jednoj sobi u kojoj je već bio jedan hodočasnik iz dalekog sjevera tamo negdje od grada Arhangelska iz Nikolobabajevskoga manastira na otočiću sjevernoga mora.
Slušajući svaki dan po više sati rusko čitanje toga monaha, vodeći danomice razgovore s đacima naučio sam uz ono, što sam prije znao ruski toliko da sam sasvim slobodno o svemu razgovarao. To mi je mnogo vriedilo. Kad se je u to povratio spomenuti profesor Rahmanjinov, koji mi u istinu odmah ponudi da svaki dan dolazim kod njega na objed, sprijateljivši me sa svojim sinom, mojim vršnjakom, i stavi mi na raspolaganje svoju prekrasnu knjižnicu.
Što dalje, moj je boravak u Kievu bio sve to ugodniji. Već sam se bio odvažio polaziti parobrodom na izlet u susjedna ukrajinska sela i upuštati se sa seljacima u razgovor kao da sam rodjeni Rus.
II.
Malo poslije toga što je buknula boljševička revolucija držao sam u hrvatskom saboru govor, u kojem sam kazao: u Moskvi sja sunce, u Beču je mjesečina a u Pešti pomrčina. Međutim se boljševičko sunce silno zakrvavilo. To su skrivili gospodski osvajači. Kao bez svake pameti i svake duše militaristi i kapitalisti zapadnih zemalja podigoše se proti sovjetskoj Rusiji, zaratiše na Rusiju bez navještanja rata i proti međunarodnom pravu proglasiše nad Rusijom blokadu.
Tu su boljševici u očajnoj borbi prekoračili svaku mjeru. Prekoračili su je ne samo prema gospodskim napadačima, nego i prema svojim ruskim seljacima. Uzimali su im i otimali bez svakoga milosrđa. Da to nisu učinili bila bi propala ova radnička i seljačka Rusija i došla bi Rusija carska i gospodska, sto puta gora od stare. Seljačtvo je to znalo i seljak je obranio Rusiju – koja je sad u istinu njegova – za sebe i svoju djecu.
O svem tom mi nismo imali ni pojma. Mi smo samo čitali gospodske laži sto puta odurnije od onih, što ih rigaju na hrvatski seljački narod beogradski vlastodržci i njihovi služnici u Hrvatskoj. Mi nismo znali, što je, ali mi nismo vjerovali, da je ono što gospoda lažu proti radničkoj i seljačkoj Rusiji.
Međutim je krvavo boljševičko sunce obasjala maglica pacifizma, čim je bila raztrgana sotonska mreža ruskih carista i svih njihovih pomagača. Počeo se obnavljati sveukupni gospodarski rad i pravi prosvjetni život. Rusija je razpustila svoju stajaću vojsku i uvela sistem milice ili narodne obrane. Priznala je pravo samoodređenja svim svojim narodima i takvima kojih ima samo sto ili dvie sto hiljada, koji su skroz i skroz nepismeni. Priznala je svome seljačtvu pravo na zemlju i pravo na sve plodove slobodnoga seljačkoga rada. Boljševička revolucija pretvara se u seljačku demokraciju.
U taj čas dobivam poziv iz Moskve i od seljačke internacionale i od drugih političara. Odmah stvaram odluku, da se odazovem i ujedno si mislim, pa da i nisam dobio poziva, išao bih, da vidim ne carske generale, carske diplomate i carističke zastupnike, nego onu novu Rusiju , koju je stvorila odvažnost petrogradskih radnika, požrtvovnost moskovske sirotinje i neslomiv slobodarski duh ukrajinskih sela, one nove Rusije u kojoj se ne pita ni za Poljaka, ni za židova, ni za pravoslavca, ni za Turčina, nego za čovjeka. Pa to je ono isto što je naša čovječanska i republikanska Hrvatska, samo je sovjetska Rusija mnogo mnogo veća i mnogo više postavljena, te zrake s njezina čela padaju na sve kontinente.
III.
Aleksandar Petrovič Smirnov, taj pravi seljački ministar poljodjeljstva više putuje nego što sjedi u svom uredu: a kad je u uredu neprestano prima izvješća i daje upute ili razrađuje i kontrolira sav onaj golemi posao. On nije seljak samo svojim iskustvom i svojim gospodarskim shvaćanjem nego i cielom svojom dušom i čitavim svojim mišljenjem. I to seljak zadrugar, seljak tvorac i borac za obće dobro Rusije i čovječanstva, a ne samo za svoj kutić ili možda samo za svoj žep i za svoj trbuh. I zato je on upravo željno upijao svaku rieč o razvoju naših starih obiteljskih zadruga i o našem današnjem zadrugarstvu, o našim zemljišnim zajednicama, imovnim obćinama i o čitavom gospodarskom programu naše stranke. I onda je opet nastavio pripovjedati živo, rječito, temeljito, umno o seljačkoj politici sovjetske vlade, o svojim gospodarskim osnovama, koje je proveo i koje provodi, da se pojedinim seljacima pomaže malo ili ni malo, ali da se zato dade sva pomoć seljačkim zadrugama, i to najviše pomoć u strukovnicima za osušivanje močvara, za kopanje kanala i za druga velika gospodarska poduzeća: zatim pomoć u novcu za dugovremeni zajam uz male kamate, a sve ostalo, naročito radnu snagu mora si dati seljačtvo samo. I onda je s ponosom pokazivao fotografije tako prokopanih kanala i osušenih močvara.
Zatim je pripoviedao kako su si seljaci u prvi mah bili prisvojili svekolike šume i kako su iz tih šuma u najtežim prilikama posagradili nove kuće i sve gospodarske sgrade tako, da su sva ruska sela najmanje polovicom obnovljena. I tu je uzkliknuo, da je to htjela graditi vlada, nikad ne bi bilo gotovo, a stajalo bi milijarde i milijarde.
A da ste čuli istom Smirnova, kad je govorio o tom, kako su se udružila čitava sela da podignu zajedno električnu centralu ili da podignu zajedničku zadružnu tvornicu škroba, te im njihov krumpir sada donosi neprispodobivo veću korist nego prije. Mnogo od toga o čemu je govorio pokazao je za nekoliko dana i u prirodi u životu. Sve je to začinio svojim veselim smieškom i svojim ozbiljnim razlaganjem o stalnom i neprekidnom napredovanju seljačkog gospodarstva , kojega nitko i nikada više ne može zaustaviti.
I kad smo se razstajali i rukovali pomislio sam si, da se to ne rukuje samo mala Hrvatska i velika Rusija, nego pedesetak seljačkih naroda Sovjetskog Saveza sa desetak seljačkih naroda Podunavlja i Balkana.
IV.
Vlada u Sovjetskoj Rusiji ovisi o javnom mnijenju, nego li igdje drugdje u svijetu. Na evropskom i američkom Zapadu nemaju o tom na žalost ni pojma. Tu se još uvijek misli da je u Moskvi nekakva strahovlada i da u Sovjetskoj Rusiji nema nikakovoga javnog mienja već zato, jer nije dozvoljeno monarhistima i drugim proturevolucionarcima da govorom ili štampom slabe, umanjuju ili čak podkapaju stečevine sovjetske revolucije. Novo političko vjerovanje u Rusiji ukratko glasi ovako: radniku tvornica, seljaku zemlja, a čitavom narodu svekolika vlast i sveukupna kontrola nad vlašću.
Prema tomu je posve jasno da ovo novo političko vjerovanje ne dopušta nikakvih proturevolucionarnih izjava, kao što kršćanstvo nije dopuštalo poganskih bogova i žrtvenika. Ali zato u skladu s duhom revolucije postoji i te kako snažno javno mnienje i te kako razvito sovjetsko novinstvo. Dosta je spomenuti da se svi sovjetski listovi tiskaju u dva i pol milijuna primjeraka i da osim stotina časopisa na ruskom jeziku izlazi 108 listova na raznim drugim jezicima.
Najugledniji i najrazšireniji sovjetski dnevnik jest moskovska Pravda. Tiska se u tristo tisuća primjeraka. I zato je osobito važno, kad Pravda u ime tog javnog mnienja donese članak o pravu samoodređenja svakoga pa i najmanjeg naroda, napisan tako jasno i odlučno, tako iskreno i pošteno, da svakome pravom čovjeku, kad ga čita, mora zaigrati srce od radosti.
Do toga članka došlo je ovako: U Berlinu izlazi jedan ruski dnevnik koji okuplja onu inteligenciju, koja se u tuđini napokon pokajala za svoje griehe prema radničtvu i seljačtvu i koja sad priznaje i sovjetsku vladu. I ne samo da je priznaje, nego je i brani od svih drugih ruskih izseljenika, i to uviek vrlo odlučno, a više puta i vrlo pametno. Ali sovjetska vlada u Moskvi ne vjeruje ni toj ruskoj gospodi. Ta su gospoda radi toga jako uvrijeđena, ali ovih dana opet pokazaše, da promieniše samo dlaku, a nipošto svoju ćud. Oni se pitaju kakvoga smisla imadu sve te novine u Rusiji na neruskim jezicima.
Sad da čujemo kako na to odgovara boljševička Pravda: „Prije svega moramo upozoriti na to da sovjetski savez nije isto što i Rusija. U sovjetskom savezu Ukrajina je suverena država. Isto tako Zakavkazija i Bjelorusija. To sve više nije Rusija. To je sovjetski savez, sovjetska federacija. Ona ruska inteligencija koja bi da ju mi držimo sovjetskom, mora barem ovo naučiti i dobro zapamtiti“.
Tako dakle boljševička Pravda tumači pravo samoodređenja svih pa i najmanjih naroda. Kad to prosudimo i vagnemo onda istom vidimo kakvi su zaguljenci, tupoglavci i jadnici svi ti beogradski radikali i batinaši.
V.
Bit će doskora četiri tjedna što sam u sovjetskoj Moskvi. Dosta sam u to vrijeme pročitao, mnogo toga čuo i koješta vidio. Toga svega naravski neću opisivati: to bi bila velika knjiga ali nepotpuna. Dosta je da kažem kako sam već prvih dana jasno upoznao kakav to duh vlada sovjetskom Rusijom, i da se svaki dan sve više uvjeravam da je to uglavnom onaj isti duh kojim diše naš čitavi hrvatski seljački pokret.
U Moskvi i u svoj sovjetskoj Rusiji na svakom koraku vidiš da su u istinu na vlasti radnici i seljaci, ili kako Rusi još češće govore „vsje trudjasćijesja“, što znači doslovce svi trudeći se, svi oni koji rade, svi radiše.
Ova misao, ova ideja da sva vlast pripada samo radiši, nije u Rusiji samo program, samo težnja, samo ideal, ona je tu činjenica. Svi mi koji radimo pošteno, korisno i ustrajno, mi svi dobro znamo da za pravi i uspješni rad nije dosta imati jake mišice, nego da treba imati jaku i čvrstu volju, treba biti za kakav takav rad sposoban i treba imati još više drugih vrlina, koje naši ljudi u kratko označuju tim, kad vele: taj zna među narodom živjeti, ili: taj zna kako se živi na svietu. I zato je i u svakom poštenom radu, isto toliko duševnih koliko tjelesnih sposobnosti, toliko duha koliko i materije, pa bi zato bilo nerazumno kazati za Sovjetsku Rusiju, da je ona materijalistička, jerbo se tu sve prosuđuje najprije s gospodarskog gledišta, sa stanovišta rada. Baš naprotiv, tim što su ruski radiše, ruski seljaci i radnici, ovu vlast oduzeli veleposjednicima i carskim činovnicima, što su uništili svaki upliv bogataša, i one školane gospode koja su bogatašima služila, postavili su Sovjetskoj Rusiji neoborive moralne i duhovne temelje.
Tko ne radi, neka ni ne jede – to sada nije u Rusiji samo lijepa izreka, koja se čita u školi ili više šaljiva, nego ozbiljna rečenica koja se tumači u kakvoj poučnoj knjizi. Ovo je danas pravilo svega javnog i privatnog života, i to tako strogo i kruto pravilo, da tvoj rad mora biti opće koristan i opće priznat, ako hoćeš da možeš kako tako živjeti. A obće priznat – to znači, mora da se smatra obće korisnim u ovom novom državnom uređenju, u kojem na svakom koraku vidiš i čuješ samo za vlast radnika i seljaka, za vladu kladivca i srpa.
VI.
Baš kad sam iz Njemačke prolazio u Rusiju, raširile su se vijesti o tom, da je sovjetska vlada počela opet nemilice proganjati sve svoje političke protivnike, tjerati ih iz svih ureda i isključivati ih iz svih škola. Dođem u Moskvu i zbilja čitam i čujem da se čiste i škole i uredi, jedno za to da su prenatrpani, a drugo i zato, jer da nekoji namještenici i djaci ne čine ništa za političku naobrazbu među radničtvom i seljačtvom. I pitajući dalje saznao sam ovo: U Sovjetskoj Rusiji nije dosta da službenici, koji su si u časti svi ravni, a zovu se među sobom ‘drug’ , da vrše samo svoje službene poslove, a đaci viših škola da uče samo svoje zadaće. Nego i službenici i đaci moraju barem jedanput ili dva put na tjedan ići među radnike ili kamo na selo i tu držati predavanje ili voditi razgovor, kojim se radnik ili seljak upućuje i prosvjećuje u politici. Prijatelj, koji mi je to tumačio, završio je svoje pripovijedanje ovako: Danas, kod nas nije nipošto dosta, da netko bude makar i najrevniji samo u svom uredu, nego se odmah kaže, da ga država narodnim novcem ne plaća samo za to da on vrši svoju službu, nego da on mora jedan dio svoga vremena odrediti i zato da naročito sve svoje političko znanje širi među radničtvom i seljačtvom. No najzanimivije je to, da se od sveukupnog radničtva uobće i od svakoga radnika napose zahtieva da na selu širi političko znanje i političku sviest o tom da sovjetske država ne može nitko drugi očuvati i unapriediti nego samo onaj koji ju je stvorio, a to je složno radničtvo i seljačtvo. Ili još točnije: prosviećeno i organizirano seljačtvo koje više nikad ne smije doći pod vlast ni vlastelinove batine ni carske oficirske nsablje ni popovske brade.
Sveukupno nastojanje sovjetske vlade i svih drugih političkih faktora u Rusiji ide sada najviše za tim da rusko selo dobije što temeljniju naobrazbu i što dublje uvjerenje da je Moskva isto tako seljačka kao i radnička, a Sovjetska Rusija da je u prvom redu seljačka država. Ovo se najbolje vidi u Seljačkom domu u Moskvi i u Seljačkim domovima po mnogim većim i manjim gradovima Rusije. Iz preogromne Rusije svaki je dan u Moskvi na stotine seljaka, koje šalju njihova sela ili njihove obćine, da se na što prituže, da nešto zatraže ili zamole, ili da se za što važno upitaju. U Seljačkom domu uređeno je tako da oko 200 seljaka dnevno može dobiti stan i hranu, da što brže dobije i uputu od strukovnjaka: dobrih poznavača zakona, zemljomjernika, liječnika.
VII.
U Moskvi je prije pet godina osnovan međunarodni radnički savez, koji se zove komunistička ili crvena internacionala. Ova komunistička internacionala održala je ovoga lipnja svoj kongres , na kojem naravski prvu rieč vodi ruska komunistička ili boljševička stranka. Ti ruski boljševici imali su u Moskvi i svoj 13. godišnji kongres.
Sad je posve naravski da se svatko odmah pita, da li je i seljačka internacionala samo jedan dio ili možda samo jedan privjesak komunističke internacionale, kako piše zagrebačka štampa, ili je to posve samostalna seljačka internacionalna organizacija.
Sam kongres seljačke internacionale odgovorio je na to pitanje čisto i bistro u tom smislu, da je seljačka internacionala posve samostalna organizacija i da u njoj mogu sudjelovati, pa i sudjeluju, seljačke stranke raznih programa, samo ako imadu taj zajednički cilj, da radni narod preuzme u dotičnoj zemlji vladu i upravu, i to zajedničkim nastupom i seljačtva i radničtva.
Naše a i druge gospodske stranke to ne vjeruju, nego pišu – koliko se tom stvari bave – da je seljačka internacionala samo prikrpina komunističke internacionale. Tako je i beogradska vlada održala sjednicu da nas se stavi izvan zakona, jer da je naša stranka postala, dotično da će svojim pristupom u seljačku internacionalu postati komunističkom strankom. U takvoj budalaštini, koja dovodi do takvoga bezakonja, u toj budalaštini – velim – utvrđuju radikale i batinaše naši komunisti, koji se još uvijek s vlastodršcima slažu u dvije glavne stvari: prvo što su i naši komunisti u praksi još uvijek nekakvi Jugoslaveni, dakle branitelji izmišljenog službenoga troimenog naroda, i drugo što su u praksi još uvijek centralisti, dakle branitelji silom nametnutog državnog jedinstva. I zato ti komunisti u Beogradu, u Zagrebu i Ljubljani – kao da su najmljeni od vlade – pišu i ludo i neistinito da je seljačka internacionala isto što i komunistička, i da ćemo, ako stupimo u seljačku internacionalu, morati priznati njihovo komunističko vodstvo, jer ako to ne učinimo da ne mislimo iskreno.
Kako je ovo pisanje naših komunista ludo i neopravdano, lako se uvjeriti iz govora predsjednika komunističke internacionale Zinovjeva, kojim je pozdravio kongres seljačke internacionale, prije nego je ovaj započeo svoje viećanje. Naravno da je u tom govoru nekoliko čisto komunističkih izjava, budući da govori predsjednik komunističke internacionale. Ali je inače čitav govor neoboriv dokaz da komunistička internacionala ne gleda na seljačku internacionalu kao na svoju služavku, nego kao na svoju, doduše mlađu, ali svoju sasvim ravnopravnu sestru.
VIII.
Za nas Hrvate, za sve slavenske narode, a i za čitavo čovječanstvo najvažnije je i najpotrebnije znati kakav je odnošaj između Sovjetske Rusije i seljačtva, kani li sovjetska, boljševička Rusija seljačtvo potlačivati kako je to kroz viekove činila carska vlast s pomoću svojih činovnika, spahija i popova ili sovjetska vlada kani sa seljačtvom surađivati, dotično seljačtvo razvijati u duhu prave čovječnosti i socijalne ravnopravnosti. Na to se pitanje ne da odgovoriti iz daleka, izvan Rusije. A ne da se odgovoriti ni u Rusiji, ako već od prije ne poznaš bar donekle ruske prilike, ako ne znaš dobro ruski, ako nemaš pri ruci odmah obilje novina i knjiga, i što je još važnije, ako ti nisu u pomoći živi iskreni i pošteni tumači današnjih ruskih političkih i socijalnih prilika. Osim svega toga potrebno je da imaš onako sigurno seljačko mjerilo za današnje ruske odnošaje, kako engleski, francuski, njemački i talijanski komunisti, kad dođu u Rusiju donose u svojoj duši točnu radničku komunističku mjeru, kojom odmah mjere i prosuđuju ove današnje uredbe, zakone i običaje u sovjetskoj Rusiji.
Sad sam istom vidio, koliko mi vriedi, što sam u Rusiji do sada bio već tri puta, u samoj Moskvi već dva puta. Vidio sam koliko je našoj stvari pomogao i moj boravak u Londonu i napadaji talijanske fašističke štampe, i dosta vjerno izvještavanje nekojih velikih njemačkih novina. Sve je to učinilo da u Moskvi i u ostaloj Rusiji nije poznato samo moje ime, nego i čitav naš hrvatski seljački pokret i to tako da ima odličnih boljševičkih pisaca i drugih sovjetskih prvaka koji taj naš pokret prate s najboljim interesom i koji su nam od prvog časa stavili odmah na raspolaganje ne samo novine i knjige nego i sve svoje iskustvo, poznavanje ljudi i prilika, tako da sam se odmah osjećao kao kod kuće, među prijateljima, koji mi ništa ne taje ni ne skrivaju.
Odmah sam u stenografskom izvještaju s kongresa ruskih boljševika zapazio da se taj kongres ovaj put najviše bavio onim pitanjem radi kojega sam ja najviše došao u Rusiju, naime o odnošaju sovjetske vlade i komunističke stranke prema selu i seljačtvu. Opazio sam odmah i to da se svi govornici na kongresu redom pozivaju na pokojnoga Lenina kad govore o selu i seljačtvu. To je u svom govoru učinio i Kalinjin, sadašnji predsjednik sovjetske republike, koga seljaci zovu „sveruski starosta“.
IX.
Stari su Rimljani imali mudru rečenicu, koja veli da čovjeku katkada najviše pomognu baš njegovi neprijatelji. Ta se rečenica ispunila ovih dana kada su nam beogradski vlastodršci pokušali zapriječiti povratak iz Rusije. To su učinili na temelju vrlo glupih i bezdušnih izmišljotina, kakvima se oni uviek služe proti svim svojim političkim protivnicima, a napose proti nama Hrvatima. Ali ni to im nije bilo dosta. U svom smrtnom strahu za vlast i u svojoj paklenskoj mržnji na sve što je hrvatsko, oni su na sve strane stali rovati. Oni su naročito u londonski Times proturili čitav niz članaka u kojima se plaši Engleska i sva Evropa, da će doskora planuti čitav Balkan, a valjda i Podunavlje, jer da je Radić preuzeo po odredbi sovjetske vlade vrhovno zapovjedničtvo nad cielom revolucionarnom vojskom od Beča do Carigrada.
Kad su radikali i batinaši ovako nasamarili mudre i hladnokrvne Engleze, onda su istom stali svom silom kopati i rovati u Rimu i Berlinu, u Varšavi i u Pragu, u Pešti i u Sofiji. I odmah su se brže bolje pohvalili da su svuda podpuno uspjeli. Međutim iz Rima su otišli s dugim nosom, u Berlinu su ih odpravili riečima, da Njemačka već sama zna što joj je učiniti, u Varšavi i Pragu dobili su sličan odgovor, u Pešti su dobili po nosu.
Bio je to ipak jedan od razloga da se u Moskvi ostane znatno duže. Prvo, da se što točnije prikaže beogradsku politiku i da se taj opis preda svim onim državnicima koji se najviše zanimaju za balkanske poslove. Drugo, da se u najuglednijim sovjetskim novinama prikaže hrvatski seljački pokret. Treće, da sve one članke koje sam obećao najuglednijim ruskim revijama poslati iz Beča napišem odmah u Moskvi.
I sav je taj posao sada gotov. Tako je došlo i do toga da je službeni list sovjetske vlade donio takav članak o hrvatskom seljačkom pokretu kakav nemamo ni doma. Taj su si članak dala sva diplomatska poslanstva prevesti i odmah su izviestila svoje vlade. U moskovskim političkim krugovima članak je pobudio tako živo zanimanje, da je jedan oveći krug ruskih najuplivnijih političara sutradan o njem raspravljao više sati i da nam je jedan učesnik toga viećanja dao ovu izjavu: „ Mi sad istom vidimo, da hrvatski seljački pokret spada među najnaprednije i najače pokrete. Mi vidimo da je vama potpuno uspjelo dokazati, da je seljačtvo baš kao i radništvo sposobno shvatiti najuzvišenije čovječanske i međunarodne ideje i ideale i da je kadro boriti se za njih ustrajno i neustrašivo“.
Jasno spoznajemo koliko nam to vriedi kao Hrvatima i kao probuđenome i organiziranome seljačkom narodu, što danas umjesto carske Rusije tu stoji velika zajednica slobodnih i ravnopravnih naroda na temelju radničkom i seljačkom pod imenom Sovjetski Savez.
X.
Pokojnoga Lenjina proglasilo je gospodsko novinstvo crvenim, to jest krvavim carem. Gospodski novinari učinili su to nešto iz neznanja, a mnogo više iz glupe i nadute mržnje proti svakom pokretu, koji dolazi iz radnog naroda, a kojemu na čelu ne stoji ni gospodski ulizica ni gospodski plaćenik. Za te iste gospodske novinare Trockij je još mnogo strašniji od Lenjina. On im nije samo crven i krvav, nego je to tobože pravi krvolok i ljudožder. A kad tamo Trockij je najkulturniji čovjek, što si ga pomisliti možemo. O tome se možemo uvjeriti iz jednoga jedinoga govora, što ga je Trockij održao na prvom sveobćem kongresu knjižničara iz čitavoga Sovjetskog Saveza.
Već je to neobično, da vrhovni vojskovođa dolazi na kongres knjižničara, a još je neobičnije o čemu je govorio. Taj je govor i ponovnim dokazom , kako svi sovjetski prvaci ozbiljno i pametno misle sa seljačkim narodom. Trockij je najprije razložio, da je prava kultura samo ono znanje, ona vještina i ona požrtvovnost koju čovjek upotrebljava na dobro svoga bližnjega. Lenjinizam je sposobnost osloboditi radni narod od straha i od neznanja, od mržnje i od nesloge i probuditi u njemu spoznaju, da si jedino sam narod može pomoći i da si jedino on sam može urediti takvu državu i postaviti si takvu vladu, koja će se pod kontrolom radnog naroda brinuti za napredak.
Mi svi znamo – kaže Trockij – kako se ruski seljak bojao carskih činovnika. Mi bi morali znati i to, da se on boji i naših sovjetskih činovnika. Nepismen čovjek uvijek je plašljiv i pokoran, osobito kad ima posla s vlašću, s gospodom i s ljudima iz grada. Mi smo doduše radnička i seljačka vlada i država, ali smo i u velikoj kulturnoj zaostalosti. Iz te zaostalosti rađa se strah i osjećaj, da za seljaka siromaka nigdje nema ni pravice ni zaštite.
Vidimo kako je ludo i bezdušno sve ono, što se o Trockom i o ruskim boljševicima piše po gospodskim novinama, svuda na Zapadu, pa i kod nas u Hrvatskoj. Ali iz toga govora vidimo i to, da je naša malena Hrvatska u jednoj stvari daleko pred ogromnim Sovjetskim Savezom. Hrvatski seljak već je postao i odvažan i politički zrio, jer je on svoju političku sudbinu sam uzeo u svoje ruke, te ne čeka ni zaštite ni spasa od gospodske, a niti od radničke manjine. Hrvatsko preporođeno organizirano seljačtvo, gospodsku manjinu na gusto sito prosijava, a s radničkom manjinom, koju njezin mučenički život prosijava, rado se i iskreno udružuje u nepobjedivi savez radnoga naroda, ali tako da radnička manjina ni u čem ni prikraćuje seljačka prava, kao što i ogromna seljačka većina potpuno priznaje radniku pravo.