Stipo Bilan

(odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”)

 

  1. Stipo Bilan

 

Stipo Bilan prođe okrenut desnom stranom, tako da fra Josip sa svoga bolesničkog ležaja vidi prazan rukav kaputa s te strane. Bilan je u ratu ostao bez desne šake do iznad zapešća. Taj događaj ga je obilježio za cijeli život. I, sada, dok prolazi pored njega, kao da to pokazuje. U jesen 1944. godine neoprezno je, iz obijesti, aktivirao upaljač mine koji su on i jedan njegov suborac pronašli na mjestu gdje se mjesec-dva ranije nalazila ustaška bitnica koja se povukla naglo i u neredu. U njega je ušla neka snaga, činilo mu se da može sve. Rat, u kojem se svojim poletom i hrabrošću istaknuo mimo većine drugih, bliži se kraju. Lijepa i svijetla budućnost nije više daleki san, već se čini da je tu, nadohvat ruke. Podigao je upaljač i držao ga jedno vrijeme na dlanu. Tada se dogodilo nešto neočekivano: munjevito mu je prošla kroz glavu jedna druga misao, nešto o čemu nikad ranije nije razmišljao, pomislio je kako život nikad ne ispuni naša očekivanja, kako sve to što mu se događa podsjeća na san, i kako će se u jednom trenutku probuditi u mračnoj i negrijanog stolarskoj radionici s otvorenim Marxovim Kapitalom na prsima, i da rat tek treba da počne. Stisnuo je dlanom upaljač, poput ljudi koji nekom sličnom gestom provjeravaju jesu li budni, prkoseći na taj način sudbini. 

Bilan je rođen u siječnju 1922. godine u Baščelucima. Već sa sedamnaest godina, u vrijeme dok je izučavao stolarski zanat, primljen je u Komunističku partiju. Nekoliko mjeseci prije toga, kao čin svojevrsne inicijacije, dobio je na čitanje prvi tom Marxova Kapitala. Poslao mu ga je Jusuf Filipović, jajački advokat i komunista, preko jednog Bilanova prijatelja koji je radio kao pomoćnik u Filipovićevoj advokatskoj kancelariji.

Malo je od toga što je čitao u potpunosti razumio. Međutim, sa svakom pročitanom stranicom raste u njemu osjećaj da je postojeći svijet nepravedan i da ga po svaku cijenu treba mijenjati. Za mnoge pojmove iz Kapitala tada je prvi puta čuo. Bez obzira na to, čita tekst pomno i pažljivo, ne preskačući niti jednu rečenicu, s vojničkom revnošću i s istom onom priležnošću kojom je nekad u djetinjstvu učio na pamet prve molitve. Iako je po prirodi bio samouvjeren i odvažan, ta knjiga mu ulijeva neko dodatno samopouzdanje. Čini mu se da se iza tih nerazumljivih rečenica krije neka velika istina koju svjetski moćnici po svaku cijenu žele sakriti od obespravljenih radnika, i da će to biti iskra koja će zapaliti plamen revolucije.

A onda je došao rat, koji se iz dana u dan zahuktavao. Prve ratne godine, početkom jeseni, iz Varcara pristižu u Jajce banjalučkom cestom izbjeglice, uglavnom muslimani, ali ima tu i katolika, uglavnom djece koju su roditelji poslali s poznanicima muslimanima kod rodbine u Jajce. Stipo Bilan je već ranije pobjegao prema Jezeru i Šipovu, jer su se očekivala hapšenja komunista. Tu su ga vidjeli neki Jajčani koji su tih dana nekim poslom prolazili kroz Šipovo. U to vrijeme javljaju se prve nesuglasice između partizana i četničkih jedinica koje niču po pravoslavnim mjestima kao odgovor na sve jači ustaški teror. U okolici Varcara djeluje neki Uroš Drenović. Skuplja vojsku, ali uporno izbjegava sukobe s ustašama i Nijemcima. Partizanska komanda poslala je Stipu Bilana i još dvojicu partizana na pregovore s njim, da dogovore zajedničke akcije protiv ustaša. Međutim, čim su stigli, Drenovićevi ljudi su ih razoružali i zatvorili u napuštenu staju u blizini, oko koje su postavili naoružane straže. Bila je to najduža noć u Bilanovu životu. Izvana dopire pjesma i galama raspomamljenih i pijanih seljaka koje je Drenović skupio s koca i konopca po varcarskim selima. Uokolo gore vatre čiji se odsjaj nazire kroz tijesnu kidonicu ili kroz pukotine između rasušenih dasaka. Kako noć traje, vatre se jedna po jedna gase. Ponekad do njih dopre vika i prijetnje koji su upućeni njima. Njih trojica spavaju na smjene. Odlučili su, ukoliko dođu po njih, pružiti otpor. Bilan je pronašao u staji odbačene drvene vile s polomljenim parošcima i stalno ih drži nadomak ruke. 

Ujutro, pred zoru, izvana se najprije začulo nekoliko pucnjeva, pa komešanje.

“Gdje su!?” dere se neko. “Sve ću vas pobit!” 

Prepoznali su glas Sime Šolaje, njihova suborca iz Janja.

Ubrzo su ih pustili, vrativši im prije toga oduzeto oružje.

Već u srpnju i kolovozu 1941. godine počinju hapšenja po Jajcu. Ustaška policija nekoliko je puta pretraživala roditeljsku kuću Bilanovih. Tih dana u posjetu samostanu došao je ustaški satnik Ivo Herenčić. Najavljuje hapšenje svih onih čiji je neki član obitelji pobjegao u šumu. Spominje i Bilane. Ubrzo je uhapšen Stipin mlađi brat Zvonko, trgovački pomoćnik, skupa s još desetak mladića optuženih za suradnju s partizanima. Pušteni su nekoliko dana kasnije.

Međutim, sljedeće godine, u jesen 1942. godine, ustaše su uhapsile Bilanovu majku Anu i zatvorili je u jajačku Medvjed kulu, u kojoj se nalazio ustaški zatvor. Fra Josip ju je sljedeći dan posjetio. Donio joj je pogaču, malu ćasu napunjenu pekmezom od šljiva i nekoliko jabuka. Zajedno s Anom Bilan u Medvjed kuli bile su zatvorene tri pravoslavne djevojčice iz Jezera. Bile su uplakane, iscrpljene i nasmrt preplašene. Ana je dala svakoj po jabuku, a zatim razlomila pogaču na četiri dijela. Jele su u tišini. Fra Josipu se ta slika urezala duboko u pamćenje, kao simbol onog najtragičnijeg što rat nosi sa sobom.

Odatle je prebačena u Sarajevo, u zatvor koji je bio pod upravom Gestapoa. Fra Josip se kasnije raspitivao za djevojčice koje su bile zatvorene skupa s njom, ali mu nitko nije znao reći što se s njima dogodilo. 

Nekoliko dana nakon što je Ana Bilan otpremljena u Sarajevo, ustaše su uhapsile i odvele u nepoznato Zvonku Bilana. Nikad se više ništa nije čulo za njega, dok je Ana dva mjeseca kasnije razmijenjena za nekog njemačkog oficira kojega su u zarobljeništvu držali krajiški partizani.

Mjesec dana prije hapšenja, Ana Bilan donijela je u samostan vrijedno ulje na platnu nepoznatog talijanskog majstora na kojemu je bila naslikana Madona. Predala ga je fra Josipu na čuvanje. Ta slika je više od stotinu godina bila u vlasništvu Bilanovih. Ostala je u samostanu do kraja rata, a zatim im je vraćena.

Za razliku od fra Bone Ostojića, Stipo Bilan je pronašao idealnu mjeru između dvije krajnosti koje je živio, živeći istovremeno nesputano u oba svijeta s kojima je bio neraskidivo povezan: sa svijetom ideja, onih komunističkih, u koje nikad nije prestao vjerovati, i u bosansko-katoličkom svijetu kojemu je pripadao. U listopadu 1942. godine Bilan se, iako komunist, vjenčao u samostanskoj crkvi s Katicom August, Jajčankom i članicom Komunističke partije. Vjenčao ih je fra Bono Ostojić. Mladenci su se prije toga, kako su to nalagali stoljetni običaji u Bosni, ispovjedili i pričestili. Oboje mladenaca potjecali su iz pobožnih obitelji, i oboje je igrom slučaja krstio fra Josip.

U listopadu 1944. godine, fra Josip se sastao sa Stipom Bilanom u kafani kod Jožike Lajoša. Bilan je bio na bolovanju, jer mu je nekoliko dana ranije amputirana šaka desne ruke. 

Bilan mu najprije priča o događajima oko Drvara iz svibnja mjeseca te godine. Priča oduševljeno i s nekom razoružavajućom prostodušnošću, iako trpi velike bolove. U to je vrijeme imao dvadeset i dvije godine i neobično je zreo za svoje godine. 

Rano ujutro 25. svibnja pitomci Više oficirske škole, među kojima je bio i Stipo Bilan, nakon jutarnje gimnastike zaputili su se u šumu gdje su ih ruski instruktori obučavali čitanju terenskih karata. Sa sobom nisu ponijeli ništa od oružja. U to vrijeme u Drvaru, u dubini oslobođene teritorije, nalazio se Tito zajedno s kompletnim partizanskim vrhom, britanska misija koju je predvodio Randolph Churchill, sin britanskog premijera, i članovi brojne ruske vojne misije. 

Na nebu iznad Drvara najednom se pojavila eskadrila štuka1 Najprije su kružili nebom, a zatim se obrušili na centar grada. Nakon štuka pojavili su se transportni junkersi2 s jedrilicama u niskom letu. Na vratima junkersa vidjeli su se načičkani padobranci. Najprije se snašao Stipo Bilan. Otrčao je u grad po svoju automatsku pušku i odmah se zaputio prema pećini koja se nalazila u okolici grada u kojoj se skrivao Tito. Zauzeo je položaj ispred nje. Padobranci su se zaputili odmah prema pećini. Najprije su se pojavila dvojica padobranaca i vodič u civilu. Bilan ih je sve trojicu ustrijelio. Za to vrijeme Tito i njegovi najbliži saradnici povukli su se dublje u šumu i tu čekali rasplet događaja.

Bilan je znao za partizanski flak3 koji se nalazio skriven iznad pećine. Posada flaka se razbježala uslijed mitraljiranja. Bilan ih je pronašao i natjerao ih da gađaju zrakoplove. Oborili su dvije jedrilice što se kasnije pokazalo presudnim, jer je to izgleda kod Nijemaca stvorilo pomutnju. Najvjerojatnije da je u jednoj od tih jedrilica bila smještena njemačka komanda.

Borbe po gradu i okolici trajale su cijeli dan. Nijemci su se predvečer povukli u groblje i odatle se grčevito branili. U pomoć partizanima pritekla je u međuvremenu i jedna lička brigada. Borbe su trajale cijelu noć, a ujutro su se rijetki preživjeli Nijemci predali.   

Zatim mu priča o boli koja ga je promijenila. Tada se smrkne i lice kao da mu najednom postane mnogo starije i zrelije. Priča mu kako je na glup način ostao bez šake, a zatim o boli, ne onoj od eksplozije, već o boli koja je uslijedila kasnije, kad su mu amputirali unakaženi dio šake. Ta bol i onaj osjećaj koji ga je preplavio trenutak prije nego što je aktivirao upaljač zauvijek su ga promijenili. Kao da je u njemu nešto na trenutak zamrlo, neka nada, ili vjera u budućnost.

Kad je završio rat, Tito je pozvao Stipu Bilana u Beograd i postavio ga za svoga ađutanta. Vijest o tome brzo se pročula u Jajcu. Fra Josip je nekako u isto vrijeme izabran za  provincijala Bosne Srebrene. 

Nasilje i progoni svećenika ne prestaju. Pada odluka da se ide u Beograd, direktno kod Tita. Prijem nije bilo nimalo lako dogovoriti. Ipak su uspjeli u tome. Presudnu ulogu odigrao je Stipo Bilan.

Uslijedile su pripreme. Fra Josip u dogovoru s odabranim članovima Provincije priprema govor u kojem će izložiti ono najvažnije za kakvu-takvu budućnost zajednice. U igri je sve, i fra Josip osjeća strašan teret na svojim leđima. Najvažnije je školstvo, da se povrati dio oduzetog prostora u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i u drugim samostanima; da se Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i Franjevačkoj teologiji u Sarajevu prizna pravo javnosti, te da se franjevci koji su u zatvoru oslobode i da se obustave sudski procesi koji se trenutno vode protiv svećenika.

Krenuli su iz Sarajeva 20. rujna, a prijem kod Tita bio je zakazan tri dana kasnije. Uz fra Josipa, provincijala, u franjevačkoj delegaciji nalazili su se još fra Većeslav Vlajić, kustos provincije, definitor fra Bono Ostojić, fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije, i fra Rastko Drljić, direktor franjevačkog srednjoškolskog sjemeništa u Visokom. 

Fra Josip je tada prvi puta u životu stigao u Beograd pomiješanih osjećaja. Miješali su se tu radost, jer je na neki poseban način zavolio taj grad, i strepnja, osjećaj koji je možda bio najbliži onome što su osjećali fratri u turska vremena, kad bi otišli u Carigrad isposlovati kakav ferman ili braniti se od zlonamjernih optužbi. Radilo se o strahu da neće uspješno završiti posao zbog kojega su došli, što je fra Josipa sapinjalo i izazivalo mu grč u želucu. Čini mu se kako se tu, u Beogradu, odvija završni čin velike fratarske drame, koja je započela u Bosni, i tu stoljećima trajala, a da je njemu dodijeljena uloga glavnog tragičnog lika. Drame koja je započela pet stoljeća ranije, kad je fra Anđeo Zvizdović, koji je bio u mnogo nepovoljnijem položaju od njega, izišao pred sultana tražeći mjesto pod suncem za sebe i one kojima je bio na čelu. Isti strah je, pretpostavljao je, mučio tada i fra Anđela, uz strah za vlastiti život. On nije, barem, imao tu vrstu straha, ali imala su ga mnoga njegova subraća, poput fra Ljube Hrgića, koji su trunuli po tamnicama i čija je sudbina bila krajnje neizvjesna. 

Međutim, svijet više nije jednostavan kao u turska vremena. Fra Josip je znao da je zajednica mnogo puta bila u težem i bezizlaznijem položaju, ali je tada ipak postojala neka nada koja ih je držala. Na njeno mjesto nastupila je strepnja i neizvjesnost. Fra Josipu je tek kasnije postalo jasno, bez obzira na djelomičan uspjeh njihove beogradske misije, da je sve ono što su činili i čemu su se nadali bilo iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj više ne postoji pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom velikodušnom gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu. Ta su vremena zauvijek prošla i nastupila su neka druga.

Kad je fra Josip sa svojom delegacijom ušao u predsoblje Maršalata, dočekao ih je nasmijani Stipo Bilan. Na njemu je nova i blještava uniforma. Bilan najednom priđe zbunjenom fra Josipu, prigne se na jedno koljeno i poljubi mu ruku na način na koji je to činio u vrijeme dok je bio dječak. Fra Josip se preplašeno prene, pogleda zbunjeno oko sebe i kaže:

“Neka, Stipo, nisi trebao, nezgodno je…”

Bilan se smješka i hrabri ga.

“Bit će dobro”, kaže mu.

Posljednji fra Josipov susret sa Stipom Bilanom dogodio se  nekoliko godina ranije. Bilan je iznenada navratio u samostan i potražio fra Josipa. U to je vrijeme bio kotarski predstojnik, utjecajan i moćan. Sjeli su u blagovaonicu samostana, uz kavu i rakiju. Propao i otežao, Bilan više nije ni sjena onog veselog i odlučnog mladića kakvog ga se sjećao. Priča sporo i ravno, ničim se posebno ne oduševljavajući. U gradu se već duže vrijeme šuška kako Bilan mnogo i neumjereno pije. Na njegovu licu sada je izraz sličan onom koji je imao kad je za vrijeme rata pričao fra Josipu o boli koju je osjetio kad su mu amputirali šaku. 

Priča mu zatim o bugojanskim i šipovačkim lovištima, nadugo i naširoko, pa o malom tetrijebu za kojega se više ne zna pouzdano živi li u bosanskim šumama ili je istrijebljen. Sav je u tome. I u tim trenucima kao da se nakratko promijeni. Na licu mu se ukažu tragovi nekadašnjeg oduševljenja i vjere, a sjene se povuku. Podsjeti na trenutak na onog veselog mladića kakav je nekad bio. Priča kako planira dovesti Tita u lov na medvjede u šume iznad Bugojna.4 Ta ideja zaokuplja svu njegovu pažnju. Čini se kako su to i rakija Bilanova jedina brana od boli koju je osjetio u jesen 1944., od koje bježi već dvadeset godina. To nije došlo odjedanput: svijest o tome što mu se tada dogodilo sazrijevala je u njemu godinama i ispotiha ga trovala. 

Kad Stipo Bilan ode, fra Josip zapadne u neko mračno raspoloženje. Nikoga više ne očekuje. Razmišlja zatim o licima koja su došla i prošla. Najednom mu se učini da među njima nema velike razlike, da su svi oni na određeni način slični, da se svaki od njih nosi ili se nosio s nekom svojom mukom koja ga truje i izjeda. I da se sav ljudski život u jednom trenutku svede na bijeg od boli koja nas kad-tad sustigne.

 

  1. Epilog

 

Vani je pala noć. Na samostan se spustila teška i svečana tišina, i čini se kako više ničega nema; ni samostana niti riječne obale na kojoj leži, a niti te sobe u kojoj fra Josip boravi i čeka kraj. Kao da je nekim čudom svega nestalo, da je od svega što postoji preostala samo ta tišina koja je sve prekrila i površila. U tom nijemom, posustalom svetu postoje dvije vrste zvukova, oni izvanjski, glasna dozivanja ili škripa snijega pod nogama rijetkih prolaznika, i oni koji povremeno dopiru iznutra, s hodnika ili iz prizemlja, najčešće udaljeni glasovi ili tvrdi, puni koraci koji se udaljavaju ili prilaze. Ti unutarnji zvukovi svemu daju privid života koji se u jednom trenutku zaustavi, pa se onda najednom pokrene. Samostan u tim trenucima kao da oživi. To potraje jedno vrijeme, pa se onda sve umiri, iznenada, na isti način kako je i došlo.

Fra Josip otvori oči. Sobu su naselile večernje sjene. Njeni udaljeni dijelovi su u mraku, a linije ćoškova iz časa u čas gube na oštrini. Na slikama koje vise po zidovima ništa se više ne nazire; tamna paučina koja preuzima sobu obrisala je boje i oblike s njih i dala im neki zagonetan i prijeteći izgled. Nikoga od njegovih posjetitelja više nema; svi su otišli. Pridigne se na lakte i pogleda kroz prozor. S te udaljenosti vidi se tamna ploha u kojoj nejasno nazire vlastiti odraz. Fra Josip primakne lice bliže, sve dok vrškom nosa ne dotakne hladnu površinu stakla. Sada njegov pogled nesmetano prolazi kroz sve gušći mrak koji je prigušio bjelinu, a u tami koja se spustila na grad nazire se tek nejasno i sablasno bjelasanje snijega. U lijevom kutku prozora, jedna do druge, vide se dvije žmirkave i razlivene mrlje svjetlosti koje podsjećaju na udaljene zvijezde.

Ostane tako jedno vrijeme. U tim trenucima podsjeća na dječaka koji stoji uz prozor negrijane sobe i vlastitim dahom odleđuje šare inja sa zaleđenog stakla, pa onda dugo zuri kroz nastalo okno, sve dok ga hladni zimski zrak izvana ponovo ne zaledi i zatvori. To traje sve dotle dok mu trnci ne prostruje damarima, a ruke odrvene. Tada se spusti na krevet, sklopi oči, pa onda, iako zna da su svi njegovi posjetitelji davno otišli, čeka da se iz tame pred njim nekim čudom pojavi neko poznato lice i započne razgovor.

 

1 Štuka je zrakoplov tipa Junkers JU 87. Naziv “štuka” je akronim od “Sturzkampfflugzeug”: obrušivač, strovalnik, strmoglavi lovac, strmoglavi bombarder). Radi se o njemačkom borbenom zrakoplovu poznatom po svom obrušavanju na ciljeve. Prepoznatljiv je bio i po konstrukciji krila koja su s prednje strane izgledala kao krila galeba u letu.

2 Zrakoplovi proizvedeni u tvornici Junkers Flugzeug und Motorenwerke AG koja se nalazila u mjestu Dessau.

3 Flak, prema Flugabwehrkanone, protuzrakoplovni top.

4 Stipo Bilan je 1969. godine, godinu dana nakon smrti fra Josipa Markušića, prvi put doveo Tita u Koprivnicu iznad Bugojna u lov na medvjede, što se pretvorilo u svojevrsni ritual.

Josip Mlakić 09. 02. 2021.