Što je bilo s napuštenim pjesmama? Gdje je ono što izmače? Ona pjesma od nekoć? Pisao na cedulje, u teke, na kutije cigareta, sve bilježio, malo me koji od mojih drugara o poetici htio slušati, nisam mnogo toga ni htio reći, sve zapisivao, s dva prsta tipkao, u malu zbirku složio, onda jedne zimske noći kada sam nekoliko popio mojoj curi poklonio. Ona se poslije udala, tu zbirku izgubila, možda bacila, fina je to bila djevojka, neće valjda čuvati uspomene na bivšeg momka. Meni se sada ta izgubljena poetika vratila ali više nigdje ni jednog stiha, nestala poezija u škripi snijega i neostvarenog seksa, mislim da je na jednom mjestu pisalo „Bila je njoj. I Eroica Napoleonu”, pamtim, jedna pjesma se završavala „ako im sudbina bude naklonjena više se neće sresti”, bila je to divna patetika koja je čuvala idealizam događaja, najbolje da ne bude sukoba, grubih riječi, razočaranja, neka sve bude tišina i što je moguće veća daljina, takva je to bila poetika, ni veza nije bila puno bolja. Poslije još pomalo pisao, ali se zaljubio, kroz aleje s njom šetao, slušao njene lomljive stihove, nisam htio da je moji povrijede, pa s pisanjem prestao. U mojem životu nije više bilo stihova, samo mnogo događaja, mnogo riječi, još više snova. Svoj sam tekst (ponekad anarhična pjesma, ponekad grozna proza) ja sam bio, u događajima svoj tekst postao, u govoru ga varirao, dotjerivao, ponavljao, kada bih se curi dopao na isti način svoju poetiku završavao. Nove pjesme nisam pisao, one stare zaboravio, ni jednu nisam znao, ni jednu upamtio, no sam svaku u svom osjećaju života sačuvao, u kazivanju svaki čas novu pjesmu kao životnu gestu smišljao, kao drugačiju nenapisanu knjigu sastavljao, u njoj kao da sam iz dubine skrivene osjećaje izvlačio, sve davno zaboravljeno ili netom doživljeno ranjiva gorka opora ili nježna riječ postajalo, moja pjesma htjela životom biti, na kraju sam se u svoje riječi pretvorio, svoja priča, svoja vlastita knjiga postao. A onda jedan dan sjeo, sve redom zapisao, još ni pola nisam stigao, moja izgubljena poetika tek sad svoj dom našla, na miru me moje stare rane ostavile, konačno se u tekst pretvorile, u poznu pjesmu sebe zarobila, sebe svom piscu predale, opet ga uzdrmale, svog pisca na kazivanje nagnale i tako napokon one jedne zime izgubljene riječi svoju priču, a i život pisca zaobručile.
Stihovi, jedne zime izgubljeni
Što je bilo s napuštenim pjesmama? Gdje je ono što izmače? Ona pjesma od nekoć? Pisao na cedulje, u teke, na kutije cigareta, sve bilježio, malo me koji od mojih drugara o poetici htio slušati, nisam mnogo toga ni htio reći, sve zapisivao, s dva prsta tipkao, u malu zbirku složio, onda jedne zimske noći kada sam nekoliko popio mojoj curi poklonio. Ona se poslije udala, tu zbirku izgubila, možda bacila, fina je to bila djevojka, neće valjda čuvati uspomene na bivšeg momka. Meni se sada ta izgubljena poetika vratila ali više nigdje ni jednog stiha, nestala poezija u škripi snijega i neostvarenog seksa, mislim da je na jednom mjestu pisalo „Bila je njoj. I Eroica Napoleonu”, pamtim, jedna pjesma se završavala „ako im sudbina bude naklonjena više se neće sresti”, bila je to divna patetika koja je čuvala idealizam događaja, najbolje da ne bude sukoba, grubih riječi, razočaranja, neka sve bude tišina i što je moguće veća daljina, takva je to bila poetika, ni veza nije bila puno bolja. Poslije još pomalo pisao, ali se zaljubio, kroz aleje s njom šetao, slušao njene lomljive stihove, nisam htio da je moji povrijede, pa s pisanjem prestao. U mojem životu nije više bilo stihova, samo mnogo događaja, mnogo riječi, još više snova. Svoj sam tekst (ponekad anarhična pjesma, ponekad grozna proza) ja sam bio, u događajima svoj tekst postao, u govoru ga varirao, dotjerivao, ponavljao, kada bih se curi dopao na isti način svoju poetiku završavao. Nove pjesme nisam pisao, one stare zaboravio, ni jednu nisam znao, ni jednu upamtio, no sam svaku u svom osjećaju života sačuvao, u kazivanju svaki čas novu pjesmu kao životnu gestu smišljao, kao drugačiju nenapisanu knjigu sastavljao, u njoj kao da sam iz dubine skrivene osjećaje izvlačio, sve davno zaboravljeno ili netom doživljeno ranjiva gorka opora ili nježna riječ postajalo, moja pjesma htjela životom biti, na kraju sam se u svoje riječi pretvorio, svoja priča, svoja vlastita knjiga postao. A onda jedan dan sjeo, sve redom zapisao, još ni pola nisam stigao, moja izgubljena poetika tek sad svoj dom našla, na miru me moje stare rane ostavile, konačno se u tekst pretvorile, u poznu pjesmu sebe zarobila, sebe svom piscu predale, opet ga uzdrmale, svog pisca na kazivanje nagnale i tako napokon one jedne zime izgubljene riječi svoju priču, a i život pisca zaobručile.