Objavljeno na autorskoj FB stranici Miljenka Jergovića nakon vijesti iz Istanbula u popodnevnim satima 15. jula 2016.
Danas je u Istanbulu Unescov Komitet za svjetsku baštinu odlučio da se stećci uvrste među zaštićena materijalna dobra čovječanstva, među mala i velika čuda svijeta. Ovim su lica naše memorije učinjena vidljivim pred svima živim. Naša su sjećanja spašena pred zaboravom svijeta. Sutra će o tome pisati novine. O stećcima će javljati ugledni znanstveni časopisi iz cijeloga svijeta. Proces pred Unescom trajao je devet godina. Prije tačno toliko vremena predstavnici Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, zemalja na čijim se teritorijima nalaze nekropole ovih srednjovjekovnih nadgrobnika, pokrenuli su postupak pred Unescom. Ali za uspjeh kandidature baš nikakve zasluge nemaju plemenski vođe i vračevi, Kolinda ni Bakir, a ni onaj treći i četvrti, ako i njih radi političke korektnosti valja spomenuti. Za stećke zaslužni su svi oni marni i pažljivi ljudi, pisci, povjesničari i arheolozi, koji ih već stoljeće i pol nastoje popisati i opisati, pronaći im povijesni kontekst, ispričati o njima priču, makar bila i kriva, ali svakako priču u kojoj stećke po bosanskoj zemlji i po zemljama koje Bosnu okružuju nije posijao nikakav i ničiji vođa, e da bi poput kakvog pseta zapišao svoj nacionalni teritorij. Za stećke su zaslužni oni koji stećke nisu mrvili u prašinu svojih sitnih duša. Za stećke u Istanbulu je, konačno, zaslužan i onaj koga u Istanbulu nije moglo biti: zagrebački povjesničar, medijevalist Ivo Goldstein, koji se spletom sretnih okolnosti zatekao na mjestu hrvatskog veleposlanika u Parizu. Zahvaljujući njemu proces kandidature mogao je biti do kraja korektno proveden. Na kraju, u Carigrad nije išao, jer se nekome u ministarstvu u Zagrebu, ili o odajama pantovčačke vrhovne činovnice, nije sviđalo da Goldstein tamo ide. Išli su ambasadori Bosne i Hercegovine i Crne Gore Ivan Orlić i Dragica Ponorac, te ambasador Srbije profesor Darko Tanasković, koji je imao tu čast da posao privede kraju. I to neka se pamti u ovaj lijep i ganutljiv čas.
Stećci u sjećanju svijeta
Objavljeno na autorskoj FB stranici Miljenka Jergovića nakon vijesti iz Istanbula u popodnevnim satima 15. jula 2016.
Danas je u Istanbulu Unescov Komitet za svjetsku baštinu odlučio da se stećci uvrste među zaštićena materijalna dobra čovječanstva, među mala i velika čuda svijeta. Ovim su lica naše memorije učinjena vidljivim pred svima živim. Naša su sjećanja spašena pred zaboravom svijeta. Sutra će o tome pisati novine. O stećcima će javljati ugledni znanstveni časopisi iz cijeloga svijeta. Proces pred Unescom trajao je devet godina. Prije tačno toliko vremena predstavnici Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, zemalja na čijim se teritorijima nalaze nekropole ovih srednjovjekovnih nadgrobnika, pokrenuli su postupak pred Unescom. Ali za uspjeh kandidature baš nikakve zasluge nemaju plemenski vođe i vračevi, Kolinda ni Bakir, a ni onaj treći i četvrti, ako i njih radi političke korektnosti valja spomenuti. Za stećke zaslužni su svi oni marni i pažljivi ljudi, pisci, povjesničari i arheolozi, koji ih već stoljeće i pol nastoje popisati i opisati, pronaći im povijesni kontekst, ispričati o njima priču, makar bila i kriva, ali svakako priču u kojoj stećke po bosanskoj zemlji i po zemljama koje Bosnu okružuju nije posijao nikakav i ničiji vođa, e da bi poput kakvog pseta zapišao svoj nacionalni teritorij. Za stećke su zaslužni oni koji stećke nisu mrvili u prašinu svojih sitnih duša. Za stećke u Istanbulu je, konačno, zaslužan i onaj koga u Istanbulu nije moglo biti: zagrebački povjesničar, medijevalist Ivo Goldstein, koji se spletom sretnih okolnosti zatekao na mjestu hrvatskog veleposlanika u Parizu. Zahvaljujući njemu proces kandidature mogao je biti do kraja korektno proveden. Na kraju, u Carigrad nije išao, jer se nekome u ministarstvu u Zagrebu, ili o odajama pantovčačke vrhovne činovnice, nije sviđalo da Goldstein tamo ide. Išli su ambasadori Bosne i Hercegovine i Crne Gore Ivan Orlić i Dragica Ponorac, te ambasador Srbije profesor Darko Tanasković, koji je imao tu čast da posao privede kraju. I to neka se pamti u ovaj lijep i ganutljiv čas.