Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis, S fotografijama Josipa Lovrenovića. Synopsis, Zagreb i Travnik 2019.
Skoro pa godinu dana provela sam nad knjigom “Ikavski zemljopis” Ivana Lovrenovića i prevela je, riječ po riječ, na njemački jezik.
Kako to već biva kod prevođenja, dubok je uron u jezični svijet i imaginaciju autora i njegovog djela. A kod ovakvih knjiga mnogo i naučiš! Istovremeno imaš osjećaj da tekst nije slučajno završio baš na tvom radnom stolu, jer dobivaš odgovore na pitanja koja već toliko dugo nosiš u sebi da ni ne vjeruješ da ćeš ih ikad naći. To su pitanja o prostoru i vremenu, o ljudima unutar tih koordinata, filozofska pitanja, ponekad izrazito metafizička, čije odgovore najmanje očekuješ u knjizi o konkretnom prostoru, s tako specifičnim kulturnim, političkim i vjerskim kontekstom. Sada, kad sam predala knjigu izdavačkoj kući na daljnju obradu, mogu razmisliti o tome što mi ostaje od nje.
Pored velike količine informacija koju ću vjerojatno brzo zaboraviti (nema veze, znam gdje ih mogu ponovno naći), bit će da je veće ono što mi ostaje. Knjiga će, znam to već sada, u dolazećim godinama evocirati sljedeće osjećaje i misli: duboko i iskreno divljenje prema načinu na koji ovaj autor radi; slika krajolika, polja, koje je postalo jasno i precizno u mojoj glavi (naravno i uz pomoć prelijepih fotografija) i čiju ljepotu i istinitost mogu shvatiti a da tamo nikada nisam bila; duboko razumijevanje povijesnih i aktualnih prilika ljudi koji žive na području tog kraškog polja i, kako mi se čini, sjajna, književna, znanstvena i praktična tehnika približavanja predmetu kroz respekt, znatiželju i angažman, koja upravozato donosi bolje rezultate nego drugi tekstovi istog žanra.
I što želiš više od knjige?
Ali najprije, o čemu se radi?
Knjiga je rezultat putovanja pisca i svestranog esejista Ivana Lovrenovića i njegovog sina Josipa Lovrenovića koji je fotograf, umjetnik, grafičar i scenograf. Nije im ovo prvo zajedničko putovanje za knjigu. U skraćenoj verziji slijedili su rutu prvog bosanskog putopisca fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.) koji se 1845. godine pješice i s konjima uputio prema Kupreškom polju, pa dalje do susjednih polja i mjesta, te je zabilježio što je tamo vidio i doživio. I doista, Jukić je bio prvi koji je u Bosni imao refleks što točnije dokumentirati što se kad dogodilo, i ne samo to: bio je uvjerenda se samo na taj način – putujući, upoznavajući mjesta i regije i zapisujući sve – može nešto o svijetu razumjeti.
Ivan i Josip Lovrenović krenuli su na put starim berlingom i naravno da su našli druge stvari nego fratar skoro pa dvjesto godina ranije. Mnogo toga zbilo se u međuvremenu i zaista ne postoji bolji sugovornik od Ivana Lovrenovića ako želiš da ti netko kompetentno i slojevito priča o tome.
Lovrenović je već u djetinjstvu bio fasciniran grobljima i nadgrobnim spomenicima. Još nije znao zašto, ali su ga magično privlačili. To je neobično. Zašto bi dijete bilo fascinirano mjestima koja imaju veze sa smrću i prolaznošću? Je li to bila vrsta znanja ili slutnje da se ovdje, na tim mjestima, radi o nečemu drugom? O nečemu većemu što možda fizički nije prisutno, ali čemu se ipak možeš približiti ukoliko znaš pročitati simbole i pisma na spomenicima? Ukoliko uključiš u to još i nebo i krš i planinu? Ukoliko još uračunaš što si kod kuće u obitelji čuo da se govori između riječi, što nitko nije zapravo izgovorio, ali što je ipak bilo rečeno i što je trebalo razumjeti?
Što je god bila motivacija tog dječaka, ona ga je kontinuirano vodila na takva mjesta. Čak i onda kada spomenici nisu bili baš jako dostupni, jer nisu stajali u muzejima, nego negdje u prirodi.
I to je bilo dobro, nije se radilo samo o povijesno-umjetničkom istraživanju: radilo se o sveukupnom doživljaju, o svemu.
Jer, koliko god vješto izrađen spomenik koji je Ivan tražio u visokoj travi, na strmim visinama ili na napuštenim grobljima, bio je napravljen baš za to mjesto, ne za izložbu, nego za određeno mjesto u određenoj kulturi. To zna Ivan Lovrenović i zato dokumentira u “Ikavskom zemljopisu” vezu između krajolika, čovjeka i kulture. A kako je veliki broj predmeta promatranja jako star, on mora sagledati povijesne prilike proteklog vremena i povezati ih s onima koje je Jukić pronašao na putovanju i onda kroz vrijeme putovati u sadašnjost – i katkad još malo dalje, u neki prostor izvan vremena.
Da bi takvo što učinio, čovjek treba dobro gledati i puno znati. Da bi čovjek razumio povijest, duboko mora uroniti, pročitati što više izvornih tekstova, posebno onih koji iz političkih ili ideoloških razloga nisu prihvaćeni ili onih koji su osobito propagirani; ne smije se umoriti razotkrivanjem izvora koji još uvijek počivaju u nekim arhivima. Treba prionuti tekstu, i pitati, pitati, pitati… Koga je Lovrenović sve pitao, i to se može čitati u knjizi.
A to što sam dosad rekla, to se odnosi samo na povijesni dio knjige. Ali na grobljima se uvijek radi i o umjetnosti. Trebaš mnogo znati o umjetnosti da bi je mogao razlikovati od kiča. Trebaš mnogo znati o književnosti da bi mogao razlikovati poeziju od patetike.
I na kraju moraš mnogo znati o političkoj, kulturnoj, individualnoj i kolektivnoj psihologiji da bi mogao razlikovati istinu od laži. Trebaš razumjeti da istina ne znači odlučiti se za jednu danu perspektivu nego da je treba pronaći usred svih perspektiva. Znanje znači: uvid u što više perspektiva, što točnije istraženo, što potkrepljenije s provjerenim podacima.
I još jedna važna stvar: ne smije te biti strah da se zagledaš u ono bolno i strašno. Baš tamo treba intenzivirati istragu, jer je na tom području materijal informacija često rijedak, tanak, pod utjecajem jakih emocija.
Ah da, i onda trebaš tamo i otići, obići predmet na licu mjesta i percipirati ga svim osjetilima. To je i Jukić već znao.
I tako su otac i sin sjeli u auto i zaputili se “Jukićevim stopama”, Josip s foto-tehnikom, a Ivan s Jukićevom rutom, kartama i intuitivnim znanjem da je na traženim mjestima nešto više od onog što je Jukić već pronašao. Lovrenović to opisuje tako: “Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.” Putovanje ih je vodilo u Gradac, Mračaj, Kupres, Glamoč, Gornji Vakuf ili Uskoplje, da samo nekoliko mjesta spomenem.
Dolazak u naselja prikazan je u sadašnjem vremenu, a zatim pratimo povratak u biografiju, put do onog što Ivan Lovrenović stvarno razotkriva na takvim mjestima.
Zanimljivo je vidjeti kako se akteri putovanja Ivan i Josip međusobno prikazuju i vide u svom umjetničkom radu. Nije to bila svrha ove knjige, ali se tu i tamo slučajno dogodi. Na rijetkim slikama na kojima osim predmeta istrage ili prirode vidimo i Ivana Lovrenovića, spazit ćemo i sljedeće: vidimo čovjeka u određenoj situaciji, suočenog s lokalnim okolnostima ili pojavama, koji je u mislima zapravo već negdje drugdje. Na primjer, leži jedne ljetne večeri na toplom kamenu Galečkine ćuprije i razmišlja o anegdoti prema kojoj je Andrić dobio ideju za priču “Most na Žepi” sjedeći na kamenu mosta i jednostavno ga slušajući. Ili na slici kada po drugi put sretnu bicikliste i kada Josip to uhvati u fotografiji. Ivan Lovrenović ne pozira s tim ljudima, on se već udubio u neke putokaze u pozadini i možda razmišlja o sljedećoj stanici puta ili je primijetio zanimljivi jezični korijen u nekom od naziva… A s druge strane Ivan često ponavlja kako Josip vozi dobro i oprezno i kako pouzdano pristupa radu itd. Podjela je jasna: Josipova uloga je da se bavi ovdašnjim stvarima i ljudima, i sadašnjim trenutkom, dok je Ivan odgovoran za sve druge vremenske dimenzije. Dobro je što svatko od njih za svoju ulogu raspolaže idealnom formom umjetnosti, prvi fotografijom, drugi pisanjem.
Što se tiče povijesti, Lovrenovići naišli su na tim mjestima na mnogo slojeva. Često su tu antičke ruševine ili ostaci koji govore o prostoru prije nekoliko tisuća godina, pa srednjovjekovni tragovi i ostaci, i konačno ono što je živo već vidio putujući fratar. Ali između polovice devetnaestog stoljeća i prvih desetljeća dvijetisućitih dogodili su se važni preokreti, rane i stradanja, ratovi, reorganizacije, migracije. Tu Lovrenović pristupa nekom vrstom meta-pogleda, vidi razlike, kronologije, ali i zajedništvo u toku vremena. I on uključuje, kao i Jukić, koji jednostavno broji “kuće kršćana i kuće Turaka”, statistički materijal.
Ali ono što je zapravo posebno u knjizi je da se Ivan Lovrenović susreće sa svakim predmetom na tom putovanju, svejedno iz koje epohe, religije ili etničkog porijekla, s istom ozbiljnošću i brigom. Svejedno je radi li se o kamenju u polju, o pravoslavnom križu na groblju ili katoličkoj crkvi u selu, uvijek poznaje kontekst, povijest, zna priče o ljudima koji su izgradili spomenik. Što god biva predmet njegovog promatranja, on zaslužuje – dostojanstvo.
Dozvolite mi malu digresiju na ovom mjestu. Poznati njemački neurobiolog, naučnik o mozgu i pedagog prof. dr. Gerald Hüther piše u svojoj knjizi “Dostojanstvo”1, u kojoj ukazuje na nužnost ponovnog uvođenja pojma dostojanstva u temelje neuroznanstvenih rezultata i skeniranja mozgova, te zapravo stiže do ideje dostojanstva a la Viktor Frankl: “Nikad prije taj fenomen koji obuhvaća cijelu povijest čovječanstva nije bio toliko očit kao sad, na početku 21. stoljeća. Po prvi put nam se otvara perspektiva koja neizbježno vodi do odlučujućeg pitanja, koje nas ljude međusobno povezuje – bez obzira na različito porijeklo, iskustvo, povijesne činjenice. Pa i to može biti samo čovjekova predodžba, ali predodžba koju ljudi mogu podijeliti ne unatoč, već zbog njihove različitosti. Za to nije prikladna ni jedna religija, ni jedna ideologija, ni jedan etički ili moralni koncept vrijednosti. Jedina sveobvezujuća predodžba ljudi može biti samo iskustvo vlastitog dostojanstva.”
I na drugom mjestu: “Iz neurobiološke perspektive se pri tome radi o unutrašnjoj slici, to jest o neuronalnom obrascu ponašanja aktiviranom u situaciji koja je usko povezana s vlastitim identitetom i na taj način čvrsto povazena s emocionalnim mrežama. Radi se o unutrašnjoj predodžbi o tome koja vrsta čovjeka netko želi biti. Za tu predodžbu koja nudi orijentaciju što štiti od svake zbunjenosti i koja mozgu trajno štedi energiju, postoji prekrasna, skoro pa zaboravljena riječ: dostojanstvo.”
Hütherova ideja je da je svaki čovjek imao to temeljno iskustvo (koje je baza naše civilizacije i našeg zajedništva: postali smo već u školi objekt edukacije, ocjene, procjenjivanja) da je postao objekt nečega ili nekoga i da kao strategiju savladavanja mora birati jednu od dvije opcije: da i samog sebe čini objektom ili da druge promatra na takav način. Pošto smo to naučili, idemo u svijet gledajući sve kao objekt: sve postaje objekt naše mržnje, objekt naše kritike itd., ali i objekt našeg divljenja. Emancipacija svih sudionika od objekta do subjekta zahtijeva temeljno shvaćanje inherentnog dostojanstva pojedinca.
O tome govorim kada kažem da Lovrenović predmetima pruža dostojanstvo. Nisu to samo predmeti znanstvenog, povijesnog ili osobnog interesa. Oni su subjekti kojima se taj Lovrenović-subjekt približava koristeći sve što ima na raspolaganju.
Mnoge dimenzije razvoja naselja i njihovih stanovnika kroz stoljeća nije moguće iščitati iz statistika ili kronika. Treba shvatiti i svo to htijenje i željenje jedne nacije, autorefleksiju ljudi pri suočenju s povijesnom iskustvom i iz njega proizašlim proturječnostima.
Ovako piše Lovrenović na kraju knjige: “Nigdje se tako živo kao u ovakvim malim zakutcima narodnoga života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža, razmišljajući davno povodom hrvatske nacionalne sudbine, izražava latinskim pojmovima: entitas nationis ili entitas populi? Hrvatski paradoks u Bosni i Hercegovini: htijući biti nacijom (populi nationis), gubi se narod (entitas populi), gubi se sama svoja biološka supstanca, gube se svoja drevna staništa.”
I tako ga pratimo i čitamo na svakoj stanici njegovog putovanja, i ne sakupljamo samo informacije i materijal, nego poimanje o subjektnosti ljudi, mjesta, prirode, čak i nadgrobnih spomenika.
To se može na fotografijama i provjeriti.
Ali najbolja slika je zadnja, koja možda službeno ni ne pripada korpusu ilustracija putovanja. Ona prikazuje selfie dvojice ljudi usred kraškog polja, okruženih razbacanim mramorjem i dalekim planinama u pozadini. Samo što to uopće ne izgleda kao selfie. Izgleda kao da ih je sam stećak fotografirao. I što je vidio stećak? Vidio je mlađeg kako odmjerava proporcije, uz koje će poslije prikazati stećak na fotografiji. Čovjeka koji kao da misli: koliko mi treba kamena, koje perspektive, koliko neba, koliko planina da bi se vidjelo što je ovdje i sada.
I starijeg – ili je to dječak s početka ovog teksta – koji gleda znatiželjno i s daškom istraživačke sreće na licu, što te obuzme kada naiđeš na nešto što si dugo tražio. U njegovom pogledu isključen je vanjski svijet, on zumira, zumira, zumira, prema unutrašnjosti, dublje, preciznije kao da traži specifičnu srž ovog kamena.
Kada to uspije, kada objekt promatranja prestane biti objekt, nego počinje djelovati kao subjekt, kada sam progovori (poput Andrićevog mosta), kada granica između objekta i subjekta nestane ili bar ne bude više jasna, onda iz knjige govori nešto drugo osim skupljenog znanja autora. I to je ono što Ivan Lovrenović čini u svojim tekstovima: skuplja što više informacija, uči što je god potrebno da bi odgonetnuo materijal, traži, obilazi i istražuje na svim mogućim poljima, i tako stvara multifasetni prostor tumačenja u kojemu objekt promatranja odjednom priča za sebe. To je intelektualna usluga predmetu.
Stećak kao subjekt promatranja
Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis, S fotografijama Josipa Lovrenovića. Synopsis, Zagreb i Travnik 2019.
Skoro pa godinu dana provela sam nad knjigom “Ikavski zemljopis” Ivana Lovrenovića i prevela je, riječ po riječ, na njemački jezik.
Kako to već biva kod prevođenja, dubok je uron u jezični svijet i imaginaciju autora i njegovog djela. A kod ovakvih knjiga mnogo i naučiš! Istovremeno imaš osjećaj da tekst nije slučajno završio baš na tvom radnom stolu, jer dobivaš odgovore na pitanja koja već toliko dugo nosiš u sebi da ni ne vjeruješ da ćeš ih ikad naći. To su pitanja o prostoru i vremenu, o ljudima unutar tih koordinata, filozofska pitanja, ponekad izrazito metafizička, čije odgovore najmanje očekuješ u knjizi o konkretnom prostoru, s tako specifičnim kulturnim, političkim i vjerskim kontekstom. Sada, kad sam predala knjigu izdavačkoj kući na daljnju obradu, mogu razmisliti o tome što mi ostaje od nje.
Pored velike količine informacija koju ću vjerojatno brzo zaboraviti (nema veze, znam gdje ih mogu ponovno naći), bit će da je veće ono što mi ostaje. Knjiga će, znam to već sada, u dolazećim godinama evocirati sljedeće osjećaje i misli: duboko i iskreno divljenje prema načinu na koji ovaj autor radi; slika krajolika, polja, koje je postalo jasno i precizno u mojoj glavi (naravno i uz pomoć prelijepih fotografija) i čiju ljepotu i istinitost mogu shvatiti a da tamo nikada nisam bila; duboko razumijevanje povijesnih i aktualnih prilika ljudi koji žive na području tog kraškog polja i, kako mi se čini, sjajna, književna, znanstvena i praktična tehnika približavanja predmetu kroz respekt, znatiželju i angažman, koja upravo zato donosi bolje rezultate nego drugi tekstovi istog žanra.
I što želiš više od knjige?
Ali najprije, o čemu se radi?
Knjiga je rezultat putovanja pisca i svestranog esejista Ivana Lovrenovića i njegovog sina Josipa Lovrenovića koji je fotograf, umjetnik, grafičar i scenograf. Nije im ovo prvo zajedničko putovanje za knjigu. U skraćenoj verziji slijedili su rutu prvog bosanskog putopisca fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.) koji se 1845. godine pješice i s konjima uputio prema Kupreškom polju, pa dalje do susjednih polja i mjesta, te je zabilježio što je tamo vidio i doživio. I doista, Jukić je bio prvi koji je u Bosni imao refleks što točnije dokumentirati što se kad dogodilo, i ne samo to: bio je uvjeren da se samo na taj način – putujući, upoznavajući mjesta i regije i zapisujući sve – može nešto o svijetu razumjeti.
Ivan i Josip Lovrenović krenuli su na put starim berlingom i naravno da su našli druge stvari nego fratar skoro pa dvjesto godina ranije. Mnogo toga zbilo se u međuvremenu i zaista ne postoji bolji sugovornik od Ivana Lovrenovića ako želiš da ti netko kompetentno i slojevito priča o tome.
Lovrenović je već u djetinjstvu bio fasciniran grobljima i nadgrobnim spomenicima. Još nije znao zašto, ali su ga magično privlačili. To je neobično. Zašto bi dijete bilo fascinirano mjestima koja imaju veze sa smrću i prolaznošću? Je li to bila vrsta znanja ili slutnje da se ovdje, na tim mjestima, radi o nečemu drugom? O nečemu većemu što možda fizički nije prisutno, ali čemu se ipak možeš približiti ukoliko znaš pročitati simbole i pisma na spomenicima? Ukoliko uključiš u to još i nebo i krš i planinu? Ukoliko još uračunaš što si kod kuće u obitelji čuo da se govori između riječi, što nitko nije zapravo izgovorio, ali što je ipak bilo rečeno i što je trebalo razumjeti?
Što je god bila motivacija tog dječaka, ona ga je kontinuirano vodila na takva mjesta. Čak i onda kada spomenici nisu bili baš jako dostupni, jer nisu stajali u muzejima, nego negdje u prirodi.
I to je bilo dobro, nije se radilo samo o povijesno-umjetničkom istraživanju: radilo se o sveukupnom doživljaju, o svemu.
Jer, koliko god vješto izrađen spomenik koji je Ivan tražio u visokoj travi, na strmim visinama ili na napuštenim grobljima, bio je napravljen baš za to mjesto, ne za izložbu, nego za određeno mjesto u određenoj kulturi. To zna Ivan Lovrenović i zato dokumentira u “Ikavskom zemljopisu” vezu između krajolika, čovjeka i kulture. A kako je veliki broj predmeta promatranja jako star, on mora sagledati povijesne prilike proteklog vremena i povezati ih s onima koje je Jukić pronašao na putovanju i onda kroz vrijeme putovati u sadašnjost – i katkad još malo dalje, u neki prostor izvan vremena.
Da bi takvo što učinio, čovjek treba dobro gledati i puno znati. Da bi čovjek razumio povijest, duboko mora uroniti, pročitati što više izvornih tekstova, posebno onih koji iz političkih ili ideoloških razloga nisu prihvaćeni ili onih koji su osobito propagirani; ne smije se umoriti razotkrivanjem izvora koji još uvijek počivaju u nekim arhivima. Treba prionuti tekstu, i pitati, pitati, pitati… Koga je Lovrenović sve pitao, i to se može čitati u knjizi.
A to što sam dosad rekla, to se odnosi samo na povijesni dio knjige. Ali na grobljima se uvijek radi i o umjetnosti. Trebaš mnogo znati o umjetnosti da bi je mogao razlikovati od kiča. Trebaš mnogo znati o književnosti da bi mogao razlikovati poeziju od patetike.
I na kraju moraš mnogo znati o političkoj, kulturnoj, individualnoj i kolektivnoj psihologiji da bi mogao razlikovati istinu od laži. Trebaš razumjeti da istina ne znači odlučiti se za jednu danu perspektivu nego da je treba pronaći usred svih perspektiva. Znanje znači: uvid u što više perspektiva, što točnije istraženo, što potkrepljenije s provjerenim podacima.
I još jedna važna stvar: ne smije te biti strah da se zagledaš u ono bolno i strašno. Baš tamo treba intenzivirati istragu, jer je na tom području materijal informacija često rijedak, tanak, pod utjecajem jakih emocija.
Ah da, i onda trebaš tamo i otići, obići predmet na licu mjesta i percipirati ga svim osjetilima. To je i Jukić već znao.
I tako su otac i sin sjeli u auto i zaputili se “Jukićevim stopama”, Josip s foto-tehnikom, a Ivan s Jukićevom rutom, kartama i intuitivnim znanjem da je na traženim mjestima nešto više od onog što je Jukić već pronašao. Lovrenović to opisuje tako: “Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.” Putovanje ih je vodilo u Gradac, Mračaj, Kupres, Glamoč, Gornji Vakuf ili Uskoplje, da samo nekoliko mjesta spomenem.
Dolazak u naselja prikazan je u sadašnjem vremenu, a zatim pratimo povratak u biografiju, put do onog što Ivan Lovrenović stvarno razotkriva na takvim mjestima.
Zanimljivo je vidjeti kako se akteri putovanja Ivan i Josip međusobno prikazuju i vide u svom umjetničkom radu. Nije to bila svrha ove knjige, ali se tu i tamo slučajno dogodi. Na rijetkim slikama na kojima osim predmeta istrage ili prirode vidimo i Ivana Lovrenovića, spazit ćemo i sljedeće: vidimo čovjeka u određenoj situaciji, suočenog s lokalnim okolnostima ili pojavama, koji je u mislima zapravo već negdje drugdje. Na primjer, leži jedne ljetne večeri na toplom kamenu Galečkine ćuprije i razmišlja o anegdoti prema kojoj je Andrić dobio ideju za priču “Most na Žepi” sjedeći na kamenu mosta i jednostavno ga slušajući. Ili na slici kada po drugi put sretnu bicikliste i kada Josip to uhvati u fotografiji. Ivan Lovrenović ne pozira s tim ljudima, on se već udubio u neke putokaze u pozadini i možda razmišlja o sljedećoj stanici puta ili je primijetio zanimljivi jezični korijen u nekom od naziva… A s druge strane Ivan često ponavlja kako Josip vozi dobro i oprezno i kako pouzdano pristupa radu itd. Podjela je jasna: Josipova uloga je da se bavi ovdašnjim stvarima i ljudima, i sadašnjim trenutkom, dok je Ivan odgovoran za sve druge vremenske dimenzije. Dobro je što svatko od njih za svoju ulogu raspolaže idealnom formom umjetnosti, prvi fotografijom, drugi pisanjem.
Što se tiče povijesti, Lovrenovići naišli su na tim mjestima na mnogo slojeva. Često su tu antičke ruševine ili ostaci koji govore o prostoru prije nekoliko tisuća godina, pa srednjovjekovni tragovi i ostaci, i konačno ono što je živo već vidio putujući fratar. Ali između polovice devetnaestog stoljeća i prvih desetljeća dvijetisućitih dogodili su se važni preokreti, rane i stradanja, ratovi, reorganizacije, migracije. Tu Lovrenović pristupa nekom vrstom meta-pogleda, vidi razlike, kronologije, ali i zajedništvo u toku vremena. I on uključuje, kao i Jukić, koji jednostavno broji “kuće kršćana i kuće Turaka”, statistički materijal.
Ali ono što je zapravo posebno u knjizi je da se Ivan Lovrenović susreće sa svakim predmetom na tom putovanju, svejedno iz koje epohe, religije ili etničkog porijekla, s istom ozbiljnošću i brigom. Svejedno je radi li se o kamenju u polju, o pravoslavnom križu na groblju ili katoličkoj crkvi u selu, uvijek poznaje kontekst, povijest, zna priče o ljudima koji su izgradili spomenik. Što god biva predmet njegovog promatranja, on zaslužuje – dostojanstvo.
Dozvolite mi malu digresiju na ovom mjestu. Poznati njemački neurobiolog, naučnik o mozgu i pedagog prof. dr. Gerald Hüther piše u svojoj knjizi “Dostojanstvo”1, u kojoj ukazuje na nužnost ponovnog uvođenja pojma dostojanstva u temelje neuroznanstvenih rezultata i skeniranja mozgova, te zapravo stiže do ideje dostojanstva a la Viktor Frankl: “Nikad prije taj fenomen koji obuhvaća cijelu povijest čovječanstva nije bio toliko očit kao sad, na početku 21. stoljeća. Po prvi put nam se otvara perspektiva koja neizbježno vodi do odlučujućeg pitanja, koje nas ljude međusobno povezuje – bez obzira na različito porijeklo, iskustvo, povijesne činjenice. Pa i to može biti samo čovjekova predodžba, ali predodžba koju ljudi mogu podijeliti ne unatoč, već zbog njihove različitosti. Za to nije prikladna ni jedna religija, ni jedna ideologija, ni jedan etički ili moralni koncept vrijednosti. Jedina sveobvezujuća predodžba ljudi može biti samo iskustvo vlastitog dostojanstva.”
I na drugom mjestu: “Iz neurobiološke perspektive se pri tome radi o unutrašnjoj slici, to jest o neuronalnom obrascu ponašanja aktiviranom u situaciji koja je usko povezana s vlastitim identitetom i na taj način čvrsto povazena s emocionalnim mrežama. Radi se o unutrašnjoj predodžbi o tome koja vrsta čovjeka netko želi biti. Za tu predodžbu koja nudi orijentaciju što štiti od svake zbunjenosti i koja mozgu trajno štedi energiju, postoji prekrasna, skoro pa zaboravljena riječ: dostojanstvo.”
Hütherova ideja je da je svaki čovjek imao to temeljno iskustvo (koje je baza naše civilizacije i našeg zajedništva: postali smo već u školi objekt edukacije, ocjene, procjenjivanja) da je postao objekt nečega ili nekoga i da kao strategiju savladavanja mora birati jednu od dvije opcije: da i samog sebe čini objektom ili da druge promatra na takav način. Pošto smo to naučili, idemo u svijet gledajući sve kao objekt: sve postaje objekt naše mržnje, objekt naše kritike itd., ali i objekt našeg divljenja. Emancipacija svih sudionika od objekta do subjekta zahtijeva temeljno shvaćanje inherentnog dostojanstva pojedinca.
O tome govorim kada kažem da Lovrenović predmetima pruža dostojanstvo. Nisu to samo predmeti znanstvenog, povijesnog ili osobnog interesa. Oni su subjekti kojima se taj Lovrenović-subjekt približava koristeći sve što ima na raspolaganju.
Mnoge dimenzije razvoja naselja i njihovih stanovnika kroz stoljeća nije moguće iščitati iz statistika ili kronika. Treba shvatiti i svo to htijenje i željenje jedne nacije, autorefleksiju ljudi pri suočenju s povijesnom iskustvom i iz njega proizašlim proturječnostima.
Ovako piše Lovrenović na kraju knjige: “Nigdje se tako živo kao u ovakvim malim zakutcima narodnoga života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža, razmišljajući davno povodom hrvatske nacionalne sudbine, izražava latinskim pojmovima: entitas nationis ili entitas populi? Hrvatski paradoks u Bosni i Hercegovini: htijući biti nacijom (populi nationis), gubi se narod (entitas populi), gubi se sama svoja biološka supstanca, gube se svoja drevna staništa.”
I tako ga pratimo i čitamo na svakoj stanici njegovog putovanja, i ne sakupljamo samo informacije i materijal, nego poimanje o subjektnosti ljudi, mjesta, prirode, čak i nadgrobnih spomenika.
To se može na fotografijama i provjeriti.
Ali najbolja slika je zadnja, koja možda službeno ni ne pripada korpusu ilustracija putovanja. Ona prikazuje selfie dvojice ljudi usred kraškog polja, okruženih razbacanim mramorjem i dalekim planinama u pozadini. Samo što to uopće ne izgleda kao selfie. Izgleda kao da ih je sam stećak fotografirao. I što je vidio stećak? Vidio je mlađeg kako odmjerava proporcije, uz koje će poslije prikazati stećak na fotografiji. Čovjeka koji kao da misli: koliko mi treba kamena, koje perspektive, koliko neba, koliko planina da bi se vidjelo što je ovdje i sada.
I starijeg – ili je to dječak s početka ovog teksta – koji gleda znatiželjno i s daškom istraživačke sreće na licu, što te obuzme kada naiđeš na nešto što si dugo tražio. U njegovom pogledu isključen je vanjski svijet, on zumira, zumira, zumira, prema unutrašnjosti, dublje, preciznije kao da traži specifičnu srž ovog kamena.
Kada to uspije, kada objekt promatranja prestane biti objekt, nego počinje djelovati kao subjekt, kada sam progovori (poput Andrićevog mosta), kada granica između objekta i subjekta nestane ili bar ne bude više jasna, onda iz knjige govori nešto drugo osim skupljenog znanja autora. I to je ono što Ivan Lovrenović čini u svojim tekstovima: skuplja što više informacija, uči što je god potrebno da bi odgonetnuo materijal, traži, obilazi i istražuje na svim mogućim poljima, i tako stvara multifasetni prostor tumačenja u kojemu objekt promatranja odjednom priča za sebe. To je intelektualna usluga predmetu.
Ali zapravo je čin ljubavi.
1 Gerald Hüther: Würde. Knaus Verlag München, 2018.
© Ivan i Josip Lovrenović