Sa deset godina sam oduševljeno prihvatio ponudu da „glumim“ u TV filmu, poslije se otkrilo da ću zapravo samo statirati, ali tada još nisam shvaćao razliku između ta dva angažmana. Moje ishitreno hvalisanje o nastupu na malom ekranu rezultiralo je nadimkom „glumac“ koji se od tada godinama lijepio za mene, najčešće u kontekstu koji nema nikakve veze sa sedmom umjetnošću.
Na okupljanju prije snimanja, Filmadžija je rekao da se TV drama zove „Ćorkan i Švabica“, što ne samo da je mom dječjem uhu zvučalo prilično trivijalno, već nije ni obećavalo priželjkivani ratni spektakl. Poslali su nas u garderobu Sutjeska filma, užurbana žena me je ozbiljno odmjerila od glave do pete i iz prostorije pune odjeće svih boja i veličina, izvadila dječje mornarsko odijelo koje mi je besprijekorno pristajalo. Iz obližnjeg zoološkog vrta Pionirska dolina je glasno riknuo lav dok sam se oblačio, sredovječan čovjek u kostimu bosanskog seljaka je rekao da možda i on hoće u film, na šta se tek poneko, reda radi, nasmijao. Bunim se što moram sa odijelom nositi i mornarsku kapu, ali žena u garderobi me prvo strpljivo uvjerava da mi dobro stoji, a onda iznervirano govori da ima da je nosim i točka, istjerala je ona svoje i sa većim zvijezdama od mene. Kako odurnu kapu barem ne moram stavljati na glavu dok snimanje ne počne, ona će mi cijeli dan biti nepotreban teret u rukama i od dosade ću je često bacati u zrak kao da sam diplomirao na američkom koledžu.
Konačno ulazimo u studio koji je dekoriran nalik unutrašnjosti cirkuskog šatora, stvari postaju makar malo zanimljivije. Pozornica je osvijetljena i nas statiste usmjeravaju u polumrak prostora za publiku. Sjedimo na drvenim klupama, iznad nas su obješeni fenjeri jer se radnja filma dešava, kako dosta kasnije iz Andrićeve pripovijetke saznajem, početkom 20. vijeka u neimenovanoj bosanskoj kasabi bez struje. Šaljivdžija iz garderobe opet ispaljuje neku dosjetku ali ovaj put biva u startu oštro sasječen od Filmadžije. Po načinu na koji je komedijaš doveden u red vidimo da je nisko u produkcijskoj hijerarhiji, zapravo obični statist kao i mi. Od tada se više niko ni uljudnosti radi ne smije njegovim dobacivanjima, pa se počinje postiđen osamljivati. Odrasli podsmješljivo primjećuju da mu odjeća seljaka baš dobro pristaje.
Na scenu dolaze klaunovi koji ispred kamere bezbroj puta izvode istu predstavu, Filmadžija nam pri svakom ponavljanju nalaže da se glasno smijemo što vremenom postaje pomalo zabavno. Imao sam i svoj tren važnosti kada mi je rečeno da protrčim ispred kamere, što sam za razliku od klaunova iz prve sjajno uradio i kadar nije trebalo ponavljati. Filmadžija je rekao: “Bravo mali!” i svi su me hvalili i tapšali po ramenima. Onda se opet nešto dugo čekalo, ubijali smo vrijeme hodajući dugim hladnim hodnicima bez prozora, u mračnim uglovima prašinu nakupljaju komadi scenografije teškog uljanog mirisa. Nikome nije bilo dozvoljeno izaći iz studija jer nas Filmadžija svaki čas može pozvati nazad. Izgubivši pojam o vremenu, u jednom momentu sam kroz staklena ulazna vrata primijetio da napolju već pada mrak. Baš kada se činilo da ćemo pasti u nesvijest od gladi, osjetio se miris hrane i napravili smo red ispred mjesta gdje se dijelio obrok. Stojećke smo pojeli vruće kobasice u pola somuna sa ljutim senfom izvanrednog ukusa, ohrabren time što se grupi naglo popravilo raspoloženje, statista u kostimu bosanskog seljaka nam se stidljivo pridružio. Kao neko ko ima spremnu šalu čekao je da ga neko pogleda i primijeti, a kako se to nije desilo, uvrijeđeno je odlučio sam pojesti sendvič u drugom kraju hodnika.
Filmadžija nas je pozvao nazad na set, ponovo smo popunili prostor u publici i do kasno u noć po komandi aplaudirali i trudili se da nas kamera ne uhvati u zijevanju. U polusnu sam se potpisao u veliku svesku tvrdih korica i blagajnik produkcije mi je odbrojio honorar, kući stigoh u neke sitne sate čvrsto stežući u džepu kovertu sa prvim zarađenim parama. Dugo najavljivanu televizijsku premijeru ovog prilično tegobnog filma je odgledala cijela porodica. Par sekundi u kojima majstorski protrčim ispred kamere nisu napravile veće turbulencije u svijetu šoubiznisa.
Četiri decenije kasnije na internetu pronalazim film “Ćorkan i Švabica”, i dalje mi je jednako težak za gledanje. Vjerojatno sam dovoljno tragičnih likova kao Ćorkan vidio u životu, možda čak i nekada davno kao desetogodišnji statista na filmu. Mada je studio Sutjeska filma do temelja izgorio u ratu, u mom sjećanju hodnici su i dalje svježe prefarbani. U njima dječak baca kapu u zrak, a u nekom ćošku razočaran čovjek sam objeduje. Premotavam film na scene iz cirkusa i uskoro pronalazim svojih par sekundi kada protrčavam ispred cirkuske publike u mornarskom odijelu. Kapu nemam na glavi, i ta moja mala pobjeda u svijetu filma, naravno, sada više nikome nije važna osim meni.
Statist i Švabica
Sa deset godina sam oduševljeno prihvatio ponudu da „glumim“ u TV filmu, poslije se otkrilo da ću zapravo samo statirati, ali tada još nisam shvaćao razliku između ta dva angažmana. Moje ishitreno hvalisanje o nastupu na malom ekranu rezultiralo je nadimkom „glumac“ koji se od tada godinama lijepio za mene, najčešće u kontekstu koji nema nikakve veze sa sedmom umjetnošću.
Na okupljanju prije snimanja, Filmadžija je rekao da se TV drama zove „Ćorkan i Švabica“, što ne samo da je mom dječjem uhu zvučalo prilično trivijalno, već nije ni obećavalo priželjkivani ratni spektakl. Poslali su nas u garderobu Sutjeska filma, užurbana žena me je ozbiljno odmjerila od glave do pete i iz prostorije pune odjeće svih boja i veličina, izvadila dječje mornarsko odijelo koje mi je besprijekorno pristajalo. Iz obližnjeg zoološkog vrta Pionirska dolina je glasno riknuo lav dok sam se oblačio, sredovječan čovjek u kostimu bosanskog seljaka je rekao da možda i on hoće u film, na šta se tek poneko, reda radi, nasmijao. Bunim se što moram sa odijelom nositi i mornarsku kapu, ali žena u garderobi me prvo strpljivo uvjerava da mi dobro stoji, a onda iznervirano govori da ima da je nosim i točka, istjerala je ona svoje i sa većim zvijezdama od mene. Kako odurnu kapu barem ne moram stavljati na glavu dok snimanje ne počne, ona će mi cijeli dan biti nepotreban teret u rukama i od dosade ću je često bacati u zrak kao da sam diplomirao na američkom koledžu.
Konačno ulazimo u studio koji je dekoriran nalik unutrašnjosti cirkuskog šatora, stvari postaju makar malo zanimljivije. Pozornica je osvijetljena i nas statiste usmjeravaju u polumrak prostora za publiku. Sjedimo na drvenim klupama, iznad nas su obješeni fenjeri jer se radnja filma dešava, kako dosta kasnije iz Andrićeve pripovijetke saznajem, početkom 20. vijeka u neimenovanoj bosanskoj kasabi bez struje. Šaljivdžija iz garderobe opet ispaljuje neku dosjetku ali ovaj put biva u startu oštro sasječen od Filmadžije. Po načinu na koji je komedijaš doveden u red vidimo da je nisko u produkcijskoj hijerarhiji, zapravo obični statist kao i mi. Od tada se više niko ni uljudnosti radi ne smije njegovim dobacivanjima, pa se počinje postiđen osamljivati. Odrasli podsmješljivo primjećuju da mu odjeća seljaka baš dobro pristaje.
Na scenu dolaze klaunovi koji ispred kamere bezbroj puta izvode istu predstavu, Filmadžija nam pri svakom ponavljanju nalaže da se glasno smijemo što vremenom postaje pomalo zabavno. Imao sam i svoj tren važnosti kada mi je rečeno da protrčim ispred kamere, što sam za razliku od klaunova iz prve sjajno uradio i kadar nije trebalo ponavljati. Filmadžija je rekao: “Bravo mali!” i svi su me hvalili i tapšali po ramenima. Onda se opet nešto dugo čekalo, ubijali smo vrijeme hodajući dugim hladnim hodnicima bez prozora, u mračnim uglovima prašinu nakupljaju komadi scenografije teškog uljanog mirisa. Nikome nije bilo dozvoljeno izaći iz studija jer nas Filmadžija svaki čas može pozvati nazad. Izgubivši pojam o vremenu, u jednom momentu sam kroz staklena ulazna vrata primijetio da napolju već pada mrak. Baš kada se činilo da ćemo pasti u nesvijest od gladi, osjetio se miris hrane i napravili smo red ispred mjesta gdje se dijelio obrok. Stojećke smo pojeli vruće kobasice u pola somuna sa ljutim senfom izvanrednog ukusa, ohrabren time što se grupi naglo popravilo raspoloženje, statista u kostimu bosanskog seljaka nam se stidljivo pridružio. Kao neko ko ima spremnu šalu čekao je da ga neko pogleda i primijeti, a kako se to nije desilo, uvrijeđeno je odlučio sam pojesti sendvič u drugom kraju hodnika.
Filmadžija nas je pozvao nazad na set, ponovo smo popunili prostor u publici i do kasno u noć po komandi aplaudirali i trudili se da nas kamera ne uhvati u zijevanju. U polusnu sam se potpisao u veliku svesku tvrdih korica i blagajnik produkcije mi je odbrojio honorar, kući stigoh u neke sitne sate čvrsto stežući u džepu kovertu sa prvim zarađenim parama. Dugo najavljivanu televizijsku premijeru ovog prilično tegobnog filma je odgledala cijela porodica. Par sekundi u kojima majstorski protrčim ispred kamere nisu napravile veće turbulencije u svijetu šoubiznisa.
Četiri decenije kasnije na internetu pronalazim film “Ćorkan i Švabica”, i dalje mi je jednako težak za gledanje. Vjerojatno sam dovoljno tragičnih likova kao Ćorkan vidio u životu, možda čak i nekada davno kao desetogodišnji statista na filmu. Mada je studio Sutjeska filma do temelja izgorio u ratu, u mom sjećanju hodnici su i dalje svježe prefarbani. U njima dječak baca kapu u zrak, a u nekom ćošku razočaran čovjek sam objeduje. Premotavam film na scene iz cirkusa i uskoro pronalazim svojih par sekundi kada protrčavam ispred cirkuske publike u mornarskom odijelu. Kapu nemam na glavi, i ta moja mala pobjeda u svijetu filma, naravno, sada više nikome nije važna osim meni.