Nije mi se jednom desilo da su se sekundarne izložbene postavke pokazale zanimljivijim od onih za koje sam zapravo platila kartu, od slika posesivnog luđaka Van Goga do, u ovom slučaju, konvertita u poznim godinama Dalija. Na tim B-izložbama je rijetko gužva, nekad čak nema ni žive duše. Postavke se mogu dobro vidjeti jer
a) uzbuđeni osmoškolci ne ciče oko svojih zgodnih učiteljica koje nisam jednom vidjela s mikrofonima poput onog Madoninog na Voug turneji
b) studenti umjetnosti ne zagledaju i ne njuškaju slike u pokušaju da dokuče u čemu je stvar tj. da ih dekonstruišu
c) ne zuje liftovi koji prevoze invalide
d) niste izloženi glupavim ili pretencioznim komentarima koji najčešće dolaze od zemljaka
e) nema debelih turista iz unutrašnjosti – kako divna fraza! – koji se odmaraju po tabureima u svojim kroks klompama jarkih boja
f) klima nije podešena na najjače.
Ergo, čista ljepota. U takvim, ljudskim, uslovima u stanju ste autorima oprostiti mnogo više i u stanju ste čak i zaljubiti se.
Vratimo se Daliju. Tačnije izložbi u Muzeju 25 . maj gdje su bili postavljeni njegovi akvareli za Danteovu Božanstvenu komediju, čak sto i jedan akvarel.
Koliko god da je on sugestibilan u svojoj interpretaciji Danteove trilogije a njegov perfekcionizam graničio sa patologijom, pažnja počinje da opada nakon tridesetog kvadrata. Ipak, pred njegovom verzijom Kerbera, načinjenog od kružnih pokreta crnim tušem, uzrokovala sam zastoj; ti su me oblici podsjetili na jednu od mnogih bivših prijateljica koja je još u osnovnoj školi operisala uši i koja je samoinicijativno zaključila da liči na Vinonu Rajder. Imala je upalu zglobova pa je morala da nosi neke zavoje oko ruku; nosila ih je, međutim, i kad nije trebala jer je okolinu htjela da navede na pomisao da je pokušala da se ubije.
Kako mi se grlo počelo sušiti kad sam došla do crteža s biblijskim temama, dokopala sam se izlaza ispred kojeg su se djevojčice slikale na sofi u obliku jarko crvenih silikonskih usana. Potom sam produžila u susjedni izložbeni prostor sa video radovima regionalnih umjetnika.
Najveći dio izložbe su bile video-instalacije: bilo je tu mladih članica benda koje pored svojih basova i bubnjeva pletu džempere, bio je i neki čovjek koji priča o mehanizmu nagaznih mina, zatim neka optička varka u kojoj je potrebno desetak minuta da bi čovjek u slow-motionu spustio kartu na sto, na sred sobe mikrofon starih bluzera koji su svirali u pozadini i bila je plavokosa djevojčica u prirodnoj veličini koja na francuskom pjeva o zvijezdama i samoći. Jezivo, stvarno.
Još uvijek je nekad čujem kad ne mogu da zaspem. Nju i teoretičara Envera Kazaza.
I zatim smo, iz kempa i znatiželje, produžili do Kuće cvijeća.
Tamo sam, zapravo, bila već jednom, u dobi pomenute djevojčice koja u prirodnoj veličini pjeva na francuskom o zvijezdama i samoći. Dan je bio potpuno genijalan. (Nikad nisam znala da crtam i opisujem prirodu.) U trenutku kad smo se mi parkirali, stigao je i autobus iz BiH na kojem je pisalo Hreljić.
Ovaj put, međutim, nije bilo smrtno ozbiljnih uniformisanih stražara, a i posjetioci su slobodno dodirivali grob JBT-a. Bili su tu i neki Italijani i jedan od njih je na odlasku u knjigu utisaka upisao He is still alive! što pomalo zvuči kao neko upozorenje iz horora pa sam se osvrnula očekujući da vidim ruku koja je izbila iz groba.
Pazikuća je, da ga tako nazovemo, hodao gore-dole, moguće nostalgičan za vremenima kad su zlatna slova na mermernoj ploči izazivala istinsko strahopoštovanje i kad sedefna Kineska soba nije bila otvorena za posjetioce. Danilo i ja smo najviše vremena proveli oko štafeta. Moram da priznam da sam nekad mislila da to cirkuliše jedna, eventualno pet.
Ima štafeta u obliku velike željezne turpije, kormila, u obliku durbina ili svjetionika nisam sigurna jer se ne može prići dalje od metar, štafeta sa globusom ili možda cveklom na vrhu (Radni kolektiv Trepča, NR Srbija, 1953), zatim čitav arselan futurističkih od metala nasuprot onim od drveta s ljudima, konjima, brodovima, grbovima, zvijezdama i zgradama na vrhu, izrezbarenih šarenih koje kao da je kreirao Missoni, ima i jedna u obliku trube (štafeta Pionira Jugoslavije), štafeta je sigurno i predmet sa pijukom na vrhu jer je u odgovarajućem okruženju (Dobrovoljno vatrogasno društvo B. Novi, NR BiH, 1958). Moja omiljena je ipak ona koja na vrhu ima malu šarenu maketu srca (Mulaža Zagreb, NR Hrvatska, 1950)
Zavirila sam i među mamipare. Među suvenirima se prodaju značke sa Titovim potpisom, razglednice na kojima su Broz u ležaljki, Elizabet Tejlor sa koktelom i Ričard Barton crven ko rak, značke i olovke sa prepoznatljivim parolama koje zvuče glupo na engleskom.
Oni iz Hreljića su mi ustupili zadnju čašu vode iz burenceta. Voda je bila mlaka jer nije radila plava ručica. Fontana ispred Kuće cveća je odjednom stala i sa Zvezdinog stadiona se čulo skandiranje.
Štafete
Nije mi se jednom desilo da su se sekundarne izložbene postavke pokazale zanimljivijim od onih za koje sam zapravo platila kartu, od slika posesivnog luđaka Van Goga do, u ovom slučaju, konvertita u poznim godinama Dalija. Na tim B-izložbama je rijetko gužva, nekad čak nema ni žive duše. Postavke se mogu dobro vidjeti jer
a) uzbuđeni osmoškolci ne ciče oko svojih zgodnih učiteljica koje nisam jednom vidjela s mikrofonima poput onog Madoninog na Voug turneji
b) studenti umjetnosti ne zagledaju i ne njuškaju slike u pokušaju da dokuče u čemu je stvar tj. da ih dekonstruišu
c) ne zuje liftovi koji prevoze invalide
d) niste izloženi glupavim ili pretencioznim komentarima koji najčešće dolaze od zemljaka
e) nema debelih turista iz unutrašnjosti – kako divna fraza! – koji se odmaraju po tabureima u svojim kroks klompama jarkih boja
f) klima nije podešena na najjače.
Ergo, čista ljepota. U takvim, ljudskim, uslovima u stanju ste autorima oprostiti mnogo više i u stanju ste čak i zaljubiti se.
Vratimo se Daliju. Tačnije izložbi u Muzeju 25 . maj gdje su bili postavljeni njegovi akvareli za Danteovu Božanstvenu komediju, čak sto i jedan akvarel.
Koliko god da je on sugestibilan u svojoj interpretaciji Danteove trilogije a njegov perfekcionizam graničio sa patologijom, pažnja počinje da opada nakon tridesetog kvadrata. Ipak, pred njegovom verzijom Kerbera, načinjenog od kružnih pokreta crnim tušem, uzrokovala sam zastoj; ti su me oblici podsjetili na jednu od mnogih bivših prijateljica koja je još u osnovnoj školi operisala uši i koja je samoinicijativno zaključila da liči na Vinonu Rajder. Imala je upalu zglobova pa je morala da nosi neke zavoje oko ruku; nosila ih je, međutim, i kad nije trebala jer je okolinu htjela da navede na pomisao da je pokušala da se ubije.
Kako mi se grlo počelo sušiti kad sam došla do crteža s biblijskim temama, dokopala sam se izlaza ispred kojeg su se djevojčice slikale na sofi u obliku jarko crvenih silikonskih usana. Potom sam produžila u susjedni izložbeni prostor sa video radovima regionalnih umjetnika.
Najveći dio izložbe su bile video-instalacije: bilo je tu mladih članica benda koje pored svojih basova i bubnjeva pletu džempere, bio je i neki čovjek koji priča o mehanizmu nagaznih mina, zatim neka optička varka u kojoj je potrebno desetak minuta da bi čovjek u slow-motionu spustio kartu na sto, na sred sobe mikrofon starih bluzera koji su svirali u pozadini i bila je plavokosa djevojčica u prirodnoj veličini koja na francuskom pjeva o zvijezdama i samoći. Jezivo, stvarno.
Još uvijek je nekad čujem kad ne mogu da zaspem. Nju i teoretičara Envera Kazaza.
I zatim smo, iz kempa i znatiželje, produžili do Kuće cvijeća.
Tamo sam, zapravo, bila već jednom, u dobi pomenute djevojčice koja u prirodnoj veličini pjeva na francuskom o zvijezdama i samoći. Dan je bio potpuno genijalan. (Nikad nisam znala da crtam i opisujem prirodu.) U trenutku kad smo se mi parkirali, stigao je i autobus iz BiH na kojem je pisalo Hreljić.
Ovaj put, međutim, nije bilo smrtno ozbiljnih uniformisanih stražara, a i posjetioci su slobodno dodirivali grob JBT-a. Bili su tu i neki Italijani i jedan od njih je na odlasku u knjigu utisaka upisao He is still alive! što pomalo zvuči kao neko upozorenje iz horora pa sam se osvrnula očekujući da vidim ruku koja je izbila iz groba.
Pazikuća je, da ga tako nazovemo, hodao gore-dole, moguće nostalgičan za vremenima kad su zlatna slova na mermernoj ploči izazivala istinsko strahopoštovanje i kad sedefna Kineska soba nije bila otvorena za posjetioce. Danilo i ja smo najviše vremena proveli oko štafeta. Moram da priznam da sam nekad mislila da to cirkuliše jedna, eventualno pet.
Ima štafeta u obliku velike željezne turpije, kormila, u obliku durbina ili svjetionika nisam sigurna jer se ne može prići dalje od metar, štafeta sa globusom ili možda cveklom na vrhu (Radni kolektiv Trepča, NR Srbija, 1953), zatim čitav arselan futurističkih od metala nasuprot onim od drveta s ljudima, konjima, brodovima, grbovima, zvijezdama i zgradama na vrhu, izrezbarenih šarenih koje kao da je kreirao Missoni, ima i jedna u obliku trube (štafeta Pionira Jugoslavije), štafeta je sigurno i predmet sa pijukom na vrhu jer je u odgovarajućem okruženju (Dobrovoljno vatrogasno društvo B. Novi, NR BiH, 1958). Moja omiljena je ipak ona koja na vrhu ima malu šarenu maketu srca (Mulaža Zagreb, NR Hrvatska, 1950)
Zavirila sam i među mamipare. Među suvenirima se prodaju značke sa Titovim potpisom, razglednice na kojima su Broz u ležaljki, Elizabet Tejlor sa koktelom i Ričard Barton crven ko rak, značke i olovke sa prepoznatljivim parolama koje zvuče glupo na engleskom.
Oni iz Hreljića su mi ustupili zadnju čašu vode iz burenceta. Voda je bila mlaka jer nije radila plava ručica. Fontana ispred Kuće cveća je odjednom stala i sa Zvezdinog stadiona se čulo skandiranje.
Crveni grmlje gloga se lijepo uklapa u okolinu.
Nije loše za posljednju adresu.