Starost je doba kada u tegobi
Gotovo svakoj čeka te Gobi.
Mada sam opet čuo iz djetinjstva zebe:
Znak da na noge napokon sam stao.
Opet sanjao anđele sa šiptarskim kapama.
Čak ću možda opet svijet da zavolim?
Mada to mora itekako da boli:
Kako mogu bez tebe?
A mogu. Jer više nikakvom ne nadam se slomu.
Često čak divno usamljen sam kao
Da sam ponovo u staromu domu
Našem u Papama
Koga odavno nema.
No vaseljena više nije nijema.
I kazuje davni glas mi zebin
Da mogu čak misliti o netebi i nesebi
Pa i do svjetskog smaka dobaciti:
Mi, stvorenja koja je trebalo pobaciti,
I u kojima više nije
Ni grama pameti
Isjekosmo drveće na svoj planeti
I sve je manje onih banknota
Zelenih što su držale svijet
Podalje od bankrota.
*
U mladosti, činilo mi se, mila
Pogotovo kad listale su hvoje,
Da bi čak cijela Rusija bila
Preuska za nas dvoje.
Vaseljena bješe mirisna ko krevet davni
Za nas mladence na Jahorini
Nad kojim sada se čuju tavni
Akordi Korini*.
No u ništavilu, nas će dvoje,
Izvan spokoja svih i buna
Ležati, svatko blažen triždi.
Možda će vjetar na grobu nam
Poneki moj stih da otpoje
Ili u jesen da odzviždi.
*
Ovo nije groblje nego greblje
Ovdje narod leži davno istrijebljen
I ne moram čekati smrtnu turu
Da shvatim: i ja sam dinosaurus.
*
Ovaj svijet naprosto sljuhnuo se.
Dosadne mi čak minđe sa minđušama
Nalik na kaplje rose.
Svejedno jesu li bez ili sa dušama.
Šta bi od onog iz mladošti đide?
Sad mi svejedno je li to tunel Svetog Roka
Il onaj ispod šlafroka
Đine Lolobriđide.
Mada ta misao bolna kao nož je:
Nikad više u žensko međunožje.
*
Čak me odavno ne spopada muka,
Kao nekad, i to muka do neba,
Od uvjerenja vajkadašnjeg u meni
(Ne, nego u njemu, u stvari)
Koje je sada čvrsto kao ruka
Tiitnu šafetu što stišće:
Bićemo zaboravljeni
Brže no lanjsko lišće,
Što reče slijepac u zemana starih.
Jer tako i treba.
*
Jeste, loše mi je i unutra i van,
“A jevanđelist Ivan?
Nisi valjda i na njega kivan?”
Pita me Gospod, izvaljen na divan
Od kedra po koji je skoknuo na Livan.
“Nisam. Jer njegov o logosu divan
Zbilja je divan. I prekodivan
Kada je u crkvi pivan”.
*
A može biti, nikada sjeno,
Već zauvijek moja ženo,
Ovo nije samoća, već neka vrst ropstva kanskog
Iz kojeg se otimam zalud. A to ring i jest
Gdje svaki dan odboksujem s prvakom svijeta –
Sarajevo što zaudara na uvijače
Vojničke, toliko je od moje prikaze jače
I, odavno, mnogi dosti
Nisu mi bili gosti –
Mada meni, u licu posve unakaženom,
Pokašto, čini se, lakne, ko da cvijetak
Iz djetinjstva sam udahnuo, od Lotaringije:
Riječ koju još od mladosti
Pamtim iz Miloša Crnjanskog.
<13.2. 2017.>
*Kora – Persefona, kraljica Hada u grčkoj mitologiji. No kora je i afričko glazbalo.
Šta sam nakjučer mislio na greblju Svetog Josipa
Starost je doba kada u tegobi
Gotovo svakoj čeka te Gobi.
Mada sam opet čuo iz djetinjstva zebe:
Znak da na noge napokon sam stao.
Opet sanjao anđele sa šiptarskim kapama.
Čak ću možda opet svijet da zavolim?
Mada to mora itekako da boli:
Kako mogu bez tebe?
A mogu. Jer više nikakvom ne nadam se slomu.
Često čak divno usamljen sam kao
Da sam ponovo u staromu domu
Našem u Papama
Koga odavno nema.
No vaseljena više nije nijema.
I kazuje davni glas mi zebin
Da mogu čak misliti o netebi i nesebi
Pa i do svjetskog smaka dobaciti:
Mi, stvorenja koja je trebalo pobaciti,
I u kojima više nije
Ni grama pameti
Isjekosmo drveće na svoj planeti
I sve je manje onih banknota
Zelenih što su držale svijet
Podalje od bankrota.
*
U mladosti, činilo mi se, mila
Pogotovo kad listale su hvoje,
Da bi čak cijela Rusija bila
Preuska za nas dvoje.
Vaseljena bješe mirisna ko krevet davni
Za nas mladence na Jahorini
Nad kojim sada se čuju tavni
Akordi Korini*.
No u ništavilu, nas će dvoje,
Izvan spokoja svih i buna
Ležati, svatko blažen triždi.
Možda će vjetar na grobu nam
Poneki moj stih da otpoje
Ili u jesen da odzviždi.
*
Ovo nije groblje nego greblje
Ovdje narod leži davno istrijebljen
I ne moram čekati smrtnu turu
Da shvatim: i ja sam dinosaurus.
*
Ovaj svijet naprosto sljuhnuo se.
Dosadne mi čak minđe sa minđušama
Nalik na kaplje rose.
Svejedno jesu li bez ili sa dušama.
Šta bi od onog iz mladošti đide?
Sad mi svejedno je li to tunel Svetog Roka
Il onaj ispod šlafroka
Đine Lolobriđide.
Mada ta misao bolna kao nož je:
Nikad više u žensko međunožje.
*
Čak me odavno ne spopada muka,
Kao nekad, i to muka do neba,
Od uvjerenja vajkadašnjeg u meni
(Ne, nego u njemu, u stvari)
Koje je sada čvrsto kao ruka
Tiitnu šafetu što stišće:
Bićemo zaboravljeni
Brže no lanjsko lišće,
Što reče slijepac u zemana starih.
Jer tako i treba.
*
Jeste, loše mi je i unutra i van,
“A jevanđelist Ivan?
Nisi valjda i na njega kivan?”
Pita me Gospod, izvaljen na divan
Od kedra po koji je skoknuo na Livan.
“Nisam. Jer njegov o logosu divan
Zbilja je divan. I prekodivan
Kada je u crkvi pivan”.
*
A može biti, nikada sjeno,
Već zauvijek moja ženo,
Ovo nije samoća, već neka vrst ropstva kanskog
Iz kojeg se otimam zalud. A to ring i jest
Gdje svaki dan odboksujem s prvakom svijeta –
Sarajevo što zaudara na uvijače
Vojničke, toliko je od moje prikaze jače
I, odavno, mnogi dosti
Nisu mi bili gosti –
Mada meni, u licu posve unakaženom,
Pokašto, čini se, lakne, ko da cvijetak
Iz djetinjstva sam udahnuo, od Lotaringije:
Riječ koju još od mladosti
Pamtim iz Miloša Crnjanskog.
<13.2. 2017.>
*Kora – Persefona, kraljica Hada u grčkoj mitologiji. No kora je i afričko glazbalo.