Meni će, izgleda, moj zavičaj ostati jedino u mojoj glavi: aršlame, kaličanke, pašinke, begarke, izvor iza kuće, Rajeva voda, Buče, Mučićki krš, livade pod rosom, miris prigorjele pogače u osvit, trešnje u Kolovratu, prva lopta, očeva nepregledna njiva krompira, pa durbin s kojim smo, sa malih četvrtastih prozora, motrili čim bi se neko pojavio kod Hanifovog stana, nadajući se da će k nama.
Moj zavičaj je i odlazak s Jakšom i Hamom u Dupljeke na svadbu, a snijeg do pasa. U povratku svratili kod tetke Muratke u Osmanbegovo selo i tu večerali. Da nismo – ostali bi negdje u brdima, u prtini. I samo što smo se vratili, Arif Šabotić se obraća svom unuku Hamu: Vala, Hamo, ni paradjed ti nije išao na svadbu u Dupljaka…
Pa kisela voda u potoku iznad Stojanovića; miris očevog duhana, prve napisane pjesme na mjesečini; lampa se gasila odmah poslije večere – štedjeli gas. Tranzistor na kojem sam slušao fudbalsku utakmicu Jugoslavija – Zair: 9 : 1. Otac me tjerao od kuće, jer – čuje tranzistor, pa ne može da zaspi… Bježim, ali ne smijem daleko, kuća je na osami, a planina je – blizu su buča i homari. Dotrčim do iza posljednje štale i tu zastanem – tu je granica između moje smjelosti i straha.
I najradosniji trenutak: otac dolazi iz Berana, meni je dvanaest godina, donosi mi novine u kojima je moja pjesma; dala mu to moja rodica Ferida na Talumu. Našla, sačuvala i obradovala me! Čitam pored lampe i uvod koji je napisalo uredništvo i pjesmu. Ne mogu da vjerujem da je u novinama moje ime i prezime, napisano ćirilicom. Tada sam zauvijek zavolio ćirilicu.
A onda jedne večeri iza ponoći grom pogađa našu štalu, diže se plamen do neba, mi djeca bježimo iz kuće dok plamen nije zahvatio i nju, a majka doziva selo.
– Isahuuuu! O Isahu! – još uvijek čujem taj panični majčin zov.
Moj zavičaj je i Refkina udaja. I njena smrt!
Otac prati drugu sestru u gimnaziju u Nikšić; ide za njom, ljubi joj kosu i plače.
Treća sestra Mejra kreće u srednju školu u Pljavlja; vjetar puše, a njena duga plava kosa se lahori. Živjet će kod sestre Refke i zeta Rasima. Majka ide za njom i pritvrđuje joj savjete: da uči, da sluša, da čuva obraz – i njoj i nama…
Moj zavičaj je i učitelj Jagoš Kuč koji nam u drugom osnovne daje temu za pismeni: Šta mi je ko pričao o ratu, a Jakša i ja pišemo o Salku Škrijelju iz Dašče Rijeke… Pričale nam majke… Naše dobre majke iz goduške porodice Šabotić, Allah im se smilovao.
A onda taj isti učitelj dolazi u našu kuću i preklinje oca: – Ramize, ne zaustavljaj ovo dijete, neka Refika ide u školu – nikada boljeg đaka nisam ispratio, veli mu, a on skida kapu, udara njome po koljenu: – A hoće li mi tuđa djeca čuvati ovo ovaca?!…
U tom trenutku za Refku se ruši svijet!
Meni ne brani, šalje me u školu koliko hoću, ali se spotičem o svoj nemirni duh: padam i ustajem!
Moj zavičaj je i Ademova smrt u bjelopoljskoj bolnici. I ispraćaji u vojsku, i svadbe, i Rifatova prva fića reg. br: BP: 20 – 04.
I, da ne zaboravim – moj zavičaj su i Muslijini odlasci u Njemačku, i dolasci iz grada Fulde u Njemačkoj.
A kada se sjetim da je sve to bilo i prošlo, stavim podlakticu preko očiju i zaplačem.
Šta je meni moj zavičaj
Meni će, izgleda, moj zavičaj ostati jedino u mojoj glavi: aršlame, kaličanke, pašinke, begarke, izvor iza kuće, Rajeva voda, Buče, Mučićki krš, livade pod rosom, miris prigorjele pogače u osvit, trešnje u Kolovratu, prva lopta, očeva nepregledna njiva krompira, pa durbin s kojim smo, sa malih četvrtastih prozora, motrili čim bi se neko pojavio kod Hanifovog stana, nadajući se da će k nama.
Moj zavičaj je i odlazak s Jakšom i Hamom u Dupljeke na svadbu, a snijeg do pasa. U povratku svratili kod tetke Muratke u Osmanbegovo selo i tu večerali. Da nismo – ostali bi negdje u brdima, u prtini. I samo što smo se vratili, Arif Šabotić se obraća svom unuku Hamu: Vala, Hamo, ni paradjed ti nije išao na svadbu u Dupljaka…
Pa kisela voda u potoku iznad Stojanovića; miris očevog duhana, prve napisane pjesme na mjesečini; lampa se gasila odmah poslije večere – štedjeli gas. Tranzistor na kojem sam slušao fudbalsku utakmicu Jugoslavija – Zair: 9 : 1. Otac me tjerao od kuće, jer – čuje tranzistor, pa ne može da zaspi… Bježim, ali ne smijem daleko, kuća je na osami, a planina je – blizu su buča i homari. Dotrčim do iza posljednje štale i tu zastanem – tu je granica između moje smjelosti i straha.
I najradosniji trenutak: otac dolazi iz Berana, meni je dvanaest godina, donosi mi novine u kojima je moja pjesma; dala mu to moja rodica Ferida na Talumu. Našla, sačuvala i obradovala me! Čitam pored lampe i uvod koji je napisalo uredništvo i pjesmu. Ne mogu da vjerujem da je u novinama moje ime i prezime, napisano ćirilicom. Tada sam zauvijek zavolio ćirilicu.
A onda jedne večeri iza ponoći grom pogađa našu štalu, diže se plamen do neba, mi djeca bježimo iz kuće dok plamen nije zahvatio i nju, a majka doziva selo.
– Isahuuuu! O Isahu! – još uvijek čujem taj panični majčin zov.
Moj zavičaj je i Refkina udaja. I njena smrt!
Otac prati drugu sestru u gimnaziju u Nikšić; ide za njom, ljubi joj kosu i plače.
Treća sestra Mejra kreće u srednju školu u Pljavlja; vjetar puše, a njena duga plava kosa se lahori. Živjet će kod sestre Refke i zeta Rasima. Majka ide za njom i pritvrđuje joj savjete: da uči, da sluša, da čuva obraz – i njoj i nama…
Moj zavičaj je i učitelj Jagoš Kuč koji nam u drugom osnovne daje temu za pismeni: Šta mi je ko pričao o ratu, a Jakša i ja pišemo o Salku Škrijelju iz Dašče Rijeke… Pričale nam majke… Naše dobre majke iz goduške porodice Šabotić, Allah im se smilovao.
A onda taj isti učitelj dolazi u našu kuću i preklinje oca: – Ramize, ne zaustavljaj ovo dijete, neka Refika ide u školu – nikada boljeg đaka nisam ispratio, veli mu, a on skida kapu, udara njome po koljenu: – A hoće li mi tuđa djeca čuvati ovo ovaca?!…
U tom trenutku za Refku se ruši svijet!
Meni ne brani, šalje me u školu koliko hoću, ali se spotičem o svoj nemirni duh: padam i ustajem!
Moj zavičaj je i Ademova smrt u bjelopoljskoj bolnici. I ispraćaji u vojsku, i svadbe, i Rifatova prva fića reg. br: BP: 20 – 04.
I, da ne zaboravim – moj zavičaj su i Muslijini odlasci u Njemačku, i dolasci iz grada Fulde u Njemačkoj.
A kada se sjetim da je sve to bilo i prošlo, stavim podlakticu preko očiju i zaplačem.
I nije me stid!