David Albahari: “Svetski putnik”, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 239
Godinama strpljivo građena, pripovjedačka umjetnost Davida Albaharija (1948) danas predstavlja sam vrh srpske književnosti. Poput Kiša, čiji je on možda najbolji nasljednik, upravo zbog otklona od lokalnog i prihvatanja svjetskih pripovjednih tokova, on je ispisao sagu jedne beogradske jevrejske porodice koja se rasipa u atome, stalno prebirući po uspomenama, stvarajući gotovo muzički stranice besprekorne naracije koja zadivljuje čitaoca, pretvarajući ga u poklonika Albaharijeve umjetnosti. Otisnuvši se u voljno izbjeglištvo, a pisac je uvijek izbjeglica, on je nastavio da ispreda svoju nit, pri-mamivši nas u daleku Kanadu gdje su već stigle beskrajne kolone onih kojima je preko glave gotovo endemske balkanske mržnje. Albaharijeva najnovija knjiga, “Svetski putnik”, kao pasakalja uvodi čitaoca u svijet usamljenika koji su se slučajno sreli otvarajući se, sasvim malo, drugom, otškrinjujući dveri svoje duše koja nakostriješena dočekuje svijet s nepovjerenjem, svjesna da će prije biti povrijeđena nego ushićena.
Narator u “Svetskom putniku” je kanadski slikar koji boravi u jednoj od umjetničkih kolonija, gdje dolazi srpski, odnosno vojvođanski, odnosno jugoslovenski, odnosno jevrejski književnik Daniel Atijas, prema kome će slikar osjetiti izuzetnu naklonost, gotovo ljubav. Upravo izbor pripovjedača predstavlja iznenađenje, ali i dobro rješenje, jer se sada onaj koga on zna u dušu, književnik, postavlja kao objekat, onaj što se rastvara i razgolićuje do kraja da bi se potom brižljivo sklopio kao novi, umjetnički fenomen. Kao što crtanje Atijasovog portreta počinje od jedne linije na njegovom čelu, tako i cijela priča kreće u svoje spiralno kretanje od prvog susreta i potom niza naknadnih reminiscencija između novih, ne prečestih viđenja. Čitaocu će slikareva strast vjerovatno djelovati neobično, ali ona je samo iskušenje koje je bitno za sagledavanje mogućnosti ili nemogućnosti komunikacije među pojedincima iz različitih kultura, zapravo prodiranja do onog što je nečija temeljna ljudska odrednica. Dobar slikar to mora da ostvari na dobrom portretu. Hoće li to uspjeti slikar, Albaharijev pripovjedač?
Da bi stvorio klasičan, rekli bismo ljubavni trougao, svjesni da je to prejako određenje krhkih veza koje postoje među osnovnim likovima “Svetskog putnika”, Albahari uvodi najintrigantniju ličnost, unuka izvjesnog Hrvata Ivana Matulića, koji je jednom davno, prije Drugog svjetskog rata posjetio grad Banf i upisao se u knjigu utisaka u muzeju odrednicom Hrvat. Ne, dakle, Jugosloven, iako je dolazio iz te države, nego kao pripadnik jednog naroda koji u tom trenutku nije imao svoje države. Upravo ta činjenica pokreće radoznalost Daniela Atijasa koju ne razumije slikar. I tu je osnovni zaplet. Kada upozna unuka Ivana Matulića, Atijas će mu pokloniti više pažnje nego slikaru. Koliko, to slikar nikada neće saznati. Otkrivamo prošlost unuka Ivana Matulića, samo djelimičnu, naslanjanje na djedovu žudnju za hrvatskom državom, da bi, u tuđmanovskoj Hrvatskoj doživio razoračanje i vratio se u Kanadu da istražuje djedovu prošlost, ali da se više ne unosi u hrvatsku sadašnjost. Slijedi strašno otkriće, da mu je djed bio ustaša, i da je o svojoj ustaškoj djelatnosti ostavio dnevnik. Takođe, ostavio je i nečiji odsječeni prst.
Razgovore Daniela Atijasa i unuka Ivana Matulića slikar ne samo da ne razumije, on ih ne podnosi. A ova dvojica kao da su prešli onu nejasnu liniju koja kroz razumijevanje vodi od mržnje do ljubavi, ili bar ljudskog prijateljstva. Način na koji je to uspjelo Danielu Atijasu ostaje nejasan, tajanstven, ali po posljedicama strašan. Jer unuk Ivana Matulića to posljednje saznanje, koje se više nije ticalo njegovog djeda, saznanje o prevazilaženju mržnje i o potrebi za ljubavlju, koje mu pruža pripadnik naroda nad kojim je izvršen najstrašniji genocid u istoriji svijeta, ne može da preživi.
Tu pasakalja dostiže svoj vrhunac, reklo bi se da njena motorika više ne pripada određenju lakog ritma, ali Albahari je zaista majstorski vraća tamo gdje je i nastala, na stazu umjetničke kolonije kojom odlazi Daniel Atijas pošto je pogledao seriju crteža koje je uradio slikar, bez komentara, što je i konačna ocjena ukupnog truda onoga koji nije uspio da prodre u dušu osobe koju je bio zavolio. Ostaje, naravno, uvijek pitanje, šta ga je u tome spriječilo?
Srce tame
David Albahari: “Svetski putnik”, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 239
Godinama strpljivo građena, pripovjedačka umjetnost Davida Albaharija (1948) danas predstavlja sam vrh srpske književnosti. Poput Kiša, čiji je on možda najbolji nasljednik, upravo zbog otklona od lokalnog i prihvatanja svjetskih pripovjednih tokova, on je ispisao sagu jedne beogradske jevrejske porodice koja se rasipa u atome, stalno prebirući po uspomenama, stvarajući gotovo muzički stranice besprekorne naracije koja zadivljuje čitaoca, pretvarajući ga u poklonika Albaharijeve umjetnosti. Otisnuvši se u voljno izbjeglištvo, a pisac je uvijek izbjeglica, on je nastavio da ispreda svoju nit, pri-mamivši nas u daleku Kanadu gdje su već stigle beskrajne kolone onih kojima je preko glave gotovo endemske balkanske mržnje. Albaharijeva najnovija knjiga, “Svetski putnik”, kao pasakalja uvodi čitaoca u svijet usamljenika koji su se slučajno sreli otvarajući se, sasvim malo, drugom, otškrinjujući dveri svoje duše koja nakostriješena dočekuje svijet s nepovjerenjem, svjesna da će prije biti povrijeđena nego ushićena.
Narator u “Svetskom putniku” je kanadski slikar koji boravi u jednoj od umjetničkih kolonija, gdje dolazi srpski, odnosno vojvođanski, odnosno jugoslovenski, odnosno jevrejski književnik Daniel Atijas, prema kome će slikar osjetiti izuzetnu naklonost, gotovo ljubav. Upravo izbor pripovjedača predstavlja iznenađenje, ali i dobro rješenje, jer se sada onaj koga on zna u dušu, književnik, postavlja kao objekat, onaj što se rastvara i razgolićuje do kraja da bi se potom brižljivo sklopio kao novi, umjetnički fenomen. Kao što crtanje Atijasovog portreta počinje od jedne linije na njegovom čelu, tako i cijela priča kreće u svoje spiralno kretanje od prvog susreta i potom niza naknadnih reminiscencija između novih, ne prečestih viđenja. Čitaocu će slikareva strast vjerovatno djelovati neobično, ali ona je samo iskušenje koje je bitno za sagledavanje mogućnosti ili nemogućnosti komunikacije među pojedincima iz različitih kultura, zapravo prodiranja do onog što je nečija temeljna ljudska odrednica. Dobar slikar to mora da ostvari na dobrom portretu. Hoće li to uspjeti slikar, Albaharijev pripovjedač?
Da bi stvorio klasičan, rekli bismo ljubavni trougao, svjesni da je to prejako određenje krhkih veza koje postoje među osnovnim likovima “Svetskog putnika”, Albahari uvodi najintrigantniju ličnost, unuka izvjesnog Hrvata Ivana Matulića, koji je jednom davno, prije Drugog svjetskog rata posjetio grad Banf i upisao se u knjigu utisaka u muzeju odrednicom Hrvat. Ne, dakle, Jugosloven, iako je dolazio iz te države, nego kao pripadnik jednog naroda koji u tom trenutku nije imao svoje države. Upravo ta činjenica pokreće radoznalost Daniela Atijasa koju ne razumije slikar. I tu je osnovni zaplet. Kada upozna unuka Ivana Matulića, Atijas će mu pokloniti više pažnje nego slikaru. Koliko, to slikar nikada neće saznati. Otkrivamo prošlost unuka Ivana Matulića, samo djelimičnu, naslanjanje na djedovu žudnju za hrvatskom državom, da bi, u tuđmanovskoj Hrvatskoj doživio razoračanje i vratio se u Kanadu da istražuje djedovu prošlost, ali da se više ne unosi u hrvatsku sadašnjost. Slijedi strašno otkriće, da mu je djed bio ustaša, i da je o svojoj ustaškoj djelatnosti ostavio dnevnik. Takođe, ostavio je i nečiji odsječeni prst.
Razgovore Daniela Atijasa i unuka Ivana Matulića slikar ne samo da ne razumije, on ih ne podnosi. A ova dvojica kao da su prešli onu nejasnu liniju koja kroz razumijevanje vodi od mržnje do ljubavi, ili bar ljudskog prijateljstva. Način na koji je to uspjelo Danielu Atijasu ostaje nejasan, tajanstven, ali po posljedicama strašan. Jer unuk Ivana Matulića to posljednje saznanje, koje se više nije ticalo njegovog djeda, saznanje o prevazilaženju mržnje i o potrebi za ljubavlju, koje mu pruža pripadnik naroda nad kojim je izvršen najstrašniji genocid u istoriji svijeta, ne može da preživi.
Tu pasakalja dostiže svoj vrhunac, reklo bi se da njena motorika više ne pripada određenju lakog ritma, ali Albahari je zaista majstorski vraća tamo gdje je i nastala, na stazu umjetničke kolonije kojom odlazi Daniel Atijas pošto je pogledao seriju crteža koje je uradio slikar, bez komentara, što je i konačna ocjena ukupnog truda onoga koji nije uspio da prodre u dušu osobe koju je bio zavolio. Ostaje, naravno, uvijek pitanje, šta ga je u tome spriječilo?