Pišem ovo osluškujući kako zemlja podrhtava i kako svagdan diše, u raskoraku zbilje i sna. Trebalo je dugo da dođem do spoznaje ali danas znam – sačinjeni smo od vremena – ograničenog, kako bi pružali ljubav – neiscrpnu.
Ne ubiti, ne uništiti drugog, uživati odvojenost, dodir i vrijeme između, ne mrziti pojedinca, prezirati masu, slušati srce, ne plašiti se ničega i nikoga. Promatrati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam malen i ništavan te istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje koliko sam ljubavi sposoban da pružim. Kloniti se mase, suočiti sa samoćom i ne pokleknuti pred zovom krda već uspravno ušetati u tek rođen, sunčan, novi dan. Upravo zato što, htjeli ili ne, smrt ionako nosimo zaključanu u kostima.
Trebalo je proći dosta vremena, promišljati i osjećati svijet iz vlastite i tuđe perspektive, trebalo je proživjeti svašta i pročitati mnoge knjige da bih sada i ovdje, decidirano mogao ustvrditi: Sačinjeni smo od vremena da pružamo ljubav. Ne znam koliko nam je vremena dano. Ali ljubavlju raspolažemo – sami. Kada izdahnemo posljednji put iza nas ostaje samo naše drhtavo biće sklonjeno u svijesti i sjećanju onih koji su nas voljeli, čiju smo ljubav možda zaslužili u vrijeme koje smo proveli na ovom ubogom planetu što svemirom kruži. I na kraju – ono najmanje važno – krvavi trag naše ruke u Altamiri, trag koji smo uspjeli iza sebe ostaviti. Živimo kroz one koji nas se sjećaju, kroz one kojima smo nešto za života značili i kroz nespretna, nemušta djela koja smo stvorili (jer njih netko, ako opstanu, može i za stotinu ili tisuću godina proučiti, gledati ili čitati, te uz pomoć tih krhotina ono što smo o životu, svijetu, suncu i zvijezdama sumnjali i razmišljali rekonstruirati u daleki eho našeg odavno tminom i tišinom obavijenog bića). I na kraju će ono što smo bili najtrajnije preživjeti u rečenici ili slici, detalju ili totalu, misli ili ideji koje smo kao dokaz da smo postojali iza sebe ostavili. Zato je svaka rečenica i svaka riječ, svaki kadar, svaka slika samo jedna mala urna u kojoj nastavljamo trajati. One postaju ruka kojom mašemo iz nepojmljive daljine.
Mislim da je nepotrebno naglasiti da sve što Vešović i Mehmedinović pišu predstavlja poklon čovječanstvu. Oni od sebe otkidaju kako bi nekolicina vjernih čitatelja mogla da uživa, crpi snagu za novi sudar sa svijetom, osnažuje vjeru u ljudsku dobrotu i bazično dostojanstvo. Iako je Borges bio u pravu još tijekom 70-ih kada je tvrdio da na svijetu ima manje dobrih čitatelja nego dobrih pisaca, a u kontekstu tehnološkog razvoja, u vremenu kada svi pišu, komentiraju, objavljuju, i potencijala za distrakciju ovo je moj nezgrapan pokušaj da se zahvalim Marku i Semezdinu što postoje, što pišu i objavljuju, ali još više da se do poda naklonim Gordani i Sanji, ženama koje su u mnogo čemu omogućile da pjesnici čine ono što moraju. Navoditi dalje razloge smatram suvišnim.
Otvoriti se svijetu, preobraziti vlastitu patnju u čitateljski užitak moguće je samo kada se čovjek oslobodi straha i pomiri dva suprotstavljena osjećaja – vlastitu taštinu i gotovo apsolutno poništenje srama. Oboje proizlaze iz naše projekcije kako nas drugi vide i doživljavaju. Kada misao – „što će svet da kaže“ odleti kroz prozor i kada zaboraviš na sebe dok istovremeno zaranjaš u svoj jad, čemer i bol, a čitatelj osjeti iskrenost koju je nemoguće falsificirati i njegova se samoća sa samoćom pjesnikovom sretne i tako olakša još jedan okret planeta – to je jedino čudo u koje vjerujem. I znam da se događa.
Cvetajeva spominje stanje stvaralaštva kao stanje sna, u kome odjednom, povinujući se nepoznatoj nužnosti, zapališ kuću ili gurneš prijatelja u provaliju. Je li to tvoj postupak? Nesumnjivo da jest (ti spavaš, ti sanjaš). Postupak tebe u punoj slobodi, tebe bez savjesti, tebe – prirode. A istinsko umjetničko djelo ne razlikuje se od djela prirode, od drveta ili cvijeta. „Tko bi znao kojim putem – truda i čuda – tek, ono postoji.“ Umjetničko je stvaralaštvo u pojedinim slučajevima atrofija savjesti, neophodna atrofija, onaj moralni nedostatak bez kojeg ne može postojati. Da bi bila „dobra“ umjetnost bi se morala odreći polovice sebe same. Jedini način da umjetnost bude apsolutno dobra je da – ne postoji. Kako to povezujem sa vjerom da će umjetnost spasiti svijet? Lako. Stvaralačka volja je strpljenje. Umjetnost nije sinonimna već, u najboljem slučaju, paralelna sa historijom. Načinom njenog postojanja stvara se svaki put nova estetska stvarnost. Svaka nova estetska realnost utvrđuje za čovjeka njegovu etičku realnost. Jer estetika je majka etike i pojmovi „dobro“ i „loše“ prije svega su estetički pojmovi koji anticipiraju kategorije „dobra“ i „zla“. Dijete koje uz suze gura od sebe nepoznatog ili mu naprotiv pruža ruke u zagrljaj instinktivno vrši estetski a ne moralni izbor. Vjerujem da postoji direktna veza između zdravog, tolerantnog, suosjećajnog društva i čitanja odnosno nečitanja knjiga. Zanemarivanje literature antropološki je zločin koji čovjek plaća čitavim svojim životom. Smatram, kao i Brodski koji je o tome govorio 1987. primajući Nobelovu nagradu, da je čovjeku koji je pročitao Dickensa, Balzaca ili Dostojevskog teže da utamani drugo ljudsko biće. Svaki put kada otvaramo knjigu – u rasponu od znanstvene literature do vrhunaca fikcije – mi prešutno pristajemo i ulažemo napor da svijet promotrimo, doživimo i osjetimo iz perspektive drugog čovjeka. Pokušaj da se stvarnost sagleda sa nečije druge točke gledišta, čak ako je taj netko u krivu, širi naše znanje što znači biti čovjek. Postojanje društvenog ugovora odnosno implicitnog sporazuma da u svrhu zajedničkih sloboda i prava građani ograniče vlastite interese dok im država zauzvrat garantira besplatno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i zakone. Ugovor o solidarnosti. Da bi se ovo ostvarilo u djeci bi od malih nogu trebalo da se potiče suosjećanje. A znanstveno je dokazano kako ništa tako ne pospješuje razvitak empatije nego čitanje. No u kapitalističkom društvu kojim vladaju „mistični“ zakoni slobodnog tržišta utjelovljeni u „nevidljivoj ruci“ Adama Smitha i gdje se ljude od malena uči sebičnosti pod krinkom individualnosti, gdje je ljudsko biće pretvoreno u ekonomsku jedinicu koja proizvodi profit ili odumire, u društvu podijeljenom na „pobjednike“ i „gubitnike“ – a onaj tko ne priznaje takvu podjelu automatski sam sebe svrstava među gubitnike, u društvu gdje 1 posto posjeduje više nego ostatak društva – zajedno, u kojem se kao magla prodaje san o „uspjehu“ (poznat diljem svijeta kao američki san čiji je post-mortem obavio Hunter S. Thompson knjigom Strah i prijezir u Las Vegasu ) a zapravo vodi katkad otvoren a katkad prikriven ali perpetualan rat protiv siromašnih, čitanje postaje suvišno, ometa okrutnost, indiferentnost i samoću, potvrđujući očitu istinu da nas puno toga više veže nego što nas razdvaja te potičući duboku, primordijalnu potrebu za interakcijom, zajednicom, altruizmom koja je skrivena na otvorenom – u svakome od nas i potrebno je samo na trenutak stati i ušutkati površinsku buku i rafale slika što nas ciljaju sa svakog ekrana i zavodljivo šapuću a zapravo naređuju – kupi! Kupi! Kupi! U vrijeme kada je prosječnom ljudskom biću na dohvat ruke više informacija o svijetu, nama samima i drugim ljudima neoliberalni je kapitalizam, posebno od kraja 70-ih i pakta Thatcher-Reagan, stvorio kulturu u kojoj uspijevaju ljudi čiji je nedostatak suosjećanja tako ekstreman da postaje psihopatološki poremećaj. U ovom trenutku ljudske povijesti izostanak suosjećanja postaje prevladavajuća karakteristika i preduvjet da se uzrokuje stravičnu patnju i u tome uživa kao u potvrdi pojedinčeve nadmoći i bezvrijednosti drugih koji postoje samo kao sredstvo da se na njima demonstrira moć odabranih. Moć pobjednika.
Moja je generacija uspjela da barem na tren doživi drugačije društvo, taman toliko da znamo kako je ono moguće i tada su nam zalupljena vrata pa smo djetinjstvo proveli tijekom krvave državne dezintegracije, pljačke društvenog dobra i stravičnog rata, sazrijevali smo u opljačkanom i nacionalizmom pozvjerenom društvu u kojem su ratni zločinci stupovi društva, a na pragu zrelosti dočekao nas je na volej globalni financijski slom koji je, kada se stvar svede na suštinu, zapravo otvorena pljačka čitavog čovječanstva, a kao šlag na sva sranja koja smo prošli većina nas je svjesna da smo nadomak klimatskom armagedonu prema kojem kao vrsta slijepo jurimo, dok na lokalnom nivou živimo u palanačkim državicama, disfunkcionalnim, korumpiranim, trulim iznutra jer su na zločinu – imovinskom i ratnom – nastale i sada životarimo jer smo davno zaboravili kako je moguće da se život – živi a ne da ga se – trpi. Andrej Nikolaidis sasvim je u pravu kada piše da rat nije prestao potpisima na „mirovnim ugovorima“. Svi stanovnici bivše Jugoslavije – izuzevši manjinu ratnih profitera i zločinaca, naših jednopostotnih – više od četvrt stoljeća bore se u ratu koji protiv njih vode lokalni harambaše i globalni financijaši. To je rat protiv siromašnih. I ne nazire mu se kraj. I zato za kraj – Jugoslavija.
„Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama ali ni tu vam ne bih mogao biti od pomoći jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gdje sam živeo u djetinjstvu, jedva da znam na kojem sam jeziku govorio. Ono što pamtim jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negdje kraj nekog mora. Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-ten-tina, ti-raka, tina…“
Danilo Kiš, fragment nedovršene priče Apatrid
Ovo je dio iz priče preostale iz ostavštine koju je objavio Feral Tribune, Danilo Kiš, pisac kojeg mi je umirući otkrila mama u vrijeme kada sam imao petnaest godina, a zemlja koju i danas smatram svojom domovinom (iako ne osjećam nikakav patriotizam niti me ideja da volim mjesto gdje sam se igrom slučaja rodio ikada privlačila) postala je mjesto gdje se čisti etnički, gdje se otvaraju logori i gdje se genocid smatrao političkim programom. Jugoslavija – uz to što je kao države više nema, predstavlja ideju, rijedak trenutak u historiji balkanskih plemena kada je palanačku uskogrudnost i nacionalističku mržnju zamijenila stilska polifonija, a balkanska krčma postala mjesto znatiželje i kulturne razmjene, miješanja, tolerancije.
Vjera u Jugoslaviju za mene jednaka je vjeri u umjetnost, vjeri da iz estetike proizlazi etika, vjeri u nemoguće, vjeri uzaludnoj i baš zato toliko važnoj. Vjera da će umjetnost spasiti svijet i vjera u izgubljeno vrijeme kada smo živjeli u višejezičnoj, viševjerskoj i višekulturnoj zajednici. Ovo je vjera koju dijelim s Vešovićem i Mehmedinovićem. Središnji dio Semezdinove knjige u kojoj se obraća sinu čitao sam kao da je i meni samom upućen. I ja pripadam jednoj od posljednjih generacija primljenih u pionire. Još uvijek čuvam fotografiju razreda u pionirskim uniformama i svoju crvenu knjižicu.
U zadnjem balkanskom pomračenju, fizičkom i posljedično pljačkaškom, genocid je proveden i možda baš nad Jugoslavenima. Bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku razliku među žrtvama. Većina njih niti ne bi pristala da ih svrstam u tu kategoriju. Ali svi su ti ljudi bili građani iste zemlje. Četrdeset i pet godina. A sada svako pleme u svojoj palanci, traumatizirano i ratom oštećeno opet je kolonija Zweigovog „jučerašnjeg svijeta“. Baš kako je i bila pred dva svjetska rata.
„Srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčećki
Srce se piše kredom na tarabe
A može i na zidu kod šporeta
Srce moje i tvoje
Srce je mnogo lomljiva stvar
Pa moraš ponovo da oštriš olovku“
Olovka piše srcem
Srce je organizam od čovjeka/4
Pišem ovo osluškujući kako zemlja podrhtava i kako svagdan diše, u raskoraku zbilje i sna. Trebalo je dugo da dođem do spoznaje ali danas znam – sačinjeni smo od vremena – ograničenog, kako bi pružali ljubav – neiscrpnu.
Ne ubiti, ne uništiti drugog, uživati odvojenost, dodir i vrijeme između, ne mrziti pojedinca, prezirati masu, slušati srce, ne plašiti se ničega i nikoga. Promatrati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam malen i ništavan te istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje koliko sam ljubavi sposoban da pružim. Kloniti se mase, suočiti sa samoćom i ne pokleknuti pred zovom krda već uspravno ušetati u tek rođen, sunčan, novi dan. Upravo zato što, htjeli ili ne, smrt ionako nosimo zaključanu u kostima.
Trebalo je proći dosta vremena, promišljati i osjećati svijet iz vlastite i tuđe perspektive, trebalo je proživjeti svašta i pročitati mnoge knjige da bih sada i ovdje, decidirano mogao ustvrditi: Sačinjeni smo od vremena da pružamo ljubav. Ne znam koliko nam je vremena dano. Ali ljubavlju raspolažemo – sami. Kada izdahnemo posljednji put iza nas ostaje samo naše drhtavo biće sklonjeno u svijesti i sjećanju onih koji su nas voljeli, čiju smo ljubav možda zaslužili u vrijeme koje smo proveli na ovom ubogom planetu što svemirom kruži. I na kraju – ono najmanje važno – krvavi trag naše ruke u Altamiri, trag koji smo uspjeli iza sebe ostaviti. Živimo kroz one koji nas se sjećaju, kroz one kojima smo nešto za života značili i kroz nespretna, nemušta djela koja smo stvorili (jer njih netko, ako opstanu, može i za stotinu ili tisuću godina proučiti, gledati ili čitati, te uz pomoć tih krhotina ono što smo o životu, svijetu, suncu i zvijezdama sumnjali i razmišljali rekonstruirati u daleki eho našeg odavno tminom i tišinom obavijenog bića). I na kraju će ono što smo bili najtrajnije preživjeti u rečenici ili slici, detalju ili totalu, misli ili ideji koje smo kao dokaz da smo postojali iza sebe ostavili. Zato je svaka rečenica i svaka riječ, svaki kadar, svaka slika samo jedna mala urna u kojoj nastavljamo trajati. One postaju ruka kojom mašemo iz nepojmljive daljine.
Mislim da je nepotrebno naglasiti da sve što Vešović i Mehmedinović pišu predstavlja poklon čovječanstvu. Oni od sebe otkidaju kako bi nekolicina vjernih čitatelja mogla da uživa, crpi snagu za novi sudar sa svijetom, osnažuje vjeru u ljudsku dobrotu i bazično dostojanstvo. Iako je Borges bio u pravu još tijekom 70-ih kada je tvrdio da na svijetu ima manje dobrih čitatelja nego dobrih pisaca, a u kontekstu tehnološkog razvoja, u vremenu kada svi pišu, komentiraju, objavljuju, i potencijala za distrakciju ovo je moj nezgrapan pokušaj da se zahvalim Marku i Semezdinu što postoje, što pišu i objavljuju, ali još više da se do poda naklonim Gordani i Sanji, ženama koje su u mnogo čemu omogućile da pjesnici čine ono što moraju. Navoditi dalje razloge smatram suvišnim.
Otvoriti se svijetu, preobraziti vlastitu patnju u čitateljski užitak moguće je samo kada se čovjek oslobodi straha i pomiri dva suprotstavljena osjećaja – vlastitu taštinu i gotovo apsolutno poništenje srama. Oboje proizlaze iz naše projekcije kako nas drugi vide i doživljavaju. Kada misao – „što će svet da kaže“ odleti kroz prozor i kada zaboraviš na sebe dok istovremeno zaranjaš u svoj jad, čemer i bol, a čitatelj osjeti iskrenost koju je nemoguće falsificirati i njegova se samoća sa samoćom pjesnikovom sretne i tako olakša još jedan okret planeta – to je jedino čudo u koje vjerujem. I znam da se događa.
Cvetajeva spominje stanje stvaralaštva kao stanje sna, u kome odjednom, povinujući se nepoznatoj nužnosti, zapališ kuću ili gurneš prijatelja u provaliju. Je li to tvoj postupak? Nesumnjivo da jest (ti spavaš, ti sanjaš). Postupak tebe u punoj slobodi, tebe bez savjesti, tebe – prirode. A istinsko umjetničko djelo ne razlikuje se od djela prirode, od drveta ili cvijeta. „Tko bi znao kojim putem – truda i čuda – tek, ono postoji.“ Umjetničko je stvaralaštvo u pojedinim slučajevima atrofija savjesti, neophodna atrofija, onaj moralni nedostatak bez kojeg ne može postojati. Da bi bila „dobra“ umjetnost bi se morala odreći polovice sebe same. Jedini način da umjetnost bude apsolutno dobra je da – ne postoji. Kako to povezujem sa vjerom da će umjetnost spasiti svijet? Lako. Stvaralačka volja je strpljenje. Umjetnost nije sinonimna već, u najboljem slučaju, paralelna sa historijom. Načinom njenog postojanja stvara se svaki put nova estetska stvarnost. Svaka nova estetska realnost utvrđuje za čovjeka njegovu etičku realnost. Jer estetika je majka etike i pojmovi „dobro“ i „loše“ prije svega su estetički pojmovi koji anticipiraju kategorije „dobra“ i „zla“. Dijete koje uz suze gura od sebe nepoznatog ili mu naprotiv pruža ruke u zagrljaj instinktivno vrši estetski a ne moralni izbor. Vjerujem da postoji direktna veza između zdravog, tolerantnog, suosjećajnog društva i čitanja odnosno nečitanja knjiga. Zanemarivanje literature antropološki je zločin koji čovjek plaća čitavim svojim životom. Smatram, kao i Brodski koji je o tome govorio 1987. primajući Nobelovu nagradu, da je čovjeku koji je pročitao Dickensa, Balzaca ili Dostojevskog teže da utamani drugo ljudsko biće. Svaki put kada otvaramo knjigu – u rasponu od znanstvene literature do vrhunaca fikcije – mi prešutno pristajemo i ulažemo napor da svijet promotrimo, doživimo i osjetimo iz perspektive drugog čovjeka. Pokušaj da se stvarnost sagleda sa nečije druge točke gledišta, čak ako je taj netko u krivu, širi naše znanje što znači biti čovjek. Postojanje društvenog ugovora odnosno implicitnog sporazuma da u svrhu zajedničkih sloboda i prava građani ograniče vlastite interese dok im država zauzvrat garantira besplatno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i zakone. Ugovor o solidarnosti. Da bi se ovo ostvarilo u djeci bi od malih nogu trebalo da se potiče suosjećanje. A znanstveno je dokazano kako ništa tako ne pospješuje razvitak empatije nego čitanje. No u kapitalističkom društvu kojim vladaju „mistični“ zakoni slobodnog tržišta utjelovljeni u „nevidljivoj ruci“ Adama Smitha i gdje se ljude od malena uči sebičnosti pod krinkom individualnosti, gdje je ljudsko biće pretvoreno u ekonomsku jedinicu koja proizvodi profit ili odumire, u društvu podijeljenom na „pobjednike“ i „gubitnike“ – a onaj tko ne priznaje takvu podjelu automatski sam sebe svrstava među gubitnike, u društvu gdje 1 posto posjeduje više nego ostatak društva – zajedno, u kojem se kao magla prodaje san o „uspjehu“ (poznat diljem svijeta kao američki san čiji je post-mortem obavio Hunter S. Thompson knjigom Strah i prijezir u Las Vegasu ) a zapravo vodi katkad otvoren a katkad prikriven ali perpetualan rat protiv siromašnih, čitanje postaje suvišno, ometa okrutnost, indiferentnost i samoću, potvrđujući očitu istinu da nas puno toga više veže nego što nas razdvaja te potičući duboku, primordijalnu potrebu za interakcijom, zajednicom, altruizmom koja je skrivena na otvorenom – u svakome od nas i potrebno je samo na trenutak stati i ušutkati površinsku buku i rafale slika što nas ciljaju sa svakog ekrana i zavodljivo šapuću a zapravo naređuju – kupi! Kupi! Kupi! U vrijeme kada je prosječnom ljudskom biću na dohvat ruke više informacija o svijetu, nama samima i drugim ljudima neoliberalni je kapitalizam, posebno od kraja 70-ih i pakta Thatcher-Reagan, stvorio kulturu u kojoj uspijevaju ljudi čiji je nedostatak suosjećanja tako ekstreman da postaje psihopatološki poremećaj. U ovom trenutku ljudske povijesti izostanak suosjećanja postaje prevladavajuća karakteristika i preduvjet da se uzrokuje stravičnu patnju i u tome uživa kao u potvrdi pojedinčeve nadmoći i bezvrijednosti drugih koji postoje samo kao sredstvo da se na njima demonstrira moć odabranih. Moć pobjednika.
Moja je generacija uspjela da barem na tren doživi drugačije društvo, taman toliko da znamo kako je ono moguće i tada su nam zalupljena vrata pa smo djetinjstvo proveli tijekom krvave državne dezintegracije, pljačke društvenog dobra i stravičnog rata, sazrijevali smo u opljačkanom i nacionalizmom pozvjerenom društvu u kojem su ratni zločinci stupovi društva, a na pragu zrelosti dočekao nas je na volej globalni financijski slom koji je, kada se stvar svede na suštinu, zapravo otvorena pljačka čitavog čovječanstva, a kao šlag na sva sranja koja smo prošli većina nas je svjesna da smo nadomak klimatskom armagedonu prema kojem kao vrsta slijepo jurimo, dok na lokalnom nivou živimo u palanačkim državicama, disfunkcionalnim, korumpiranim, trulim iznutra jer su na zločinu – imovinskom i ratnom – nastale i sada životarimo jer smo davno zaboravili kako je moguće da se život – živi a ne da ga se – trpi. Andrej Nikolaidis sasvim je u pravu kada piše da rat nije prestao potpisima na „mirovnim ugovorima“. Svi stanovnici bivše Jugoslavije – izuzevši manjinu ratnih profitera i zločinaca, naših jednopostotnih – više od četvrt stoljeća bore se u ratu koji protiv njih vode lokalni harambaše i globalni financijaši. To je rat protiv siromašnih. I ne nazire mu se kraj. I zato za kraj – Jugoslavija.
„Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama ali ni tu vam ne bih mogao biti od pomoći jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gdje sam živeo u djetinjstvu, jedva da znam na kojem sam jeziku govorio. Ono što pamtim jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negdje kraj nekog mora. Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-ten-tina, ti-raka, tina…“
Danilo Kiš, fragment nedovršene priče Apatrid
Ovo je dio iz priče preostale iz ostavštine koju je objavio Feral Tribune, Danilo Kiš, pisac kojeg mi je umirući otkrila mama u vrijeme kada sam imao petnaest godina, a zemlja koju i danas smatram svojom domovinom (iako ne osjećam nikakav patriotizam niti me ideja da volim mjesto gdje sam se igrom slučaja rodio ikada privlačila) postala je mjesto gdje se čisti etnički, gdje se otvaraju logori i gdje se genocid smatrao političkim programom. Jugoslavija – uz to što je kao države više nema, predstavlja ideju, rijedak trenutak u historiji balkanskih plemena kada je palanačku uskogrudnost i nacionalističku mržnju zamijenila stilska polifonija, a balkanska krčma postala mjesto znatiželje i kulturne razmjene, miješanja, tolerancije.
Vjera u Jugoslaviju za mene jednaka je vjeri u umjetnost, vjeri da iz estetike proizlazi etika, vjeri u nemoguće, vjeri uzaludnoj i baš zato toliko važnoj. Vjera da će umjetnost spasiti svijet i vjera u izgubljeno vrijeme kada smo živjeli u višejezičnoj, viševjerskoj i višekulturnoj zajednici. Ovo je vjera koju dijelim s Vešovićem i Mehmedinovićem. Središnji dio Semezdinove knjige u kojoj se obraća sinu čitao sam kao da je i meni samom upućen. I ja pripadam jednoj od posljednjih generacija primljenih u pionire. Još uvijek čuvam fotografiju razreda u pionirskim uniformama i svoju crvenu knjižicu.
U zadnjem balkanskom pomračenju, fizičkom i posljedično pljačkaškom, genocid je proveden i možda baš nad Jugoslavenima. Bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku razliku među žrtvama. Većina njih niti ne bi pristala da ih svrstam u tu kategoriju. Ali svi su ti ljudi bili građani iste zemlje. Četrdeset i pet godina. A sada svako pleme u svojoj palanci, traumatizirano i ratom oštećeno opet je kolonija Zweigovog „jučerašnjeg svijeta“. Baš kako je i bila pred dva svjetska rata.
„Srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčećki
Srce se piše kredom na tarabe
A može i na zidu kod šporeta
Srce moje i tvoje
Srce je mnogo lomljiva stvar
Pa moraš ponovo da oštriš olovku“
Olovka piše srcem